Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-983/14 (K. J. i drugi)
Odluka donesena 30. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Troškovi i izdaci
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-983/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine, u predmetu broj AP-983/14, rješavajući apelacije Krste Jakšića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Krsto Jakšić, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 012450 13 KŽ 2 od 25. decembra 2013. godine;
Slobodan Stojanović, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 012645 13 KŽ 3 od 27. januara 2014. godine;
Enisa Hamzić-Merdić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 015278 14 KV 8 od 20. februara 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-983/14 Krsto Jakšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Petko Pavlović advokat iz Zvornika, podnio je 4. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 012450 13 KŽ 2 od 25. decembra 2013. godine. Osporenom odlukom apelant je proglašen krivim za krivična djela prikrivanje iz člana 246. stav 2. u vezi stava 1. Krivičnog zakona Republike Srpske i falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 2. u vezi sa stavom 1. pomenutog zakona, pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 15 mjeseci, s tim da se navedena kazna neće izvršiti ukoliko apelant ne učini novo krivično djelo u roku od dvije godine. Osim toga, apelant je obavezan da nadoknadi troškove sudskog paušala u iznosu od 200,00 KM, kao i troškove postupka u iznosu od 20.702,87 KM koji se odnose na postavljanje branioca po službenoj dužnosti. U odnosu na odluku o troškovima postupka, koju apelant pobija predmetnom apelacijom, sud je zaključio da je apelant morao imati branioca, budući da je bio u pritvoru i da se za krivična djela za koje je osuđen može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina (pri čemu je irelevantan krajnji ishod postupka, tj. činjenica da je apelant osuđen na uvjetnu osudu), te je u skladu sa odredbama 190. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine dužan platiti troškove svog zastupanja. Sud je, također, istakao da se apelant tvrdnjama o lošem imovnom stanju, koje nije dokazao, nije oslobodio te obaveze.
2. AP-1023/14 Slobodan Stojanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Miloš Perić advokat iz Zvornika, podnio je 5. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 012645 13 KŽ 3 od 27. januara 2014. godine. U krivičnom postupku, koji je vođen protiv apelanta zbog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav
1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da nadoknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 18.586,65 KM, a koji se odnose na postavljanje branioca po službenoj dužnosti. Sud je zaključio da je apelant morao imati branioca, budući da je bio u pritvoru i da se za krivično djelo za koje je osuđen može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina i teža kazna (pri čemu je irelevantan krajnji ishod postupka, tj. činjenica da je apelant potpisao sporazum o priznanju krivnje i osuđen na uvjetnu osudu), te je u skladu sa odredbama člana 190. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine dužan platiti troškove svog zastupanja. Sud je, također, istakao da se apelant tvrdnjama o lošem imovnom stanju, koje nije dokazao, nije oslobodio te obaveze.
3. AP-3205/14 Enisa Hamzić-Merdić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Safet Medošević advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 015278 14 KV 8 od 20. februara 2014. godine. Osporenom odlukom koja je donesena u krivičnom postupku koji je vođen protiv osuđene E.B. zbog krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i kojom je E.B. osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 16 godina, odbijen je zahtjev M.B. i U.B., kao oštećenih, za naknadu troškova njihovog zastupanja od strane apelantice, kao advokatice iz Sarajeva, a koji se sastoje od nužnih izdataka oštećenih, te nagrade i nužnih izdataka apelantice. Odbijajući zahtjev oštećenih, sud je ukazao na odredbu člana 204. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine koja se odnosi na nagradu i nužne izdatke branioca i punomoćnika oštećenog, a kojom je propisano da je „nagradu i nužne izdatke branioca i punomoćnika oštećenog dužno platiti zastupano lice, bez obzira na to koje po odluci suda dužan snositi troškove krivičnog postupka, osim ako po odredbama ovog zakona nagrada i nužni izdaci branioca i punomoćnika oštećenog padaju na teret sredstava suda“, što u konkrentom slučaju, prema ocjeni suda, nije riječ. Zbog navedenog, sud je donio odluku kao u dispozitivu osporenog rješenja.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 983/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman