Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3009/14 (F. R.,S. K. i S. K. i M. A.)
Odluka donesena 30. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3009/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-3009/14, rješavajući apelacije F. R. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
F. R., protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 017019 13 GŽ od 15. aprila 2014. godine;
Samir Karahodžić i Sabira Karahodžić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 162435 14 REV od 9. oktobra 2014. godine;
M. A., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 074319 14 GŽ od 9. oktobra 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3009/14 F. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa ZOU Davor Kovač i Lujo Herceg iz Ljubuškog, podnio je 1. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 017019 13 GŽ od 15. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom „Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo da mu naknadi nematerijalnu štetu na ime umanjenja opće životne aktivnosti, pretrpjelih bolova i straha, kao i materijalnu štetu na ime troškova liječenja, te da mu isplati razmjeran iznos ugovorene svote prema ugovoru o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja. U postupku je, prema nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, koji je sud u cjelosti prihvatio, utvrđeno da se prometna nezgoda, u kojoj je apelant pretrpio štetu, nije dogodila na način, odnosno na mjestu kako su to prezentirali sudionici nezgode, budući da je utvrđeno da vozila za koja se tvrdi da su bila sudionici nezgode nisu bila u kontaktu, niti je postojala energetska kompatibilnost oštećenja. Zbog navedenog, sud je zaključio da tuženi nije obavezan da apelantu, kao svom osiguraniku, naknadi štetu i isplati traženu svotu osiguranja.
2. AP-5191/14 Samir Karahodžić i Sabira Karahodžić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tešnja, koje zastupa Dževad Halep advokat iz Tešnja, podnijeli su 5. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 162435 14 REV od 9. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena Federacija Bosne i Hercegovine naknadi materijalnu štetu na ime tuđe njege i pomoći i rente, kao i nematerijalnu štetu na ime duševnih patnji i umanjenja životne aktivnosti kao posljedica oboljenja nastalog za vrijeme služenja vojnog roka apelanta Samira Karahodžića. U postupku je utvrđeno da je apelant Samir Karahodžić, kao vojni obveznik, koji je bio na služenju redovnog vojnog roka od 25. aprila do 3. maja 2000. godine, radi bolesti prekinuo služenje vojnog roka jer je obolio od akutnog psihotičnog poremećaja nalik šizofreniji, te da je nakon njegovog liječenja Regrutna komisija uprave za odbranu Tuzla u julu 2000. godine ocijenila da apelant nije sposoban za daljnje služenje vojnog roka. Sud je zaključio da se služenje vojnog roka ne može smatrati štetnom radnjom, niti postoji bilo koja druga štetna radnja koja bi ukazivala na odgovornost tužene za nastanak štetnog događaja. Osim toga, sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da između odlaska na služenje vojnog roka i nastanka bolesti kod apelanta Samira Karahodžića postoji uzročno-posljedična veza, naročito kada se uzmu u obzir njegove predispozicije, tj. genetsko naslijeđe koje je, prema nalazu i mišljenju vještaka psihijatra, bilo uzrok nastanka bolesti.
3. AP-5304/14 M. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 10. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 074319 14 GŽ od 9. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Republika Srpska, između ostalog, naknadi nematerijalnu štetu na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti kao posljedice ranjavanja 1995. godine. U postupku je utvrđeno da je predmetni tužbeni zahtjev zastario, tj. da je podnesen nakon isteka zastarnog roka od tri godine, budući da je apelant tužbu sudu podnio 6. aprila 2001. godine, a za štetu i učinioca je saznao 30. septembra 1996. godine po okončanju aktivnog liječenja od posljedica ranjavanja koje se dogodilo u oktobru 1995. godine. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3009/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman