Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2479/14 (JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo - ZD Rudnici "Kreka",KJKP „Toplane“ d.o.o. Sarajevo d.o.o. Tuzla,JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo - ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Porez
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2479/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-2479/14, rješavajući apelacije JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo - ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stava 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo - ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 008070 14 UVP od 2. aprila 2014. godine; KJKP „Toplane“ d.o.o. Sarajevo protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 013350 14 UVP od 2. aprila 2014. godine; JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo - ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 007934 13 UVP od 14. maja 2014. godine; u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo - ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 008070 14 UVP od 2. aprila 2014. godine; KJKP „Toplane“ d.o.o. Sarajevo protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 013350 14 UVP od 2. aprila 2014. godine; JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo - ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 007934 13 UVP od 14. maja 2014. godine; u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2479/14 JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo - ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Tuzli, podnio je 29. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 008070 14 UVP od 2. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje prvostepene presude, kojom je odbijena kao neosnovana njegova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu razreza indirektnih poreza. U predmetnoj upravnoj stvari je zaključeno da apelant ne ispunjava uslove iz odredbe člana 36. Zakona o akcizama u BiH i člana 60. Pravilnika o primjeni navedenog Zakona kako bi se udovoljilo njegovom zahtjev za oslobađanje od plaćanja akcize u konkretnom slučaju, budući da je provedenim dokazima utvrđeno, a što ni apelant ne spori, da apelant predmetno gorivo nije koristio u procesu proizvodnje nego u druge-nenamjenske svrhe. Slijedom navedenog je u osporenoj odluci navedeno da je pravilno utvrđenje vijeća za upravne sporove Suda BiH da apelant nije ispunio zakonske pretpostavke za oslobađanje plaćanja putarine na nabavku dizel goriva.

2. AP-2700/14 KJKP „Toplane“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Sarajevu, kojeg zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajevo, podnio je 10. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 013350 14 UVP od 2. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke kojom je odbijena kao neosnovana njegova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu razreza indirektnih poreza. U predmetnoj upravnoj stvari je, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključeno da su pravilno poreski organi (nakon izvršene kontrole) apelantu dodatno utvrdili PDV obavezu na ime primljenih sredstava od Vlade Kantona Sarajevo, doznačenih apelantu na ime pokrića gubitka nastalog zbog dispariteta u cijeni grijanja u kontrolisanom periodu. S tim u vezi je u osporenoj odluci navedeno da je odlučna činjenica u okolnostima konkretnog predmeta da je prijenos navedenih sredstava izvršen s ciljem podmirivanja obaveza prema dobavljačima (gasa), odnosno ispunjenju obaveze plaćanja prometa roba i usluga, pri čemu je irelevantno da je li je gubitak u poslovanju nastao isključivo zbog nepovećavanja, odnosno neusklađenosti cijena toplotne energije sa rastom cijena energenata.

3. AP-3399/14 JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo - ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Tuzli, podnio je 21. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 007934 13 UVP od 14. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke kojom je odbijena kao neosnovana tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu obračuna i naplate poreza na dodatu vrijednost. U predmetnoj upravnoj stvari je, nakon provedenog dokaznog postupka, konstatovano da je apelantu utvrđen dodatni razrez indirektnih poreza, budući da je utvrđeno da apelant nije vršio obračun PDV za prijenos prava korištenja na nekretninama u njegovom vlasništvu na Općinu Tuzla. S tim u vezi je istaknuto da to što je apelant navedenoj općini ustupio predmetne nekretnine na besplatno korištenje ne znači da nije bilo prometa u smislu odredbe člana 3. stav 1. i člana 4. stav 1. Zakona o porezu na dodatu vrijednosti BiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2479/14.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacija, koji se odnose na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na kojeg su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stava 4. istog člana Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2479/14 (JP "Elektroprivreda BiH" d.d… | Sudska praksa | Aktio