Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-991/12 (D. K.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Zastara
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-991/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 991/12, rješavajući apelaciju Džemila Kopčića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. lipnja 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Džemila Kopčića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 016155 11 Gž od 16. prosinca 2011. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 016155 08 P od 29. travnja 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Džemil Kopčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojega zastupa Miro Blaž, odvjetnik iz Viteza, podnio je 14. ožujka 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 016155 11 Gž od 16. prosinca 2011. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 016155 08 P od 29. travnja 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i JP „Vilenica-vodovod“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. veljače 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 9. ožujka 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, Općinski sud 17. veljače 2015. godine, a tuženi 12. ožujka 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je, zajedno sa još pet tužitelja, 17. svibnja 2005. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv tuženog radi naknade štete zbog neisplate plaće i regresa.
6. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 016155 08 P od 29. travnja 2011. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća i razlike plaća za razdoblje od 1. prosinca 2000. godine do 17. svibnja 2002. godine. Također, istom presudom obvezan je tuženi da na ime dospjelih a neisplaćenih plaća i razlike plaće za razdoblje od 17. svibnja 2002. godine do 30. studenog 2004. godine apelantu isplati ukupan iznos od 4.578,14 KM, kao i da apelantu i ostalim tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.517,34 KM, sve u roku do 15 dana, pod prijetnjom izvršenja. Dalje, odbijeni su preostali dio tužbenog zahtjeva na ime naknade dospjelih a neisplaćenih plaća i razlike plaće za razdoblje od 17. svibnja 2002. godine do 30. studenog 2004. godine i dio zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa. I konačno, istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu regresa za godišnji odmor za 2001, 2002, 2003. i 2004. godinu, kojim su tražili da im tuženi na ime regresa za godišnji odmor za navedeno razdoblje isplati iznose od po 1.388,57 KM.
7. Općinski sud je proveo dokazni postupak koji je obuhvatio uvid i čitanje iskaza tužitelja danih u svojstvu parnične stranke i zakonskog zastupnika tuženog od 1. studenog 2005. godine, čitanjem iskaza svjedoka S. R. danog na zapisniku od 1. studenog 2005. godine, uvidom u nalaz vještaka financijske struke od 1. prosinca 2009. godine i dopunski nalaz istog vještaka od 26. siječnja 2010. godine, u platne liste za isplatu plaća tužiteljima u navedenom razdoblju, spiskove za isplatu akontacija za utuženo razdoblje, rješenja o prestanku radnog odnosa i druge dokaze. Općinski sud je na temelju ocjene izvedenih dokaza, sukladno odredbama članka 8. Zakona o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP) i nespornih činjenica donio odluku kao u izreci ove presude.
8. Kako navodi Općinski sud, među strankama nije sporno da je apelant u utuženom razdoblju od 1. prosinca 2000. godine do 30. studenog 2004. godine radio kod tuženog i da je obavljao poslove i radne zadatke na radnom mjestu na kojem je bio raspoređen. Kako je apelant radio u utuženom razdoblju kod tuženog poslodavca, on je ostvario pravo na isplatu plaće koju mu je bio dužan isplatiti tuženi poslodavac, shodno odredbama čl. 69. i 70. Zakona o radu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 43/99 i 32/00) i odredbama čl. 3. i 6. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, među strankama je sporno je li tuženi u utuženom razdoblju vršio obračun i isplatu plaća apelantu sukladno odredbama Zakona o radu i Kolektivnog ugovora, odnosno je li tuženi ostao dužan apelantu u utuženom razdoblju isplatiti plaće, razliku plaće i naknadu za godišnji odmor (regres) za sporno razdoblje u visini određenoj konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom.
9. Kako dalje navodi Općinski sud, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je u utuženom razdoblju od prosinca 2000. godine do prosinca 2004. godine apelantu obračunavana plaća, ali da nije isplaćivana u svim mjesecima, te da nije obračunavana sukladno Zakonu i Kolektivnom ugovoru. U obrazloženju je dalje navedeno da su u dokaznom postupku izvedeni dokazi uvidom u obračunske platne liste za tužitelje za osam mjeseci u 2002. godini, obračunske platne liste za osam mjeseci u 2003. godini, i obračunske platne liste za dvanaest mjeseci u 2004. godini. Kako je visina potraživanja utvrđena na temelju provedenog financijskog vještačenja i nalaza, odnosno dopunskog nalaza vještaka koji je sačinjen na temelju financijske dokumentacije tuženog i važećih propisa, izostala je, kako navodi Općinski sud, posebna ocjena ostalih provedenih dokaza, iskaza parničnih stranaka i svjedoka, platnih lista, spiskova o isplati akontacije, s obzirom na to da iz njih proizlazi da obračun i isplata predmetnih potraživanja nije izvršena na temelju Zakona. Prema nalazu vještaka financijske struke, tuženi je vršio obračun plaća prema Pravilniku o plaćama iz 1996. godine i Pravilniku o plaćama od 15. rujna 2003. godine, koji nisu usklađeni sa Zakonom o radu i kolektivnim ugovorima, da je obračun plaća za sporno razdoblje vještak izvršio primjenom važećih kolektivnih ugovora u tom razdoblju, na temelju čl. 41, 42. i 44. Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama poslodavaca i uposlenika u oblasti komunalne privrede u Federaciji BiH („Službene novine FBiH“ br. 22/00 i 55/03). Tako, na temelju obračuna visine neisplaćenih plaća i dijela plaće u utuženom razdoblju koje je obavio vještak utvrđeno je da tuženi nije obračunavao plaću apelantu sukladno Zakonu i Kolektivnom ugovoru, da je vršio isplatu tako obračunatih plaća u cijelosti ili djelomično u pojedinim mjesecima, dok u pojedinim mjesecima nije nikako vršio isplatu plaća, te da je tuženi po osnovi manje obračunatih i isplaćenih plaća u utuženom razdoblju ostao dužan isplatiti apelantu iznos od 9.840,92 KM. Također je utvrđeno da tuženi nije apelantu vršio obračun, niti isplatu regresa za godišnji odmor za utuženo razdoblje u iznosima preciziranim za svaku godinu pojedinačno.
10. Odlučujući o istaknutom prigovoru zastare potraživanja, Općinski sud je našao da je prigovor tuženog o zastari potraživanja utemeljen, te ga je prihvatio jer se predmetna potraživanja odnose na novčana potraživanja iz radnog odnosa na ime dospjelih a neisplaćenih plaća i dijela plaće, te naknade za korištenje godišnjeg odmora (regresa) za sporno razdoblje od prosinca 2000. godine do prosinca 2004. godine. Ta davanja predstavljaju povremena novčana potraživanja iz radnog odnosa koja dospijevaju godišnje (regres) ili u kraćim vremenskim razmacima, tj. mjesečno (neisplaćene plaće), koja, shodno odredbama članka 372. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zastarijevaju u roku od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, te čija apsolutna zastara, shodno odredbama članka 106. Zakona o radu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 43/99 i 32/00), nastupa u roku od tri godine od dana nastanka potraživanja. Kako je tužba za naplatu predmetnih potraživanja iz radnog odnosa podnesena Općinskom sudu 17. svibnja 2005. godine, utvrđeno je da su potraživanja koja su dospjela za naplatu u razdoblju od 1. prosinca 2000. godine do 17. svibnja 2002. godine zastarjela budući da isplata plaće prema odredbama članka 70. stavak 1. Zakona o radu i članka 42. Pravilnika o plaćama i drugim osobnim primanjima prednika tuženog JP ,,Vilenica“ od 14. lipnja 1996. godine, te članka 10. Pravilnika o plaćama, drugim primanjima i izdacima JP „Vilenica-Vodovod“ Novi Travnik od 2003. godine dospijeva mjesečno u roku od 30 dana. Kako je prema odredbama članka 360. stavak 1. ZOO-a zastarjelošću prestalo apelantovo pravo zahtijevati ispunjenje zastarjele obveze, to je sud na temelju citiranih odredaba članka 372. ZOO-a i članka 106. Zakona o radu FBiH dio konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanja za razdoblje od 1. prosinca 2000. godine do 17. svibnja 2002. godine odbio zbog zastarjelosti potraživanja, a preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu neisplaćenih plaća i dijela plaća za razdoblje od 17. svibnja 2002. godine do 31. studenog 2004. godine djelomično usvojio u dosuđenom iznosu na temelju nalaza vještaka donoseći odluku kao u izreci ove presude. Vezano za potraživanja na ime regresa, Općinski sud je istakao da tužitelji nisu dostavili sudu, niti su izveli ikakve dokaze kojima bi dokazali da su koristili godišnji odmor, je li im tuženi dostavio rješenja o korištenju godišnjeg odmora, niti se iz nalaza vještaka vidi jesu li u određenim razdobljima tužitelji radili zbog korištenja godišnjeg odmora, a pravo na regres je akcesorne prirode i ostvarivanje tog prava ovisi o korištenju godišnjeg odmora. Stoga je taj sud primjenom pravila o teretu dokaza sukladno odredbama čl. 126. i 127. Zakona o parničnom postupku odbio tužbeni zahtjev za isplatu regresa.
11. Presude Kantonalnog suda broj 51 0 P 016155 11 Gž od 16. prosinca 2011. godine žalbe parničnih stranaka odbijene su kao neutemeljene i prvostupanjska presuda potvrđena.
12. Kantonalni sud navodi da iz stanja spisa proizlazi da je apelant sa ostalim tužiteljima Općinskom sudu 17. svibnja 2005. godine podnio tužbu kojom su tražili da im tuženi kao poslodavac za razdoblje od 1. prosinca 2000. godine do 30. studenog 2004. godine isplati neisplaćene plaće i razliku manje isplaćenih plaća, kao i regres za godišnji odmor za razdoblje od 2001. do 2004. godine. Rješenjem Kantonalnog suda broj 006-0-GŽ-08-000 351 od 11. rujna 2007. godine ukinuta je ranija Presuda Općinskog suda broj Rs-142/05 od 30. prosinca 2005. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje sa uputom da sud u ponovnom postupku utvrdi koliki iznos tužbenog zahtjeva je tuženi priznao u odnosu na apelanta (kao i ostalih tužitelja), a u pogledu ostatka apelantovog potraživanja da odluči na temelju dokaza koje stranke u tijeku postupka predlože i izvedu, odnosno na temelju pravila o teretu dokazivanja ukoliko za utvrđenje nekih činjenica nisu predloženi ni izvedeni nikakvi dokazi.
13. Prema nalaženju Kantonalnog suda, apelantovo potraživanje iz konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva (koji je usmjeren na naknadu štete) pobijana presuda je pravilno tretirala kao novčano potraživanje iz radnog odnosa jer se odnosi na neisplaćene plaće i razliku manje isplaćenih plaća tužiteljima kao uposlenicima tuženog. Pri tomu, Kantonalni sud navodi da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva koja je sadržana u tužbi, pa tako ni za pravnu ocjenu činjeničnog stanja koju je apelant označio u konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu. U konkretnome slučaju, prvostupanjski sud je apelantu pružio pravnu zaštitu i ocijenio utemeljenost tužbenog zahtjeva u okviru konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva i u onom obujmu u kojemu to, s obzirom na utvrđene činjenice u postupku, omogućuju propisi materijalnog prava, pa je donio pravilnu odluku kada je apelantu dosudio naknadu neisplaćenih plaća i razliku manje isplaćenih plaća za razdoblje od 17. svibnja 2002. godine do 30. studenog 2004. godine za koji nije nastupila zastara potraživanja.
14. Kantonalni sud navodi da je prigovor zastare koji tuženi vezuje za pravnu osnovu naknade štete neutemeljen. Iz istovjetnih razloga neutemeljeni su i apelantovi žalbeni navodi da nije došlo do zastare potraživanja koja su nastala prije 17. svibnja 2002. godine, jer apelant i ostali tužitelji neutemeljeno ustrajavaju na tomu da se radi o naknadi štete, pa da bi početak zastarnog roka trebalo računati od dana saznanja za opseg (visinu) štete, odnosno od dana sačinjavanja nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. Neutemeljeni su i ostali apelantovi prigovori kojima se dovodi u pitanje pravilnost pobijane presude u dijelu kojim je apelantu odbijen tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće koja je tužiteljima isplaćena u vidu mjesečne akontacije. Naime, prigovorima da se na nekim obračunskim listama ili spiskovima isplaćene mjesečne akontacije ne nalazi apelantov potpis, apelant je zapravo dovodio u pitanje validnost odnosno pravnu valjanost knjigovodstvene dokumentacije tuženog koja je bila predmet financijskog vještačenja, pa je stoga apelant bio dužan dokazati činjenice na kojima je temeljio svoj konačno opredijeljeni zahtjev za isplatu i tih dijelova plaće, odnosno da na okolnosti koje su pobijane provedu odgovarajuće dokaze (grafološko vještačenje i sl.), što nije učinio. Takav propust apelant ne može otklanjati u žalbenom postupku neutemeljenim prebacivanjem tereta dokaza na tuženog.
15. Kantonalni sud je zaključio da je pravilna odluka Općinskog suda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu regresa za godišnji odmor za razdoblje od 2001. do 2004. godine, za koju su u pobijanoj presudi dani jasni i određeni razlozi koje prihvaća i Kantonalni sud. Pri tomu je Općinski sud pravilno zaključio da je pravo na regres vezano za korištenje godišnjeg odmora i da se to pravo ne može priznati apelantu jer nije dokazao da je u utuženom razdoblju koristio godišnji odmor. Naime, odredbom članka 45. stavak 2. Zakona o radu propisano je da poslodavac ne može uskratiti pravo uposleniku na godišnji odmor, jer u protivnom uposlenik ima mogućnost obratiti se sudu radi zaštite prava iz radnog odnosa (podnošenjem tužbe u smislu članka
103. Zakona o radu). Međutim, istom odredbom također je propisano da uposleniku ne pripada naknada umjesto korištenja godišnjeg odmora. Stoga, apelant u žalbi neutemeljeno inzistira na tomu da mu je za neiskorišteni godišnji odmor trebalo dosuditi naknadu u visini regresa za korištenje godišnjeg odmora.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant ukazuje na to da su mu pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
17. Apelant navodi da drugostupanjski sud ne daje obrazloženje koja je to pravna osnova njegovog potraživanja, čime čini povredu odredbe članka 231. ZPP, jer se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete zbog povrede prava iz radnoga odnosa. Kako apelant nije znao za iznose svojih plaća sve do primitka nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, te kako zastarijevanje naknade štete počinje kada se sazna za visinu štete, onda proizlazi da nije nastupila zastara potraživanja. Apelant posebno naglašava da redoviti sud nije pravilno primijenio odredbu o teretu dokazivanja (članak 126. ZPP). Također, Kantonalni sud gubi iz vida da je apelant svoje tvrdnje dokazao kroz svoje saslušanje u svojstvu parničnih stranaka, a da na nekim obračunskim listama i spiskovima akontacija uopće nema potpisa, a na nekim se nalaze potpisi drugih osoba. Prema njegovoj ocjeni, iako Kantonalni sud ukazuje na to da je apelant mogao podnijeti tužbu zbog nekorištenja godišnjega odmora, taj sud ne obrazlaže kako bi, u tom slučaju, glasio tužbeni zahtjev. U vezi s isplatom regresa, apelant ukazuje na to da se godišnji odmor ne može koristiti unazad, jer se uposlenici moraju odmarati u tijeku godine. Dakle, jedini tužbeni zahtjev u tom slučaju bi bio naknada štete zbog nekorištenja godišnjega odmora, a ta naknada štete se svodi na jedinu moguću, a ta je novčana naknada koja bi sigurno trebala biti veća od visine regresa.
18. Apelant zaključuje da ima nedvojbeno pravo na naknadu štetu, a istaknuta pravna osnova tužbenoga zahtjeva ne obvezuje sudove.
b) Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud u cijelosti ostaje pri pravnom stajalištu iz svoje pobijane odluke u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi njegovi stavovi o apelantovim žalbenim navodima. Kantonalni sud smatra da pobijanom odlukom nisu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu kao niti ostala prava propisana Ustavom BiH, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
20. Općinski sud u cijelosti ostaje pri svom stavu o žalbenim navodima podnositelja apelacije. Smatra da pobijanim odlukama nisu povrijeđeno prava propisana Ustavom Bosne i Hercegovine, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
21. Tuženi navodi da su redoviti sudovi pravilno postupili kada su odbili dio apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu neisplaćenih plaća i razlike plaća za razdoblje od 1. prosinca 2000. godine do 17. svibnja 2002. godine zbog nastupanja zastare potraživanja, s obzirom na to da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 17. svibnja 2005. godine, kao i regresa za godišnji odmor za 2001, 2002, 2003, 2004. godinu. Tuženi obrazlaže da se predmetna potraživanja odnose na novčana potraživanja iz radnog odnosa na ime dospjelih a neisplaćenih plaća i dijela plaća, te naknade za korištenje godišnjeg odmora (regresa) za razdoblje od 2000. do 2004. godine koja predstavljaju povremena novčana potraživanja iz radnog odnosa koja dospijevaju godišnje (regres) ili u kraćim vremenskim razmacima, tj. mjesečno (neisplaćene plaće), koja shodno odredbama članka 372. ZOO-a zastarijevaju u roku od tri godine od dospjelosti svakog pojedinačnog potraživanja, te čija apsolutna zastara nastupa sukladno članku 106. Zakona o radu FBiH u roku od tri godine od dana nastanka potraživanja.
V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o radu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Članak 45.
Uposlenik se ne može odreći prava na godišnji odmor.
Uposleniku se ne može uskratiti pravo na godišnji odmor, niti mu se izvršiti isplata naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora.
Članak 69.
Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja. Poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može uposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Članak 70.
Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se razdoblja isplate plaće, koji ne mogu biti duži od 30 dana. Prilikom isplate plaće poslodavac je dužan uposleniku uručiti pisani obračun plaće. Pojedinačne isplate plaće nisu javne. Članak 106.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno.
23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH” br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 360.
(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Član 372.
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radio sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. (...)
24. U Općem kolektivnom ugovoru za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 54/05 i 62/08) relevantne odredbe glase:
Članak 3.
Ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorima na razini kantona, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u Zakonu o radu („Službene novine Federacije BiH”, br. 43/99, 32/00 i 29/03) i drugim zakonima kojima se reguliraju prava po osnovu rada.
Članak 6.
Poslodavac je dužan zaposlenicima isplatiti jednake plaće za rad jednake vrijednosti, bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku, regionalnu, spolnu, političku i sindikalnu pripadnost i opredjeljenje.
Poslodavac ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, osim u slučajevima predviđenim u članku 8. stavak 3. ovog ugovora.
Kolektivnim ugovorom za područja djelatnosti, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se periodi isplate plaće, koji ne mogu biti duži od 30 dana.
Poslodavac je dužan zaposleniku uručiti pismeni obračun bruto i neto plaće prilikom njene isplate.
Poslodavac koji na dan dospjelosti ne isplati plaću ili je ne isplati u cijelosti, dužan je do kraja mjeseca u kojem je dospjela isplata plaće zaposleniku uručiti obračun iznosa plaće koji je bio dužan isplatiti.
Obračun iz stavka 6. ovog članka ima snagu izvršne isprave.
Pojedinačne isplate plaće nisu javne.
25. U Kolektivnom ugovoru o pravima i obvezama poslodavaca i uposlenika u oblasti komunalne privrede u Federaciji BiH („Službene novine FBiH“ br. 22/00, 55/03 i 48/06) relevantne odredbe glase:
Članak 41.
Neto satnica je temelj za utvrđivanje najniže neto plaće koju poslodavac isplaćuje uposleniku za puno radno vrijeme na poslovima najnižeg stupnja složenosti.
Na temelju najniže neto plaće utvrđene na način iz prethodnoga stavka utvrđuje se osnovna neto plaća uposlenika po grupama složenosti, tako što se iznos najniže neto plaće množi sa koeficijentom one grupe u koju je uposlenik raspoređen sukladno pravilniku o radu. VI.Dopustivost
26. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 P 016155 11 Gž od 16. prosinca 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 20. siječnja 2012. godine, a apelacija je podnesena 14. ožujka 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da su mu pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
32. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojemu je apelant tužbom u parničnom postupku od tuženog tražio isplatu neisplaćenih plaća i razlike plaća i regresa. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
33. Apelant smatra da mu je odlukom redovitog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i dokaznog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda jeste ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
34. Apelant smatra da redoviti sud nije obrazložio koja je to pravna osnova njegovog potraživanja čime čini povredu odredbe članka 231. ZPP, jer se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete zbog povrede prava iz radnoga odnosa. Apelant posebno naglašava da redoviti sud nije pravilno primijenio odredbu o teretu dokazivanja ne uzimajući u obzir da je on svoje tvrdnje dokazao kroz saslušanje u svojstvu parničnih stranaka, a da na nekim obračunskim listama i spiskovima akontacija uopće nema potpisa, a na nekim se nalaze potpisi drugih osoba. Apelant smatra i da je njegov tužbeni zahtjev u vezi s regresom zbog nekorištenja godišnjega odmora opravdan, te da je naknada štete zbog nekorištenja godišnjega odmora jedino moguća u konkretnom slučaju i da je novčana naknada i sigurno trebala biti veća od visine regresa.
35. Prema mišljenju Ustavnog suda, nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava iz ZOR-a, ZOO-a i Općeg kolektivnog ugovora i Granskog kolektivnog ugovora u odluci redovitih sudova da se apelantu dosudi naknada na ime neisplaćenih plaća na način utvrđen izrekom prvostupanjske presude, odnosno da se apelantu odbije ostatak tužbenog zahtjeva na ime neisplaćenih plaća zbog zastare potraživanja, odnosno dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu regresa jer apelant nije dokazao da je koristio godišnji odmor. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud obrazložio da je u konkretnom predmetu izostala posebna ocjena ostalih provedenih dokaza, iskaza parničnih stranaka i svjedoka, platnih lista, spiskova o isplati akontacije, jer je visina potraživanja utvrđena na osnovu provedenog financijskog vještačenja i nalaza, odnosno dopunskog nalaza vještaka koji je sačinjen na temelju financijske dokumentacije tuženog i važećih propisa. Ustavni sud je zapazio da je Općinski sud ukazao na to da tužitelji, među kojima je i apelant, nisu dostavili sudu, niti su izveli ikakve dokaze kojima bi dokazali da su koristili godišnji odmor, potom je li im tuženi dostavio rješenja o korištenju godišnjeg odmora, niti se iz nalaza vještaka vidi da u određenim razdobljima tužitelji nisu radili zbog korištenja godišnjeg odmora, pa je primjenom pravila o teretu dokaza sukladno odredbama čl. 126. i 127. ZPP odbio tužbeni zahtjev za isplatu regresa. Osim toga, vezano za apelacijske navode da se na nekim obračunskim listama ili spiskovima isplaćene mjesečne akontacije ne nalazi apelantov potpis, Kantonalni sud je zaključio da je apelant zapravo dovodio u pitanje validnost odnosno pravnu valjanost knjigovodstvene dokumentacije tuženog, što je bilo predmet financijskog vještačenja, pa je stoga apelant bio dužan dokazati činjenice na kojima je temeljio svoj konačno opredijeljeni zahtjev za isplatu i tih dijelova plaće, odnosno da se na okolnosti koje su pobijane provedu odgovarajući dokazi (grafološko vještačenje i sl.), što nije učinio. Prema mišljenju Kantonalnog suda, takav propust apelant ne može otklanjati u žalbenom postupku neutemeljenim prebacivanjem tereta dokaza na tuženog. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao na to da je apelantovo potraživanje iz konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva u vezi s naknadom štete pravilno tretirano kao novčano potraživanje iz radnog odnosa jer se odnosi na neisplaćene plaće i razliku manje isplaćenih plaća apelantu kao uposleniku tuženog. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud apelantu pružio pravnu zaštitu i ocijenio utemeljenost tužbenog zahtjeva u okviru konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva i u onom obujmu u kojemu to, s obzirom na utvrđene činjenice u postupku, omogućuju propisi materijalnog prava, pa je donio pravilnu odluku kada je apelantu dosudio naknadu neisplaćenih plaća i razliku manje isplaćenih plaća. Također, Ustavni sud zapaža da je redoviti sud eksplicitno pojasnio svoj stav da se u konkretnom slučaju radi o potraživanjima iz radnog odnosa, koja u smislu odredbe članka 106. Zakona o radu zastarijevaju za tri godine od dana nastanka potraživanja (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 325/05 od 14. ožujka 2006. godine), te ukazao na to da je došlo do zastare potraživanja koja su nastala prije 17. svibnja 2002. godine jer apelant neutemeljeno ustrajava na tomu da se radi o naknadi štete pa da bi početak zastarnog roka trebalo računati od dana saznanja za visinu štete odnosno od dana sačinjavanja nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. Slijedom navedenoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost kad je redoviti sud obvezao tuženog da apelantu isplati precizirane iznose na ime razlike plaće sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, odnosno kada je odbio preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa zbog zastare potraživanja, te zahtjev za isplatu regresa za utuženo razdoblje na način kako je to i obrazloženo pobijanim presudama.
36. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da je redoviti sud u obrazloženjima pobijanih odluka dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene procesnog i materijalnog prava (ZPP, Zakona o radu, Općeg kolektivnog ugovora i Granskog kolektivnog ugovora, te ZOO-a), te da su na taj način poštovali garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi detaljno ispitali apelantove navode koje je on isticao u tijeku parničnog postupka, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom. Na temelju navedenoga, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
37. Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu
38. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju tog prava temelje na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u pobijanim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni materijalnog prava, pri čemu je redoviti sud u obrazloženju odluka za svoje stavove dao jasne i logične zaključke.
40. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava temelji na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
41. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman