Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1144/12 (LJ. M.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Opća zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Privatizacija
- Uknjižba
- Ništavost
- Aktivna legitimacija
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1144/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1144/12, rješavajući apelaciju Lj. M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Lj. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048432 10 Rev od 17. januara 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 048432 09 Gž od 15. februara 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Lj. M. (daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koga zastupa Ljiljana Stajić, advokatkinja iz Banjaluke, podnio je 26. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 048432 10 Rev od 17. januara 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 048432 09 Gž od 15. februara 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 27. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud dostavili su odgovore na apelaciju 4. decembra 2014. godine i 19. januara 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 048432 04 P od 7. oktobra 2009. godine odbijen je tužiočev zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o otkupu stana na otplatu od 16. decembra 2003. godine zaključen između „Mikroelektronike“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotuženi), koju zastupa „Čajevac-stan“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotuženi), i apelanta kao trećetuženog. Tužilac je obavezan da apelantu isplati 2.250,00 KM na ime troškova parničnog postupka.
6. U obrazloženju prvostepene presude navodi se da je među parničnim strankama sporno da li je zaključeni ugovor o otkupu predmetnog stana ništav, odnosno da li je u suprotnosti sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova, s obzirom na to da je prodavac stana preduzeće u većinskom privatnom vlasništvu i da stambena zgrada nema građevinsku dozvolu niti drugu građevinsku dokumentaciju.
7. Istaknuto je da je tužilac tokom postupka isticao da se radi o ništavom ugovoru o otkupu stana jer je davalac stana nakon dodjele stana, a u vrijeme zaključenja ugovora o otkupu, bio u većinskom privatnom vlasništvu, te da predmetni stan nije državni i da se nije mogao otkupiti. Ukazano je na to da je tužilac u toku postupka izvodio dokaze kojim je dokazivao činjenice koje nisu sporne među parničnim strankama, a to je da je apelantu dodijeljen stan na korišćenje, da je stan otkupio, da se kao vlasnik uknjižio u knjigu uloženih ugovora i da pomenuta zgrada nema potrebnu dokumentaciju, te da je kod prvotuženog došlo do vlasničke transformacije kapitala iz državnog preduzeća u akcionarsko društvo sa manjinskim državnim kapitalom. Međutim, tužilac u toku postupka nije izveo niti jedan dokaz kojim bi dokazao da predmetni stan nije bio podoban za otkup u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 72/07) jer se u momentu otkupa nije nalazio u državnom vlasništvu već u vlasništvu prvotuženog.
8. Prvostepeni sud je naveo da je odredbom člana 9 Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da se mogu otkupiti stanovi u državnom vlasništvu na kojima postoji stanarsko pravo. Prema mišljenju prvostepenog suda, bilo je potrebno da tužilac, u smislu čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku, izvede i druge dokaze kojima bi dokazao činjenicu da je stan koji je apelant otkupio i dalje u vlasništvu prvotuženog, odnosno da nije prenesen u državno vlasništvo. Takođe, tvrdnja prvotuženog da se stan vodi kao njegova imovina nije dovoljna da sud prihvati tužiočeve navode.
9. Protiv prvostepene presude tužilac je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 71 0 P 048432 09 Gž od 15. oktobra 2010. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrđeno da je ništav ugovor o otkupu stana na otplatu od 16. decembra 2003. godine, ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem OV-27317/03 od 26. decembra 2003. godine, a koji je zaključen između prvotuženog kao prodavca, kog zastupa drugotuženi, i apelanta kao kupca, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 KM. Odbijen je tužiočev zahtjev da se tuženi obavežu da mu naknade troškove parničnog postupka. U ostalom dijelu tužiočeva žalba je odbijena i prvostepena presuda u odnosu na drugotuženog je potvrđena.
10. U obrazloženju drugostepene presude navodi se da iz utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je stan koji je predmet spornog ugovora o otkupu dodijeljen apelantu rješenjem prvotuženog odnosno njegovog pravnog prednika. Apelant je 24. jula 2001. godine zaključio ugovor o korišćenju stana sa drugotuženim. Istaknuto je da u vrijeme kada je donesena odluka kojom je stan dodijeljen apelantu stan nije bio sagrađen. Prvostepeni sud je na osnovu izjave svjedoka utvrdio da je izgradnja stanova završena krajem 2002. godine, a na osnovu apelantovog iskaza utvrđeno je da je on u predmetni stan uselio 2003. godine. Iz ugovora o otkupu stana koji su zaključili prvotuženi kao prodavac i apelant kao kupac 16. decembra 2003. godine i koji je ovjeren u Osnovnom sudu u Banjaluci 26. decembra 2003. godine proizilazi da je taj ugovor zaključen na osnovu ugovora o korišćenju stana od 24. jula 2001. godine zaključenog između prvotuženog kao prodavca i apelanta kao nosioca stanarskog prava i kupca spornog stana.
11. Prema mišljenju drugostepenog suda, iz navedenog proizilazi da je apelant predmetni stan otkupio kao nosilac stanarskog prava. Međutim, u vrijeme useljenja u stan 2003. godine apelant nije mogao da stekne stanarsko pravo na tom stanu u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima (član 11) jer je u to vrijeme stupio na snagu Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj 72/07 – Prečišćeni tekst, i „Službeni glasnik RS“ broj 59/08), prema kom se nije moglo steći stanarsko pravo na stanu u državnom vlasništvu.
12. Iz utvrđenja prvostepenog suda zasnovanog na iskazu svjedoka proizilazi da su građevinski radovi na izgradnji zgrade počeli u maju 2001. godine. Ukazano je na to da je u vrijeme kada je prvotuženi dodijelio stan apelantu (jul 2001. godine) prvotuženi bio organizovan kao državno preduzeće, a vlasnička transformacija prvotuženog izvršena je u septembru 2001. godine. Istaknuto je da je zgrada izgrađena bez odobrenja za gradnju i zbog toga se za sada formalnopravno tretira kao pokretna stvar koja pripada investitoru, što opet za sada onemogućava privatizaciju spornog stana, odnosno onemogućava da se utvrde činjenice relevantne za primjenu odredbe člana 49 st. 2 i 3 Zakona o privatizaciji državnih stanova.
13. Stoga, kako se prema mišljenju Okružnog suda tužilac ne može smatrati nosiocem stanarskog prava u smislu odredbe člana 5 Zakona o privatizaciji državnih stanova u vezi s članom 11 Zakona o stambenim odnosima, niti se može reći da se radi o stanu u državnom vlasništvu u smislu odredbi Zakona o privatizaciji državnih stanova, proizilazi da je ugovor o otkupu stana suprotan članu 9 stav 1 Zakona o privatizaciji državnih stanova u vezi s članom 5 stav 1 i članom 49 navedenog zakona i da je slijedom toga ništav na osnovu odredbe člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
14. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 71 0 P 048432 10 Rev od 17. januara 2012. godine.
15. U obrazloženju revizione presude Vrhovni sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02 i 65/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o otkupu stana na otplatu od 16. decembra 2003. godine, kojim je propisano da se može otkupiti stan u državnom vlasništvu.
16. Vrhovni sud je ukazao na to da je apelant zaključio ugovor o korišćenju predmetnog stana 25. jula 2001. godine, tj. prije izgradnje i useljenja u predmetni stan, a da je u stan uselio 2003. godine. Dakle, nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova 29. jula 2001. godine (shodno odluci visokog predstavnika od 17. jula 2001. godine „Službeni glasnik RS“ broj 35/01, navedeni zakon je stupio na snagu 29. jula 2001. godine) zbog čega je, kako smatra Vrhovni sud, osnovan zaključak drugostepenog suda da apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu odredbe člana 11 Zakona o stambenim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 25/93, 14/94, 15/96, 3/97, 26/07 i 10/98).
17. Navedeno je da je prvotuženi započeo izgradnju predmetnog stana u maju 2001. godine kada je imao status državnog preduzeća, tj. sa sredstvima u društvenom odnosno državnom vlasništvu. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, kako je predmetni stan izgrađen u zgradi koja nema građevinsku dozvolu, tj. koja je bespravno izgrađena, pravilno je zaključio drugostepeni sud da se u formalnopravnom smislu predmetni stan smatra pokretnom stvari i da kao takav nije mogao da bude predmet otkupa stana u državnom vlasništvu u smislu Zakona o privatizaciji državnih stanova.
18. Istaknuto je da je odredbama člana 3 stav 2 Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da se stanom u smislu tog zakona smatra jedna ili više prostorija namijenjenih i podobnih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje po pravilu čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz. Pri takvom stanju stvari pravilnim se ukazuje stav drugostepenog suda da je ugovor o otkupu stana ništav jer je protivan prinudnim propisima odnosno odredbama čl. 9 i 49 Zakona o privatizaciji državnih stanova.
19. Navedeno je da nije sporno da je navedeni ugovor o otkupu stana zaključen 16. decembra 2003. godine, a da je tužilac podnio tužbu prvostepenom sudu 27. septembra 2004. godine, tj. prije isteka godinu dana od zaključenja ugovora.
20. Stoga, imajući u vidu činjenice da je izgradnja predmetnog stana započeta sredstvima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, da je stan izgrađen bez građevinske dozvole, zbog čega se u formalnopravnom smislu smatra pokretnom stvari, da prvotuženi kao investitor nije dokazao da je predmetni stan privatizovao, a što nije bilo ni moguće imajući u vidu da je stan bespravno izgrađen, pravilan je, prema mišljenju Vrhovnog suda, zaključak drugostepenog suda da tužilac ima aktivnu legitimaciju u predmetnom sporu u smislu odredbe člana 18 stav 2 Zakona o privatizaciji državnih stanova, a time i pravni interes da podnese tužbu.
21. Kako smatra Vrhovni sud, bez uticaja su na zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda revizioni navodi o tome da u drugostepenoj presudi nije navedena tužiočeva obaveza da apelantu vrati novčani iznos dat na ime otkupa stana jer apelant tužiocu nije uplatio ta sredstva pa ni tužilac nema obavezu da mu ih vraća. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustav Bosne i Hercegovine, člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u okviru Okružnog i Vrhovnog suda. Navodi da je diskriminisan u odnosu na druge korisnike-vlasnike stanova u predmetnoj zgradi jer ako je njegov ugovor ništav onda su ništavi i ugovori ostalih vlasnika stanova u toj zgradi pa je tužilac trebalo da podnese tužbu i protiv njih i na taj način zaštititi interes Republike Srpske. Ističe da nigdje u Zakonu o privatizaciji državnih stanova ne postoji odredba koja isključuje mogućnost da se otkupi stan u zgradi koja nema građevinsku dozvolu jer navedeni zakon ne pravi tu razliku. Naime, odredbom člana 9 Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano je da pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava, a to je bio apelant jer je imao rješenje o dodjeli stana, ugovor o korišćenju i sve uslove za otkup stana, što mu nisu ni osporili organi koji učestvuju u postupku kontrole prilikom zaključivanja ugovora o otkupu stana na rate. To pravo do današnjeg dana nije osporeno niti jednom vlasniku stanova koji stanuje u istoj zgradi i ta lica su i dalje upisana kao vlasnici stanova. Apelant postavlja zahtjev za naknadu troškova za sastav apelacije, te pravo na naknadu štete u iznosu od 10.000,00 KM zbog diskriminatorskog postupanja državnih organa prema njemu.
b) Odgovor na apelaciju
23. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da se apelantovim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke tog suda i da time nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.
24. Okružni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.
V. Relevantni propisi
25. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj 72/07
– Prečišćeni tekst, 59/08, 58/09 i 71/10) relevantne odredbe glase:
Član 5. stav 1.
Nosiocem stanarskog prava smatra se lice koje je to pravo steklo prema odredbama Zakona o stambenim odnosima.
Član 8.
Stanovima u državnoj svojini, u smislu ovog zakona, smatraju se stanovi na kojima je pravo svojine zakonom preneseno na ministarstvo nadležno za stambene poslove, kao i stanovi koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli Republika, grad, opština, preduzeća i druga pravna lica sredstvima u društvenoj, odnosno državnoj svojini.
OTKUP STANOVA
Član 9.
Otkupiti se može stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo. Stan u državnoj svojini, na kojem je sporno stanarsko pravo, ne može se otkupiti do pravosnažnog završetka spora.
Stan koji je nabavljen za stambeno zbrinjavanje socijalnih kategorija građana ne može se otkupiti.
Stan nabavljen za stambeno zbrinjavanje porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida ne smatra se stanom za zbrinjavanje socijalnih kategorija građana. Ništavan je ugovor o otkupu stana koji je izuzet od otkupa po odredbama st. 2. i 3. ovog člana.
Član 48.
Bez dozvole zakupca niko se ne može useliti u stan koji zakupac koristi. Zakupac može iz opravdanih razloga od svakog člana porodičnog domaćinstva, osim maloljetne djece, bračnog druga, kao i lica koja je po zakonu dužan da izdržava, tražiti iseljenje iz stana, ostavljajući mu za iseljenje primjeren rok.
Ako se lice iz stava 2. ovog člana ne iseli u ostavljenom roku, zakupac može tužbom putem suda tražiti njegovo iseljenje.
Član 49.
Zakupac stana koji je to pravo stekao po odredbama ovog zakona kao i zakupac stana čija je izgradnja započela do dana početka primjene ovog zakona može da otkupi taj stan kada to pravo stekne po odredbama ovog zakona.
Stan u državnoj svojini koji se koristi po osnovu zakupa, a koji je nabavljen poslije 29. jula 2001. godine, ili je njegova izgradnja počela do dana stupanja na snagu ovog zakona, može se otkupiti po odredbama ovog zakona samo ako vlasnik, odnosno nosilac prava raspolaganja tim stanom donese odluku o njegovoj privatizaciji.
Pod danom počinjanja izgradnje stana podrazumijeva se dan kada je organ uprave nadležan za poslove građenja, na zahtjev investitora objekta u kojem se stan nalazi, sačinio zapisnik o iskolčavanju objekta.
Član 74.
Stupanjem na snagu ovog zakona na stanovima u državnoj svojini ne može se steći stanarsko pravo.
Lica koja su do dana stupanja na snagu ovog zakona stekla stanarsko pravo po ugovoru o korišćenju stana nastavljaju sa korišćenjem stana po osnovu tih ugovora, sa pravima i obavezama utvrđenim ovim zakonom.
26. Zakon o stambenim odnosima („Službeni glasnik SRBiH“ br. 14/84, 12/87, 36/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi:
II – STICANJE STANARSKOG PRAVA
Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.
Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
27. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 103.
Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.
VI.Dopustivost
28. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 048432 10 Rev od 17. januara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 26. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14 Evropske konvencije kao i iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak odnosi na poništenje ugovora o otkupu stana zaključenog između prvotuženog kao prodavca i apelanta kao kupca, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
35. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
37. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku utvrđeno da apelant nije stekao svojstvo stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu odredbi člana 11 Zakona o stambenim odnosima budući da je ugovor o korišćenju predmetnog stana zaključio 25. jula 2001. godine, dakle prije izgradnje i useljenja u predmetni stan, te da je u stan uselio 2003. godine nakon što je na snagu stupio Zakon o privatizaciji državnih stanova. Dalje je utvrđeno da je prvotuženi započeo izgradnju predmetne zgrade u maju 2001. godine kada je imao status državnog preduzeća, tj. sa sredstvima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, te da je predmetna zgrada izgrađena bez građevinske dozvole odnosno da je bespravno izgrađena zbog čega predmetni stan ne može da bude predmet otkupa u smislu Zakona o privatizaciji državnih stanova. Zbog toga su Okružni i Vrhovni sud utvrdili da je ugovor o otkupu stana koji je apelant kao kupac zaključio sa prvotuženim kao prodavcem ništav u smislu odredbe člana 103 ZOO-a, budući da je protivan prinudnim propisima, i to odredbama čl. 9 i 49 Zakona o privatizaciji državnih stanova. Pri tome je utvrđeno da tužilac ima aktivnu legitimaciju u predmetnom sporu, kao i pravni interes za podnošenje tužbe, o čemu su redovni sudovi u osporenim odlukama dali zadovoljavajuće obrazloženje.
38. U navedenom obrazloženju redovnih sudova Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih presuda ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnosti ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka o tome zbog čega smatraju da je predmetni ugovor o otkupu stana ništav primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do takvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
39. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav apelacije, Ustavni sud napominje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelant ima pravo na troškove sastava apelacije, te stoga proizilazi da troškove za sastav apelacije snose isključivo apelanti.
40. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) Pravo na nediskriminaciju
41. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
42. Član 14 Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
Član 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:
Opšta zabrana diskriminacije
1. Uživanje svih prava određenih zakonom obezbijediće se bez diskriminacije na bilo kom osnovu kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.
2. Nikoga ne smiju da diskriminišu javni organi na bilo kom osnovu, kako je i navedeno u stavu 1.
43. Ustavni sud naglašava da član 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju sadrži opšti princip zabrane diskriminacije i garantuje uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. Dalje, odredba Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju podrazumijeva i da javni organi nikoga ne mogu da diskriminišu prema bilo kojoj osnovi, dakle osnovni princip nediskriminacije je proširen i na domaće zakone, a ne samo na prava garantovana Evropskom konvencijom kako to predviđa član 14 Evropske konvencije.
44. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu pola, rase, boje, jezika, vjere, u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
45. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminisan jer tužilac nije podnio tužbe protiv ostalih vlasnika stanova u predmetnoj zgradi. Razmatrajući te apelantove navode, Ustavni sud podsjeća na to da u okviru svoje apelacione nadležnosti uvijek razmatra okolnosti konkretnog predmeta, te nalazi da apelant u postupku nije na bilo koji način diskriminisan budući da je utvrđeno da je tužilac u predmetnoj pravnoj stvari imao aktivnu legitimaciju i pravni interes za podnošenje tužbe protiv apelanta, o čemu su Okružni i Vrhovni sud u svojim presudama dali zadovoljavajuće obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud ne može uočiti da je apelant na bilo koji način diskriminisan u odnosu na lica koja se nalaze u istom pravnom položaju kao i apelant. Pri tome, Ustavni sud naglašava da pravna pozicija drugih vlasnika stanova u predmetnoj zgradi nije od značaja za rješavanje konkretnog pravnog spora već bi to eventualno moglo biti predmet redovnih sudskih postupaka u kojima bi se u svakom konkretnom slučaju utvrđivala pravna pozicija tih lica-vlasnika stanova.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
47. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.
48. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu štete zbog diskriminacije, Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 20/06). S obzirom na to da u konkretnom slučaju nije utvrđeno kršenje apelantovih ustavnih prava, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev neosnovan.
VIII. Zaključak
49. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za osporene odluke dali jasne razloge.
50. Takođe, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o diskriminaciji u predmetnom postupku iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, budući da apelant nije dokazao da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan.
51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman