Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3018/14 (J. M. i Ž. D. i drugi)
Odluka donesena 30. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3018/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine u predmetu broj AP-3018/14, rješavajući apelacije Jurice Mijatović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Jurica Mijatović i Željko Drlje, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012786 14 GŽ od 6. maja 2014. godine;
„Termoaparati“ Ad Istočno Sarajevo, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 005396 13 GŽ 3 od 23. aprila 2014. godine;
Suad Kozlo, Muhamed Kusić i Faruk Šolbić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 RS 015165 13 REV od 17. juna 2014. godine;
Nada Perić i Mario Vučak, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012790 14 GŽ od 4. augusta 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3018/14 Jurica Mijatović i Željko Drlje (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Esad Hrvačić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 2. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012786 14 GŽ od 6. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena Bosna i Hercegovina- Ministarstvo finansija i trezora Bosne i Hercegovine isplati određene novčane iznose na ime razlike plaće za period od aprila do oktobra 2010. godine. U postupku je utvrđeno da u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev nije postavljen prema pasivno legitimisanoj stranci u postupku, budući da su apelanti zaposlenici-policijski službenici Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Državne agencije za istrage i zaštitu, te su se u vezi povrede pojedinačnih prava iz radnog odnosa u skladu sa Zakonom o radu u institucijama Bosne i Hercegovine trebali obratiti poslodavcu, a što su propustili da učine. Zbog navedenog, zaključeno je da nema zakonskog osnova da tužena odgovora za isplatu razlike plaća koja je predmet tužbenog zahtjeva apelanata.
2. AP-3064/14 „Termoaparati“ AD Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milana Borovčanin-Bulić advokatica iz Sokoca, podnio je 7. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 005396 13 GŽ 3 od 23. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju M. Dž. isplati neisplaćene plaće za period od augusta do decembra 2007. godine, te plaće za februar i mart 2008. godine. Pored toga, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužitelj-protivtuženi obaveže da mu isplati iznos od 7.133,90 KM na ime neopravdane zarade. U postupku je utvrđeno da je tužitelj bio zaposlenik apelanta, te da mu je u martu 2008. godine prestao radni odnos. Također je utvrđeno da apelant u spornom periodu nije tužitelju isplaćivao plaće, zbog čega je sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i obavezao apelanta da tužitelju isplati neisplaćene plaće na način bliže opisan u dispozitivu presude. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, sud je zaključio da apelant nije dokazao osnovanost svog protivtužbenog zahtjeva, odnosno nije dokazao da je tužitelj za vrijeme dok je bio u stalnom radnom odnosu kod apelanta, istovremeno u privatnoj režiji, za vrijeme radnog vremena, radio i u firmi „Dodeks“ d.o.o. Sarajevo, te da je neopravdano stekao zaradu u iznosu od 7.133,90 KM.
3. AP-3712/14 Suad Kozlo, Muhamed Kusić i Faruk Šolbić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Kaknja, koje zastupa Suad Agić advokat iz Visokog, podnijeli su 11. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 RS 015165 13 REV od 17. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata te je tuženi JP ŠPD Zeničko-dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići-PJ Šumarija Kakanj obavezan da im isplati razliku plaća za period od aprila 2008. do aprila 2011. godine u određenim novčanim iznosima, dok je tužbeni zahtjev apelanata preko dosuđenih iznosa, kao i tužbeni zahtjev kojim su tražili isplatu regresa odbijen kao neosnovan. U postupku je utvrđeno da je tuženi u spornom periodu isplaćivao plaću apelantima prema internim odlukama tuženog, tj. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, te da su im isplaćeni manji iznosi plaća, s obzirom na koeficijent složenosti poslova, u odnosu na one koji im pripadaju prema odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), koji je za apelante najpovoljnije pravo, zbog čega je u odnosu na traženu razliku plaća donesena odluka kao u dispozitivu presude. Pored toga, sud je utvrdio da je tuženi apelantima na ime regresa za 2008., 2009. i 2010. godinu isporučio određene količine ogrjeva, koje su apelanti primili i pismenom izjavom potvrdili da su u cjelosti namireni za regres za navedeni period. Također, sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da je između vrijednosti isporučenog ogrjeva i naknade za regres koja je utvrđena Granskim kolektivnim ugovorom postojala razlika.
4. AP-3948/14 Nada Perić i Mario Vučak (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Esad Hrvačić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 27. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012790 14 GŽ od 4. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena Bosna i Hercegovina-Ministarstvo finansija i trezora Bosne i Hercegovine isplati određene novčane iznose na ime razlike plaće za period od aprila do oktobra 2010. godine. U postupku je utvrđeno da u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev nije postavljen prema pasivno legitimisanoj stranci u postupku, budući da su apelanti zaposlenici-policijski službenici Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Državne agencije za istrage i zaštitu, te su se u vezi povrede pojedinačnih prava iz radnog odnosa u skladu sa Zakonom o radu u institucijama Bosne i Hercegovine trebali obratiti poslodavcu, a što su propustili da učine. Zbog navedenog, zaključeno je da nema zakonskog osnova da tužena odgovora za isplatu razlike plaća koja je predmet tužbenog zahtjeva apelanata. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3018/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman