Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-134/12 (K. S. iz Sarajeva)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Porez
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 39
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Ispravka Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) · čl. 39
Predmeti (1)
AP-134/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 134/12, rješavajući apelaciju Katarine Sabol, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Katarine Sabol podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 137172 11 Pžp 2 od 2. decembra 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 137172 10 Pr od 28. oktobra 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Katarina Sabol iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Branko Marić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 137172 11 Pžp 2 od 2. decembra 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 137172 10 Pr od 28. oktobra 2010. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 4. aprila i 20. augusta 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Uprave za indirektno oporezivanje, Regionalni centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: UIO), zatraženo je 6. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 19. marta 2015. godine, Općinski sud 11. marta 2015. godine, a UIO 17. februara 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 Pr 137172 10 Pr od 28. oktobra 2010. godine, koje je u cjelini potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 137172 11 Pžp 2 od 2. decembra 2011. godine, apelanticu kao odgovorno lice u okrivljenom pravnom licu „S-leasing“ d.o.o. Sarajevo proglasio odgovornom za prekršaj iz člana 38. stav 2. i člana 39. stav 5. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u), pa joj je, na osnovu člana 67. stav 2. istog Zakona i člana 19. stav 3. Zakona o prekršajima BiH, primjenom člana 14. Zakona o prekršajima FBiH, izrekao uslovnu osudu kojom je apelantici utvrđena novčana kazna u označenom iznosu i istovremeno određeno da se neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine ne izvrši novi prekršaj.
6. Iz obrazloženja rješenja Općinskog suda proizlazi da apelantica u toku postupka nije osporavala osnov i iznos poreske obaveze već moment njenog nastanka. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je, suprotno apelanticinim tvrdnjama, obaveza plaćanja PDV-a nastala u avgustu i septembru 2008. godine. Takav zaključak zasnovan je na iskazu predstavnika UIO-a, iskazu saslušanih svjedoka, te obimnim materijalnim dokazima koje su predočile obje strane. Općinski sud je istakao da je do potpisivanja ugovora o finansijskom lizingu između „S-leasing“ d.o.o. Sarajevo kao davaoca lizinga i MIMS d.o.o. Sarajevo kao dobavljača i korisnika lizinga došlo u avgustu i septembru 2008. godine, te da je obaveza ulaznog PDV-a po tom osnovu nastupila u tom periodu. Iz zaključenih ugovora proizlazi da su se ugovorne strane usaglasile da se ugovori realizuju po principu sale and lease back. U konkretnoj pravnoj stvari dobavljač MIMS d.o.o. Sarajevo je davaocu lizinga-apelantici ispostavljao fakture za prodaju opreme, i to u poreskom periodu avgust i septembar 2008. godine. Istaknuto je da se izlazni PDV veže za ulazni PDV jer finansijski lizing nastaje u početku lizinga. Dalje je ukazano na to da je došlo do prijenosa imovine, što dokazuje ugovor, kojom prilikom je MIMS d.o.o. Sarajevo trebao izdati fakturu, a lizing je trebao izdati izlaznu fakturu jer je lizing koristio odbitak ulaznog PDV-a po članu 32. Zakona o PDV-u u navedenom poreskom periodu, budući da finansijski lizing za davaoca lizinga nastaje početkom lizinga. Zbog toga je tada, u smislu člana 17. stav 1. tačka 1. Zakona o PDV-u, za davaoca lizinga nastala obaveza obračuna PDV-a.
7. Iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda proizlazi da su apelanticini navodi o povredi materijalnog propisa ocijenjeni paušalnim, te je ukazano na to da u žalbi nije ni obrazloženo u čemu se sastoji pogrešna primjena materijalnog propisa o prekršaju, odnosno da se ne mogu podvesti niti pod jednu od, u članu 63. Zakona o prekršajima FBiH, pobrojanih povreda materijalnog propisa o prekršaju. Neosnovanim je ocijenjena i tvrdnja da Općinski sud nije bio nadležan da vodi predmetni prekršajni postupak. S tim u vezi je ukazano na član 5. Zakona o prekršajima FBiH kojim je određena stvarna nadležnost sudova u FBiH, odnosno da je u nadležnosti Općinskog suda da odlučuje o prekršajima iz oblasti poreza i carina, a što je i konkretni slučaj. U vezi sa apelanticinim žalbenim navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, ukazano je na to da, u skladu s članom 61. Zakona o prekršajima FBiH, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije osnov za izjavljivanje žalbe, a zbog čega se u ispitivanje tog dijela žalbenih navoda sud nije ni upuštao.
8. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 Pr 137172 10 Pr od 9. maja 2013. godine apelanticin zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka odbacio kao neblagovremen. U obrazloženju rješenja ukazano je na to da je članom 74. Zakona o prekršajima FBiH propisano da se zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka mora podnijeti u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti rješenja o prekršaju. S obzirom na to da je Rješenje tog suda broj 65 0 Pr 137172 10 Pr od 28. oktobra 2010. godine postalo pravosnažno 2. decembra 2011. godine, a da je zahtjev podnesen 3. aprila 2013. godine, zaključeno je da je protekao rok iz člana 74. Zakona o prekršajima FBiH. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelantica tvrdi da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelanticini navodi svode se na tvrdnju da je u postupku pred redovnim sudovima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo u odnosu na, kako tvrdi, odlučnu činjenicu – moment nastanka poreske obaveze. U prilog tim navodima apelantica je u dopunama apelacije od 4. marta i 20. avgusta 2013. godine predočila i Presudu Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 002556 10 U od 19. februara 2013. godine, kojom je tužba pravnom licu „S-leasing“ d.o.o. Sarajevo u upravnom sporu uvažena, rješenje UIO-a kojim je utvrđen naknadni razrez poreza ukinuto i predmet vraćen na ponovno odlučivanje prvostepenom organu. Prema njenom mišljenju, navedena presuda Suda BiH predstavlja konačnu odluku o postojanju poreske obaveze, pa redovni sudovi nisu mogli ocijeniti postojanje prekršaja bez takve odluke, tj. samo na temelju odluka donesenih u upravnom postupku, koje jesu konačne u upravnom postupku, ali nisu pravosnažne. Ukazala je i na to da joj je u postupku pred redovnim sudovima bilo onemogućeno da dokaže kako ne postoji poreska obaveza niti njena prekršajna odgovornost. Prema njenom mišljenju, u takav je položaj dovedena i postojećim zakonskim rješenjima koja onemogućavaju izjavljivanje žalbe zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te koja niti u jednoj odredbi ne propisuju šta mora sadržavati obrazloženje rješenja o prekršaju.
10. Najzad, apelantica je zatražila da se njen predmet spoji sa predmetom Ustavnog suda broj AP 4000/11 u kojem je apelant „S-leasing“ d.o.o. Sarajevo, te da se donese jedna odluka, s obzirom na to da se, kako je navela, navodna prekršajna odgovornost u oba slučaja zasniva na istim činjenicama i istovjetnoj primjeni materijalnog prava.
b) Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud je odgovoru na navode iz apelacije ukazao na to da je u svojoj odluci dao valjane razloge i obrazloženja zbog kojih je apelanticinu žalbu odbio, te zaključio da su neosnovane tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje iznesene u apelaciji.
12. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju ukazao na to da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelanticina prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. U odgovoru na navode iz apelacije UIO je, između ostalog, istakao da je, u skladu s presudom Suda BiH na koju je apelantica ukazala, u ponovnom postupku potvrđeno ranije utvrđeno činjenično stanje, tj. da nije bilo moguće ostvariti odbitak ulaznog poreza, što je rezultiralo nastankom poreske obaveze u označenom iznosu. U prilog navedenom, uz odgovor je dostavljeno prvostepeno i drugostepeno rješenje kojim se žalba odbija.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o porezu na dodatnu vrijednost („Službeni glasnik BiH“ br. 9/05, 35/05 i 100/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 38. stav 2.
Period obračunavanja PDV-a Obveznik je dužan obračunati PDV za odgovarajući poreski period na osnovu ukupnog prometa dobara ili usluga iskazanih u fakturama u tom poreskom periodu. Član 39. stav 5.
Podnošenje prijave za plaćanje PDV-a i plaćanje poreza Lica iz Poglavlja III. ovog zakona, koja podliježu obavezi plaćanja PDV-a, također plaćaju PDV u rokovima iz stava 2. ovog člana.
Član 67. stav 1. tačka 3.
Prekršaji Svaki poreski obveznik koji činjenjem ili nečinjenjem napravi prekršaj podliježe novčanoj kazni za prekršaj. Poreski obveznik koji:
3. ne obračuna i ne plati ili pogrešno obračuna i plati PDV u skladu sa stavom 2. člana 38. i stavom 5. člana 39. ovog zakona bit će novčano kažnjen u iznosu koji odgovara iznosu od 50% od neplaćenog ili pogrešno obračunatog iznosa, a minimalno u iznosu od 100 KM.
15. Zakon o prekršajima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 31/06 i 37/10
– ispravka) relevantne odredbe glase:
Član 52.
Obrazac rješenja o prekršaju (1) Sud će svoje rješenje donijeti na obrascu rješenja o prekršaju. Obrazac rješenja o prekršaju sadržavat će sljedeće podatke:
(…) 4) kratku ocjenu činjeničnog stanja i navođenje propisa kojim je propisan prekršaj; (…) (2) Obrazac rješenja o prekršaju propisat će federalni ministar pravde. Poseban obrazac rješenja o prekršaju može biti posebno formuliran za složene predmete. Član 61.
Osnovi za žalbu Rješenje o prekršaju može se pobijati zbog:
1) bitnih povreda prekršajnog postupka, 2) povrede materijalnog propisa o prekršajima ili 3) odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu.
Član 62.
Bitne povrede prekršajnog postupka Bitne povrede prekršajnog postupka postoje ako:
1) rješenje o prekršaju donio je sudija koji se morao izuzeti, ili je bio izuzet od vođenja prekršajnog postupka;
2) okrivljenom su uskraćena bilo koja prava određena u članu 7. ovog Zakona;
3) sud nije bio stvarno nadležan rješavati u toj stvari;
4) prekršajni nalog, ili zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka bili su podneseni od neovlaštenog organa;
5) u cijelosti nije odlučeno o prekršajnom nalogu, ili zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, ili ako je odlučeno mimo tog zahtjeva;
6) rješenje o prekršaju zasniva se na dokazu koji se nije mogao koristiti, osim ako je očigledno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista odluka ili 7) sud je propustio da primijeni ili je pogrešno primijenio odredbe ovog Zakona, što je rezultiralo značajnom štetom po interese žalioca.
Član 63.
Povreda materijalnog propisa o prekršaju Povreda materijalnog propisa o prekršaju postoji ako je taj propis povrijeđen, s obzirom na to da li:
1) radnja opisana u prekršajnom nalogu, ili zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka predstavlja prekršaj;
2) postoje okolnosti koje isključuju odgovornost za prekršaj;
3) nastupa zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka, ili je stvar već pravomoćno riješena;
4) došlo je do pogrešne primjene zakona ili propisa koji određuju prekršaj ili 5) odlukom o sankciji, ili drugoj mjeri sud je prekoračio ovlaštenja koja ima prema zakonu.
Član 67.
Potvrđivanje rješenja o prekršaju Drugostepeni sud odbit će žalbu i potvrditi rješenje o prekršaju ako nađe da ne postoji ijedan od osnova za podnošenje žalbe koji su određeni u članu 61. ovog Zakona. VI.Dopustivost
16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 137172 11 Pžp 2 od 2. decembra 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 19. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 10. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
20. Apelantica osporava navedena rješenja tvrdeći da su joj tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da s tim u vezi, polazeći od do sada usvojene prakse, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i posebno svrhu sankcije, radi o krivičnoj optužbi, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tačke 21. i 22).
24. U vezi sa apelanticinim opširnim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud primjećuje, a na što je i sama apelantica u apelaciji ukazala, da je identične navode o povredi prava na pravično suđenje, a u vezi s istim činjeničnim i pravnim osnovom, razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4000/11 od 17. septembra 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio (tačka 28) da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u prekršajnom postupku, koji je proveden uz poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, utvrdili apelantovu odgovornost za počinjeni prekršaj, shodno relevantnim odredbama Zakona o PDV-u i Zakona o prekršajima, za šta su u obrazloženjima rješenja dali jasna i argumentovana obrazloženja, koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti niti u jednom segmentu. Stoga, Ustavni sud smatra da nema razloga da u vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava odstupi od stava iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 4000/11, razmatrajući identične navode u odnosu na isti činjenični i pravni osnov.
25. Dalje, apelantica tvrdi da postojeća zakonska rješenja ne osiguravaju efikasnu zaštitu prava na pravično suđenje jer onemogućavaju izjavljivanje žalbe i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
26. U vezi s tim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na pravično suđenje ne garantuje pravo na žalbu. Međutim, u slučaju da javne vlasti u skladu s diskrecionim ovlaštenjem garantuju i pravo na žalbu, garancije prava na pravično suđenje protežu se i na tu fazu postupka. Mjera u kojoj će se primjenjivati te garancije zavisit će od prirode određenog postupka, uključujući funkciju žalbenog suda i odnos tog postupka s prethodnim postupkom. Ustavni sud podsjeća i na to da je pravo na žalbu u krivičnim stvarima zagarantovano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, i taj član prepušta državama široko polje slobodne procjene u smislu suštine samog žalbenog postupka, uključujući i uslove dopustivosti. To znači da je, naprimjer, dopušteno da se u žalbenom postupku raspravljaju i preispituju samo pitanja pravilne primjene procesnih ili materijalnih zakona, a ne i utvrđene činjenice (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1560/10 od 12. juna 2013. godine, stav 45).
27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantici nije bila uskraćena mogućnost da žalbu izjavljuje iz žalbenih osnova propisanih članom 61. Zakona o prekršajima FBiH koji kao žalbeni osnov ne propisuju i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da je ona tu mogućnost i koristila. Stoga, sama činjenica da je nezadovoljna ishodom korištenja zakonom dopuštenog pravnog lijeka sama po sebi ne može rezultirati povredom prava na pravično suđenje.
28. Najzad, apelantica tvrdi da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zato što prema postojećim zakonskim rješenjima nije propisano šta treba da sadrži obrazloženje rješenja o prekršaju.
29. U vezi s tim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje odluke. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u odluci iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog suda ili suda koji sudi tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati na to da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC). Kada se radi o odluci višeg suda suštinski zahtjev je da viši sud ukaže na to da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja, da je, u slučaju neslaganja s odlukom nižestepenog suda, neslaganja zasnovao na njenoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio a da je prethodno nije razmotrio (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC, 2002).
30. Shodno navedenom, član 6. Evropske konvencije ne određuje da sadržaj obrazloženja odluke suda mora biti unaprijed propisan i određen formalnim pravilima. U konkretnom slučaju, osporena rješenja sadrže poseban dio koji je označen kao obrazloženje, a na temelju njihovog sadržaja Ustavni sud nije mogao zaključiti da ona ne zadovoljavaju navedene standarde. U vezi s apelanticinim navodima koji se odnose na presudu Suda BiH donesenu u pravnom sporu kojim je ukinuto rješenje o dodatnom razrezu poreza, koja je donesena nakon rješenja kojim je utvrđena prekršajna odgovornost apelantice kao odgovornog lica u pravnom licu, Ustavni sud podsjeća na to da je predmet razmatranja u okviru apelacione nadležnosti odluka koja je stekla svojstvo res judicata i koju Ustavni sud može razmatrati u odnosu na navode o povredi prava garantovanih Ustavom ili međunarodnim dokumentima koji se primjenjuju u BiH. Međutim, apelaciona nadležnost Ustavnog suda ne može se shvatiti kao nastavak postupka koji je okončan pravosnažnom i obavezujućom presudom, odnosno kao ponovno suđenje ili postupak povodom žalbe u kojem je moguće ponovo preispitivati i utvrđivati pitanje o kojem postoji odluka koja je stekla svojstvo res judicata (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 29/10 od 25. aprila 2013. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1123/11 od 22. marta 2013. godine, tačke 128. i 129, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
31. U konkretnom slučaju, prekršajni postupak protiv apelantice okončan je pravosnažnim rješenjem Kantonalnog suda od 2. decembra 2011. godine, koji je stekao svojstvo res judicata i koji je predmet osporavanja apelacijom. Apelantica osporava navedeno rješenje ukazujući i na odluku Suda BiH iz koje proizlazi da je rješenje UIO-a o dodatnom razrezu poreza ukinuto i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, a koja je donesena nakon što je osporeno rješenje Kantonalnog suda steklo svojstvo res judicata, odnosno koja predstavlja novu činjenicu koja nije postojala u vrijeme kada je prekršajni postupak vođen pred redovnim sudovima pa se o njoj nisu mogli ni izjašnjavati niti ih razmatrati. S obzirom na to da Ustavni sud u okviru apelacione nadležnosti može razmatrati samo presudu koja je stekla svojstvo res judicata, te da postupak po apelacionoj nadležnosti pred Ustavnim sudom nije nastavak postupka koji je okončan takvom odlukom, apelantici je na raspolaganju mogućnost da nove činjenice iskoristi u skladu s mogućnostima propisanim zakonom.
32. Najzad, u vezi s apelanticinim zahtjevom da se njen predmet spoji s predmetom broj AP 4000/11 i da se donese jedna odluka, Ustavni sud primjećuje da, u skladu s članom 32. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, u pravilu, vodi jedan postupak i donosi jednu odluku kada postoji više apelacija iz njegove nadležnosti o istom pitanju. Međutim, u konkretnom slučaju, konačna odluka u predmetu broj AP 4000/11 donesena je 17. septembra 2014. godine, tako da tom apelanticinom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno.
33. Ustavni sud zaključuje da su apelanticine tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovane. VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u prekršajnom postupku koji je proveden uz poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije utvrdili apelanticinu odgovornost za počinjeni prekršaj, shodno relevantnim odredbama Zakona o PDV-u i Zakona o prekršajima, za šta su u obrazloženjima rješenja dali jasne i argumentovane razloge koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman