Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-332/15 (V. H.)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-332/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-332/15, rješavajući apelaciju Vehbije Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vehbija Halilović, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 2 K 016732 14 Kv od 3. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Vehbija Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Svetozar Ivetić, advokat iz Banja Luke, podnio je 21. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S 1 2 K 016732 14 Kv od 3. decembra 2014. godine. Osporenom odlukom, po prijedlogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH), zbog postojanja osnova sumnje da je apelant počinio krivično djelo pranje novca iz člana 209. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, naloženo je „Hypo Alpe Adria Banci“ AD Banja Luka da privremeno obustavi izvršenje finansijske transakcije prema fizičkim i pravnim licima sa apelantovog računa kod navedene banke, u odnosu na sredstva u iznosu od 51,410,00 Eura, te je naloženo da se pomenuta sredstva pohrane na poseban račun gdje će se čuvati do okončanja krivičnog postupka protiv apelanta, odnosno sve dok se ne steknu uslovi za njihovo ponovno oduzimanje ili vraćanje apelantu kao vlasniku, a sve zbog pretpostavke da se radi o sredstvima koja potiču od izvršenja krivičnog djela pranje novca. Sud BiH je zaključio da je, na osnovu dokaza dostavljenih uz prijedlog Tužilaštva BiH, sudija za prethodni postupak pravilno utvrdio postojanje osnova sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, a što nije dovedeno u sumnju argumentima i dokazima koje je istakao apelantov branilac. Naime, Sud BiH je istakao da je Tužilaštvo BiH od strane Državne agencija za istrage i zaštitu-Finansijsko obavještajni odjel, zaprimilo izvještaj o poduzetim mjerama i radnjama iz kojeg proizilazi da su službenici te Agencije obavješteni od strane Finansijsko obavještajne jedinice Republike Hrvatske da određeni broj fizičkih osoba (uključujući apelanta) tokom ljetnih mjeseci vrše gotovinske uplate i oročavaju znatan novčana sredstva u hrvatskim bankama, te da je u periodu od 2005. do 2011. godine gotovinski ukupno uplaćeno i oročeno više od 4.000.000,00 Eura, pri čemu su apelant i još tri državljanina Bosne i Hercegovine, koji imaju otvorene bankovne račune i u Bosni i Hercegovini, vršili oročenja novčanih sredstava u većim iznosima. Također je istaknuto da se apelant i druga tri lica, prema podacima Interpola u Rimu, u Republici Italiji sumnjiče za razna krivična djela (krađa, falsifikovanje, utaja poreza u visokim iznosima), kao i da je od strane USKOK-a Republike Hrvatske izvršena privremena blokada sredstava apelanta i još tri lica u iznosu većem od 5.000.000,00 Eura, a koja se nalaze na njihovim računima u bankama u Republici Hrvatskoj. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da navedene činjenice čine dovoljan osnov za sumnju da finansijske transakcije koje je vršio apelant i ostali predstavljaju način ubacivanja novca koji je stečen činjenjem različitih krivičnih djela, u legalne novčane tokove, te da na takav način apelant i ostali vrše krivično djelo pranje novca. Zbog navedenog, Sud BiH je zaključio da je osnovan prijedlog Tužilaštva BiH za privremenu obustavu transakcija sa apelantovog računa, te da je u konkrentom slučaju pravilno primjenom člana 72. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine.

Apelacioni navodi Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredi tog prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na imovinu), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, te povredu prava na imovinu odnose se isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke koja je osporena predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojima je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-332/15 (V. H.) | Sudska praksa | Aktio