Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3067/14 (F. K.,B. K. i M. H.)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3067/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-3067/14, rješavajući apelacije Fatime Kafedžić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Fatima Kafedžić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 259634 13 KŽ od 30. januara 2014. godine;

Branko Kalinić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 K 091330 14 KŽ od 22. maja 2014. godine;

Mehdin Hadžić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 017285 14 GŽ od 30. maja 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3067/14 Fatima Kafedžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Šefik Cviko advokat iz Sarajeva, podnijela je 7. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 259634 13 KŽ od 30. januara 2014. godine. Apelantica je, također, zatražila donošenje privremene mjere kojom se obustavlja izvršenje osporene presude Kantonalnog suda broj 65 0 K 259634 13 KŽ od 30. januara 2014. godine u dijelu u kojem je odlučivano o imovinskopravnom zahtjevu. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantica je proglašena krivom za krivično djelo prijevara iz člana 294. stav 2. u vezi sa članom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa joj je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko apelantica za vrijeme od četiri godine ne učini novo krivično djelo. Pored toga, u odluci o imovinskopravnom zahtjevu apelantica je obavezana da oštećenom H.Z. isplati iznos od 30.350,00 KM u roku od četiri mjeseca. U postupku je utvrđeno da je apelantica u periodu od aprila 2011. do marta 2012. godine, s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, lažnim prikazivanjem i prikrivanjem činjenica, dovela u zabludu oštećenog i navela da ga ošteti svoju imovinu. Naime, utvrđeno je da je apelantica, predstavljajući se da je pomoćnica načelnika Općine Novo Sarajevo, od oštećenog u više navrata uzimala novac kako bi mu navodno pomogla da na legalan način pribavi građevinsku dozvolu i riješi pitanje vlasništva na zemljištu u Sarajevu, iako je znala da građevinsku dozvolu ne može i neće pribaviti, jer nije niti pokrenula postupak izdavanja dozvole kod nadležne općinske službe u ime oštećenog, niti je novac koji joj je oštećeni dao pohranila u nadležnoj službi, nego ga je zadržala sa sebe. Sud je zaključio da je apelantica na navedeni način počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret.

2. AP-3550/14 Branko Kalinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banja Luke, podnio je 30. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 K 091330 14 KŽ od 22. maja 2014. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo poslovne prevare iz člana 265. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca. Pored toga, apelant je obavezan da oštećenom isplati iznos od 39.400,00 KM. U postupku je utvrđeno da je apelant, kao osnivač preduzeća „Kalin“ d.o.o. Novi Grad, 2005. godine stupio u kontakt sa prodajnim predstavnikom preduzeća „Nexe“ d.o.o. Sarajevo radi poslovne saradnje, odnosno kupovine cigle i crijepa, te je, dovodeći ga u zabludu da će apelantovo preduzeće uredno plaćati preuzetu robu, zaključio ugovor o kupoprodaji na osnovu kojeg je apelantu isporučena kupljena roba. Međutim, utvrđeno je da apelant u ostavljenom roku od mjesec dana, ni do dana donošenja osporene presude, nije izvršio plaćanje robe, pri čemu je preduzeću „Nexe“ d.o.o. nastupila imovinska šteta u iznosu od 39.400,00 KM. S tim u vezi, sud je zaključio da je apelant, obavljajući privrednu djelatnost pri sklapanju i izvršenju ugovora obmanuo drugoga prikazivanjem da će obaveze biti ispunjene, pa je radi potpunog neispunjenja obaveza za drugu stranu nastupila imovinska šteta, čime je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

3. AP-4813/14 Mehdin Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 11. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 017285 14 GŽ od 30. maja 2014. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za produženo krivično djelo prevara u privrednom poslovanju iz člana 251. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. U postupku je utvrđeno da je apelant, kao osnivač i direktor IMB „Union“ d.o.o. Tuzla, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi, u tri navrata doveo u zabludu ovlaštena lice različitih preduzeća govoreći da je preduzeću IMB „Union“ d.o.o. Tuzla nafta osnovni repromaterijal, da se bavi izvođenjem građevinskih radova ili da ima veliki salon namještaja, nakon čega je sa oštećenima zaključio ugovor o kupoprodaji naftnih derivata u vrijednosti od 20.948,69 KM, klima uređaja u vrijednosti od 22.082,60 KM, odnosno sobnih vrata u iznosu od 2.948,40 KM, iako nije imao namjeru da pomenutu robu plati. Sud je utvrdio da je apelant pomenutu robu preuzeo, ali da je nikada nije platio, pa je oštećene oštetio za gore navedene iznose. Sud je zaključio da je apelant na navedeni način počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3067/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

S obzirom na odluku o dopustivosti u predmetu broj AP 3067/14 Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantičinog prijedloga za donošenje privremene mjere. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3067/14 (F. K.,B. K. i M. H.) | Sudska praksa | Aktio