Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-880/14 (Posušje d.o.o. Posušje)
Odluka donesena 30. 06. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-880/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
30. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-880/14, rješavajući zahtjev Posušje d.o.o. Posušje za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Posušje d.o.o. Posušje za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Posušje d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Jerko Gavran, advokat iz Posušja, podnio je 24. februara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Pr 024947 13 Pžp od 20. decembra 2013. godine i rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Pr 024947 12 Pr od 20. septembra 2013. godine. Apelant je 17. novembra 2014. godine i 13. aprila 2015. godine dopunio apelaciju. Uz dopunu apelacije od 13. aprila 2015. godine apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje novčane kazne izrečene apelantu pravosnažnim rješenjem Općinskog suda broj 64 0 Pr 024947 12 Pr od 20. septembra 2013. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 Pr 024947 12 Pr od 20. septembra 2013. godine apelant kao pravna osoba oglašen je odgovornim zbog prekršaja iz člana 32. Zakona o porezu na dodanu vrijednost te kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 26.902,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je odredbama člana 67. stav 1. tačka 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano da svaki poreski obveznik koji činjenjem ili nečinjenjem napravi prekršaj podliježe novčanoj kazni za prekršaj, te ukoliko pogrešno obračuna iznos ulaznog poreza u skladu sa Poglavljem X. ovog zakona bit će novčano kažnjen u iznosu od 50% od nezakonski stečene dobiti.
4. Istaknuto je da prema odredbama člana 55. stav 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost osoba koja prima fakturu mora osigurati da je dobavljač robe odnosno davatelj usluga obveznik. Nadalje prema odredbama člana 61. Zakona o postupku neizravnog oporezivanja teret dokazivanja je na obvezniku neizravnih poreza.
5. Općinski sud je naveo da je na temelju iskaza saslušanog svjedoka inspektora u Upravi za indirektno oporezivanje Regionalni centar (u daljnjem tekstu: UINO RC) Mostar, čiji iskaz je sud prihvatio cijeneći ga istinitim i tačnim, te na temelju zapisnika o kontroli, koji je javna isprava (član 94. stav 2. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja), te rješenja kojim je odlučeno o prigovoru na zapisnik a kojim je razrezana porezna obaveza i rješenja UINO RC Mostar utvrđeno da apelant nije pravilno obračunao ulazni PDV u ukupnom iznosu od 53.804,00 KM za porezne periode 1007 i 1110 dok je na temelju porezne kartice apelanta utvđeno da postoji dug okrivljene pravne osobe prema UINO.
6. Istaknuto je da je na osnovu navedenih dokaza utvrđeno da je apelant izvršio nabavku strojeva od preduzeća „Kakanj trade“ d.o.o. Kakanj, da su navedeni strojevi po papirima isporučeni kupcu „Mozaik“ Banjaluka, da je poslan zahtjev za informaciju u UINO RC Sarajevo radi provjere nabavke mašina od firme u preduzeću „Kakanj trade“ d.o.o., da je na osnovu dopisa UINO RC Sarajevo utvrđeno da firma „Kakanj trade“ d.o.o. nije pronađena na navedenom sjedištu niti je bilo moguće izvršiti kontrolu kod te firme, radi čega je zaključeno da se apelantu kao obvezniku ne može priznati ulazni PDV za nabavku strojeva za porezni period 1007 u iznosu od 53.132,00 KM jer nije dokazano da se promet zaista i desio. Navedeno je da je utvrđeno da je u poreznom periodu 1110 izvršena nabavka lož ulja za koju je pogrešno obračunat ulazni PDV u iznosu od 672,00 KM, te da tokom kontrole nije dokazana njegova upotreba u poslovne svrhe.
7. Općinski sud je naveo da nije prihvatio odbranu apelanta nalazeći da je iskonstruisana i usmjerena na izbjegavanje odgovornosti za prekršaj za koji se tereti jer je iz provedenih dokaza utvrđeno da apelant tokom kontrole nije dokazao da se promet strojeva zaista i desio, te da nije dokazao upotrebu lož ulja u poslovne svrhe.
8. Ukazano je da je na osnovu dokaza apelanta i to dvije žalbe utvrđeno je da je apelant podnio žalbe na rješenja UINO RC Mostar u upravnom postupku, da je žalba na rješenje UINO od 29. marta 2012. godine odbijena, te da o žalbi na rješenje UINO od 18. januara 2013. godine još nije odlučeno. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja utvrđeno je da se su se u radnjama apelanta stekla obilježja prekršaja za koje se tereti pa je sud apelanta kao pravnu osobu oglasio odgovornom.
9. Ukazano je da je prilikom odmjeravanja vrste i visine prekršajne sankcije sud cijenio način počinjenja prekršaja i nastale posljedice, poslovne prilike apelanta, te raniju nekažnjavanost, te našao da je izrečena kazna adekvatna počinjenom prekršaju i da će se njome postići svrha kažnjavanja i preventivni cilj kazne, te da apelant neće više ponavljati ovakve a ni slične prekršaje.
10. Protiv prvostepenog rješenja apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud rješenjem broj 64 0 Pr 024947 13 Pžp od 20. decembra 2013. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
11. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da iz podataka u spisu proizlazi da je poreskom obvezniku-apelantu rješenjem UINO od 29. marta 2012. godine utvrđena dodatna obaveza poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 53.804,00 KM za porezno razdoblje od 1. maja 2009. godine do 31. decembra 2011. godine i naložena uplata utvrđene obaveze.
12. Istaknuto je da akti koji se donose u postupku neizravnog oporezivanja i kojima se utvrđuje obaveza po osnovu neizravnih poreza i iznosi poreznog duga smatraju se zakonitim i istinitim i ne mogu se osporavati u prekršajnom postupku (član 5. Zakona o postupku neizravnog oporezivanja), te su stoga bez uticaja suprotna izlaganja u apelantovoj žalbi.
13. Ukazano je da svaki poreski obveznik koji činjenjem ili nečinjenjem napravi prekršaj podliježe novčanoj kazni za prekršaj (član 67. stav 1. Zakona o porezu da dodanu vrijednost). Za prekršaje iz oblasti poreza, novčane kazne mogu se propisati i kao postotak porezne obaveze koja je trebala biti plaćena (član 19. stav 6. Zakona o prekršajima BiH).
14. Navedeno je da poreski obveznik odnosno u konkretnom slučaju apelant koji pogrešno obračuna iznos ulaznog poreza u skladu sa poglavljem X Zakona o porezu na dodanu vrijednost bit će novčano kažnjen u iznosu od 50% od nezakonski stečene dobiti (član 67. stav 1. tačka 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost).
15. Istaknuto je da apelant kao okrivljena pravna osoba nije prihvatio odgovornost za prekršaj utvrđen prekršajnim nalogom već je zatražio odlučivanje o predmetu pred sudom (član 32. stav 1. tačka 1. Zakona o prekršajima FBiH). Sud je naveo da iako je teret dokazivanja na obvezniku neizravnih poreza (član 61. Zakona o postupku neizravnog oporezivanja) apelant nije prezentirao dokaz da bi dodatno utvrđena obaveza bila i izmirena. Stoga je po mišljenju drugostepenog suda pravilno postupio prvostepeni sud kada je apelantu izrekao novčanu kaznu u visini od 50% dodatno utvrđene porezne obaveze.
16. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 Pr 024947 12 Pr od 5. januara 2015. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 Pr 024947 15 Pžp 2 od 8. aprila 2015. godine, apelantov zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka je odbačen kao neblagovremen.
17. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 14. novembra 2014. godine podnio zahtjev za ponavljanje postupka u kojem je naveo da je u upravnom sporu po zahtjevu apelanta za preispitivanje sudske odluke donesena presuda Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 3 U 014184 14 Uvp od 23. oktobra 2014. godine kojom je uvažen njegov zahtjev za preispitivanje tako što su poništena kao nezakonita sva upravna rješenja donesena u predmetnoj pravnoj stvari i predmet vraćen prvostepenom upravnom organu na ponovni postupak.
18. Prvostepeni sud je ukazao da je odredbom člana 97. Zakona o prekršajima koji se primjenjuju u FBiH propisano da se zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka mora podnijeti u roku od šest mjeseci od dana pravomoćnosti rješenja o prekršaju. Istaknuto je da je rješenje o prekršaju od 20. septembra 2013. godine postalo pravosnažno 20. decembra 2013. godine dok je zahtjev za ponavljanje postupka podnesen 14. novembra 2014. godine dakle nakon što je proteklo šest i više mjeseci od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju.
19. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da Općinski sud nije u postupku uzeo u obzir sve pravno relevantne činjenice. Ističe da je apelant predmetne nabavke vršio od dobavljača Kakanj-Trade d.o.o. Kakanj za šta mu je ispostavljena faktura. Navodi da su poreske fakture primljene od drugog PDV obveznika i na njima je PDV iskazan u skladu sa članom 55. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost, te da su predmetne nabavke izvršene u svrhe poslovanja kontrolisanog poreskog obveznika. Prema tome po mišljenju apelanta u konkretnom slučaju nisu ispunjeni svi uslovi za odbitak ulaznog poreza shodno članu 32. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost. Smatra da je apelantu neosnovano i nezakonito osporeno pravo na odbitak ulaznog poreza u konkretnom slučaju. Ističe da nije odgovoran za podnošenje PDV prijava svojih dobavljača, obračuna i plaćanje PDV-a niti prijavu promjene sjedišta svojih dobavljača prema UINO. Stoga navedeno ne može biti razlog za osporavanje prava na odbitak ulaznog poreza.
20. U dopuni apelacije od 13. aprila 2015. godine apelant dostavlja presudu Suda BiH broj C1 3 U 014184 14 Uvl od 23. oktobra 2014. godine kojom je usvojen apelantov zahtjev za preispitivanje presude Vijeća za upravne sporove Suda BiH od 9. jula 2014. godine, preinačena prvostepena presuda tako što su poništena kao nezakonita rješenja direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH od 3. oktobra 2013. godine, rješenja Regionalnog centar Mostar Odsjek za poreze od 18. januara 2013. godine kao i rješenja Regionalnog centra Mostar Odsjek za poreze Grupe za reviziju i kontrolu od 29. marta 2012. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu (Regionalnom centru Mostar, Odsjek za poreze Grupa za reviziju i kontrolu) na ponovni postupak. Po mišljenju apelanta navedeno upućuje da u konkretnom slučaju nije došlo do prekršaja niti da je apelant prekršajno odgovoran. Također, apelant upućuje da je član 97. Zakona o prekršajima FBiH neustavan, proturječan i da nije u skladu sa državnim Zakonom o prekršajima i Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
22. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
24. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
25. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, apelant traži od Ustavnog suda da odloži izvršenje rješenja kojim je apelantu izrečena novčana kazna za počinjeni prekršaj za koji je oglašen odgovornim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kao razlog za donošenje privremene mjere ukazuje na presudu Suda BiH od 23. oktobra 2014. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da iako su navedenom presudom poništena upravna rješenja, koja su bila provedena kao dokaz u prekršajnom postupku, ipak je naposljetku sve vraćeno prvostepenom upravnom organu na ponovni postupak koji još uvijek nije okončan. Stoga po mišljenju Ustavnog suda navedeno samo po sebi nije dovoljno za usvajanje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Imajući u vidu navedeno, odnosno da apelant nije ponudio razloge koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
26. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
27. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman