Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3097/12 (F. F. iz Sarajeva)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
- Stanarsko pravo
- Pojam doma
- Miješanje u pravo na dom
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenoj imovini u vlasništvu građana
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3097/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3097/12, rješavajući apelaciju Ferida Fisovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Ferida Fisovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041085 09 Gž od 6. juna 2012. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ferida Fisovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041085 09 Gž od 6. juna 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ferid Fisović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Hajran S. Zeba, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. augusta 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 041085 09 Gž od 6. juna 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, te JP Pošte BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 19. februara 2015. godine, a tuženi 10. februara 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 7. decembra 2006. godine Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu kojom je zatražio da se donese presude kojom se utvrđuju da je stekao status nosioca stanarskog prava na označenom stanu.
6. Općinski sud je održao pripremno ročište 24. januara 2008. godine, te ročišta za glavnu raspravu 14. maja i 26. augusta 2008. godine.
7. Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 041085 06 P od 12. septembra 2008. godine utvrdio da je apelant stekao status nosioca stanarskog prava na 6. decembar 2000. godine na stanu koji se nalazi u Gradačačkoj ulici broj 122, bliže označenih karakteristika, a u koji se apelant sa suprugom uselio 8. jula 1991. godine.
8. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je izvršen uvid u uvjerenje Arhiva BiH od 13. novembra 2006. godine na temelju kog je utvrđeno da je I.D. bila nosilac stanarskog prava na stanu u Ulici Palmira Toljatija broj 132, a da je nova adresa Gradačačka 118. Nadalje, na temelju uvida u zaključak od 30. decembra 2002. godine utvrđeno je da je zahtjev za povrat predmetnog stana I.D. odbačen kao neblagovremen. Na temelju uvida u zahtjev tuženog za vraćanje predmetnog stana od 8. augusta 2005. godine utvrđeno je da se tuženi obratio Upravi za stambena pitanja za vraćanje predmetnog stana na kom je nosilac stanarskog prava bila I.D. Nadalje, ukazano je da je tuženi dostavio informaciju Uprave za stambena pitanja u kojoj je navedeno da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na stanu u Gradačačkoj ulici broj 118 I.D., da je rješenjem od 17. jula 1993. godine predmetni stan dodijeljen I.K., koji se u njega nikad nije uselio, te da je iz zapisnika o uviđaju na licu mjesta od 23. marta 1993. godine utvrđeno da je predmetni stan koristio apelant sa porodicom, a koji je tom prilikom izjavio da predmetni stan koristi od juna 1992. godine i da ga je dobio na korištenje od Komande Armije BiH. Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da je još 1993. godine utvrđeno apelantovo prisustvo u predmetnom stanu, te je ukazao da je članom 30. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list FBiH“ br. 14/84, 13/89, 36/89 i 2/93, u daljnjem tekstu: ZOSO) utvrđeno da, ako se neko lice nezakonito useli u stan, svako može inicirati njegovo iseljenje ukoliko nisu protekle više od tri godine u kom slučaju će stambeni organ donijeti rješenje o ispražnjenju stana, te da se nakon proteka roka od tri godine ne isključuje pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana kod nadležnog suda u narednih pet godina.
9. Općinski sud je zauzeo stav da, s obzirom na uvjerenje o kretanju apelanta i njegove supruge kojim se potvrđuje da su prijavljeni od 8. jula 1991. godine na adresi Gradačačka broj 132, te pošto se na više dokumenata nalazi adresa Palmira Toljatija broj 132, Gradačačka br. 118, 122 i 132, po mišljenju suda, nesporno je da se radi o istom stanu, te su kao istiniti ocijenjeni apelantov i iskaz njegove supruge da su od 8. jula 1991. godine pa do marta 1992. godine boravili u istom stanu zajedno sa I.D. kao nosiocem stanarskog prava.
10. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je na temelju provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant koristio predmetni stan od 8. jula 1991. godine, bio u njegovom faktičkom posjedu, te da je prijavljen na navedenoj adresi, a tuženi ga nije ometao u njegovom posjedu, niti podnosio zahtjev za njegovu deložaciju iako je znao da apelant koristi predmetni stan još od 1993. godine. Općinski sud je na temelju navedenog zaključio da predmetni stan predstavlja apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nadalje, ukazano je na stav Ustavnog suda u Odluci broj U 14/00 „da isključenje deložacije stvara čvrst pravni status jednak statusu nosioca stanarskog prava“, te da sud smatra da je tuženi protekom roka od osam godina izgubio pravo pokretanja i vođenja postupka za iseljenje apelanta koji se nezakonito uselio u stan, pa pošto nije došlo do deložacije, da je nastao čvrst imovinskopravni status jednak nosiocu stanarskog prava. Na temelju navedenog zaključeno je da je apelantov tužbeni zahtjev, shodno članu 30. ZOSO, u cjelini osnovan s obzirom na to da je prije 6. decembra 2000. godine stekao status nosioca stanarskog prava.
11. Protiv presude Općinskog suda tuženi je 12. septembra 2008. godine izjavio žalbu.
12. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 041085 09 Gž od 6. juna 2012. godine žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu preinačio na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cjelini odbio.
13. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je u odgovoru na žalbu apelant istakao da je neosnovana i da bi tuženi trebalo da ima u vidu njegovu ekonomsku i socijalno-psihološku situaciju. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je pred prvostepenim sudom provedena kao dokaz informacija Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 23-04/III- 23-32/07 od 7. februara 2007. godine prema kojoj: raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu je bila I.D., predmetni stan je proglašen napuštenim Rješenjem broj 15/5-372-00032793 od 17. jula 1993. godine, te dodijeljen I.K., koji se u stan nikad nije uselio, a zapisnikom o uviđaju na licu mjesta broj 14/5-372-2408/93 od 23. marta 1993. godine utvrđeno je da predmetni stan koristi apelant sa porodicom a koji je tom prilikom izjavio da stan koristi od juna 1992. godine po odobrenju Komande Armije BiH. Nadalje, ukazano je da se u informaciji navodi da je stan Rješenjem broj 14710-372-3005/96 proglašen trajno napuštenim. Nadalje, ukazano je da je provedeno kao dokaz i uvjerenje Arhiva BiH broj 017-49-8-1366/06 od 13. novembra 2006. godine prema kom je I.D. podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana CRPC-u, te da je CRPC donijela Odluku broj 303-2718-1/1-C-25095 od 17. decembra 1998. godine. Nadalje, ukazano je da je proveden i dokaz - zaključak Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 23-04/III-23- 913/02 od 30. decembra 2002. godine prema kom je zahtjev I.D. za izvršenje odluke CRPC-a odbačen kao neblagovremen. Najzad, ukazano je da je proveden kao dokaz zahtjev tuženog broj 07.1.8.11-3685/07-05 od 8. augusta 2005. godine iz kog proizlazi da je tuženi kao davalac stana na korištenje, u skladu sa Zakonom o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, blagovremeno podnio zahtjev Upravi za stambena pitanja za vraćanje predmetnog stana.
14. Prema stavu Kantonalnog suda, iz provedenih dokaza se mogla utvrditi činjenica da je predmetni stan bio proglašen privremeno i trajno napuštenim, da je I.D., raniji nosilac stanarskog prava, pred CRPC-om ostvarila pravo na njegov povrat, ali da je izvršenje odluke zatražila nakon proteka zakonom određenog roka zbog čega je njen zahtjev odbačen.
15. Kantonalni sud je zauzeo stav da je prvostepeni sud propustio ocijeniti činjenicu da je sporni stan proglašen napuštenim, a u kom slučaju se imaju primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službeni glasnik FBiH“ br. 11/98 do 81/09). U vezi s tim je ukazano da je raniji nosilac stanarskog prava I.D. ostvarila pravo na povrat predmetnog stana, ali da je u zakonom propisanom roku propustila da traži izvršenje odluke CRPC-a. Nadalje, ukazano je da je apelant od useljenja u stan do danas bespravni korisnik stana, ali da se radi o stanu koji je proglašen napuštenim, zbog čega se ne može primjenjivati ZOSO, već Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakon o vraćanju, dodjeli i predaji stanova, a prema kojim je apelant trebalo da bude iseljen, a stan vraćen tuženom, kao davaocu stana, a što je Uprava za stambena pitanja propustila da učini. Najzad, ukazano je da je tačno da za apelanta i njegovu porodicu predmetni stan predstavlja dom, ali pošto se radi o dugogodišnjem nezakonitom korištenju predmetnog stana, a na štetu tuženog kao njegovog vlasnika, to tuženi ima zakonsku mogućnost sa organima javne vlasti da se miješa u vršenje apelantovog prava na dom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1, te čl. 8. i 13. Evropske konvencije.
17. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer je postupak po njegovoj tužbi trajao neopravdano dugo. U vezi s tim je ukazao da je postupak trajao šest godina, te da ovako dugo trajanje postupka ne mogu opravdati ni prvostepeni ni drugostepeni sud. Nadalje, apelant tvrdi da je do povrede ovog prava došlo i po pravnom lijeku, jer je, kako navodi, Kantonalni sud izveo dokaze: Rješenje broj 14/5-372-00032793 od 17. jula 1993. godine, Rješenje broj 14/10-372- 3005/96 i Odluku CRPC-a broj 303-2718-1/1-C-25095 od 17. jula 1998. godine iako ovi dokazi nisu predloženi na pripremnom ročištu, niti su provedeni na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom, te na ovim dokazima zasnovao svoju odluku. Nadalje, apelant tvrdi da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke propustio da se izjasni o njegovim navodima koji su se ticali prava na dom, kao i da je „bez prethodnog ispitivanja žalbe došlo do povrede prava na dom a zbog čega je lišen i prava na efektivni pravni lijek i prava na pravično suđenje“. Sve ovo, po apelantovom mišljenju, rezultat je uvođenja dokaza koje on nikad nije vidio, kao ni prvostepeni sud, te koje nije mogao komentirati i osporavati.
18. Nadalje, apelant tvrdi da Kantonalni sud u pretežnom dijelu svoju odluku bazira na činjenici da je predmetni stan proglašen privremeno i trajno napuštenim, kao i da postoji odluka CRPC-a zbog čega se na njega ne može primijeniti član 30. ZOSO, pa da zbog toga ne može steći ni stanarsko pravo na predmetnom stanu. U vezi s tim, a u prilog tvrdnji o povredi prava na dom, apelant je istakao da je nesporno da je u posjedu spornog stana, zajedno sa članovima svog porodičnog domaćinstva, duže od 20 godina, da je u predmetnom stanu, po odobrenju I.D., ranijeg nosioca stanarskog prava, boravio od 8. jula 1991. godine, a što proizlazi iz uvjerenja o kretanju u kom je naznačena navedena adresa a ta činjenica je utvrđena i na licu mjesta. Nadalje, u vezi sa rješenjem kojim je stan proglašen privremeno napuštenim, rješenjem kojim je stan proglašen trajno napuštenim, apelant ukazuje da ih nije vidio ni Kantonalni sud, a ni on, odnosno da, ako ova rješenja uopće i postoje, on na njih „u upravnom postupku nije mogao utjecati“. Apelant tvrdi da ni odluku CRPC-a nisu vidjeli ni on, ni Kantonalni sud. S tim u vezi, apelant ukazuje i da se Kantonalni sud poziva na informaciju uz koju navedeni akti nisu dostavljeni, kao i da iz uvjerenja Arhiva BiH proizlazi da se radi o stanu u Gradačačkoj ulici broj 118, a da je on tražio utvrđivanje stanarskog prava na stanu u istoj ulici, ali na broju 122. Nadalje, apelant ističe da Kantonalni sud uopće nije ocijenio činjenicu da su i on i supruga invalidi, da su njegova djeca rođena u predmetnom stanu, kao i da je na njegovo održavanje uložio prilično novca i vremena. Po njegovom mišljenju, sve ovo bilo je dovoljno za zaključak da je uspostavio čvrstu i dovoljno trajnu emocionalnu vezu da bi se stan mogao smatrati njegovim domom. Nadalje, apelant ističe da ga od ulaska u predmetni stan, tj. 8. jula 1991. godine, tuženi, kao ni bilo ko drugi nikad nije ometao u njegovom korištenju, a zbog čega smatra da su javne vlasti priznale njegovo pravo na dom na predmetnom stanu. Po njegovom mišljenju, čak i ako bi se prihvatilo da je miješanje u njegovo pravo na dom bilo zakonito, ovo miješanje ne zadovoljava kriterije iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant ukazuje da iz osporene presude Kantonalnog suda nije moguće zaključiti u čemu se sastoji „pritisak društvenih potreba“, kao i razuman odnos proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kom se teži. Po njegovom mišljenju, sud je propustio ocijeniti cilj koji će najmanje biti štetan u pogledu njegovih ljudskih prava a zbog čega je nakon 20 godina korištenja predmetnog stana doveden u situaciju da mora izaći na ulicu iako ni on ni njegova porodica nikad nisu bili vlasnici, niti u posjedu bilo koje druge stambene jedinice.
b) Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ukazao da je na temelju informacije Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 23-04/III-23-32/07 od 7. februara 2007. godine, uvjerenja Arhiva BiH broj 017-49-8-1366/06 od 13. novembra 2006. godine, zaključka Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 23-04/III-23-913/02 od 30. decembra 2002. godine, zahtjeva tuženog broj 07.1.8.11-3685/07-05 od 8. augusta 2005. godine, kao materijalnih dokaza koji su provedeni u postupku, utvrdio da je predmetni stan proglašen privremeno, a zatim i trajno napuštenim, da odluka CRPC-a nikad nije izvršena, jer zahtjev za njeno izvršenje nije podnesen u zakonskom roku, te da je tuženi blagovremeno podnio zahtjev za vraćanje spornog stana. U vezi s tim je ukazano da apelant u toku postupka nije osporavao niti jedan od navedenih dokaza. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da se radi o stanu koji je napustio raniji nosilac stanarskog prava, zbog čega se ima primijeniti Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima, a apelant se može smatrati samo privremenim korisnikom, te Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova s obzirom na to da prethodnom nosiocu stanarskog prava, zbog propusta da u zakonskom roku traži izvršenje odluke CRPC-a, stan nije vraćen, a tuženi je, kao vlasnik stana, blagovremeno podnio zahtjev za njegovo vraćanje.
20. Tuženi je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da ostaje pri svom stavu koji je iznio i u postupku pred redovnim sudovima.
V. Relevantni propisi
21. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 30.
(1) Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
(2) Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
(…) (7) Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u daljnjih pet godina.
22. Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 24/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
(…) Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljem tekstu: Komisija), odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99 i 51/00), prestaje mu stanarsko pravo.
Član 18d.
Stan iz člana 13. ovog zakona stavlja se pod upravu organa nadležnog za stambene poslove i koristi u svrhu privremenog korištenja do izvršenja rješenja u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona po svim zahtjevima podnesenim za povrat nekretnina, odnosno do donošenja rješenja po svim zahtjevima za povrat stanova u društvenom vlasništvu podnesenim u skladu sa članom 5. ovog zakona. Po isteku ovog roka stan se u roku od šest mjeseci vraća davaocu stana na korištenje u skladu sa članom 13. Ovaj stav se primjenjuje na sve stanove, bez obzira da li su proglašavani napuštenim ili ne.
23. Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova („Službene novine Federacije BiH“ br. 28/05, 2/08 i 49/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Zahtjev za vraćanje stana na raspolaganje podnosi davalac stana na korištenje organu nadležnom za stambene poslove u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
Davalac stana na korištenje može podnijeti jedan zahtjev za vraćanje svih stanova koji se nalaze na području jedne općine. Nadležni organ iz stava 1. ovog člana donosi odluku o vraćanju stana na raspolaganje davaocu stana na korištenje u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva. Stanovi se davaocu stana na korištenje vraćaju slobodni od lica i stvari.
24. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 041085 09 Gž od 6. juna 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. jula 2012. godine a apelacija je podnesena 22. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1, i čl. 8. i 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
32. U prilog tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje apelant je istakao da je postupak odlučivanja po njegovoj tužbi trajao nerazumno dugo, te da je osporena presuda zasnovana na dokazima koji nisu ni predloženi, ni provedeni pred prvostepenim sudom, odnosno na dokazima o kojim se nije mogao izjašnjavati, niti ih osporavati.
Navodi u pogledu dužine postupka
33. Ustavni sud primjećuje da je apelant tužbom od 7. decembra 2006. godine pokrenuo postupak radi utvrđivanja da je stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Ovaj postupak je pravosnažno okončan osporenom presudom Kantonalnog suda od 6. juna 2012. godine. Dakle, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka koji je trajao pet godina i nepunih šest mjeseci.
34. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.
35. Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Općinskim sudom trajao nepune dvije godine, a postupak pred Kantonalnim sudom oko tri godine i osam mjeseci. Kantonalni sud se u odgovoru na apelaciju nije izjašnjavao o apelantovim navodima o dužini trajanja postupka, niti je moguće zaključiti šta je uzrokovalo ovako dugo trajanje postupka odlučivanja po žalbi tuženog. Ovo posebno imajući u vidu da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima o kojim je sud trebalo da odluči.
36. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ukupno trajanje postupka od pet godina i šest mjeseci, a kom je, u pretežnom dijelu doprinio Kantonalni sud, koji je po izjavljenoj žalbi odlučivao više od tri godine i osam mjeseci, ne zadovoljava standard donošenja odluke u razumnom roku.
37. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
38. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer je osporena presuda zasnovana na dokazima koji nisu provedeni pred sudom i o kojim se nije mogao izjašnjavati, kao i da je u obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud propustio da se izjasni o njegovim navodima koji su se ticali prava na dom, odnosno da je „bez prethodnog ispitivanja žalbe došlo do povrede prava na dom a zbog čega je lišen i prava na efektivni pravni lijek i prava na pravično suđenje“.
39. Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, koncept pravičnog suđenja uključuje fundamentalno pravo na adversarni postupak. Pravo na adversarni postupak, u principu, znači priliku za strane u postupku da komentiraju sve dokaze koji su predočeni, te da se upoznaju sa zapažanjima koja su uložena (vidi, Evropski sud, Ruiz-Mateos protiv Španije, presuda od 26. juna 1993. godine, stav 63, McMichael protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. februara 1995. godine, stav 80, Vermeulen protiv Belgije, presuda od 20. februara 1996. godine, stav 33, Lobo Machado protiv Portugala, presuda od 20. februara 1996. godine, stav 31, Kress protiv Francuske, presuda od 7. juna 2001. godine, stav 74). Nadalje, uživanje prava na adversarni postupak mora biti omogućeno na zadovoljavajući način: strane u postupku moraju imati mogućnost da se, u odgovarajućoj formi i u odgovarajućem vremenu, ako je potrebno i uz prekid postupka (vidi, Evropski sud, Yvon protiv Francuske, presuda od 24. aprila 2003. stav 39), upoznaju sa dokazima predočenim sudu, te da se izjasne o njihovom postojanju, sadržaju i autentičnosti (vidi, Evropski sud, Krčmář i ostali protiv Češke, presuda od 3. marta 2000. godine, stav 42, Immeubles Groupe Kosser protiv Francuske, presuda od 21. marta 2002. godine, stav 26). Također, strane u postupku bi trebale da imaju mogućnost da se upoznaju sa bilo kojim dokazom od kog zavisi uspjeh njihovog zahtjeva (vidi, Evropski sud, Clinique des Acacias i ostali protiv Francuske, presuda od 13. oktobra 2005. godine, stav 37). Najzad, na svakom od učesnika u postupku je da odluči da li će dokaz predočen od suprotne strane komentirati. Povjerenje stranaka u funkcioniranje pravosuđa je zasnovano na saznanju da su imali priliku da izraze svoje mišljenje o svakom dokumentu koji je uložen u spis (vidi, Evropski sud, K.S. protiv Finske, presuda od 31. maja 2001. godine, stav 22, Nideröst-Huber protiv Švajcarske, presuda od 18. februara 1997. godine, stav 29, Pellegrini protiv Italije, presuda od 20. jula 2001. godine, stav 45).
40. Apelant najprije tvrdi da je Kantonalni sud svoju odluku zasnovao na dokazima koji nisu provedeni na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom.
41. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja prvostepene presude, kao i osporene drugostepene presude proizlazi da je u postupku pred prvostepenim sudom provedena kao dokaz informacija Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 23-04/III-23-32/07 od 7. februara 2007. godine. Na temelju ove informacije prvostepeni sud je utvrdio da je nosilac stanarskog prava na stanu u Gradačačkoj ulici broj 118 I.D., da je rješenjem od 17. jula 1993. godine predmetni stan dodijeljen I.K., koji se u njega nikad nije uselio, te da je iz zapisnika o uviđaju na licu mjesta od 23. marta 1993. godine utvrđeno da je predmetni stan koristio apelant sa porodicom, a koji je tom prilikom izjavio da predmetni stan koristi od juna 1992. godine i da ga je dobio na korištenje od Komande Armije BiH. Kantonalni sud je, pored navedenog, ukazao da je u toj informaciji navedeno i da je predmetni stan proglašen privremeno napuštenim Rješenjem broj 15/5-372-00032793 od 17. jula 1993. godine, te dodijeljen I.K., koji se u njega nikad nije uselio, te da je stan Rješenjem broj 14710-372-3005/96 proglašen trajno napuštenim. Shodno navedenom, a suprotno apelantovim tvrdnjama, proizlazi da Kantonalni sud nije uvodio i provodio dokaze koji nisu provedeni u prvostepenom postupku, tj. rješenje da je predmetni stan proglašen privremeno, odnosno trajno napuštenim, već je ukazao na sadržaj informacije koja je kao dokaz provedena na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom.
42. Nadalje, iz obrazloženja i prvostepene i osporene drugostepene presude proizlazi da je u postupku kao dokaz provedeno i uvjerenje Arhiva BiH broj 017-49-8-1366/06 od 13. novembra 2006. godine. Na temelju ovog dokaza prvostepeni sud je utvrdio da je I.D. bila nosilac stanarskog prava na stanu u Ulici Palmira Toljatija broj 132, a da je nova adresa Gradačačka broj 118. Kantonalni sud je ukazao da je u uvjerenju navedeno da je I.D. podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana CRPC-u, te da je CRPC donijela Odluku broj 303-2718-1/1-C-25095 od 17. decembra 1998. godine. Shodno navedenom, a suprotno apelantovim tvrdnjama, proizlazi da Kantonalni sud nije uvodio i provodio novi dokaz odluku CRPC-a, kako apelant tvrdi, već je ukazao na sadržaj uvjerenja koje je kao dokaz provedeno na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom.
43. Nadalje, iz obrazloženja obje presude proizlazi da je kao dokaz proveden i zaključak Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 23-04/III-23-913/02 od 30. decembra 2002. godine. Na temelju ovog dokaza prvostepeni sud je utvrdio da je zahtjev I.D. za povrat predmetnog stana odbačen kao neblagovremen. Kantonalni sud je ukazao da je zahtjev I.D. za izvršenje odluke CRPC-a odbačen kao neblagovremen.
44. Imajući u vidu sve navedeno, proizlazi, a suprotno apelantovih tvrdnjama, da odluka Kantonalnog suda nije zasnovana na dokazima koji nisu predloženi i provedeni na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom. Nadalje, apelant ne tvrdi i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da mu je u postupku pred redovnim sudovima bila uskraćena mogućnost da se upozna sa postojanjem i sadržajem navedene informacije, uvjerenja i zaključka, kao i da osporava njihovu autentičnost, npr., da uz informaciju nije priloženo rješenje o proglašenju predmetnog stana privremeno, odnosno trajno napuštenim, da uz uvjerenje nije priložena i odluka CRPC-a i sl. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove navode u ovom dijelu.
45. Nadalje, apelant tvrdi i da je Kantonalni sud propustio da se izjasni o njegovim navodima koji su se ticali prava na dom, odnosno da je „bez prethodnog ispitivanja žalbe došlo do povrede prava na dom a zbog čega je lišen i prava na efektivni pravni lijek i prava na pravično suđenje“. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud odlučivao po žalbi tuženog koji je prvostepenu presudu osporavao zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Nadalje, odlučujući po žalbi u sjednici vijeća, a u skladu sa ovlaštenjem iz člana
229. ZPP, drugačijom ocjenom isprava koje su kao dokazi provedene u prvostepenom postupku, Kantonalni sud je utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi. S tim u vezi, u obrazloženju osporene presude dati su detaljni razlozi i obrazloženje koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i koji nisu dovedeni u pitanje apelantovim navodima o uvođenju novih dokaza za koje je u ovoj odluci već zaključeno da su neosnovani. Najzad, na ovako utvrđeno činjenično stanje Kantonalni sud je primijenio relevantno materijalno pravo, tj. Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima, te dao jasne razloge zbog čega se u konkretnom slučaju ne može primijeniti ZOSO. Najzad, u postupku pred redovnim sudovima apelant je tražio da se utvrdi da je stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a ne da je predmetni stan njegov dom, a tu činjenicu nije doveo u pitanje ni Kantonalni sud. Stoga, po ocjeni Ustavnog suda, apelantovi navodi ni u ovom dijelu nisu osnovani.
46. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
47. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Po njegovom mišljenju, osporena presuda rezultira nezakonitim miješanjem u njegovo pravo na dom, odnosno i kad bi se prihvatilo da je miješanje zakonito, Kantonalni sud nije ponudio niti jedan razlog za postojanje „pritiska društvenih potreba“, kao i za razuman odnos proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kom se teži.
Ustavni sud primjećuje da je apelant i u postupku pred redovnim sudovima, kao i u apelaciji istakao da u predmetnom stanu živi sa svojom porodicom više od 20 godina, da ga u ovom periodu niko nije uznemiravao u korištenju predmetnog stana, da se nalazi u njegovom faktičkom posjedu, da nema drugo mjesto koje bi mogao označiti kao svoj dom. Shodno navedenom, te imajući u vidu da pojam „dom“, u smislu člana 8. Evropske konvencije, podrazumijeva mjesto koje lice koje je u pitanju koristi kao privatni dom čak i ako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1590/07 od 11. februara 2010. godine sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da predmetni stan predstavlja apelantov dom.
48. Nadalje, sljedeće pitanje na koje je potrebno odgovoriti jeste da li osporena presuda rezultira miješanjem u apelantovo pravo na dom. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je osporenom odlukom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Kantonalni sud je, pozivajući se na relevantno zakonodavstvo, zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev da mu se prizna ovaj status neosnovan i odbio ga. Pri tome Kantonalni sud nije odlučivao o apelantovom pravu da dalje koristi predmetni stan.
Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštivanje doma, pa su navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1962/09 od 19. oktobra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
Ostali navodi
49. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. S obzirom na to da iz navoda proizlazi da povredu ovog prava vidi u nedostatku obrazloženja osporene presude, a ti navodi su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih ispituje posebno i u odnosu na pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada se ukupno trajanje postupka od pet godina i šest mjeseci može pripisati Kantonalnom sudu, koji nije ponudio niti jedan razlog ili obrazloženje zbog čega su mu, u postupku odlučivanja po žalbi u predmetu koji nije pokretao složena činjenična i pravna pitanja, bile potrebne tri godine i osam mjeseci za donošenje odluke.
51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u postupku odlučivanja po žalbi drugostepeni sud, ocjenom dokaza provedenih pred prvostepenim sudom u odnosu na koje apelantu nije bila uskraćena mogućnost da se s njima upozna, da ih komentira i osporava, utvrdio drugačije činjenično stanje na koje je primijenio relevantno materijalno pravo, te, s tim u vezi, dao detaljne razloge i obrazloženja u svoj odluci.
52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada se u postupku pred redovnim sudovima nije odlučivalo o apelantovom pravu da koristi stan koji predstavlja njegov dom, niti je, s tim u vezi, apelantu izdat bilo kakav nalog.
53. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman