Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-332/14 (N. K. i drugi)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-332/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-332/14, rješavajući apelacije Nikole Krčmara i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Nikola Krčmar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 166641 13 Rev od 10. decembra 2013. godine;

D.D. "2. Oktobar" Tuzla, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 042941 13 Rev od 19.

novembra 2013. godine;

Sveto Kovačević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033575 13 Rev od 6. februara 2014. godine;

„Tik Vrdoljak“ d.o.o. Livno, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 018074 10 Pz od 15. januara 2014. godine;

Antonija Stojčević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049638 12 Rev od 23. januara 2014. godine;

Đoko Janković, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 046910 13 Gž 2 od 10. marta 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-332/14 Nikola Krčmar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dušan Kalaba, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 166641 13 Rev od 10. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, apelant je obavezan da isplati tužitelju određeni novčani iznos na ime isplaćene kupoprodajne cijene za dvoiposoban stan, preciziran u izreci prvostepene presude, a prema ugovoru o kupoprodaji stana od 29. marta 2003. godine zaključenom između apelanta kao prodavca i tužitelja kao kupca. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je predmetni ugovor o kupoprodaji zaključen protivno relevantnoj odredbi Zakona o stambenim odnosima (stan prodat u vrijeme kada prodavac nije bio vlasnik tog stana). Nadalje, utvrđeno je da su obje ugovorne strane bile nesavjesne i da to ima za posljedicu vraćanje drugoj strani svega onog što je svaka od njih primila po osnovu takvog ugovora, shodno relevantnoj odredbi Zakona o obligacionim odnosima. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je apelant dužan vratiti primljeni iznos kupoprodajne cijene, jer mu je predmetni stan vraćen u posjed, pa je donio odluku kao u izreci presude.

2. AP-936/14 D.D. "2. Oktobar" Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 3. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 042941 13 Rev od 19. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime glavnog duga isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o ratnoj šteti, da je zapisnicima i sporazumima tužena priznala naknadu štete po tim zapisnicima u određenom novčanom iznosu, te da su zaključeni sporazumi između apelanta i tužene o naknadi štete od 2. i 3. jula 2002. godine konačni i pravosnažni budući da apelant na njih nije ulagao pravni lijek. Kako je predmetnim zapisnicima i sporazumima tužena priznala naknadu štete u visini koju apelant tužbom potražuje, sud je zaključio da je apelant imao mogućnost da u roku od 15 dana od dana zaključenja sporazuma traži isplatu utvrđenih iznosa na ime naknade štete, a ne tužbom, odnosno da je apelant bio u obavezi da se za priznata potraživanja obrati direktno tuženoj za naplatu s obzirom da po istom zahtjevu ne mogu egzistirati dvije iste odluke donesene u upravnom i sudskom postupku, pa samim tim i nije bilo osnova za podnošenje tužbe jer se radi o nespornom priznatom potraživanju.

3. AP-1475/14 Sveto Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Miroslav Prerad, advokat iz Banja Luke, podnio je 3. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033575 13 Rev od 6. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Banjalučki velesajam“ d.o.o. Banja Luka na ime naknade za rad kao člana (predsjednika) Upravnog odbora za period od 1. novembra 2002. do 3. jula 2008. godine isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da apelant izvedenim dokazima nije dokazao navode tužbe – da mu je dužnost predsjednika Upravnog odbora prestala 3. jula 2008. godine, a ne dana 20. oktobra 2005. godine, odnosno 26. septembra 2005. godine. Nadalje, nalazeći, pored toga, da je imenovanjem apelanta na funkciju zamjenika direktora, shodno relevantnoj odredbi Zakona o preduzećima prestao osnov za isplatu zahtijevane naknade, te imajući u vidu da je u periodu u kojem je apelant obavljao funkciju zamjenika direktora apelantu isplaćivana plata, sud je zaključio da za taj isti period apelantu ne pripada pravo i na isplatu zahtijevane naknade za rad u Upravnom odboru u mjesečnom iznosu od po 350,00 KM, pa je odlučio kao u izreci presude.

4. AP-1648/14 „Tik Vrdoljak“ d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Emir Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 018074 10 Pz od 15. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga. U toku postupka je utvrđeno da su parnične stranke zaključile ugovor od 15. marta 2004. godine, da je predmet ugovora bila kupovina telefonskog poslovnog BH Podsjetnika na CD-romu i da je tužitelj u cijelosti izvršio svoju ugovornu obavezu, te apelantu isporučio navedenu robu, a da apelant nije platio račune od 27. aprila 2004. i 15. jula 2005. godine. Prema tome, sud je zaključio da je tužitelj ispunio svoju ugovorenu obavezu na način kako se sa apelantom sporazumio, dok se apelant u predmetnom ugovornom odnosu ponašao u suprotnosti sa osnovnim načelima ponašanja učesnika obligacionih odnosa koja sa sadržana u relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, tj. načelu savjesnosti i poštenja i dužnosti ispunjenja ugovorom preuzetih obaveza, pa je donio odluku kao u izreci presude.

5. AP-1839/14 Antonija Stojčević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Siska, Republika Hrvatska, koju zastupa Jasna Babić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 21. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049638 12 Rev od 23. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, tj. apelantičinog pravnog prednika koji je tražio da se obavežu tuženi da mu isplate određeni novčani iznos na ime korištenja stambenog objekta u određenom vremenskom periodu. U toku postupka je utvrđeno da budući da je pravosnažnom presudom od 14. februara 2008. godine, koja je dostavljena tuženima dana 13. marta 2008. godine, utvrđena ništavost ugovora o razmjeni spornih nekretnina, da se od tada može smatrati da su tuženi u posjedu spornih nekretnina bez valjanog pravnog osnova, kao i da potvrda Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica kojom je utvrđen novčani iznos do kojeg isto snosi troškove smještaja raseljenih lica, nije u vezi sa zakupninom na području gdje se nalaze predmetne nekretnine, te da niti iskazi svjedoka o visini zakupnine mogu biti pouzdan kriterij za utvrđivanje korištenja nekretnina. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev valjalo odbiti jer činjenica neosnovanog obogaćenja tuženih nije dokazana.

6. AP-2403/14 Đoko Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Jevto Janković, advokat iz Banja Luke, podnio je 26. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 046910 13 Gž 2 od 10. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju isplati dug u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da su neosnovani apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju kao tuženi moglo biti označeno samo preduzeće „Matras“ d.o.o. Banja Luka i odgovorno lice M.S., koji je sa tužiteljem sačinio ugovor o navodnoj kupoprodaji autobusa, a ne apelant kao radnik tog preduzeća. Naime, sud je zaključio da je to zbog toga što iz kupoprodajnog ugovora od 3. septembra 2002. i ugovora o poslovnoj saradnji od 12. aprila 2001. godine, te izjava saslušanih svjedoka i parničnih stranaka proizilazi da su u materijalno-pravnom odnosu povodom isplate određenog novčanog iznosa od strane tužitelja bili upravo tužitelj i apelant, te da tužitelj isplatu tog iznosa nije izvršio navedenom preduzeću, koje nije ni vlasnik predmetnog autobusa, već apelantu kao vlasniku istog, tako da je apelant pasivno legitimisan u vezi sa potraživanjem tužitelja. Osim toga, sud je zaključio da kako se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za vraćanje novčanog iznosa kojeg je tužitelj isplatio apelantu po osnovu usmenog ugovora o prodaji autobusa, to se na taj materijalno-pravni odnos ima primijeniti zastarni rok iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojoj zakonskoj odredbi potraživanja zastarijevaju nakon deset godina. Imajući u vidu da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 13. novembra 2008. godine i da se tužbom potražuje isplata iznosa kojeg je tužitelj isplatio apelantu u junu 2003. godine, sud je zaključio da nije istekao opći zastarni rok od deset godina, tako da nije došlo do zastare potraživanja tužitelja iz navedenog obligaciono-pravnog odnosa.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-332/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-332/14 (N. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio