Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-563/14 (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i drugi)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-563/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-563/14, rješavajući apelacije Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 047021 11 RSŽ od 27.

novembra 2013. godine;

Kanton Sarajevo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 RS 253318 13 RSŽ od 5. marta 2014. godine;

Zeničko-dobojski Kanton, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 RS 079423 13 RSŽ od 7. jula 2014. godine;

Kanton Sarajevo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 059962 12 RSŽ od 22. septembra 2014. godine;

Brčko distrikt Bosne i Hercegovine, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 RS 072942 14 RSŽ od 9. oktobra 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-563/14 Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalno Pravobranilaštvo Sarajevo, podnio je 5. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 047021 11 RSŽ od 27. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati naknadu za odvojeni život za period od marta do decembra 2005. godine. U postupku je utvrđeno da je naredbom Federalnog ministarstva odbrane- Zajedničke komande Vojske Federacije Bosne i Hercegovine iz 2004. godine, tužitelj raspoređen u mjesto službe, u Sarajevo, tj. van mjesta prebivališta njegove porodice koja živi u Zavidovićima. S obzirom na navedeno, zaključeno je da tužitelju, kao namješteniku tužene, u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), pripada pravo na traženu naknadu za odvojeni život od porodice.

2. AP-2448/14 Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 28. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 RS 253318 13 RSŽ od 5. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljima isplati razlike plaća za period od januara 2011. do decembra 2012. godine, kao i nakade za topli obrok, regres i jubilarnu nagradu. U postupku je utvrđeno da su tužitelji zaposlenici Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo, te da im apelant u spornom periodu nije obračunavao i isplaćivao pomenute naknade iz radnog odnosa na način kako je propisano relevantnim odredbama Granskog kolektivnog ugovora i Zakona o namještenicima državne uprave, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

3. AP-3662/14 Zeničko-dobojski Kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno Pravobranilaštvo Zenica, podnio je 7. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 RS 079423 13 RSŽ od 7. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljima isplati razlike plaća i naknada za topli obrok za periode od januara 2011. do aprila 2013. godine. U postupku je utvrđeno da su tužitelji zaposlenici Općinskog suda u Žepču i da ime apelant u spornom periodu nije isplaćivao pomenute naknade iz radnog odnosa na način kako je to određeno relevantnim odredbama Granskog kolektivnog ugovora Zakona o namještenicima u organima državne služne u Federaciji Bosne i Hercegovine, kao i Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

4. AP-4445/14 Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 15. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 059962 12 RSŽ od 22. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljima isplati razlike plaća, naknade za prekovremeni radi i rad noću, te troškove prevoza sa posla na posao. U postupku je utvrđeno da su tužitelji zaposlenici Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, te da im apelant u spornom periodu nije isplaćivao pomenute naknade iz radnog odnosa u skladu sa relevantnim odredbama Općeg kolektivnog ugovora za Federaciju Bosne i Hercegovine kao povoljnijeg prava za tužitelje, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

5. AP-5546/14 Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hana Ahmetbegović, Zamjenica Pravobranitelja Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 22. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 RS 072942 14 RSŽ od 9. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljici isplati naknade za umanjenje neto plaće u vremenskom periodu od maja do augusta 2012. godine, kao i da joj uplati razliku doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za razdoblje za koje je apelant vršio umanjenje plaće. U postupku je utvrđeno da je tužiteljica u spornom periodu radila pri Odjeljenju za obrazovanje Vlade Brčko distrikta Bosne i Hercegovine kao nastavnica tehničkog obrazovanja sa završenom Pedagoškom akademijom, te da joj je prestao radni odnos zbog ispunjavanja uslova za penziju. Također je utvrđeno da je apelant tužiteljici za sporni period isplaćivao manje iznose plaća u odnosu na one koje je isplaćivao njenim kolegama koji su radili u nastavi sa VSS. S obzirom na navedeno, a u cilju otklanjanja nejednakog postupanja, te pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o platama zaposlenih u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i Zakona o državnoj službi u organima uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, sud je donio odluku kao u dispozitivu presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 563/14.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-563/14 (Vlada Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio