Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-596/14 (E. K.)
Odluka donesena 30. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-596/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-596/14, rješavajući apelacije Edine Krividić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Edina Krividić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 067218 12 REV od 13. decembra 2013.
godine;
Tatjana Jurić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 RS 049397 13 REV od 7. januara 2014.
godine;
M. R. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 089146 12 REV od 11. februara 2014. godine;
Žarko Jovičić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 RS 031097 12 REV od 16. januara 2014. godine;
Džemail Ahmetović protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 003312 13 GŽ 2 od 11. februara 2014. godine;
Snježana Nikolić-Kovačić protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 RS 039670 14 RSŽ od 22. aprila 2014.
godine;
D. B. protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 RS 034113 14 RSŽ od 19. marta 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-596/14 Edina Krividić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 7. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 067218 12 REV od 13. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženih radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja kojim se apelantica proglašava prekobrojnom, poništenje rješenja kojim je apelantici prestao radni odnos, vraćanje na rad, te isplata plaća i uplata pripadajućih doprinosa). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tuženi donošenjem spornog rješenja o prestanku radnog odnosa apelantice od 11. novembra 2008. godine postupao u skladu sa odredbama člana 39. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, posebno cijeneći da je tom postupku ispoštovana formalna procedura pribavljanja mišljenja Sindikata, te da je tuženi pokušao da riješi status apelantice premještanjem u drugi organ državne službe, da tuženi nije imao upražnjeno radno mjesto u okviru Kantonalnog suda u Sarajevu, kao i da apelantice nije imala uslova za prijevremeno penzionisanje.
2. AP-1441/14 Tatjana Jurić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bihaća, koju zastupa Emira Imširević i Edžerija Trejić, advokati iz Bihaća, podnijela je 1. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 RS 049397 13 REV od 7. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženih radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće, regresa, te uplata pripadajućih doprinosa). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključeno da se Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine nije mogao primijeniti na predmetna potraživanja apelantice, budući da je utvrđeno da Vlada Unsko-sanskog kantona nije potpisala, niti naknadno dala suglasnost na navedeni Granski kolektivni ugovor kojeg su potpisali Vlada FBiH i Nezavisni strukovni sindikat radnika u zdravstvu FBiH.
3. AP-1465/14 M. R. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 2. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 089146 12 REV od 11. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, kojeg je podnio protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja tuženog kojim je apelantu prestao radni odnos, vraćanje apelanta na rad i isplata plata, toplog obroka i regresa, kao i uplata pripadajućih doprinosa). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radne obaveze iz odredbe člana 98. stav 2. tač. 3 i 11. Zakona o radu RS, a što je utvrđeno u disciplinskom postupku koji je proveden protiv apelanta u skladu sa odredbama člana 65. Pravilnika o radu tuženog. S tim u vezi je Vrhovni sud zaključio da je pravilan stav redovnih sudova da apelantu nije nezakonito prestao radni odnos. Također je navedeno da je neosnovan apelantov revizioni prigovor da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta disciplinskoj odgovornosti apelanta, budući da je protiv njega obustavljena krivična istraga zbog nedostatka dokaza, jer je disciplinska odgovornost zbog povrede radne obaveze po svom karakteru šita od krivične odgovornosti i nezavisna od iste.
4. AP-1639/14 Žarko Jovičić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Broda, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 RS 031097 12 REV od 16. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluka tuženog kojim je apelantu otkazan ugovor o radu, vraćanje apelanta na rad, isplata plaća, toplog obroka i regresa, te uplata pripadajućih doprinosa). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radne obaveze, iz člana 98. stav 2. tačka 9. Zakona o radu RS i člana 97. stav 2. tačka 9. Pravilnika o radu tuženog, davanjem lažnih podataka prilikom zaključenja ugovora o radu. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da, bez obzira na činjenicu da je apelant u krivičnom postupku oglašen krivim za krivično djelo Falsifikovanja isprave iz člana 337. stav 2. Krivičnog zakona RS, bez značaja je u predmetnom postupku da li ova povreda predstavlja krivično djelo i da li je apelant zbog toga pozvan na krivičnu odgovornost u kontekstu izrečene disciplinske mjere prestanka radnog odnosa zbog teže povrede radne obaveze. Slijedom navedenog je Vrhovni sud zaključio da je pravilan zaključak redovnih sudova da je zakonita odluka o otkazu ugovora o radu apelantu.
5. AP-1832/14 Džemail Ahmetović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Srebrenika, kojeg zastupa Milka Tomić, advokat iz Tuzle, podnio je 21. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 003312 13 GŽ 2 od 11. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaće i uplata pripadajućih doprinosa). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tuženi apelantu obračunavao i isplaćivao plaću prema svom Pravilniku o plaćama primjenom polaznog osnova i koeficijenata koji nisu usklađeni sa čl. 25. i 26. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u FBiH, zbog čega apelantu pripada pravo na razliku plaće do visine plaće obračunate primjenom odredbi čl. 24., 25. i 26. navedenog Granskog kolektivnog ugovora. Međutim, suprotno rezonovanju apelanta, zaključeno je da nije bilo mogućnosti ni mjesta da se sporna razlika plaće utvrđuje kombinacijom međusobno nespojivih parametara iz Pravilnika o plaćama tuženog i ugovora o radu sa jedne strane i parametara iz Granskog kolektivnog ugovora sa druge strane.
6. AP-2190/14 Snježana Nikolić-Kovačić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bugojna, koju zastupa Senad Bosto, advokat iz Bugojna, podnijela je 13. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 RS 039670 14 RSŽ od 22. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1992. godine do 2000. godine). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelantica nije dokazala postojanje nijednog od kumulativno propisanih uslova za stjecanje statusa zaposlenika na čekanju posla u smislu odredbe člana 143. stav 2. Zakona o radu FBiH. S tim u vezi je istaknuto da apelantica nije dokazala da se obraćala poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa u prekluzivnom zakonskom roku, niti je dokazala da je zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca.
7. AP-2211/14 D. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, kojeg zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnio je 14. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 RS 034113 14 RSŽ od 19. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (utvrđenje nezakonitosti otkaza ugovora o radu apelantice, vraćanje na rad, te isplata plaća). Apelantica je, također, obavezana tuženom naknaditi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je do otkaza ugovora o radu apelantice došlo zbog smanjenja obima rada tuženog i prestanka potrebe za radom poimenično navedenih deset zaposlenika tuženog (među kojima je i apelantica) na određenim radnim mjestima, te da je tuženi prije donošenja sporne odluke pribavio suglasnost Sindikalne organizacije. S tim u vezi je zaključeno u predmetnom postupku da je radni odnos apelantice prestao na zakonit način u smislu odredbi člana 125. u vezi sa članom 126. Zakona o radu RS.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-596/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman