Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3367/14 (A.B.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Izdržavanje
  • Miješanje u porodični život
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3367/14

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3367/14, rješavajući apelaciju A. B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. lipnja 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija A. B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 030129 14 Gž od 8. srpnja 2014. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 030129 13 P od 7. svibnja 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. A.B. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nada Dalipagić, odvjetnica iz Mostara, podnijela je 17. srpnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 030129 14 Gž od 8. srpnja 2014. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 030129 13 P od 7. svibnja 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog J. B. zatraženo je 16. ožujka 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. ožujka 2015. godine, tuženi 25. ožujka 2015. godine, a Općinski sud 3. travnja 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 030129 13 P od 7. svibnja 2014. godine razveden je brak između apelantice i tuženog, a maloljetna djeca, kćerke, A.B., rođena 20. listopada 1997. godine, i D.B., rođena 1. kolovoza 2001. godine, povjerene su na odgoj i čuvanje majci (apelantici), a maloljetni A.B., sin, rođen 1. veljače 2005. godine, povjeren je na odgoj i čuvanje ocu (tuženom). Tuženi je obvezan na ime izdržavanja maloljetnih kćerki plaćati mjesečno ukupan iznos od 250,00 KM ili za svako dijete ponaosob mjesečno iznos od po 125,00 KM, najkasnije do 10. u mjesecu na ruke majke, i to počevši od dana podnošenja tužbe, tj. 12. rujna 2013. godine pa ubuduće. Apelantica i tuženi su obvezani da omoguće kontakt sa maloljetnom djecom, i to dva puta tjedno, u vrijeme blagdana i godišnjeg odmora sukladno međusobnom dogovoru.

6. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je Općinski sud svoju odluku donio nakon što je izveo dokaze saslušanjem apelantice i tuženog, te saslušao njihovu maloljetnu djecu.

7. U obrazloženju presude je navedeno da se tijelo starateljstva izjasnilo da djecu treba saslušati, kako bi im se omogućilo da iskažu s kojim roditeljem žele živjeti, smatrajući da iskaz djece treba biti smjernica pri odlučivanju suda kome će se djeca povjeriti na odgoj i čuvanje. Pri donošenju odluke o povjeravanju maloljetne djece apelantice i tuženog na zaštitu i odgoj Općinski sud je uzeo u obzir i želju djece, sukladno odredbi članka 149. stavak 1. Obiteljskog zakona, jer je smatrao da su djeca sposobna izraziti želju. Sud je ispitao djecu bez nazočnosti roditelja, kojom prilikom su djeca izričito izrazila želju, i to sin da bi želio živjeti sa ocem, a kćerke da bi željele živjeti sa majkom. Općinski sud je istaknuo da, donoseći odluku o povjeravanju djece na zaštitu i odgoj nekome od roditelja, sud nije vezan željom djeteta. Međutim, ako se uzme u obzir da oba roditelja, u konkretnoj pravnoj stvari, pružaju jednake garancije za pravilno odgajanje svoje djece, uzimajući u obzir što jedni o drugima iskazuju, a što proistječe iz predmetnog postupka, želja djece treba pretegnuti, posebice zbog toga što je predmetna bračna zajednica faktički prekinuta 1. kolovoza 2013. godine, od kada i djeca žive sa svojim roditeljima, odnosno maloljetni sin A.B. sa ocem, a maloljetne kćerke A.B. i D.B. sa apelanticom, što im je očito i odgovaralo. Dalje je navedeno da je sud ispitao sve okolnosti objektivne naravi (ekonomske i stambene), kao i okolnosti subjektivnog značaja (uzrast djeteta, odnos prema djetetu, obiteljske okolnosti). Po mišljenju Općinskog suda, maloljetno dijete, u sadašnjem uzrastu, pogodila bi promjena mjesta prebivališta, jer je u dosadašnjem školovanju steklo školske prijatelje, koji predstavljaju vrlo važan oslonac u razvoju, gledajući iz perspektive djevojčica i dječaka. Osim toga, roditelj kojem nije povjereno vršenje roditeljskog prava ima pravo stalno pratiti duhovni i fizički razvoj i odgoj maloljetnog djeteta, pa, ukoliko je zbog promijenjenih prilika ili propusta roditelja kome je dijete povjereno došlo do negativnih pojava u razvoju djeteta, može tražiti izmjenu odluke o zaštiti i odgoju, sukladno odredbi članka 245. stavak 1. Obiteljskog zakona.

8. U svezi sa odlukom o načinu ostvarivanja kontakata roditelja s kojim djeca ne žive, istaknuto je da se trenutačno kontakti oca s djevojčicama odvijaju preko vikenda, kao i sina s majkom. Obzirom da na ovako održavane kontakte stranke nisu imali primjedaba, Općinski sud je tako i odlučio imajući u vidu da se takav način kontakata djece s roditeljima odvija već devet mjeseci, naglašavajući da je prvenstveno imao u vidu interes djece da ostvaruju kontakt s roditeljem sa kojim ne žive, ali i imajući u vidu da djeca trebaju imati osjećanje sigurnosti koje se ogleda u tom da, ipak, znaju i osjećaju gdje je njihovo stalno mjesto boravka.

9. Odlučujući o apelantičinom prizivu, izjavljenom protiv dijela prvostupanjske presude koji se odnosi na povjeravanje djece, kao i o prizivu tuženog koji se odnosi na visinu dosuđenog izdržavanja, Kantonalni sud je donio Presudu broj 64 0 P 030129 14 Gž od 8. srpnja 2014. godine, kojom je apelantičin priziv odbio, a priziv tuženog uvažio i prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tuženi obvezan na ime izdržavanja maloljetnih kćerki doprinositi mjesečno ukupan iznos od 200,00 KM, umjesto ranije dosuđenih 250,00 KM, ili za svako dijete ponaosob mjesečno iznos od po 100,00 KM, umjesto ranije dosuđenih od po 125,00 KM.

10. Kantonalni sud je u svemu prihvatio činjenična utvrđenja i pravni stav Općinskog suda u dijelu prvostupanjske presude koji se odnosi na povjeravanje djece na odgoj i čuvanje. Kantonalni sud je istaknuo da iz provedenih dokaza u spisu proizlazi da je bračna zajednica apelantice i tuženog faktički prestala 1. kolovoza 2013. godine od kada apelantica sa dvije maloljetne kćeri živi u Širokom Brijegu, a maloljetni Ante sa ocem u Jarama. Dalje je navedeno da se tijelo starateljstva izjasnilo da maloljetnu djecu treba saslušati kako bi im se omogućilo da iskažu sa kojim roditeljem žele živjeti i, u konačnici, da iskaz djece bude smjernica pri odlučivanju suda kome će djecu povjeriti na odgoj i čuvanje. Kod činjenice da maloljetne kćeri parničnih stranaka od prekida bračne zajednice žive sa majkom, a maloljetni sin sa ocem, te činjenice da su se djeca izjasnila da i dalje ostanu živjeti s roditeljima sa kojima već žive i kad se tijelo starateljstva izjasnilo da želje maloljetne djece budu smjernica pri odlučivanju kome da se povjere djeca, po shvaćanju Kantonalnog suda, Općinski sud je pravilno postupio kad je maloljetne kćerke povjerio majci na odgoj i čuvanje, a maloljetnog sina ocu za što je, po mišljenju Kantonalnog suda, dao valjane razloge.

11. Također je istaknuto da su neutemeljeni navodi priziva da je izreka presude u pogledu kontakata djece sa roditeljima nerazumljiva, jer, po mišljenju Kantonalnog suda, iz izreke presude proizlazi da je Općinski sud odredio kada će roditelji kontaktirati s djecom a ostavio je mogućnost roditeljima da se oni dogovore koji su to dani u tjednu kad će svako od njih moći kontaktirati s djecom i za vrijeme kojih blagdana. Obzirom na navedeno, Kantonalni sud je odbio apelantičin priziv kao neutemeljen.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i prava garantirana Konvencijom o zaštiti prava djeteta.

13. Apelantica ističe da su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Smatra da su sudovi očigledno zanemarili odredbu članka 269. Obiteljskog zakona kojom se jasno nalaže da sud po službenoj dužnosti tijekom postupka mora naročito paziti da se zaštite interesi i prava djece, a s tim u svezi da se ostvari najbolji interes propisan člankom 129. navedenog zakona. Navodi da sudska odluka da se dvoje maloljetne djece povjerava na brigu i čuvanje majci, a jedno maloljetno dijete ocu, predstavlja jedinstven slučaj kršenja prava djeteta i da takvu odluku naša sudska prakasa ne poznaje, te da za oduzimanje prava majci da živi sa svojim djetetom i za lišavanje djetetovog prava na majčinu brigu i staranje mora postojati ozbiljan i dokazan razlog uslijed kojeg bi bilo opravdano raskinuti tu prirodnu vezu, a ti razlozi u konkretnom slučaju ne postoje, niti ih je bilo tko od sudionika u postupku pokušao dokazati. Dalje, navodi da članak 125. i članak 149. stavak 2. Obiteljskog zakona propisuju pravo djeteta na izražavanje vlastitog mišljenja, ali sukladno njegovom uzrastu i dobi, te da to mišljenje zasigurno ne treba biti rukovodeći čimbenik kod donošenja odluke suda. U konkretnom slučaju, maloljetni sin apelantice i tuženog koji je osporenim presudama odvojen od majke i dodijeljen na čuvanje ocu ima devet godina i samim tim zasigurno nema dovoljno zrelosti i sposobnosti da shvati značenje i posljedice svoje izjave, te da je takvu izjavu dao ne zbog privrženosti ocu, nego zbog toga da ne bi mijenjao školu i okolicu. Također je istaknula da je u postupku zanemarena činjenica da tuženi ima utvrđenu dijagnozu PTSP od kojeg se već dugo i kontinuirano liječi, te da je sklon konzumiranju alkohola i lakih opojnih droga, što upućuje da takva sredina ne predstavlja sigurno okruženje za maloljetno dijete, odnosno da tuženi nije u mogućnosti odgajati dijete u smislu prava iz članka 134. stavak 2. i članka 135. Obiteljskog zakona. Dalje, navodi da u postupku uopće nije utvrđeno u kakvim uvjetima će dijete živjeti, jer Centar za socijalni rad nije ispunio svoju obvezu iz članka 284. Obiteljskog zakona, a niti mu je sud što takvo nalagao. Konačno, ističe da je potpuno apsurdno da su osporenim presudama razdvojena maloljetna djeca-brat od sestara.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni i Općinski sud smatraju da su apelantičini navodi o povredi njezinih ustavnih prava neutemeljeni.

15. Tuženi, također, smatra da su apelantičini navodi o povredi njezinih ustavnih prava neutemeljeni.

V. Relevantni propisi

16. U Obiteljskom zakonu («Službene novine Federacije BiH» br. 35/05, 41/05 i 31/14) relevantne odredbe glase:

Članak 124. stavak 2.

(2) Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovito održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi.

Članak 129. stavak 2.

(2) Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta.

Članak 134. stavak 2.

(2) Roditelji su dužni čuvati dijete, zadovoljavati njegove normalne potrebe i štititi ga od svih oblika poroka: droga, alkohol, skitničenje, razbojništvo, krađa, prostitucija, prosjačenje, kao i svih oblika maloljetničke delinkvencije, te nasilja, povreda, ekonomske eksploatacije, seksualne zloupotrebe i svih drugih asocijalnih pojava.

Članak 135.

Roditelji imaju dužnost i pravo odgajati dijete u duhu mira, dostojanstva, tolerancije, slobode, jednakopravnosti i solidarnosti, a sukladno uzrastu i zrelosti djeteta unapređivati njegovo pravo i odgovornost na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti.

Članak 140.

(1)Roditelji imaju pravo živjeti sa svojim djetetom, osim ako to nije u interesu djeteta. (2) Ako ne žive sa djetetom, oba roditelja dužna su održavati osobne odnose i neposredne kontakte sa djetetom i poštovati veze djeteta sa drugim roditeljem ukoliko sud ne odredi drugačije.

Članak 142. st. 1-4.

(1) Ako roditelji ne žive u obiteljskoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obvezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna suglasnost drugog roditelja.

(2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

(3) U odluci iz stavka 2. ovog članka sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti sa interesom djeteta, da roditelj sa kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti, a naročito da se stara o zdravlju djeteta i o njegovom školovanju, da ga zastupa u nekim poslovima ili da sudjeluje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom.

(4) Roditelj sa kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavku 3. ovog članka, ima pravo biti informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u izvanparničnom postupku odlučiti o prigovoru.

Članak 145. stavak 1.

(1) U odluci o staranju o djetetu iz stavka 2. članka 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.

Članak 149.

(1) U svim postupcima u kojima se odlučuje o roditeljskom staranju i povjeravanju čuvanja i odgoja djeteta nadležno tijelo treba dati djetetu potreban savjet, upoznati ga sa okolnostima važnim za odlučivanje i omogućiti mu da izrazi svoje mišljenje o tim okolnostima.

(2) Mišljenje djeteta uzet će se u obzir sukladno njegovom uzrastu i zrelosti.

Članak 269.

(1) Sud mora po službenoj dužnosti tijekom postupka naročito paziti da se zaštite prava i interesi djece i drugih osoba koje nisu sposobne same brinuti se o sebi i o svojim pravima i interesima.

Članak 271. stavak 2.

(2) Tijekom postupka u kojem se odlučuje o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, o osobnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, te o roditeljskom staranju sud mora na odgovarajući način obavijestiti dijete koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice odluke o vođenju postupka i o njegovom pravu da izrazi svoje mišljenje. Sudac obavlja neformalan razgovor sa djetetom na sudu, ili izvan suda, uz posredovanje tijela starateljstva, o čemu sastavlja zapisnik. Članak 272.

(2) Sporovi iz odnosa roditelja i djece su: [...] sporovi o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti… [...].

Članak 281.

(1) Kada se u postupku pred sudom odlučuje o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti i o osobnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, o izdržavanju maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta iz stavka 2. članak 216. ovog Zakona, te o drugim sadržajima roditeljskog staranja, sud poziva tijelo starateljstva da sudjeluje u tom postupku radi zaštite interesa djeteta.

Članak 284.

(2) Tijelo starateljstva dužno je na zahtjev suda prikupiti podatke o osobnim i obiteljskim prilikama djeteta i stranaka u postupku, kada sud smatra da je to potrebno za donošenje odluke.

17. Konvencija o pravima djeteta iz 1989. godine u relevantnom dijelu glasi:

Članak 1.

Za potrebe ove konvencije, dijete je ljudsko biće koje nije navršilo osamnaest godina života, ako se, na temelju odnosnog zakona, punoljetstvo ne stječe ranije.

Članak 3.

1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta. Bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativna tijela ili zakonodavna tijela.

2. Države članice obvezuju se djetetu osigurati takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obveze njegovih roditelja, zakonskih staratelja ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i poduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.

Članak 9.

1. Države potpisnice će se pobrinuti da dijete ne bude protiv svoje volje odvojeno od svojih roditelja, osim kada nadležne vlasti koje podliježu sudskom ispitivanju odluče, sukladno odgovarajućim zakonima i procedurama, da je takvo odvajanje potrebno u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti potrebna u određenim slučajevima kao što su zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta od roditelja, ili gdje roditelji žive odvojeno i mora se donijeti odluka o djetetovom mjestu stanovanja.

2. U bilo kakvim postupcima koji proizlaze iz stavka 1. ovog članka, sve zainteresirane strane će dobiti priliku da sudjeluju u postupku i izraze svoje poglede.

3. Države potpisnice će poštovati pravo djeteta koje je odvojeno od jednog ili oba roditelja da održava osobne veze i neposredni dodir s oba roditelja redovito, osim kada je to suprotno interesima djeteta.

VI. Dopustivost

18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 P 030129 14 Gž od 8. srpnja 2014. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 17. srpnja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelantica pobija navedene presude Kantonalnog i Općinskog suda, tvrdeći da joj je tim presudama prekršeno pravo iz članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava garantirana Konvencijom o zaštiti prava djeteta.

Pravo na pravično suđenje

23. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni sudski postupak tiče povjeravanja i izdržavanja djeteta, dakle, predmeta građanskopravne prirode, te je stoga članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv.

26. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi na dvije instance jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud na temelju ocjene svih provedenih dokaza zaključio da je u najboljem interesu maloljetne djece da kćerke žive sa apelanticom, a sin sa tuženim, navodeći da je ispitao sve okolnosti objektivne prirode (ekonomske i stambene), kao i okolnosti subjektivnog značaja (uzrast djeteta, odnos prema djetetu, obiteljske okolnosti). Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na ročištu saslušao svu maloljetnu djecu. U svezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, prilikom donošenja odluke o povjeravanju djece, jasno ukazao da je prvenstveno vodio računa o njihovim interesima. Naime, Općinski sud je ukazao da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da oba roditelja pružaju jednake garancije za pravilno odgajanje njihove djece, uzimajući u obzir što su jedni o drugima iskazali u predmetnom postupku, te da je pri tome taj sud ocijenio i želju maloljetne djece koju je saslušao na ročištu, sukladno preporuci tijela starateljstva, kojom prilikom su kćerke jasno izrazile želju da nastave živjeti sa majkom, a sin sa tuženim. Općinski sud je, također, ukazao da je predmetna bračna zajednica faktički prekinuta 1. kolovoza 2013. godine, od kada maloljetni sin A.B. živi sa ocem, a maloljetne kćerke A.B. i D.B. sa apelanticom, te da im je očito tako i odgovaralo. Također, Ustavni sud zapaža da je prilikom odlučivanja o međusobnim kontaktima apelantice i tuženog sa maloljetnom djecom Općinski sud odlučio da se ovi kontakti odvijaju sukladno međusobnom dogovoru apelantice i tuženog, imajući u vidu da se kontakt djece s roditeljima odvija već devet mjeseci na način na koji apelantica i tuženi nisu imali primjedaba. U svakom slučaju je ostavljena mogućnost roditeljima da se oni dogovore koji su to dani u tjednu kad će svako od njih moći kontaktirati s djecom i za vrijeme kojih blagdana.

29. Potom, Ustavni sud zapaža da je drugostupanjski sud, odlučujući o apelantičinom prizivu, jasno ukazao da je prvostupanjski sud pravilno odlučio. Imajući u vidu jasne razloge prvostupanjskog suda, koje je kao pravilne prihvatio i drugostupanjski sud, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljno postupanje tih sudova pri donošenju odluke o povjeravanju maloljetnog djeteta-sina tuženom na staranje, te odluke u pogledu međusobnog održavanja kontakta između roditelja i djece.

30. Na temelju navedenog Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku

31. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku.

32. Članak 8. Europske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

33. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na obiteljski život, budući da je takvim odlukama određeno da jedno od njihove zajedničke djece živi s tuženim - ocem.

34. Ustavni sud napominje da, sukladno praksi Europskog suda (vidi, Europski sud, W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. srpnja 1987. godine, Serija A broj 121), međusobno uživanje roditelja i djece u zajedničkom druženju predstavlja osnovni element obiteljskog života. U konkretnom slučaju nesporno je da se odnos između apelantice i njezine djece ubraja u «obiteljski život» u okviru značenja članka 8. Europske konvencije. Članak 8. Europske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji roditelj treba dobiti staranje nad djetetom. Ukoliko se obiteljska zajednica raspadne razvodom, o tim pitanjima se u principu odlučuje na temelju relevantnog domaćeg zakona. Iz članka 8. Europske konvencije, dakle, ne može se izvući prioritet za bilo kojeg od dvaju roditelja. Svaka odluka o davanju starateljstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštivanje obiteljskog života jednog ili oba roditelja. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u pravo bilo opravdano, tj. Sukladno odredbama stavka 2. članka 8. Europske konvencije. Da bi ovakvo miješanje bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti sukladno principu proporcionalnosti u demokratskom društvu.

35. Ustavni sud će ispitati da li je miješanje bilo «predviđeno zakonom», te da li za miješanje postoji «legitiman cilj od javnog ili općeg interesa». Ustavni sud primjećuje da su se redoviti sudovi pozvali na odredbe članka 142. Obiteljskog zakona kojim je propisano da „odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud“. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 304. stavak 1. Obiteljskog zakona, između ostalog, propisano „da će odlukom kojom se utvrđuje da se brak razvodi sud odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete". Dakle, zakon nesumnjivo predviđa mogućnost miješanja javnih vlasti u pravo na obiteljski život na način na koji je to učinjeno u konkretnom slučaju.

36. Ustavni sud naglašava da su maloljetna djeca posebno osjetljiva kategorija kako zbog nemogućnosti da se sama o sebi brinu, zbog svog uzrasta i nedostatka pravne i poslovne sposobnosti, tako i zbog činjenice da od razvoja, odgoja i obrazovanja djece ovisi i njihova budućnost pojedinačno, ali i društva u cjelini. Zbog toga, Ustavni sud smatra da se (u slučaju da se ne postigne sporazum) odlukom suda utvrđuje sa kojim roditeljem će dijete živjeti, a radi zaštite prava i interesa djeteta (posebice se naglašava da se odluka o povjeravanju djeteta prvenstveno donosi u interesu djeteta, a ne, npr., u interesu roditelja tog djeteta, odnosno muža i žene koji se razvode), što nesumnjivo predstavlja «legitiman cilj u javnom ili općem interesu», odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu u interesu zaštite prava i sloboda drugih, u smislu članka 8. stavak 2. Europske konvencije.

37. Budući da, s jedne strane, postoji apelantičino pravo da živi sa svojom djecom, a, s druge strane, javni interes da se dijete zaštiti, tj. da se pri odlučivanju o povjeravanju djeteta donese odluka u najboljem interesu tog djeteta, Ustavni sud će ispitati da li postoji proporcionalnost između legitimnog cilja i osporenih odluka kojim je jedno od troje maloljetne djece povjereno tuženom. Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno ukazali na to da se u cijelosti vodilo računa o interesu djece, te da su ocijenili sve okolnosti relevantne za interes djece, kako je propisano odredbama Obiteljskog zakona. Ustavni sud ukazuje da odredbe članka 9. stavak 3. Konvencije o pravima djeteta iz 1989. godine propisuju: „Države-potpisnice će poštovati pravo djeteta koje je odvojeno od jednog ili oba roditelja da održava osobne veze i neposredni dodir s oba roditelja redovito, osim kada je to suprotno interesima djeteta.“ Iz osporenih odluka je vidljivo da su apelantica i tuženi obvezani da omoguće kontakt sa maloljetnom djecom, i to dva puta tjedno, u vrijeme blagdana i godišnjeg odmora sukladno međusobnom dogovoru, što ukazuje na to da su javne vlasti vodile računa da nijedno od djece ne raskine kontakte sa apelanticom kao majkom, odnosno tuženim kao ocem, ocijenivši da je to u najboljem interesu djece. Osim toga, ovakvom odlukom nije onemogućen međusobni kontakt brata sa sestrama. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije narušen princip proporcionalnosti između apelantičinog prava na obiteljski život i legitimnog cilja zaštite prava djeteta. Prema mišljenju Ustavnog suda, legitiman cilj koji se želio postići u konkretnom slučaju jeste da odluka o povjeravanju djece na staranje i odgoj bude donesena u njihovom najboljem interesu. Kao što je već rečeno, sudovi su dali razumne i uvjerljive razloge na temelju kojih smatraju da je u najboljem interesu maloljetnog sina apelantice i tuženog da bude povjeren svom ocu (tuženom) na staranje i odgoj, a da maloljetne kćerke budu povjerene majci (apelantici). Iz navedenog proizlazi da su osporene odluke donesene sukladno odredbama stavka 2. članka 8. Europske konvencije, tj. donesene su radi „zaštite prava i sloboda drugih“, što u konkretnom slučaju znači da su osporene odluke donesene radi zaštite prava i sloboda maloljetne djece o čijem povjeravanju je odlučivano.

38. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo na poštivanje obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.

Ostali navodi

39. Apelantica smatra da su osporenim odlukama prekršena prava djeteta koja su zaštićena Konvencijom o pravima djeteta. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 3. stavak 1. Konvencije o pravima djeteta propisano da „u svim akcijama u svezi s djecom, bez obzira da li ih poduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najbolji interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja“. Obzirom na prethodna razmatranja, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da su u konkretnom slučaju ispoštovane kako relevantne odredbe Obiteljskog zakona, tako i standardi propisani Konvencijom o pravima djeteta. Ustavni sud naročito naglašava da u osporenim odlukama nema ničega što ukazuje na to da će apelantica biti spriječena da na odgovarajući način njeguje i ostvaruje kontakte s maloljetnim sinom.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da odlukama redovitih sudova, u dijelu u kojem je odlučivano o povjeravanju djece na roditeljsko staranje, nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, budući da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje odluke, zasnovane na dokazima čija ocjena ne ostavlja dojam proizvoljnosti.

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na poštivanje obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Naime, miješanje javnih vlasti u apelantičino pravo na obiteljski život zasnovano je na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja, a pri tome nije narušen ni princip proporcionalnosti između apelantičinog prava i zakonitog cilja kojem se teži.

42. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3367/14 (A.B.) | Sudska praksa | Aktio