Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-532/12 (M. D. i N. D. iz Banović Sela, te Hajrija Demirović i N. D. iz Crnjeva)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Dokazni postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Invalid
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-532/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 532/12, rješavajući apelaciju Munevere Demirović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Munevere Demirović, Nermine Demirović, Hajrije Demirović i Naila Demirovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000688 10 Rev od 22. novembra 2011.

godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Munevere Demirović, Nermine Demirović, Hajrije Demirović i Naila Demirovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000688 10 Rev od 22. novembra 2011.

godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001535 od 27. augusta 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Munevera Demirović i Nermina Demirović iz Banović Sela, te Hajrija Demirović i Nail Demirović iz Crnjeva (u daljnjem tekstu: apelantice, apelant ili apelanti), koje zastupa Emir Galušić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 6. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000688 10 Rev od 22. novembra 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07- 001535 od 27. augusta 2009. godine. Apelanti su 6. decembra 2013. godine dopunili apelaciju dostavom kopija osporenih odluka i punomoći za zastupanje.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i „VGT osiguranja“ d.d. Visoko (tuženog u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke: u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. februara 2015. godine, Vrhovni sud 6. februara 2015. godine, a Općinski sud 19. februara 2015. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Ustavni sud je dopisom od 31. marta 2015. godine zatražio od Općinskog suda da dostavi na uvid spis broj 033 0 P 07 000030.

5. Općinski sud je 28. maja 2015. godine dostavio Ustavnom sudu traženi spis.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Adem Demirović i apelanti Nermina Demirović, Hajrija Demirović i Nail Demirović podnijeli su 19. maja 2003. godine tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi naknade nematerijalne štete zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika.

8. Općinski sud je održao ročište 14. oktobra 2003. godine i 29. oktobra 2003. godine. Na ročištu od 29. oktobra 2003. godine Sud je, na prijedlog punomoćnika apelanata, donio rješenje kojim je dopustio proširenje tužbe na apelanticu Muneveru Demirović, a kojim se tužba u odnosu na Adema Demirovića smatra povučenom.

9. Općinski sud je zatim donio Presudu broj P-147/03 od 3. novembra 2003. godine, kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao tuženog da im na ime naknade nematerijalne štete za njihove duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta supruga, oca i sina isplati po 4.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka, dok je odbio višak njihovog tužbenog zahtjeva.

10. Tuženi je 9. marta 2004. godine podnio žalbu protiv presude Općinskog suda.

11. Spis je 25. maja 2004. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje povodom žalbe.

12. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž.743/04 od 15. decembra 2005. godine uvažio žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, obrazloživši da je taj sud na način pobliže opisan u obrazloženju tog rješenja nezakonito postupao, a što je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke u predmetnoj stvari, zbog čega je primjenom člana 227. stav 1. tačka 2. u vezi s članom 456. Zakona o parničnom postupku odlučeno kao u izreci rješenja.

13. Spis predmeta dostavljen je Općinskom sudu 9. februara 2006. godine.

14. S obzirom na to da na pripremno ročište zakazano za 11. april 2006. godine nije pristupio punomoćnik apelanata, iako je bio uredno pozvan, a svoj izostanak nije opravdao, Sud je na tom ročištu, a na prijedlog tuženog, donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom.

15. Međutim, punomoćnik apelanata je istog dana, odnosno 11. aprila 2006. godine podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje.

16. Općinski sud je Rješenjem broj 033-0-P-06-000076 od 5. jula 2006. godine dopustio povrat u prijašnje stanje i ukinuo svoje rješenje od 11. aprila 2006. godine kojim se tužba smatra povučenom.

17. Zatim, Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 19. oktobar 2006. godine, koje je „opozvano“ zbog odsutnosti sudije, te za 22. novembar 2006. godine, koje je odloženo na prijedlog tuženog.

18. Nakon toga, Sud je održao pripremno ročište 16. januara i 1. februara 2007. godine. Poslije toga, donio je rješenje od 15. februara 2007. godine, kojim je odredio provođenje dokaza vještačenjem stalnog sudskog vještaka neuropsihijatra dr. Alije Sutovića.

19. Vještak je 20. aprila 2007. godine dostavio Općinskom sudu nalaz i mišljenje.

20. Općinski sud je 20. juna 2007. godine održao glavnu raspravu, pa je zatim donio Presudu broj 033-0-P-07-000030 od 17. jula 2007. godine, kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanata, te je obavezan tuženi da im na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika Adema Demirovića (u daljnjem tekstu: A. D.) isplati iznose od po 7.000,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka (stav 1. izreke). Višak njihovog tužbenog zahtjeva odbijen je kao neosnovan (stav 2. izreke).

21. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da su apelanti tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom tražili da se tuženi obaveže da im zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika isplati iznose od po 20.000,00 KM, odnosno ukupan iznos od 80.0000,00 KM. Općinski sud je zatim utvrdio da su apelanti članovi uže porodice A. D. (kćerka, supruga i roditelji). Dalje, konstatirao je da je među parničnim strankama nesporno da je A. D. zadobio tjelesne povrede u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 20. maja 2000. godine, ali da je sporno o kakvim povredama se radi. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da u slučaju naročito teškog invaliditeta nekog lica sud može dosuditi njegovom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. Također, istakao je da pri utvrđivanju prava na tu naknadu, a posebno pri određivanju visine te naknade, treba voditi računa o stepenu invaliditeta, o tome koje su vidljive manifestacije invaliditeta, te da li oštećenici vode neposrednu brigu o invalidu, kao i o drugim okolnostima slučaja. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je uvidom u medicinsku dokumentaciju koja se nalazi u spisu, te u nalaz i mišljenje vještaka dr. Haruna Brkića, kao i dopunu tog nalaza, utvrdio da je A. D. u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi zadobio teške tjelesne povrede i to prijelom svoda i baze lobanje, orbite i nagnječenje čeonih režnjeva mozga, čime je došlo do ugrožavanja vitalnih funkcija organizma, te do umanjenja opće životne sposobnosti zbog oštećenja mozga od 60%. Također, iz navedenog je utvrdio da zbog deformiteta čela i nepravilnosti svoda gornje rubne očne duplje i asimetrije položaja očnih jabučica, s obzirom na to da se radi o mladoj osobi i da su ozljede nastale na vidnom dijelu glave i lica, postoji naruženost teškog stepena. Dalje, naveo je da iz nalaza i mišljenja vještaka Zdenka Cihlarža proizlazi da je A. D. zadobio tešku tjelesnu povredu, kao i da iz nalaza i mišljenja vještaka Nurke Pranjkića proizlazi da je kod A. D. nastupila trajna invalidnost, odnosno da su povrede dovele do trajnog umanjenja radne sposobnosti. Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da je uslijed zadobijenih povreda kod A. D. došlo do naročito teškog invaliditeta i da su povrede takve prirode da su kod apelanata izazvale duševnu bol.

22. Dalje, Općinski sud je iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra Alije Sutovića, koji je ocijenio kao stručan i objektivan, te mu poklonio vjeru, utvrdio da su zbog invaliditeta A. D. koji je nastao kao posljedica povrede apelanti kao članovi njegove najuže porodice trpjeli i dalje trpe duševne bolove. U vezi s tim, u obrazloženju presude je navedeno da su apelanti intenzivne duševne bolove trpjeli tri dana od dana nastanka povrede, srednje duševne bolove tri mjeseca od povrede, a da blaže duševne bolove trpe do aktuelnog trenutka i trpjet će ih doživotno, odnosno dok traje njihova zajednica. Konstatirano je da je taj duševni bol nemjerljiv i da se ne može otkloniti nikakvom nadoknadom, ali da pravična novčana nadoknada ipak može ublažiti duševne bolove i zadovoljenjem izvjesnih životnih potreba utjecati na uspostavljanje psihičke i emocionalne ravnoteže apelanata. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da će apelanti uz pomoć dosuđenih iznosa od po 7.000,00 KM moći da dožive izvjesnu satisfakciju za duševne bolove uslijed teškog invaliditeta člana uže porodice A. D. Ostatak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa Općinski sud je odbio smatrajući da je previsoko postavljen.

23. Tuženi je 31. jula 2007. godine podnio žalbu protiv presude Općinskog suda, a apelanti 17. augusta 2007. godine.

24. Spis predmeta dostavljen je Kantonalnom sudu 8. oktobra 2007. godine.

25. Odlučujući o žalbama koje su apelanti i tuženi podnijeli protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud donio je Presudu broj 003-0-Gž-07-001535 od 27. augusta 2009. godine, kojom je odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepenu presudu u stavu 2. izreke, dok je uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu u stavu 1. izreke tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao ih da tuženom naknade troškove postupka u određenom iznosu.

26. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude konstatirao da apelanti predloženim i izvedenim dokazima nisu dokazali postojanje pravno relevantnih činjenica sadržanih u odgovarajućoj normi materijalnog prava, odnosno članu 201. stav 3. ZOO-a, a od kojih zavisi osnovanost njihovog tužbenog zahtjeva, kako je to zaključio Općinski sud. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da se pod pojmom naročito teškog invaliditeta podrazumijeva invaliditet koji izaziva takvu duševnu bol kod lica koje posmatra oštećenog i koja opravdava dosuđenje te naknade, odnosno koja nastaje vanjskom manifestacijom invaliditeta bliskog lica. Zaključivši da apelanti provedenim dokazima, i pored toga što je kod njihovog bliskog srodnika utvrđen stepen umanjenja opće životne aktivnosti od 60%, utvrđenim tjelesnim povredama i naruženosti, nisu dokazali da one spadaju u kategoriju naročito teškog invaliditeta koju ima u vidu zakonska odredba člana 203. stav 3. ZOO-a, pa njihov zahtjev nije osnovan. Naime, ni vještak Alija Sutović, izjašnjavajući se o svom pismenom nalazu i mišljenju na glavnoj raspravi na upit punomoćnika tuženog o tome koje su to vidljive posljedice povreda i koje su to funkcionalne smetnje i kako se manifestiraju da bi mogle prouzrokovati duševne patnje apelanata, nije se izjasnio o kakvim se to vidljivim manifestacijama bolesti radi. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da ni iz nalaza tog vještaka ne proizlazi da se kod bliskog srodnika apelanata, i pored trajnog umanjenja opće životne sposobnosti od 60%, naruženosti i ostalih povreda, radi o naročito teškom invaliditetu A. D., zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan u smislu odredbe člana 201. stav 3. ZOO-a.

27. Spis predmeta je 14. oktobra 2009. godine vraćen Općinskom sudu, a apelanti su 26. oktobra 2009. godine izjavili reviziju protiv presude Kantonalnog suda. Tuženi je 18. decembra 2009. godine dostavio odgovor na reviziju, koji je Općinski sud dostavio apelantima 20. februara 2010. godine.

28. Spis predmeta dostavljen je Vrhovnom sudu 25. februara 2010. godine.

29. Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 P 000688 10 Rev od 22. novembra 2011. godine odbio reviziju apelanata.

30. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da pri ocjeni prava apelanata na isplatu pravične naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta njihovog bliskog srodnika u smislu odredbe člana 201. stav 3. ZOO-a treba utvrditi da li su za to ispunjene pretpostavke propisane navedenom normom, i to postojanje naročito teškog invaliditeta izravnog oštećenog i postojanje duševnih bolova određenog intenziteta i trajanja kod posredno oštećenog, a koji su u uzročnoj vezi s nastupom naročito teškog invaliditeta. Vrhovni sud je konstatirao da je Kantonalni sud pravilno ocijenio da i pored visokog postotka umanjenja opće životne aktivnosti i invalidnosti izravno oštećenog u omjeru od 60% i stepena njegove naruženosti, u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dosuđivanje naknade iz tog osnova jer vanjske manifestacije njegovog invaliditeta nisu takve da bi izazvale duševne boli koje bi opravdavale novčanu naknadu. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud pravilno ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke propisane navedenim odredbama za dosudu pravične naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta njihovog bliskog srodnika, pa je pravilno odbio tužbeni zahtjev apelanata. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

31. Apelanti tvrde da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, tvrde da su osporene presude površne i kontradiktorne, što se ogleda u tome da se iz obrazloženja tih presuda ne vidi pravi razlog odbijanja njihovog tužbenog zahtjeva. Navode da je kod A. D. utvrđen stepen umanjenja opće životne sposobnosti do 60% i da je utvrđen teški stepen naruženosti, a da je vještak neuropsihijatar utvrdio postojanje duševnih bolova apelanata. Zatim, navode da ničim nije dovedena u sumnju istinitost utvrđenih nalaza vještaka medicinske struke, niti su izvedeni drugi zaključci, ali se drugostepeni i revizijski sud bave tumačenjem neuropsihijatrije kao medicinske grane za koju nemaju nikakvih stručnih znanja. Dalje, navode da se površnost u odlučivanju ogleda i u tome što se u obrazloženjima osporenih presuda citira član 201. stav 3. ZOO-a, a u sljedećem pasusu 203. stav 3. ZOO-a, iako taj član ima samo jedan stav. Osim toga, imajući u vidu da su tužbu podnijeli 19. maja 2003. godine, apelanti traže da im se isplati uobičajena novčana naknada na ime nematerijalne štete jer im je više od devet godina uskraćena mogućnost ostvarivanja prava pred sudom.

b) Odgovor na apelaciju

32. Vrhovni sud je naveo da su navodi apelanata neosnovani, a da je osporena odluka u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, te odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

33. Kantonalni sud je naveo da je osporena odluka zakonita i pravilna, a takav stav je iskazao i Vrhovni sud u postupku odlučivanja o reviziji, te da tom odlukom nisu povrijeđena prava na koja apelanti ukazuju u apelaciji.

34. Općinski sud je naveo da je postupak u konkretnom predmetu pred tim sudom proveden u potpunosti u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku i da, s obzirom na broj nezavršenih predmeta u sudu, nije bilo nezakonitog postupanja i kašnjenja u donošenju sudske odluke, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

35. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku

36. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Lica koja imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti ili teškog invaliditeta Član 201. stav 3.

U slučaju naročito teškog invaliditeta nekog lica, sud može dosuditi njegovom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

VI.Dopustivost

37. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000688 10 Rev od 22. novembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 9. januara 2012. godine, a apelacija je podnesena 6. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

41. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

44. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da je ocjena dokaza proizvoljna, kao i obrazloženje sudova u osporenim odlukama.

45. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

46. Ustavni sud, također, podsjeća i na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje. U suprotnom postoji kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

47. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da apelanti nisu dokazali da su, i pored visokog postotka umanjenja opće životne aktivnosti i invalidnosti A. D. kao izravno oštećenog, u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za dosuđivanje naknade apelantima u smislu člana 201. stav 3. ZOO-a u smislu postojanja naročito teškog invaliditeta, odnosno da su vanjske manifestacije njegovog invaliditeta takve da bi izazvale duševne boli koje bi opravdavale dosudu novčane naknade. Shodno tome, Ustavni sud smatra da osporene odluke, nasuprot navodima apelanata, sadrže dovoljno jasne razloge za odbijanje njihovog tužbenog zahtjeva. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da su nalazi vještaka, kao i svaki drugi dokaz, podložni ocjeni redovnog suda, a da u konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u ocjeni tih dokaza. Osim toga, u odnosu na navode apelanata da se redovni sud u jednom pasusu osporene odluke pozvao na odredbu člana 201. stav 3. ZOO-a, a u sljedećem pasusu na član 203. stav 3. ZOO-a, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude očigledno proizlazi da se radi o grešci u kucanju, s obzirom na to da su osporene presude nesporno donesene primjenom člana 201. stav 3. ZOO-a. S obzirom na navedeno i imajući u vidu odredbe ZOO-a na koje su se sudovi pozvali u svojim odlukama, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka u smislu ocjene dokaza i primjene materijalnog prava zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su, s tim u vezi, navodi apelanata o kršenju prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. B. U odnosu na suđenje u razumnom roku

48. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju i da im je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

B.1.) Period koji se uzima u obzir

49. Ustavni sud zapaža da su apelanti 19. maja 2003. godine pokrenuli parnični postupak podnošenjem tužbe za naknadu nematerijalne štete, a da je taj postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 22. novembra 2011. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka je period od osam i po godina.

B.2.) Složenost postupka

50. Složenost postupka mora se razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, tj. dokaza koje nadležni sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju odlučivalo o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova uslijed naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika. Ustavni sud ističe da je u konkretnom slučaju učestvovalo više lica u svojstvu tužilaca, te da je u postupku provedeno više materijalnih dokaza, između ostalog i čitanjem nalaza i mišljenja vještaka Haruna Brkića, Nurke Pranića i Zdenka Cihlarža (datih u drugim predmetima), te je dr. neuropsihijatar Alija Sutović proveo vještačenje, te su saslušane apelantice Nermina Demirović i Hajrija Demirović u svojstvu parničnih stranaka. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da činjenična pitanja i pravna pitanja koja su se u konkretnom slučaju trebala utvrditi, kao i obim dokaznog postupka koji je proveden, ukazuju na relativnu složenost konkretnog predmeta, ali da ona nije bila takvog karaktera da bi bila od odlučujućeg značaja za trajanje postupka.

B.3.) Analiza razumnosti trajanja postupka

51. Vezano za ponašanje apelanata, Ustavni sud smatra da apelanti svojim ponašanjem nisu doprinijeli dužini trajanja postupka.

52. Posmatrajući ponašanje redovnih sudova i postupak u cjelini, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u prvom setu postupka pred tim sudom bio aktivan i da je prvostepenu odluku donio u kratkom roku od nekoliko mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da je ta odluka iz procesnih razloga ukinuta rješenjem Kantonalnog suda i da je predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak, što je utjecalo na dužinu trajanja parničnog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud i u ponovnom postupku bio aktivan i da je u roku od godinu i pet mjeseci donio prvostepenu presudu, što se može smatrati relativno razumnim rokom za donošenje prvostepene presude u konkretnom slučaju. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalnom sudu trebalo gotovo isto toliko vremena, odnosno godinu i šest mjeseci da donese odluku u prvom setu žalbenog postupka pred tim sudom, a godinu i deset mjeseci da donese odluku u drugom setu žalbenog postupka, a ti rokovi se, prema mišljenju Ustavnog suda, ne mogu smatrati razumnim rokovima za odlučivanje povodom žalbe u konkretnom slučaju. Ustavni sud smatra da se isto odnosi i na Vrhovni sud koji je svoju odluku povodom revizije donio u roku od godinu i deset mjeseci. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da navedeni sudovi nisu ponudili razumno i objektivno opravdanje za takvo svoje postupanje. Stoga, ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, te imajući u vidu da apelanti svojim ponašanjem nisu doprinijeli dužini postupka, Ustavni sud smatra da ukupna dužina parničnog postupka koji je trajao osam i po godina ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, što se u najvećoj mjeri može pripisati Kantonalnom sudu koji odluke o žalbi nije donio u primjerenom roku, te u manjoj mjeri Vrhovnom sudu (koji također odluku o reviziji nije donio u primjerenom roku) i Općinskom sudu (koji je propustio da djelotvorno kontrolira postupak što je dovelo do ukidanja njegove prvobitne odluke, a samim tim i utjecalo na dužinu trajanja postupka).

53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da, iako se radi o relativno složenom predmetu, dužina konkretnog postupka, koji je u cjelini trajao osam i po godina, ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

54. U smislu člana 74. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, iznimno, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

55. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelantima dovoljna satisfakcija to što je utvrđeno kršenje njihovog prava na pravično suđenje.

Ostali navodi

56. Apelanti tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Budući da apelanti nisu obrazložili i dokazali da je u postupku došlo do eventualne povrede tih prava (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 270/11 od 12. marta 2014. godine, stav 43, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno ispituje paušalne navode apelanata o kršenju navedenog prava.

VIII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kada je postupak u kojem su apelanti tražili naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika trajao osam i po godina, a takvo neopravdano trajanje parničnog postupka može se u najvećoj mjeri pripisati ponašanju Kantonalnog suda, a u manjoj mjeri i ponašanju Vrhovnog i Općinskog suda.

58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada osporene presude u pogledu ocjene dokaza i primjene materijalnog prava sadrže obrazloženja koja se ne čine proizvoljnim i koja zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje.

59. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-532/12 (M. D. i N. D. iz Banović Sela, te… | Sudska praksa | Aktio