Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2662/12 (M. S.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2662/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2662/12, rješavajući apelaciju Muhameda Salkanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Mato Tadić, potpredsjednik

Zlatko M. Knežević, potpredsjednik

Valerija Galić, sutkinja

Miodrag Simović, sudija

Seada Palavrić, sutkinjana sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Salkanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 000767 11 Kž 7 od 29. maja 2012. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 000767 10 K od 10. juna 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Muhamed Salkanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Nešković, advokat iz Doboja, podnio je 12. jula 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 000767 11 Kž 7 od 29. maja 2012. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 000767 10 K od 10. juna 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio njegov odlazak na odsluženje kazne zatvora do donošenja konačne odluke po apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom Ustavnog suda od 30. oktobra 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda RS, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 27. jula 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud RS, Okružni sud i Tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 16, 21. i 22. augusta 2012. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 000767 10 K od 10. juna 2011. godine apelant i M. R. su kao saizvršioci proglašeni krivim zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog člana Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), a sve u vezi sa članom 23. KZRS. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Na osnovu člana 44. stav 1. KZRS apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9. jula 2010. godine do 10. juna 2011. godine. Apelant je oslobođen naknade troškova krivičnog postupka koji su pali na teret budžetskih sredstava.

7. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je na prijedlog odbrane apelant saslušan u svojstvu svjedoka, te da je odbrana izvela svoje materijalne dokaze. Apelantov branilac je završnu riječ dao u pisanom obliku. Okružni sud je naveo da je sve izvedene dokaze ocijenio savjesno i to kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti nakon čega je na nesumnjiv i ubjedljiv način utvrdio da su apelant i optuženi M.R. počinili krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS.

8. Okružni sud je odbio prigovor odbrane u odnosu na stvarnu nadležnost suda zbog tvrdnje da se droga nabavljala u Srbiji, Afganistanu, što, po mišljenju odbrane, zasniva nadležnost Suda BiH. Ukazano je da je Okružni sud isključivo vezan optužnicom Okružnog tužilaštva koja u činjeničnom opisu ne spominje porijeklo droge, niti je u tom pravcu ponuđen bilo kakav dokaz osim nagađanja pojedinih svjedoka. Stoga je, po mišljenju Okružnog suda, taj sud nadležan za postupanje po optužnici kod koje je tužilac ostao u cijelosti do kraja pretresa.

9. Istaknuto je da je Okružni sud prihvatio prijedlog Tužilaštva da proglasi svjedoke pod kodnim imenima „M1“ i „M2“ kao svjedoke pod prijetnjom i da im kao zaštićenim svjedocima, u smislu odredaba člana 13. Zakona o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku, zaštiti identitet u potpunosti bez otkrivanja u narednih trideset godina. Ukazano je da su prikriveni istražitelji po svom pozivu kao pripadnici MUP-a službeno djelovali u posebnim istražnim radnjama, da su rizikovali svoj integritet i da stoji opravdana bojazan da bi, kada bi se otkrio njihov identitet, bili ugroženi od moguće osvete kako lično, tako i njihove porodice, te je nužno, i pored protivljenja odbrane, kao prvenstvena potreba zaštite njihovog identiteta i lične sigurnosti trajnije zaštititi ove svjedoke na opisani način zbog čega postoji opravdana bojazan da bi bili ozbiljno ugroženi, kao i njihove porodice ukoliko se ti podaci objelodane. Kako bi omogućio odbranama optuženih da dođu do osnovnih podataka o iskazima koje su ovi svjedoci dali u posebnom postupku, sud im je omogućio da se upoznaju sa iskazima ovih svjedoka uz mjere zaštite njihovih ličnih podataka i svih podataka iz kojih bi se moglo zaključiti bilo šta o njihovom identitetu. Prema tome, odbrane optuženih su imale mogućnost da ispitaju ove svjedoke najprije unakrsno kao svjedoke Tužilaštva, a zatim i direktno kao svjedoke odbrane, pa su bez osnova prigovori odbrane da nisu imali „jednako oružje“ kao i Okružno tužilaštvo kada su u pitanju dokazi do kojih se došlo saslušanjem ovih svjedoka.

10. Okružni sud je naveo da je izjave zaštićenih svjedoka „M1“ i „M2“ prihvatio u cijelosti kao saglasne sa ostalim provedenim dokazima, date uvjerljivo, detaljno i nepristrasno. Istaknuto je da je navedene dokaze sud ocijenio kao zakonite i kao rezultat postupanja po naredbama sudije za prethodni postupak, te se ne mogu prihvatiti prigovori odbrane da su oni nezakoniti, jer su zaštićeni svjedoci podstrekavali D.D. na prodaju tri kilograma droge iako je on nudio samo jedan kilogram. Iz izjava ovih svjedoka i preslušanih razgovora sa D.D. Okružni sud je utvrdio da je D.D. nudio na prodaju tri kilograma heroina, a da je predlagao sukcesivnu isporuku u tri navrata po kilogram radi opreza i dok ne stekne povjerenje u kupce.

11. Istaknuto je da je sud odbio i prijedlog apelantove odbrane da se ponovo u direktnom ispitivanju sasluša svjedok A.B., jer je odbrana još na pretpretresnom ročištu saznala za namjeru Tužilaštva da sasluša ovog svjedoka koji je ujedno i saoptuženi na istoj optužnici, te je imala mogućnost da izvrši uvid kako u sporazum koji je tada optuženi A.B. zaključio sa Okružnim tužilaštvom, tako i u njegovu izjavu koju je dao u istrazi. Stoga je Okružni sud našao da je ponovno pozivanje i direktno ispitivanje ovog svjedoka od apelantove odbrane, nakon što je to odbrana propustila u okviru unakrsnog ispitivanja i kod mogućnosti da isti dan predloži ovog svjedoka i kao svjedoka odbrane, sračunato samo na odugovlačenje postupka.

12. Navedeno je da su na pretresu provedeni dokazi Okružnog tužilaštva preslušavanjem presretnutih telefonskih razgovora optuženih, svjedoka D.D., A.B., V.G., svjedoka „M2“, te drugih lica. Uvidom u naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji od sudije za prethodni postupak Okružni sud je utvrdio da su tonski zapisi pribavljeni na zakonit način, da su rezultat posebnih istražnih radnji u skladu sa čl. 234-240. ZKPRS a također i u skladu sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema tome, po mišljenju Okružnog suda, nije osnovan prigovor apelantove odbrane da njegovi razgovori radi zaštite njegove privatnosti nisu mogli da se emitiraju za period kada njegov branjenik-apelant nije po naredbi suda monitoriran jer je evidentno da su monitorirani brojevi D.D. i drugih lica sa kojima je apelant komunicirao telefonom, te je tonski zapis zabilježio razgovore sa apelantom i prije nego se konkretno identificirao njegov broj i zatražila naredba o proširenju radnji monitoriranja i na poznati broj.

13. Iz presretnutih razgovora između apelanta i D.D. Okružni sud je utvrdio da se prema brojevima utvrđenim vještačenjem vidi da je odmah nakon što bi D.D. završio razgovor sa prikrivenim istražiteljem „M2“, nazivao apelanta da mu prenese dio razgovora, pa ga čak pitao da ga poveze, kako on kaže, „jedno sto kilometara“, što otprilike odgovara razdaljini do Broda, ali ga je ovaj odbio i kazao da nađe nekog drugog.

14. Okružni sud je naveo da je apelant lice koje je očigledno na neutvrđen način u toku 2010. godine nabavilo oko šest kilograma heroina kojeg dalje posredstvom A.B. distribuira D.D. a ovaj prikrivenim istražiteljima dok se ostatak droge očigledno čuvao za dalju „saradnju“ sa prikrivenim istražiteljima. Stoga, sud nije prihvatio apelantovu odbranu da je bio samo posrednik za D.D. a da nije znao šta se nalazi u paketima. Posebno je indikativno da je A.B. po vlastitom svjedočenju trebalo odmah kilogram droge, odnosno jednu „ciglu“ da preda D.D., što čini potpuno nelogičnom i inskonstruiranom apelantovu odbranu da je droga od D.D. (zašto bi je onda A.B. odmah vraćao D.D., čak isti dan nakon što ju je A.B. dobio od apelanta). Istaknuto je da je ova „cigla“ ponuđena u Brodu prikrivenim istražiteljima prije samog hapšenja, te je očigledno da je i apelant dio dobro organizirane mreže nabavke i prodaje opojne droge. Prema tonskim zapisima, D.D. je nakon svake preduzete radnje (razgovara sa prikrivenim istražiteljima, predaje uzorka heroina i sl.) kontaktirao sa apelantom da bi se našli i da bi mu ispričao šta se događalo. Indikativno je da je i prije posljednje isporuke droge apelantu na isti način dao na čuvanje neseser koji je kod A.B. ostao nekoliko dana a onda ga je vratio apelantu a zauzvrat od njega dobio 100 eura. Iako A.B. navodno nije znao šta je u neseseru, po mišljenju suda, „ova epizoda“ se može koristiti kao potvrda svojevrsnog modus operandi i zaključiti da je to uhodan način kako je isporuka droge i ranije tekla. Po mišljenju suda, ovakvim radnjama apelant je ostvario sva obilježja predmetnog krivičnog djela.

15. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli okružni tužilac iz Doboja, branilac optuženog M.R. i apelantov branilac. Odlučujući po žalbama, Vrhovni sud je Presudom broj 13 0 K 000767 11 Kž 7 od 29. maja 2012. godine odbio kao neosnovane žalbe branilaca optuženih dok je žalba okružnog tužioca iz Doboja uvažena i presuda Okružnog suda preinačena u odluci o kazni, tako što je apelant, zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 23. KZRS osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina u koju se, na osnovu člana 44. stav 1. navedenog zakona, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 9. jula 2010. godine do 10. juna 2011. godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

16. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da princip „jednakosti oružja“ nije povrijeđen time što odbrani nije objelodanjen identitet zaštićenih svjedoka kodnog imena „M1“ i „M2“, niti je zbog toga favorizirana tužilačka strana. Istaknuto je da je odbrani bilo omogućeno da ove zaštićene svjedoke na glavnom pretresu u uvjetima neposrednosti i kontradiktornosti ispita unakrsno kao svjedoke optužbe, a zatim i direktno kao svjedoke odbrane.

17. Također, po mišljenju suda, nije povrijeđeno ni pravo na apelantovu odbranu time što je odbijen prijedlog apelantovog branioca za ponovno saslušanje svjedoka A.B. (kao svjedoka odbrane) koji je sa tužiocem zaključio sporazum o priznanju krivice. Po mišljenju Vrhovnog suda, za navedeno drugostepeni sud je dao obrazloženje u svojoj presudi.

18. U odnosu na stvarnu nadležnost suda je navedeno da se mjesto izvršenja krivičnog djela u smislu odredbe člana 10. KZRS određuje prema mjestu gdje učinilac radi ili je bio dužan da radi, tako i u mjestu gdje je posljedica nastupila. Stoga, kako su prema činjeničnom utvrđenju pobijane presude optuženi neovlašteno držali i prodavali opojnu drogu na području Republike Srpske, to su bez osnova prigovori o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka e) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS) i tvrdnja da je zbog činjenice da se radi o međunarodnom prometu opojne droge za vođenje ovog krivičnog postupka nadležan Sud BiH.

19. Ukazano je da su dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama iz odredbe člana 226. stav 2. tačka a) zakoniti, jer su pribavljeni na osnovu odgovarajućih naredbi prvostepenog suda u skladu sa odredbom člana 228. stav. 1 ZKPRS. Suprotno žalbenim prigovorima, takva naredba je donesena i za mobilne telefone koji su oduzeti od apelanta, tako da su telefonski razgovori preslušani na glavnom pretresu sa pretplatničkih brojeva mobilnih telefona, bliže navedenih u presudi (ne samo sa pretplatničkog broja, kako se tvrdi u žalbi), vođeni između apelanta i A.B. zakonito pribavljeni.

20. Istaknuto je da je analizom i ocjenom svih provedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi na način kako to propisuje odredba člana 287. stav 2. ZKPRS, prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilan zaključak o krivici apelanta i optuženog M.R. za djelo za koje se optužnicom terete. Iskaz svjedoka A.B. potvrđuje činjenične tvrdnje optužbe o tome da je po apelantovom nalogu (koji mu je rođak) jedan dio opojne droge, heroin (u obliku cigle, težine oko jedan kilogram), predao D.D., a ostale čuvao kod sebe (pet paketa istog oblika i iste pojedinačne težine, koji su oduzeti od njega, ukupne količine od 5.210 grama). Ukazano je i na potvrde o privremenom oduzimanju predmeta-opojne droge, iskaze svjedoka V.G., D.M. A.D., B.B. S.H. i A.S., koji potvrđuju da su opojnu drogu kupovali od apelanta i optuženog M.R. Također je ukazano i na iskaze zaštićenih svjedoka, koji su, u okviru posebnih istražnih radnji iz odredbe člana 226. stav 2. tačka d) ZKPRS, dogovarali kupovinu i preuzimanje opojne droge i potvrdili prisustvo optuženog M.R. (zajedno sa apelantom) na dogovorenom mjestu primopredaje, kada je opojna droga oduzeta od njega, te sadržaj tonskih zapisa telefonskih razgovora, pribavljenih tokom provođenja posebnih istražnih radnji iz odredbe člana 226. stav 2. tačka a) ZKPRS. Dalje je ukazano i na realiziranu komunikaciju između optuženih (datum, vrijeme, pretplatnički broj mobilnog telefona). Sve navedeno, po ocjeni Vrhovnog suda, predstavlja pouzdanu i valjanu osnovu za zaključak da su apelant i optuženi M.R. počinili radnje na način opisan u izreci prvostepene presude.

21. Po mišljenju Vrhovnog suda, sve dokaze prvostepeni sud je pravilno ocijenio pa su bez osnova argumenti branilaca optuženih i tvrdnja da je prvostepena presuda zasnovana isključivo na iskazima zaštićenih svjedoka, kao i argumenti kojima se osporava pravilnost ocjene dokaza i time pravilnost činjeničnih utvrđenja pobijane presude.

22. U pogledu odluke o kazni, Vrhovni sud je našao da je osnovana žalba tužioca koja ide u prilog tvrdnji da prilikom odmjeravanja kazne prvostepeni sud nije dovoljno ocijenio kao otežavajuću okolnost činjenicu da se radilo o većoj količini opojne droge heroin.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka b) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Također, ukazuje i na povredu principa jednakosti strana u postupku. Ističe da je apelantova odbrana ukazivala da žalba Okružnog tužilaštva ne sadrži sve elemente u skladu sa ZKPRS i predložila da se uslijed toga žalba Okružnog tužilaštva odbaci kao neuredna. Navodi da je osuđen na osnovu iskaza anonimnih svjedoka, svjedoka koji su sklopili nagodbe. Ukazuje da su dva ključna svjedoka Okružnog tužilaštva svjedočila pod mjerama zaštite koje su uključivale apsolutnu anonimnost kada je riječ o apelantovoj odbrani. Smatra da su lica „M1“ i „M2“ vršila poticanje na vršenje krivičnih djela a što je apsolutno zabranjeno. Smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava odbijajući izvesti ili pokloniti vjeru dokazima koji bi doveli u sumnju apelantovu krivnju. Također, smatra da je u konkretnom slučaju bio nadležan Sud BiH, jer se trebalo suditi za krivično djelo iz člana 195. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Navodi da je apelantova odbrana bila prisiljena dati završnu riječ na istom ročištu na kojem se apelant pojavio u svojstvu svjedoka (kada odbrana nije mogla znati šta će apelant izjaviti) što, po apelantovom mišljenju, predstavlja kršenje prava na vrijeme za pripremu odbrane.

b) Odgovor na apelaciju

24. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, te da se odnose na prigovore o pravilnosti ocjene dokaza a u vezi s tim i činjeničnoj osnovi donesenih presuda.

25. U svom odgovoru Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude, te da u predmetnom postupku ni na koji način nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. Istaknuto je da su odbrane optuženih imale mogućnost da ispituju ove svjedoke najprije unakrsno, kao svjedoke Okružnog tužilaštva, a zatim i direktno kao svjedoke odbrane. Navedeno je da zaštićeni svjedoci nisu poticali optužene na izvršenje djela, nego su uz pomoć operativnih saznanja prikupili informacije da optuženi prodaju veću količinu droge, te su, zatim, zatražene naredbe za preduzimanje posebnih istražnih radnji zbog čega je sud njihovo postupanje prihvatio kao zakonito. Ukazano je da je stav sudske prakse da se dokazi pribavljeni monitoriranjem jednog telefonskog broja mogu koristiti u odnosu na sva lica koja su bila u komunikaciji u toku presretnutih razgovora. Smatra da je Okružni sud dao jasnu ocjenu svih provedenih dokaza, te da se ne može govoriti o proizvoljnosti na koju se ukazuje apelacijom. Po mišljenju Okružnog suda, odbrana je za vrijeme trajanja postupka imala mogućnost pripreme i realizacije odbrane i jednaka prava kao i druga strana.

26. U svom odgovoru Okružno tužilaštvo je navelo da u apelaciji apelant ponavlja prigovore koje je isticao u svojoj žalbi o kojima je odlučio Vrhovni sud. Po mišljenju Okružnog tužilaštva, u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

27. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

Saizvršilaštvo

Član 23.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo -svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga

Član 224. st. 1. i 2. (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od tri do deset godina. (2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.

Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09, 80/09, 88/09 i 92/09) u relevantnom dijelu glasi: Jednakost u postupanju

Član 14. (1) Sud je dužan stranke i branioca tretirati na jednak način i svakoj od strana pružiti iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu. (2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispitati i utvrditi činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženoga, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza

Član 15. Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 226.

Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu (1)Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno s drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 227. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama. (2)Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:

a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,

d) prikriveni istražitelj, (3)Istražne radnje iz stava 2. ovog člana mogu se odrediti i prema licu za koje postoje osnovi sumnje da učiniocu, odnosno od učinioca krivičnog djela iz člana 227. ovog zakona prenosi informacije u vezi s krivičnim djelom, odnosno da učinilac koristi njegovo sredstvo telekomunikacije. (4)Na razgovore lica iz stava 1. ovog člana i njegovog branioca shodno se primjenjuju odredbe o komunikaciji osumnjičenog i branioca. (5) Pri izvršavanju mjera iz tač. d) i đ) stav 2. ovog člana policijski organi ili druga lica ne smiju preduzimati aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na izvršenje krivičnog djela. Ako su preuzete takve aktivnosti, to je okolnost koja isključuje krivično gonjenje podstrekavanog lica za krivično djelo učinjeno u vezi s ovim radnjama. (6) Prikriveni istražitelj je posebno obučeno ovlašteno službeno lice koje istražuje pod izmijenjenim identitetom. Prikriveni istražitelj smije pod svojim izmijenjenim identitetom učestvovati u pravnom prometu. Ukoliko je to neophodno za formiranje i održavanje tog identiteta, mogu se izraditi, izmijeniti ili koristiti odgovarajuća dokumenta.

Član 227.

Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje

Radnje iz člana 226. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:

a) protiv Republike Srpske,

b) protiv čovječnosti i međunarodnog prava,

v) terorizma,

g) za koja se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

Član 228. stav 1.

Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji (1)Istražne radnje iz člana 226. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, koji sadrži: podatke o licu protiv koga se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 226. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.

VI. Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 K 000767 11 Kž 7 od 29. maja 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 12. jula 2012. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka b) Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: […]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. st. 1. i 3. tačka b) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

b) da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;

33. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je, stoga, član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

34. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. Zatim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

36. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su redovni sudovi dali jasno i precizno obrazloženje u pogledu nadležnosti Okružnog suda da postupa u predmetnom krivičnom postupku. Ukazano je da se, u smislu odredbe člana 10. KZRS, mjesto izvršenja krivičnog djela određuje prema mjestu gdje je učinilac radio ili je bio dužan da radi, tako i u mjestu gdje je posljedica nastupila. Stoga, kako su apelant i optuženi M.R. drogu držali i prodavali na području Republike Srpske, proizlazi nadležnost Okružnog suda u konkretnom predmetu. Ovakvo obrazloženje, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost.

37. Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku bile određene posebne istražne radnje u smislu odredbe člana 226. stav 2. tač. a) i d) ZKPRS. Redovni sudovi su utvrdili da su navedene istražne radnje provedene u skladu sa relevantnim odredbama ZKPRS, te da prilikom njihovog provođenja nije bilo proizvoljnosti. Okružni sud je prihvatio da svjedoke pod kodnim imenom „M1“ i M2“ proglasi kao svjedoke pod prijetnjom i da im kao zaštićenim svjedocima pruži zaštitu identiteta u smislu odredbi člana 13. Zakona o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku, navodeći razloge za to u obrazloženju svojih presuda. Pri tome je sud omogućio apelantovoj odbrani da se upozna sa iskazima ovih svjedoka uz mjere zaštite njihovih ličnih podataka i njihovog identiteta. U tom smislu Ustavni sud primjećuje da je apelantova odbrana imala mogućnost da ispita ove svjedoke unakrsno kao svjedoke Okružnog tužilaštva, a zatim i direktno kao svjedoke odbrane. Iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da su zaštićeni svjedoci (prikriveni istražitelji) poticali apelanta i optuženog M.R. na izvršenje predmetnog krivičnog djela, već su oni kao policijski službenici na osnovu operativnih saznanja došli do informacija da su optuženi uključeni u prodaju opojne droge, te su nakon toga zatražene naredbe za preduzimanje posebnih istražnih radnji u smislu člana 226. stav 2. tačka d) ZKPRS. Stoga su redovni sudovi njihovo postupanje u konkretnom slučaju prihvatili kao zakonito.

38. Također, Okružni sud je obrazložio zbog čega je odbio prijedlog apelantove odbrane da se u ponovnom direktnom ispitivanju sasluša svjedok A.B., dajući razloge za to a koji ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost suda. Naime, apelantova odbrana je još na pretpretresnom vijeću saznala za namjeru Okružnog tužilaštva da sasluša navedenog svjedoka, te je imala i mogućnost da izvrši uvid u sporazum o priznanju krivnje, koji je navedeni svjedok zaključio sa Okružnim tužilaštvom, kao i u njegovu izjavu koju je dao u istrazi. Stoga, kako je navedeno, apelantova odbrana je propustila u okviru unakrsnog ispitivanja, kada je imala mogućnost da predloži saslušavanje ovog svjedoka isti dan kao svjedoka odbrane, Okružni sud je zaključio da je apelantov prijedlog za ponovno pozivanje i direktno ispitivanje svjedoka A.B. bio radi odugovlačenja postupka. U navedenom obrazloženju Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.

39. Nadalje, u toku predmetnog postupka Okružni sud je izvršio i analizu presretnutih razgovora apelanta, optuženog M.R., te svjedoka D.D., A.B., V.G., svjedoka „M2“, te drugih lica. Utvrđeno je da su tonski zapisi pribavljeni na zakonit način i da su rezultat posebnih istražnih radnji određenih od sudije za prethodni postupak. Ocjenom preslušanih razgovora a u vezi sa drugim izvedenim dokazima, te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, Okružni sud je utvrdio da je apelant bio dio dobro organizirane mreže za nabavku i prodaju opojne droge, te da su u njegovim radnjama ostvarena sva obilježja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga. Dakle, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenju zaključka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Prema tome, u predmetnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza provedenih dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava. Dakle, drugostepeni sud je utvrdio da u predmetnom postupku nisu počinjene bitne povrede krivičnog postupka na koje je apelant ukazivao u svojoj žalbi. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao zadovoljavajuće obrazloženje zbog čega je usvojio žalbu Okružnog tužilaštva i preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni. U navedenim obrazloženjima Ustavni sud nije našao bilo kakvu proizvoljnost.

40. Pri tome Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao razloge za svoje zaključke u odnosu na relevantne apelantove žalbene navode.

41. Također, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu svoju dokaznu građu. U toku cijelog postupka apelant je imao branioca, te mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Dakle, ne može se zaključiti da je apelant na bilo koji način doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Okružno tužilaštvo, niti da su redovni sudovi u predmetnom postupku prekršili princip jednakosti strana u postupku. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka primijenili relevantne zakonske odredbe, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane.

42. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Odluka redovnih sudova o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti zasnovana je na dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanja garancija iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani.

43. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da navedena odredba propisuje pravo na dovoljno vrijeme i mogućnost za pripremu odbrane. Stajalište Evropskog suda je da se ne radi samo o pravima optuženog već i pravima branioca, tako da se kod ocjene da li ima povrede ocjenjuje pozicija obojice. U presudi Gregačević protiv Hrvatske (2012) Evropski sud je naveo da krivični predmet koji se može smatrati složenim traži od domaćih sudova da posebnu pažnju obrate na to da odbrana ima pravo saznati sve dokaze izvedene tokom suđenja. Odbrana na raspolaganju mora imati dovoljno vremena da pripremi svoj odgovor, te mora imati mogućnost da djelotvorno izloži sudu sve mjerodavne argumente i time da utječe na ishod postupka. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir cjelokupan predmetni krivični postupak, Ustavni sud ne može zaključiti da odbrani apelanata nije dato dovoljno vremena za proučavanje dokumenata i pripremu odbrane. Apelantova odbrana je imala mogućnost da provede svoje dokaze, kao i da sasluša apelanta u svojstvu svjedoka, a što je i učinjeno. Također, Ustavni sud zapaža da je apelantova odbrana završnu riječ dala u pisanom obliku, te da nema ništa što bi u predmetnom postupku ukazalo da su apelantu bile povrijeđene garancije propisane odredbom člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije zbog čega su apelantovi navodi u pogledu navedenog neosnovani.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka b) Evropske konvencije.

b) Pravo na djelotvoran pravni lijek

45. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima […].

46. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, ali da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, te da je Vrhovni sud razmotrio apelantove žalbene navode i dao razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta nisu osnovani. Stoga, činjenica da je Vrhovni sud donio odluku kojom apelant nije zadovoljan ne može voditi zaključku o tome da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Zato, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka b) Evropske konvencije kada su redovni sudovi u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocijenivši svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno i iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti, te kada je apelantu omogućeno da pod jednakim uvjetima kao i Tužilaštvo učestvuje u postupku, kao i da su mu omogućene proceduralne garancije iz člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2662/12 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio