Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-693/14 („Konzum“ d.o.o. Sarajevo i D.B. iz Viteza i drugi)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-693/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-693/14, rješavajući apelacije „Konzum" d.o.o. Sarajevo i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Konzum“ d.o.o. Sarajevo i D.B., protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 116874 13 Pžp od 11. decembra 2013.

godine;

„Konzum“ d.o.o. Sarajevo, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 312307 13 Pžp od 4. februara 2014. godine;

Mldb. B.M., protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Pr 026766 14 Pžpm od 30. januara 2014. godine;

„Foto Trade“ d.o.o. Široki Brijeg i Jure Zovko, protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Pr 028418 13 Pžp od 27. februara 2014. godine;

Dragan Janjanin, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Pr 149257 13 Pžp od 11. februara 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-693/14 „Konzum“ d.o.o. Sarajevo i D.B. iz Viteza (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 13. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 116874 13 Pžp od 11. decembra 2013. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su proglašeni krivim za prekršaj iz člana 16. Odluke o komunalnom redu Grada Mostara, pa su im izrečene jedinstvene novčane kazne, i to prvoapelantu, kao pravnom licu, u iznosu od 3.500,00 KM, a drugoapelantu, kao odgovornom licu u pravnom licu, u iznosu od 1.500,00 KM. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da se sadržaj navoda apelanata u biti svodi na njihovu tvrdnju da su za postavljanje spornih reklamnih panoa imali odobrenje nadležnog organa. Nadalje, utvrđeno je da je rješenje na koje se pozivaju apelanti, a kojim nastoje dokazati svoje tvrdnje, izdato dana 16. oktobra 2012. godine, te da datum njegovog izdavanja jasno govori da u momentu inspekcijskog nadzora (27. aprila, te 4. i 18. juna 2012. godine) isto nisu posjedovali. Također, sud je zaključio da o pravilnosti predmetnog rješenja u kojem je dato odobrenje za postavljanje reklamnih panoa za vrijeme od 11. aprila do 11. jula 2012. godine, znači retroaktivno, ne može raspravljati.

2. AP-1150/14 „Konzum“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 14. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 312307 13 Pžp od 4. februara 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 7. maja 2015. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz člana 25. stav 8. i člana 11. stav 6. Zakona o unutrašnjoj trgovini, pa mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 4.000,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da inspekcijskom nadzoru nije obavezno prisustvo direktora, kao odgovornog lica subjekta nadzora, već samo osobe koja ima veze sa poslovima na koje se odnosi inspekcijski nadzor, pa je tako upravo lice koje ima veze sa poslovima na koje se inspekcijski nadzor odnosi, E.K. potpisao predmetni zapisnik i bio prisutan inspekcijskoj kontroli. Također, utvrđeno je da je sporni zapisnik tržišno-turističkog inspektora dostavljen apelantu, a što potvrđuje i dostavnica o njegovom uručenju. Isto tako, utvrđeno je da su apelantovi navodi da kantonalna inspekcija nije nadležna za kontrolu primjene navedenog zakona, u smislu relevantne odredbe Zakona o organizaciji uprave u F BiH, jer se radi o federalnom propisu, neosnovani. Naime, sud je zaključio da je to zbog toga što je odredbom člana 55. stav 2. Zakona o unutrašnjoj trgovini propisano da inspekcijski nadzor vrši mjerodavna tržišna inspekcija i druga inspekcijska tijela, svako u okviru svoje mjerodavnosti, a kako nije propisano koja je to mjerodavna inspekcija, navedena zakonska odredba ne isključuje nadležnost kantonalne uprave za inspekcijske poslove za vršenje inspekcijskog nadzora nad primjenom pomenutog zakona, pa je tržišna inspekcija Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Sarajevo bila nadležna da izvrši predmetni inspekcijski nadzor.

3. AP-1246/14 Mldb. B.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, zastupan od strane zakonskog zastupnika, majke Daliborke Milović, koje zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Pr 026766 14 Pžpm od 30. januara 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 18. aprila 2014. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu i miru, pa mu je izrečena odgojna mjera ukora. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je nesporno da je okrivljeni mldb. D.M. na javnom mjestu u Goraždu narušio javni redi mir, ali je zaključak suda da je i apelant imao udio u tom događaju na taj način što je dana 19. aprila 2013. godine u 10,25 sati u prostorijama SŠ „Hasib Hadžović“ u Goraždu narušio javni red i mir tako što je u učionici pomenute škole, došlo do naguravanja rukama između mldb. D.M. i apelanta, te su isti dospjeli u hol te škole i tom prilikom je apelant pokušao sa objema rukama udariti mldb. D.M. što je ovaj izbjegao.

4. AP-1350/14 „Foto Trade“ d.o.o. Široki Brijeg i Jure Zovko iz Širokog Brijega (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Marko Kraljević, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 26. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Pr 028418 13 Pžp od 27. februara 2014. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su proglašeni krivim za prekršaj iz člana 6. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima BiH, pa su im izrečene novčane kazne, i to prvoapelantu, kao pravnom licu, u iznosu od 2.000,00 KM, a drugoapelantu, kao odgovornom licu u pravnom licu, u iznosu od 500,00 KM. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je prvoapelantu rješenjima UIO BiH – RC Mostar od 11. juna 2013. godine odobrena izmjena podataka za uvezenu robu i naložena naplata razlike manje plaćenih indirektnih poreza, jer je u fakturi od 4. aprila 2012. godine vrijednost robe iskazana u iznosu od 4.420,30 EUR iako stvarna vrijednost isporučene robe iznosi 15.073,30 EUR, dok je u fakturi od 30. augusta 2010. godine vrijednost robe iskazana u iznosu od 8.613,50 EUR, iako je stvarna vrijednost isporučene robe 22.314,10 EUR. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se pojam indirektni porez odnosi i na uvozne dadžbine, kako je to određeno Zakonom o postupku indirektnog oporezivanja, te je imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o carinskoj politici BiH, donio odluku kao u dispozitivu rješenja.

5. AP-1763/14 Dragan Janjanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banja Luke, podnio je 15. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Pr 149257 13 Pžp od 11. februara 2014. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz člana 6. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima BiH, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM, kao i zaštitna mjera oduzimanja predmeta, a s obzirom da roba nije nađena od učinitelja prekršaja naplatit će se njena protuvrijednost u iznosu od 68.091,56 KM, koja prema odredbama Zakona o carinskoj politici BiH predstavlja carinsku vrijednost i sprovest će se postupak naplate uvoznih i izvoznih dadžbina u smislu tog zakona. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je sud na osnovu svih izjava okrivljenih, uključujući i apelanta, te dokaza predočenih od strane ovlaštenog organa, zaključio da su okrivljeni predmetnog dana i vremena učinili navedeni prekršaj, na način opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja, radi čega ih je valjalo proglasiti odgovornim i izreći sankciju. Također, sud je, imajući u vidu imperativnu odredbu člana 19. Zakona o carinskim prekršajima BiH kojom je propisano da će se roba koja je predmet prekršaja oduzeti, kao i odredbu stava 3. tog člana kojom je određeno da ukoliko se roba ne pronađe, od učinitelja prekršaja naplatiće se njena protuvrijednost, koja prema odredbama Zakona o carinskoj politici BiH predstavlja carinsku vrijednost predmetne robe, zaključio da je prvostepeni sud odlučujući o zaštitnoj mjeri postupao na osnovu navedenih zakonskih odredbi i pravilno odlučio kada je u odnosu na apelanta izrekao zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-693/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-693/14 („Konzum“ d.o.o. Sarajevo i D.B. iz… | Sudska praksa | Aktio