Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-662/14 („NLB Leasing“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 30. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni spor
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-662/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-662/14, rješavajući apelacije „NLB Leasing“ d.o.o. Sarajevo i „Audi centar“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„NLB Leasing“ d.o.o. Sarajevo protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 010640 13 UVP od 3. decembra 2013.
godine i „Audi centar“ d.o.o. Banja Luka protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 006265 14 UVP 2 od 13. juna 2014. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
„NLB Leasing“ d.o.o. Sarajevo protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 010640 13 UVP od 3. decembra 2013.
godine i „Audi centar“ d.o.o. Banja Luka protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 006265 14 UVP 2 od 13. juna 2014. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-662/14 „NLB Leasing“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 11. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 010640 13 UVP od 3. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude vijeća za upravne sporove Suda BiH, kojom je odbijena kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu razreza indirektnih poreza. U predmetnoj upravnoj stvari je apelantu utvrđen razrez indirektnih poreza, te naložena uplata u iznosu od 90.270,00 KM kao rezultat korekcije ulaznog poreza na dodatu vrijednost (PDV) zbog nepravilnosti utvrđenih u postupku kontrole. Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je u osporenoj odluci istaklo da je u konkretnom slučaju (u predmetu prodaje i kupovine mašina) na nesumnjiv način utvrđeno da se radi o prometu koji je u suprotnosti sa odredbom čl. 4. i
55. Zakona o porezu na dodatu vrijednost BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV), tj. fiktivnom prometu mašina više puta koje su vlasništvo trećeg lica i koje u navedenim transakcijama ne mogu biti predmet prometa koje je apelant fiktivno kupio desetak dana kasnije nego što ih je prodao. Slijedom navedenog je zaključeno u osporenoj odluci da u konkretnom slučaju nije bilo stvarnog prenosa prava raspolaganja na predmetnim mašinama, što je u suprotnosti sa naprijed navedenom odredbom člana 4. Zakona o PDV. U tom smislu je zaključeno da je vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno zaključilo da su upravna rješenja zasnovana na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni pravila postupka, kao i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH.
2. AP-3563/14 „Audi Centar“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Dalibor Pejaković i Aleksandar Popović, advokati iz Banje Luke, podnio je 30. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 006265 14 UVP 2 od 13. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno prispitivanje presude nadležnog okružnog suda, kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu kontrole obračuna i plaćanja poreskih obaveza. Predmetnim upravnim odlukama je apelantu naloženo da otkloni nedostatke i nepravilnosti prilikom obračuna njegove poreske osnovice poreza na dobit za 2005. godinu, a po osnovu prodaje učešća i dugoročnih hartija od vrijednosti i plaćene naknade za šume i protivpožarnu zaštitu, kao i da izvrši obračun javnih prihoda koji se odnose na porez na dobit u 2005. godini, kao i plaćanje poreza na promet proizvoda koji su namijenjeni krajnjoj potrošnji po osnovu prodaje rezervnih dijelova trećem pravnom licu. Naime, i po ocjeni Vrhovnog suda, apelant je neosnovano i bez vjerodostojnog dokumenta, suprotno propisima o računovodstvu, izvršio knjiženja na teret svojih troškova. Također je istaknuto da apelant nije ni za vrijeme kontrole, niti u daljnjem postupku dokazao da je vodio knjigovodstvenu evidenciju u smislu odredbi čl. 6. i 7. Pravilnika o poslovnim knjigama, kao i člana 11. Zakona o računovodstvu i reviziji RS. Kada je u pitanju obračun plaćene naknade za šume i protivpožarnu zaštitu, Vrhovni sud je naveo da je u apelantovom slučaju pravilno primijenjena odredba člana 13. Zakona o porezu na dobit iz 2001. godine. Na kraju je konstatovano da je pravilno tuženi utvrdio obavezu apelantu plaćanja poreza na promet proizvoda u skladu sa odredbom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga RS u visini određenoj članom 11. tog Zakona.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-662/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant „NLB Leasing“ d.o.o. Sarajevo se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacija koji se odnose na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na kojeg su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji je u konkretnim upravnim stvarima, koje su okončane osporenom odlukama Suda BiH i Vrhovnog suda, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavno pitanje-pravo na imovinu na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stava 4. istog člana Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman