Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1876/14 (M. R.,A. T. i S. R.)
Odluka donesena 30. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1876/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine u predmetu broj AP-1876/14, rješavajući apelacije Miroslava Radivojevića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Miroslav Radivojević protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 007332 12 Uvp od 9. januara 2014.
godine;
Ana Tabaković protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 010480 13 Uvp od 13. februara 2014.
godine;
Samir Ramić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 006321 13 Uvp od 13. marta 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1876/14 Miroslav Radivojević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Stupnice-Republika Srbija, kojeg zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika, podnio je 22. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 007332 12 Uvp od 9. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za preispitivanje, te potvrđena presuda nadležnog kantonalnog suda kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta javne ustanove (osnovna škola) u predmetu otkupa stana. U predmetnoj upravnoj stvari je zaključkom javne ustanove odbačen kao neblagovremen apelantov zahtjev za otkup predmetnog stana, na kojem apelant ima svojstvo nosioca stanarskog prava. Odbijajući predmetni tužbeni zahtjev, zaključeno je da sporni zaključak javne ustanove nema karakter upravnog akta, budući da njime nije riješena nikakva upravna stvar, te da ostvarivanje navedenog prava spada u sudsku nadležnost u smislu odredbe člana 7. st.1., 2. i 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo FBiH. S tim u vezi je Vrhovni sud u osporenoj odluci zaključio da je nadležni kantonalni sud za svoju odluku kao potpuno i valjano obrazloženje, te donošenjem svoje odluke nije povrijedio zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od utjecaja na rješenje predmetne pravne stvari. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u osporenoj odluci primjenom odredbe člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima FBiH.
2. AP-2370/14 Ana Tabaković (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Amir Salihagić i Armin Mušija iz Sarajeva, podnijela je 22. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 010480 13 Uvp od 13. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice za preispitivanje odluke nadležnog kantonalnog suda, kojom je odbijena kao neosnovana njena tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu vraćanja stana u posjed. U predmetnoj upravnoj stvari je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da zahtjev apelantice za povrat u posjed predmetnog stana od 18. marta 2002. godine nije podnesen blagovremeno, odnosno u roku propisanom odredbom člana 5. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima FBiH, budući da se na pouzdan način nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju odredba člana 18. e) istog Zakona kojom je propisano da se izuzetno na uništene ili oštećene stanove primjenjuje rok do 6. novembra 2002. godine. Slijedom navedenog je u osporenoj odluci istaknuto da se ne može zaključiti da su pobijanom odlukom nadležnog kantonalnog suda povrijeđene odredbe postupka ili materijalnog zakona, s obzirom da je apelantici omogućeno učešće u upravnom postupku i pružena mogućnost da predoči i predlaže dokaze, kao i da se izjasni o svim činjenicama značajnim za rješenje ove upravne stvari. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima FBiH.
3. AP-2645/14 Samir Ramić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jadranka Ivanković, advokat iz Banje Luke, podnio je 4. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 006321 13 Uvp od 13. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za preispitivanje odluke nadležnog okružnog suda, kojom je odbijena kao neosnovana njegova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu povrata stana u posjed. U predmetnoj upravnoj stvari je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu (apelantova tetka), budući da nije dokazao provedenim dokazima da je sa njom trajno živio i stanovao u navedenom stanu deset godina, kao ni u periodu od 1989. do 1993. godine. S tim u vezi je zaključeno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima u vezi sa odredbom člana 17. Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine RS. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je u osporenoj odluci zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 10. Zakona o upravnim sporovima RS za poništenje pobijanog akta, pa je odlučeno kao u dispozitivu primjenom odredbe člana 40. stav 1. istog Zakona.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1876/14 Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u postupcima, koji su okončani osporenim odlukama, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant Samir Ramić se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je u predmetnim postupcima, koji su okončani osporenim odlukama, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman