Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1773/14 (I. F.)
Odluka donesena 30. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Troškovi postupka
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1773/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine u predmetu broj AP-1773/14, rješavajući apelacije Ifeta Ferageta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Ifet Feraget protiv:
- rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 002596 14 KŽ 27 od 1. aprila 2014. godine;
- rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 002596 14 KŽ 29 od 22. maja 2014. godine;
- rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 002596 14 KŽ 30 od 10. jula 2014. godine;
- rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 002596 14 KŽ 28 od 16. septembra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1773/14 Ifet Feraget (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 16. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 002596 14 KŽ 27 od 1. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđeno prvostepeno rješenje Suda BiH kojim je (djelimično) odobrena isplata novčane naknade troškova krivičnog postupka apelantu kao braniocu po službenoj dužnosti optuženom H.Č. Sporni troškovi su se odnosili za radnje koje je apelant preduzimao za optuženog (i pritvorenog) u predmetnom krivičnom postupku kao i za radnje kojima se obraćao Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i Ustavnom sudu (podnesak radi dostavljanja dokaza, podnesak radi dostavljanja zapisnika o saslušanju svjedoka, podnesak radi traženja dokaza, sastavljanje apelacije Ustavnom sudu, zahtjevi za izuzeće sudskog vijeća, zahtjev za razrješenje dužnosti branioca, te nagrada za posjete pritvoreniku). S tim u vezi je je u osporenoj odluci Apelaciono vijeće Suda BiH istaklo da se o zahtjevima stranaka i branilaca, koji se tiču dostave dokaznog materijala tokom glavnog pretresa, u pravilu, i odlučuje na glavnom pretresu, usmenim putem, a samo izuzetno kada postoje objektivne okolnosti pismenim putem. Stoga je stav tog suda da se zahtjevima branilaca za isplatu nagrade za pismene podneske ove vrste ne bi trebalo udovoljavati, jer bi u suprotnom branioci neograničenim brojem podnesaka bili isplaćivani bespotrebno, što svakako nije u smisao Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka prema Zakonu o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: Odluka), niti je u duhu člana 185. stav 2. tačka h) Zakona o krivičnog postupka BiH (u daljnjem tekstu: ZKP). Dalje je navedeno da se prvostepeni sud pravilno zaključio da su zahtjevi apelanta za naknadu troškova za sastav podnesaka upućenih Tužilaštvu BiH i Ustavnom sudu neosnovani, sa pozivanjem na zaključke donesene na sjednici Krivičnog odjeljenja Suda BiH od 17. aprila 2009. godine, kojima je utvrđeno da se nagrada isplaćuje samo za podneske upućene Sudu BiH. U pogledu žalbenih navoda koji su se odnosili na naknadu troškova za izuzeće sudskog vijeća, drugostepeni sud je u osporenoj odluci naveo da prihvata stav prvostepenog suda da zahtjevima za naknadu podnesaka, koji su bez upuštanja u meritum, odbačeni, ne treba udovoljavati, jer bi u suprotnom branioci podnosili neograničen broj nedopuštenih podnesaka, što ponovo nije u duhu navedene Odluke i ZKP. U odnosu na zahtjev apelanta za razrješenjem dužnosti branioca, Apelaciono vijeće Suda BiH je konstatovalo da je on taj podnesak podnio samoinicijativno, bez naloga suda, slijedom čeha je zaključeno da se ne radi o podnesku u smislu člana 28. st. 1. i 5. Odluke. Na kraju je istaknuto, u odnosu na nagradu za posjete pritvoreniku, da je obaveza branioca da preduzima sve neophodne radnje s ciljem zaštite optuženog kojeg zastupa, što uključuje i posjete istog u pritvoru, slijedom čega se ukazuju kao neosnovani zahtjevi apelanta u tom smislu. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 321. st. 1. i 3. ZKP.
2. AP-2565/14 Ifet Feraget (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 4. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 002596 14 KŽ 29 od 22. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđeno prvostepeno rješenje Suda BiH kojim je (djelimično) odobrena isplata novčane naknade troškova krivičnog postupka apelantu kao braniocu po službenoj dužnosti optuženom (i pritvorenom) H.Č. Naime, apelantu je, shodno odredbi člana 30. stav 1. tačka b) Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka prema Zakonu o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: Odluka), dosuđen i isplaćen iznos od 50% nagrade od predviđenog iznosa na ime sastava zajedničkih podnesaka. S tim u vezi je u osporenoj odluci zaključeno da je pravilno prvostepeni sud, rukovodeći se zaključcima i stavovima Krivičnog odjeljenja Suda BiH od 17. aprila 2009. godine, postupio kada je braniocima (apelantu i advokatu E.Š.) dodijelio 50% od predviđenih iznosa nagrade. Kako su branioci u konkretnom slučaju predmetne podneske sačinili zajednički, te ih kao takve potpisali, Apelaciono vijeća Suda BiH je zaključilo da se njihovi zahtjevi za isplatu punih iznosa nagrade ukazuju neosnovanima. Na kraju je istaknuto, u odnosu na nagradu apelantu za posjetu pritvoreniku, da je obaveza branioca da preduzima sve neophodne radnje s ciljem zaštite optuženog kojeg zastupa, što uključuje i posjete istog u pritvoru, slijedom čega se ukazuju kao neosnovani zahtjevi apelanta u tom smislu. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 321. st. 1. i 3. ZKP.
3. AP-3802/14 Ifet Feraget (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 18. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 002596 14 KŽ 30 od 10. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđeno prvostepeno rješenje Suda BiH kojim je (djelimično) odobrena isplata novčane naknade troškova krivičnog postupka apelantu kao braniocu po službenoj dužnosti optuženom H.Č. Sporni troškovi su se odnosili za radnje koje je apelant preduzimao za optuženog pred Ustavnim sudom, tj. na ime troškova sastava apelacije Ustavnom sudu. S tim u vezi je u osporenoj odluci Apelaciono vijeće Suda BiH istaklo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da navedena apelantova radnja nije predviđena Odlukom o naknadi troškova krivičnog postupka prema Zakonu o krivičnom postupku BiH, s obzirom na zaključke donesene na sjednici Krivičnog odjeljenja Suda BiH od 17. aprila 2009. godine, kojima je utvrđeno da se nagrada isplaćuje samo za podneske upućene Sudu BiH. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom 321. st. 1. i 3. Zakona o krivičnom postupku BiH.
4. AP-4479/14 Ifet Feraget (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 20. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 002596 14 KŽ 28 od 16. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odobrena isplata novčane naknade troškova krivičnog postupka apelantu kao braniocu po službenoj dužnosti optuženom H.Č. U odnosu na apelantova potraživanja koja su se odnosila na pokretanje postupka pred Ustavnim sudom, tj. podnošenje apelacije, zaključeno je da ta radnja apelanta nije propisana Odlukom o naknadi troškova krivičnog postupka prema Zakonu o krivičnom postupku BiH kao radnja odbrane na koju apelant kao branilac ima pravo na nagradu. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1773/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji su sudovi u predmetnim postupcima, u dijelu u kojem su odlučivali o troškovima postupka, utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na kojeg se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman