Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1159/12 („Nicola'S“ d.o.o. Beograd)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Stjecanje bez osnova
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1159/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1159/12, rješavajući apelaciju „Nicola'S“ d.o.o. Beograd, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Nicola'S“ d.o.o.
Beograd podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 PS 000359 10 Rev od 26. januara 2012. godine i Presude Višeg Privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 PS 000359 08 Pž od 19. oktobra 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Nicola'S“ d.o.o. Beograd (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 26. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 PS 000359 10 Rev od 26. januara 2012. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 PS 000359 08 Pž od 19. oktobra 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda i „Rudnika i termoelektrane Ugljevik“ a.d. Ugljevik (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. marta 2015. godine, Viši privredni sud 6. marta 2015. godine, a tuženi 12. marta 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je tužbom od 2. maja 2006. godine zatražio da se tuženi, nakon prestanka kupoprodajnog odnosa stranaka, obaveže na isplatu vrijednosti dijela neisplaćene robe u iznosu od 336.573,18 KM koju je apelant isporučio i fakturisao tuženom po računima br. 89/03 od 6. oktobra 1993. godine i 159/94 od 31. marta 1994. godine, jer je tuženi tu robu navodno u daljnjem prometu iskoristio za plaćanje svojih poreskih obaveza. Na taj iznos apelant je potraživao i zakonsku zateznu kamatu od 16. aprila 1994. godine, te naknadu troškova parničnog postupka.
6. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 Ps 000359 06 Ps od 23. jula 2008. godine obavezan je tuženi da apelantu isplati iznos od 336.373,18 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe 2. maja 2006. godine pa do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u visini od 16.800,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana prijema presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev preko dosuđenog iznosa.
7. Nakon sprovedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je utvrdio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev do iznosa kako je preciziran izrekom prvostepene presude. Prema pismenom nalazu i mišljenju Ekonomskog instituta iz Banjaluke, koji je usmeno na raspravi obrazložio Radovan Bosiočić u svojstvu člana tima za vještačenje, vještaci su tokom vještačenja poslovnog odnosa parničnih stranaka utvrdili da je apelant za tuženog u dva navrata isporučio vojne uniforme po fakturama broj 189/03 od 6. oktobra 1993. godine i broj 159/94 od 31. marta 1994. godine u ukupnoj vrijednosti od 645.563,28 KM, a koje je ovaj dalje preprodao Ministarstvu odbrane RS, uz ostvarenu cijenu u istovjetnom iznosu. Navodi se da nabavke nisu proknjižene kod tuženog, jer su nedostajali apelantovi računi, pa je prijem robe iz druge isporuke u tuženikovoj dokumentaciji evidentiran na osnovu otpremnice na kontu nefakturisane robe (račun broj 159/94), dok je roba iz prve isporuke direktno fakturisana kupcu, bez prethodnog evidentiranja prijema robe (račun broj 18903). Međutim, prema mišljenju Osnovnog suda, način knjiženja i evidentiranja nabavki nije od značaja u konkretnom slučaju, jer tuženi u odbrani ne spori da je primio apelantovu robu u fakturisanoj vrijednosti. Od ukupno nađene vrijednosti primljene robe apelant nije naplatio iznos od 336.373,18 KM što čini saldo dobijen sravnjenjem međusobnih obaveza stranaka iz njihovog cjelokupnog poslovnog odnosa koje je izvršeno vještačenjem zaključno sa 2. majem 2006. godine.
8. Kako su vještaci i nakon dopune vještačenje dosljedno ostali pri predočenim stavovima, dajući argumentovana pojašnjenja kojima se opovrgava osnovanost istaknutih primjedbi tuženog na nalaz Instituta, to je Osnovni sud na bazi tog dokaza utvrdio da konačni dug tuženog po osnovu vrijednosti primljenih uniformi iznosi ukupno 336.373,18 KM. Prema mišljenju Osnovnog suda, taj iznos apelant ima pravo da potražuje prinudnim putem, jer se na konkretno potraživanje ne može primijeniti zastarni rok od tri godine, koji važi za potraživanja iz ugovornih odnosa pravnih lica, već opšti zastarni rok od 10 godina, koji važi za potraživanja iz neosnovanog obogaćenja iz člana 371 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je navedeno da su stranke bile u kupoprodajnom ugovoru, za koji rok plaćanja uređuje dispozitivna odredba člana 516 ZOO-a. U toj odredbi navedeno je da obaveza plaćanja dospijeva s danom isporuke robe, osim ako stranke nisu ugovorile drugi rok ili ako poslovni običaji ne nalažu drugačije. U konkretnom slučaju, kako zaključuje Osnovni sud, stranke su svojevoljno odstupile od zakonskog roka plaćanja i izabrale drugi, dogovorni put izmirenja obaveze tuženog jer na to upućuju njihova korespondencija i postupci nakon što je roba isporučena (tuženi je započeo plaćanje). Bez obzira na konstataciju da fakture nisu nađene u dokumentaciji tuženog, sasvim je izvjesno da je apelant usmeno pozvao tuženog na izmirenje obaveza do dana zaključenja protokola od 19. februara 2000. godine, kojim su stranke utvrdile visinu neplaćene vrijednosti robe i način plaćanja, jer je tuženi potpisivanjem tog akta praktično ozvaničio prijem tužiočevih prethodnih poziva na ispunjenje, čime su obaveze plaćanja dospjele shodno članu 324 ZOO-a.
9. Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 PS 000359 08 Pž od 19. oktobra 2010. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
10. Kako navodi Viši privredni sud, pravni osnov tužbenog zahtjeva je ugovor o prodaji iz člana 454 ZOO-a, jer je apelant isporučivao tuženom robu za koju je ispostavljao račune, a dio duga po računima je izmiren putem kompenzacije i cesije. Zbog toga se u konkretnom slučaju ne može primijeniti opšti zastarni rok koji se primjenjuje kod sticanja bez osnova iz člana 210 ZOO-a. Naime, prema članu 374 ZOO-a, međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine (stav 1), a zastarijevanje teče za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu (stav 2). Navodi se da su sporni računi ispostavljeni 1993. i 1994. godine, pa i u situaciji da se protokol od 19. februara 2000. godine prihvati kao priznanje duga, a budući da je tužba podnesena tek 2. maja 2006. godine, nastupila je zastarjelost potraživanja, jer je proteklo zakonom određeno vrijeme u kom je apelant kao povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze iz kupoprodajnog ugovora, a što je tuženi istakao već u odgovoru na tužbu. Odredbama člana 387 ZOO-a propisano je da se zastarijevanje prekida kad dužnik prizna dug (stav 1), a priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja (stav 2). Pravno relevantno priznanje duga, koje bi imalo za posljedicu prekid zastarijevanja, mora obaviti ovlašteno lice i ne može da bude uslovljeno.
11. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, u Zapisniku broj 1894/06 od 17. februara 2006. godine o usaglašavanju međusobnih obaveza i potraživanja apelanta i tuženog sa stanjem od 30. juna 2005. godine izričito se navodi da će taj zapisnik biti predmet knjiženja kada ga prihvate Uprava preduzeća i Nadzorni odbor tuženog i da je sastavni dio zapisnika prijedlog odluke od 23. novembra 2005. godine. Zbog toga, prema mišljenju Višeg privrednog suda, navedenim zapisnikom nije prekinuto zastarijevanje duga, tim više što nije ni donesena odluka Uprave preduzeća i Nadzornog odbora tuženog o prihvatanju duga i načinu knjiženja. Viši privredni sud navodi da je nepravilan zaključak prvostepenog suda u pogledu prestanka kupoprodajnog ugovora istekom rokova ugovorenih za ispunjenje kupoprodajne cijene. Naime, neplaćanjem kupoprodajne cijene u ugovorenom roku i produženjem roka plaćanja, u konkretnom slučaju ne dolazi do promjene identiteta obligacionog odnosa, koji bi imao za posljedicu drugačiji rok zastarjelosti. Iz navedenog Viši privredni sud zaključuje da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je prvostepena presuda preinačena kao u izreci. Na osnovu izloženog, primjenom člana 229 tačka 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) donesena je presuda kao u izreci.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 PS 000359 10 Rev od 26. januara 2012. godine odbijena je apelantova revizija. Prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno postupio kada je uvažio žalbu tuženog, prvostepenu presudu preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev.
13. Vrhovni sud navodi da je predmetno potraživanje proizašlo iz isporuke robe tuženom po računima broj 189/93 od 6. oktobra 1993. godine i broj 154/94 od 31. marta 1994. godine, tako što je tuženi putem kompenzacije i cesije izmirio dio potraživanja, a nije izmiren utuženi iznos, pa drugostepeni sud pravilno zaključuje da se između stranaka radi o kupoprodajnom odnosu koji reguliše odredba člana 454 ZOO-a, koji identitet obligacionopravnog odnosa ne može biti izmijenjen činjenicom neplaćanja kupoprodajne cijene u ugovorenom roku i produženjem roka plaćanja. Slijedom navedenog, Vrhovni sud kao pravilno prihvata i stanovište drugostepenog suda da se time osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja ima ocijeniti prema odredbi člana 374 ZOO-a, koja propisuje da međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine (stav 1), a zastarijevanje teče za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu (stav 2). U konkretnom slučaju, predmet tužbenog zahtjeva je potraživanje po računima iz 1993. i 1994. godine, pa proizilazi da je, kako zaključuje Vrhovni sud, do nastupanja zastarjelosti došlo u 1996. odnosno 1997. godini.
14. Zbog navedenog, činjenica da su stranke 19. februara 2000. godine potpisale Protokol nenaplaćenih potraživanja, kad se uzme da je njime tuženi priznao dug, ne može dovesti do prekida zastarijevanja u smislu odredbe člana 387 ZOO-a, kako to pogrešno nalazi Viši privredni sud, jer je na dan potpisivanja Protokola apelantovo potraživanje već zastarjelo. Međutim, drugostepeni sud pravilno zapaža da navedena činjenica nije relevantna, čak i da jeste dovela do prekida zastarjelosti, jer je od dana potpisivanja Protokola do podnošenja tužbe ponovo prošao zastarni rok iz odredbe člana 374 ZOO-a. Iz istih razloga ni Zapisnik o usaglašavanju prava i obaveza od 30. juna 2005. godine, koji su parnične stranke potpisale 17. februara 2006. godine, nikako ne može dovesti do prekida zastarijevanja, već bi uz ispunjenje ostalih uslova mogao imati samo karakter odricanja od zastarjelosti.
15. Prema odredbi člana 366 stav 1 ZOO-a, pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti. Navedeno priznanje, s obzirom na značaj činjenice da stranka priznaje potraživanje koje je već zastarjelo, čime preuzima dužnost onog ispunjenja koje po zakonu više nije dužna učiniti, pored uslova da je u pismenoj formi, mora biti jasno, određeno i bezuslovno. Navedenim zapisnikom tuženi je prihvatio apelantovo knjigovodstveno stanje sa 30. junom 2005. godine, ali je istovremeno označeno da će zapisnik biti predmet knjiženja kod tuženog kada ga prihvate Uprava preduzeća i Nadzorni odbor tuženog (nije sporno da navedeni uslov nije ispunjen). Sastavni dio tog zapisnika je Prijedlog odluke o usaglašavanju međusobnih obaveza, koji je potpisao direktor tuženog Savo Mirković, u kom je opet zatražena saglasnost Odbora za reviziju i Nadzornog odbora tuženog za knjiženje tužiočevih faktura.
16. Pri takvom stanju stvari, kako zaključuje Vrhovni sud, nema mjesta zaključku da je potpisivanjem Zapisnika od 17. februara 2006. godine došlo do odricanja od zastarjelosti, jer navedenim zapisnikom nije bezuslovno priznata zastarjela obaveza. Slijedom navedenog, imajući u vidu zastarni rok propisan odredbom člana 374 ZOO-a i činjenicu da je tužba sudu podnesena 2. maja 2006. godine, proizilazi da je istaknuti prigovor zastare potraživanja osnovan, pa drugostepeni sud nije pogriješio kada je uvažio žalbu tuženog, preinačio prvostepenu presudu i odbio tužiočev tužbeni zahtjev. Iz datih razloga nisu osnovani revizioni navodi da je drugostepeni sud nepravilno odlučio o istaknutom prigovoru zastare, pri čemu je neosnovano i pozivanje na Protokol od 19. februara 2000. godine u pogledu ocjene karaktera međusobnog odnosa između parničnih stranaka. Zbog navedenog, apelantova revizija je odbijena primjenom odredbe člana 248 ZPP. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Prije svega, apelant smatra da je u pogledu istaknutog prigovora zastarjelosti u cijelosti pravilan stav Osnovnog suda, jer je u predmetnom slučaju iz korespondencije stranaka jasno da su stranke svojevoljno odstupile od zakonskog roka plaćanja i izabrale drugi dogovorni način izmirenja. Apelant navodi da su u tu svrhu stranke 19. februara 2000. godine zaključile protokol o načinu izmirenja predmetnog dugovanja kao i njegovoj visini čime su obaveze tuženog dospjele na naplatu. Apelant navodi da je raskidom ugovora nestao pravni osnov za držanje isporučene robe, te je tuženi bio dužan da mu, u skladu s članom 210 ZOO-a, robu koja je bez osnova prešla u njegovo vlasništvo vrati ili, u skladu s članom 214 ZOO, isplati novčanu vrijednost robe pribavljene sticanjem bez osnova. Takođe, apelant podvlači bitnu činjenicu koju sudovi nisu razmatrali, i to Protokol parničnih stranaka od 17. februara 2000. godine i da prema tom aktu tuženi prema apelantu ima dugovanje u iznosu od 326.000,00 KM. Apelant navodi da ni na jedan od navoda Vrhovni sud nije dao odgovarajuće obrazloženje već je dao obrazloženje koje se svodi na puko prepisivanje navoda presude Višeg privrednog suda. S obzirom na navedeno, apelant smatra da su ispunjeni svi uslovi da Ustavni sud usvoji apelaciju te u meritumu preinači Presudu Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 000359 10 Rev ili je ukine i vrati nadležnom sudu na ponovno razmatranje.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke jer donošenjem navedene odluke nisu povrijeđeni pravo na pravičan i nepristrasan postupak i pravo na imovinu, s obzirom na to da je osporena presuda na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje (u okviru prvostepenog suda) donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, odredbe člana 374 ZOO-a. Vrhovni sud predlaže da se podnesena apelacija odbije.
20. Viši privredni sud ističe da su razlozi drugostepene odluke dati u obrazloženju presude koja se osporava apelacijom, smatrajući da, suprotno navodima apelacije, osporenom presudom nisu na apelantovu štetu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Na osnovu navedenog, Viši privredni sud predlaže da se apelacija odbije.
21. Tuženi smatra da je apelant imao sve mogućnosti da iznosi činjenične i pravne stavove koristeći dozvoljene pravne lijekove. On navodi da je Vrhovni sud dao jasne i valjane razloge o istaknutom prigovoru zastarjelosti. Takođe, tuženi smatra da je Viši privredni sud pravilno obrazložio da je u konkretnoj pravnoj stvari nastupila zastara potraživanja shodno članu 374 ZOO-a i da međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga zastarijevaju za tri godine. Zbog svega navedenog, tuženi smatra da su osporene presude pravilne i zasnovane na zakonu, te da apelantu nisu prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, pa stoga predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) relevantne odredbe glase: Član 374.
Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga (1) Međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.
(2) Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Priznanje duga Član 387.
(1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.
(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja. Član 454.
(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu.
(2) Prodavac nekog prava obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahtijeva držanje stvari, da mu i preda stvar.
VI.Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 PS 000359 10 Rev od 26. januara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 26. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama Vrhovnog i Višeg privrednog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
29. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kom je apelant tužbom u parničnom postupku od tuženog zatražio povraćaj novčanog iznosa iz osnova kupoprodajnog ugovora. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku okončanom osporenim presudama uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
30. Apelant smatra da mu je odlukama Vrhovnog i Višeg privrednog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava u odnosu na prigovor zastarjelosti potraživanja. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Apelant navodi da je u pogledu istaknutog prigovora zastarjelosti u cijelosti pravilan stav Osnovnog suda, što se vidi iz korespondencije stranaka koje su svojevoljno odstupile od zakonskog roka plaćanja i izabrale drugi dogovorni način izmirenja. On smatra da su u tu svrhu stranke 19. februara 2000. godine zaključile protokol o načinu izmirenja predmetnog dugovanja kao i njegovoj visini čime su obaveze tuženog dospjele na naplatu.
32. U vezi s prigovorom o zastarjelosti potraživanja, Ustavni sud napominje da se pitanjem rokova zastarjelosti u postupcima koji se tiču ugovora robnog prometa među strankama bavio u brojnim svojim odlukama u kojima je obrazložio da u ograničenja ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastarjelosti potraživanja iz tužbenog zahtjeva. To ograničenje je potrebno da bi se obezbijedio princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju tog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije to pitanje tako regulisati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje prava.
33. S tim u vezi, te u vezi s prigovorom tuženog o zastarjelosti potraživanja, Ustavni sud zapaža da su u apelantovom slučaju Vrhovni sud i Viši privredni sud u osporenim odlukama svoj zaključak o zastarjelosti potraživanja iz kupoprodajnog ugovora zasnovali na činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi naveo da je apelantovo potraživanje proizašlo iz isporuke robe tuženom po računima broj 189/93 od 6. oktobra 1993. godine i broj 154/94 od 31. marta 1994. godine, tako što je tuženi putem kompenzacije i cesije izmirio dio potraživanja, a nije izmiren utuženi iznos. Ustavni sud zapaža da je, slijedom navedenog, Vrhovni sud prihvatio stanovište drugostepenog suda da se, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o obavezama proisteklim iz kupoprodajnog odnosa, osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja ima ocijeniti prema odredbi člana 374 ZOO-a, koja propisuje da međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine (stav 1), a zastarijevanje teče za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu (stav 2), čime je odgovorio i zašto je neosnovan stav Osnovnog suda da u konkretnom slučaju treba da se primijeni opšti zastarni rok. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka eksplicitno obrazložili da je u konkretnom slučaju predmet tužbenog zahtjeva potraživanje po računima iz 1993. i 1994. godine. U tom kontekstu, s obzirom na to da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 2. maja 2006. godine, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporenih odluka kada su redovni sudovi prihvatili prigovor tuženog o zastari potraživanja. Ustavni sud zapaža da su u osporenim presudama sudovi razmotrili i apelantove navode koje ponavlja u apelaciji vezane za potpisani Protokol, te dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, redovni sud je ukazao na to da potpisivanjem Protokola nenaplaćenih potraživanja 19. februara 2000. godine nije dovelo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe člana 387 ZOO-a jer je na dan potpisivanja Protokola apelantovo potraživanje već zastarjelo. I konačno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, ocijenili i Zapisnik od 17. februara 2006. godine i dali razloge zašto se ta okolnost ne može smatrati kao odricanje od zastarjelosti. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je tuženi zapisnički prihvatio apelantovo knjigovodstveno stanje sa 30. junom 2005. godine, ali je istovremeno označeno da će zapisnik biti predmet knjiženja kod tuženog kada ga prihvate Uprava preduzeća i Nadzorni odbor tuženog, a taj uslov, prema stanju spisa, nije ispunjen. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da navedenim zapisnikom nije bezuslovno priznata zastarjela obaveza. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kada je u konačnici odbijen apelantov tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja iz osnova kupoprodajnog ugovora.
34. Dovodeći u vezu navedene stavove s relevantnim odredbama ZOO-a kojima su regulisani rokovi zastarjelosti i u vezu sa suštinom apelacije kojom je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu primjene rokova zastarjelosti, Ustavni sud ne može da zaključi da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su u konačnici odbili apelantov tužbeni zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa na ime neisplaćene robe, jer je nastupila zastarjelost potraživanja, a time i njegovo pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. Ustavni sud ukazuje na to da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i rezultatom tog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog i Višeg privrednog suda u pogledu razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju suda, te da osporena odluka sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao da zaključi da postoji bilo šta što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Stoga, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u konačnici odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja, pri čemu su raspravili sve apelantove prigovore, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene materijalnog prava, te detaljno i jasno obrazložili primjenu relevantnih odredbi ZOO-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
38. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman