Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1837/14 (I. G.,B. Č. i S. Č. i H.R.,B. R. i E. G.)
Odluka donesena 30. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1837/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-1837/14, rješavajući apelacije Ivanka Grabovac i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ivanka Grabovac protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 363925 13 REV od 31. januara 2014.
godine;
Behara Čupović i Samir Čupović protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034067 13 REV od 20. februara 2014. godine;
H. R. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 024951 14 Rev od 26. septembra 2014. godine;
Branka Rašeta protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 015520 13 REV od 15. aprila 2014. godine;
Elvira Golubić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 007754 14 REV od 6. maja 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1837/14 Ivanka Grabovac (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 21. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 363925 13 REV od 31. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da su rješenja trećetužene o dodjeli spornog stana prvotuženom, kao i ugovor o korištenju tog stana, pravno ništavi, slijedom čega se ima naložiti prvotuženom iseljenje iz predmetnog stana i predaja u posjed apelantici kao vlasnici istog. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je prvotuženi postao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu prije stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima iz 1974. godine i to po rješenju trećetuženog od 8. jula 1969. godine, zbog čega on uživa status legalnog korisnika spornog stana i ima valjan pravni osnov za korištenje istog. Slijedom navedenog je zaključeno da apelantici ne pripada pravo da po navedenom Zakonu, a ni po Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima traži iseljenje prvotuženog, jer stanarsko pravo u takvim slučajevima može prestati samo pod uslovima i na način predviđenim Zakonom o stambenim odnosima (glava VII-čl. 44., 45. i 47.). S tim u vezi je dalje istaknuto da je ograničenje korištenja imovine u konkretnom slučaju bilo zakonito, jer se temelji na domaćoj pravnoj osnovi, koja je dovoljno dostupna, precizna i predvidljiva, dok je miješanje u imovinu apelantice bilo opravdano jer je preduzeto sa legitimnim ciljem radi ostvarenja javnog interesa, kao i da apelantica nije snosila poseban i prekomjeran teret u kontekstu upotrjebljenih sredstava i željenog cilja.
2. AP-2099/14 Behara Čupović i Samir Čupović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 8. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034067 13 REV od 20. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojeg su podnijeli protiv tuženih radi utvrđenja ništavosti ugovora o zakupu stana, otkupu tog stana, te ugovora o zamjeni stanova, kao i da se naloži brisanje svih upisa izvršenih na osnovu ovih ugovora, te da se naloži trećetuženom da apelantima preda u posjed sporni stan. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da apelanti nisu dokazali da su živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa nosiocem stanarskog prava na spornom stanu i da su stekli svojstvo nosioca stanarskog prava na istom u smislu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, slijedom čega je zaključeno da apelanti nisu aktivno legitimisani u predmetnoj parnici u pogledu zahtjeva za zaštitu prava na spornom stanu.
3. AP-2393/14 H.R. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 034951 14 GŽ od 21. marta 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 24. oktobra 2014. godine, osporivši presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 024951 14 Rev od 26. septembra 2014. godine kojom je odbijena kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv naprijed navedene presude Okružnog suda od 21. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio: da se utvrdi da mu pripada pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana; zatim da se naloži prvotuženom da zaključi ugovor sa njim o zakupu predmetnog stana sa pravom otkupa; da se utvrdi da je ništav član 5. stav 3. ugovora iz 1994. godine zaključenog između drugotuženog i Službe za platni promet i finansijsku kontrolu RS; da je ništavo rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje trećetuženom; da su ništavi ugovori o korištenju stana i otkupu stana zaključeni između drugotuženog i trećetuženog; da je ništav upis prava vlasništva po osnovu ugovora o otkupu stana u knjigu položenih ugovora u korist trećetuženog i četvrtotužene; kao i zahtjev apelanta da kojim je tražio predaju u posjed predmetnog stana. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelant ima pravosnažan akt o dodjeli predmetnog stana, ali da nikada nije uselio u njega i nije zaključio ugovor o korištenju istog. Zbog toga je zaključeno da apelant nije stekao stanarsko pravo na spornom stanu, odnosno da nema pravni interes u predmetnoj parnici u pogledu ostalih zahtjeva iz tužbe.
4. AP-2927/14 Branka Rašeta (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, koju zastupa Tomislav Aleksić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 25. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 015520 13 REV od 15. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila se utvrdi da ona, nakon smrti M.I. (tetka od oca apelantice), stekla pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana na kojem nosilac stanarskog prava bila M.I. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelantici ne pripada pravo da nastavi sa korištenjem spornog stana poslije smrti M.I., jer apelantica nije imala status korisnika stana u smislu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, s obzirom da njeno življenje u spornom stanu sa očevom tetkom nije imalo karakter ekonomske zajednice, niti je apelantica dokazala da je prije 1992. godine živjela u tom stanu.
5. AP-3596/14 Elvira Golubić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Zvonimir Jelić, advokat iz Širokog Brijega, podnijela je 1. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 007754 14 REV od 6. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da su ona i (umrli) Dž.G. nosioci stanarskog prava na stanu, te da je apsolutno ništav ugovor o kupoprodaji spornog stana zaključen između prednika prvo i drugotuženih umrlog Dž.G., s jedne strane, i JP „Parkovi“ d.d. Mostar kao bivšeg vlasnika stana, s druge strane, slijedom čega su joj tuženi dužni predati u posjed njen suvlasnički dio u spornom stanu. Dalje je odbijen kao neosnovan eventualni tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj tuženi isplate novčani iznos od 64.000,00 KM. Apelantica je, također, obavezana da tuženima naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su prednik tuženih i apelantica živjeli u spornom stanu u bračnoj zajednici od 1984. do 1990. godine, kada je apelantica svojevoljno napustila istu i iselila iz spornog stana, slijedom čega je zaključeno da je apelantica na taj način, a u skladu sa odredbom člana 19. stav 3. Zakona o stambenim odnosima, izgubila svojstvo sunosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Kako je apelantica izgubila stanarsko pravo na spornom stanu prije nego je Dž.G. zaključio kao kupac ugovor o kupoprodaji tog stana, Vrhovni sud je naveo da apelantica nema nikakvih prava u odnosu na sporni stan.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1837/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, nediskriminacija itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman