Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-755/14 ("Kreator" d.o.o. Sokolac)

Odluka donesena 30. 06. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-755/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine , u predmetu broj AP-755/14, rješavajući apelacije "Kreator" d.o.o. Sokolac i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"Kreator" d.o.o. Sokolac, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 PS 000180 12 REV od 13. novembra 2013. godine;

Nijaz Jakupović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 024024 13 REV od 14. januara 2014.

godine;

SZR "Metalservis" Banja Luka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 PS 006 897 13 REV od 13. marta 2014.

godine;

Milan Vasiljević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 010342 12 REV od 3. juna 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-755/14 "Kreator" d.o.o. Sokolac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnio je 18. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 PS 000180 12 REV od 13. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Republika Srpska-Ministarstvo unutrašnjih poslova Banja Luka naknadi materijalnu štetu na ime izgubljene vrijednosti i troškova održavanja dva teretna vozila i na ime izgubljene dobiti zbog nekorištenja tih vozila u periodu od marta 2007. do februara 2008. godine, a sve usljed odbijanja apelantovog zahtjeva od strane tuženog za registraciju pomenutih vozila. Sud je zaključio da apelant u toku postupka nije dokazao u čemu se sastoji materijalna šteta koju potražuju, niti je dokazao da je štetu skrivilo službeno lice organa tužene, namjerno ili krajnjom nepažnjom. Osim toga, sud je zaključio da su organi tužene, odbijajući apelantov zahtjev za registraciju vozila zbog nepotpune dokumentacije, postupali u okviru svojih zakonskih ovlaštenja, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

2. AP-1401/14 Nijaz Jakupović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Bajro Avdić advokat iz Sarajeva, podnio je 31. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 024024 13 REV od 14. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i tuženoj Općini Sanski Most je naloženo da apelantu na ime materijalne štete zbog izvedenih radova na zajedničkim dijelovima stambeno-poslovne zgrade isplati iznos od 3.271,12 KM, dok je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu iznosa od 47.325,89 KM odbijen kao neosnovan. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužena etažni vlasnici stambeno-poslovnog objekta u Sanskom Mostu, pri čemu je apelant vlasnik stambenog dijela objekta, a tužena poslovnog dijela objekta. Također je utvrđeno da je tužena izdala apelantu u zakup poslovni dio objekta, nakon čega je apelant, samoinicijativno, izveo određene građevinske radove na fasadi i krovu zgrade, kao njihovim zajedničkim dijelovima, ali i na poslovnom prostoru tužene. Sud je zaključio da, budući da građevinski radovi koje je apelant izveo na poslovnom prostoru tužene nisu bili nužni za održavanje, već su imali karakter investicionog ulaganja, te da navedeni prostor ne spada u zajedničke prostorije zgrade, tužena nije dužna apelantu namiriti iznos uloženih sredstava u poslovni prostor, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

3. AP-2439/14 SZR "Metalservis" Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 27. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 PS 006 897 13 REV od 13. marta 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i tuženi „Čajavec-Mega“ AD Banja Luka je obavezan da apelantu na ime naknade materijalne štete zbog neisplaćenog dijela ugovorene cijene za isporučenu robu, materijale i dijelove isplati iznos od 7.940,27 KM, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi naknadi materijalnu štetu za vrijednost isporučenih alata za proizvodnju električnih testera po osnovu ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji, u iznos od 220.100,00 KM. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, koji apelant osporava predmetnom apelacijom, utvrđeno je da, budući da je pomenuti ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji raskinut, apelant može samo ostvariti stvarno-pravni zahtjev za povrat alata, za koje je utvrđeno da su ispravni i da se mogu koristiti (te da ga je tuženi pozivao da preuzme alate jer je obustavio proizvodnju). S tim u vezi, sud je istakao da raskid ugovora, sam po sebi, ne dovodi do odgovornosti jedne strane da nadoknadi štetu drugoj strani, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

4. AP-3573/14 Milan Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović advokati iz Gradiške, podnio je 31. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 010342 12 REV od 3. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Republika Srpska naknadi materijalnu štetu koja je nastala na apelantovoj porodičnoj kući, te dvorišnim i pomoćnik objektima, prilikom izgradnje autoputa Banja Luka- Gradiška. U postupku je utvrđeno da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je tužena, koja je korisnik eksproprijacije zemljišta, bila i naručilac, odnosno izvođač radova na autoputu, te da je prilikom izvođenja radova nastala šteta na apelantovim nekretninama, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 755/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-755/14 ("Kreator" d.o.o. Sokolac) | Sudska praksa | Aktio