Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1544/15 (V. Z.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Trajanje pritvora
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1544/15

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1544/15, rješavajući apelaciju Vinka Zoranovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vinka Zoranovića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 018441 15 Kv od 11. marta 2015. godine i S1 1 K 018441 15 Krn 3 od 6. marta 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vinko Zoranović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice, kojeg zastupa Zorana Čarkić, advokatica iz Rogatice, podnio je 3. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 018441 15 Kv od 11. marta 2015. godine i S1 1 K 018441 15 Krn 3 od 6. marta 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva BiH zatraženo je 16. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor 22. aprila, a Tužiteljstvo BiH 23. aprila 2015. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Tužiteljstvo BiH je donijelo Naredbu broj T20 0KTRZ 0000 784 06 od 24. februara 2015. godine kojom je naređeno da se apelant liši slobode zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH). Na osnovu navedene naredbe apelant je lišen slobode 3. marta 2015. godine u 17 sati i 50 minuta.

Osporena rješenja

6. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 018441 14 Krn 3 od 6. marta 2015. godine apelantu i Božidaru Perišiću (u daljnjem tekstu: saosumnjičeni) određen je pritvor zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) koji po tom rješenju može trajati najduže jedan mjesec, odnosno do 3. aprila 2015. godine. U obrazloženju je navedeno da je Tužiteljstvo BiH 5. marta 2015. godine podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu i saosumnjičenom iz pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačke a) i b) ZKPBiH zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana

172. KZBiH. Navedeno je da je apelant lišen slobode 3. marta 2015. godine zbog postojanja osnovane sumnje da su on i saosumnjičeni počinili predmetno krivično djelo u periodu od maja 1992. godine do kraja 1993. godine, i to u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije Srpske Republike BiH, a potom i vojske Republike Srpske, usmjerenog protiv bošnjačkog civilnog stanovništva na području općine Rogatica, znajući za takav napad i znajući da njihove radnje čine dio tog napada. U vezi sa apelantovim radnjama navedeno je da je apelant u svojstvu pripadnika Stanice javne bezbjednosti Rogatica počinio silovanje jedne žene civila bošnjačke nacionalnosti po imenu R. S. na način da je u noći sa 20. juna na 21. juni 1992. godine došao u pomoćne prostorije u dvorištu crkvenog doma u kojem su bili prisilno zatvoreni bošnjački civili, žene i djeca, prozvao R. S. i odveo je u jedan od napuštenih stanova na prvom spratu te je silovao na način preciziran u rješenju.

7. S tim u vezi, Sud BiH je obrazložio da je nakon što je razmotrio podneseni prijedlog Tužiteljstva BiH, taj sud saslušao stranke i izvršio uvid u dokaze dostavljene uz prijedlog, te donio odluku kao u dispozitivu. Sud BiH je obrazložio da je na prvom mjestu razmotrio postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za zakonitost mjere pritvora tako što je izvršio uvid u dokaze dostavljene uz prijedlog za određivanje pritvora, te je, rukovodeći se standardima ustanovljenim praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojima osnovana sumnja podrazumijeva postojanje činjenica odnosno informacija koje bi objektivnom posmatraču bile dovoljne da zaključi da postoji mogućnost da je lice o kojem se radi počinilo to djelo, utvrdio da ona postoji u odnosu na apelanta i saosumnjičenog. Sud BiH je naveo i da je u toj fazi postupka stepen uvjerenja koji kod suda mora postojati u odnosu na učešće osumnjičenog u inkriminiranim radnjama nižeg stepena nego u odnosu na onaj koji mora postojati prilikom eventualnog potvrđivanja optužnice i nadasve odlučivanja o krivnji. Prema obrazloženju Suda BiH, postojanje osnovane sumnje taj sud je u konkretnom slučaju našao u dokazima dostavljenim uz prijedlog za određivanja pritvora, a što su, kako je naveo taj sud, u odnosu na apelanta iskazi oštećene R. S. te iskazi S. H. i ostalih žena koje su bile zatvorene u crkvenom domu. Istaknuto je da je oštećena R. S. u svom iskazu navela da je apelant prema njoj preduzimao radnje opisane u prijedlogu Tužiteljstva BiH pri čemu je navela da od ranije poznaje apelanta, da ga je viđala svakodnevno jer je stanovao blizu nje, te da je oštećena identificirala apelanta u fotoalbumu. Sud BiH je zaključio da na osnovu navedenih podataka te brojnih materijalnih dokaza preciziranih u rješenju iz kojih jasno proizlazi da je apelant bio pripadnik policijske jedinice postoji osnovana sumnja da je upravo apelant lice koje je vršilo krivičnopravne radnje usmjerene protiv oštećene R. S. Sud BiH je naveo i da tvrdnje apelantove odbrane o postojanju određenih nesaglasnosti u iskazima koje je oštećena davala u različitim periodima taj sud nije ocijenio u toj fazi postupka, s obzirom na to da će te tvrdnje biti predmet ocjene pretresnog vijeća nakon eventualnog podizanja optužnice i provedenog dokaznog postupka. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da je ispunjen prvi i osnovni uvjet egzistiranja mjere pritvora.

8. U odnosu na posebni osnov iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Sud BiH je istakao da nalazi da je i taj osnov ispunjen u konkretnom slučaju jer smatra da je za ispunjenje tog uvjeta dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost utjecaja na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. S tim u vezi je navedeno da postoji opravdana bojazan da bi apelant i saosumnjičeni mogli utjecati na svjedoke kako bi omeli krivični postupak protiv njih, odnosno kako bi eventualnim stupanjem u kontakte sa svjedocima i saizvršiocima, koji još uvijek nisu dostupni Tužiteljstvu BiH, mogli utjecati i na već saslušane svjedoke koji bi mogli promijeniti svoje iskaze. Zbog toga je, prema mišljenju tog suda, potrebno spriječiti svaki kontakt apelanta i saosumnjičenog sa njima kako bi se izbjegla i mogućnost međusobnog dogovaranja i ometanja istrage, a posebno zbog toga što su, kako je obrazložio Sud BiH, apelantu i saosumnjičenom poznate činjenice koje im se stavljaju na teret kao i težina predmetnog krivičnog djela, a također im je poznat i identitet svjedoka o čijim su saslušanjima odbranama predati zapisnici što, prema, mišljenju Suda BiH, može dovesti do promjene iskaza ili odustajanja od svjedočenja usljed njihovog utjecaja, a posebno jer obojica žive u maloj sredini kakva je Rogatica i gdje bi susretanje u svakodnevnom životu bilo neizbježno.

9. Navedeno je i da su svjedoci oštećena lica koji su jako osjetljivi kao svjedoci, a osnovana sumnja protiv apelanta i osumnjičenih u najvećem dijelu zasniva se na iskazima svjedoka očevidaca i direktnih žrtava djela, te su ti svjedoci kao takvi podložni utjecaju apelanta i saosumnjičenog koji su u toj fazi postupka suočeni sa mogućnošću optuženja za krivično djelo sa dugotrajnom kaznom zatvora. Sud BiH je istakao da, s obzirom na to da Tužiteljstvo BiH u narednom periodu ima namjeru prikupiti dokaze i saslušati određen broj svjedoka i eventualno saučesnika, to bi se, prema mišljenju Suda BiH, boravkom apelanta i saosumnjičenog na slobodi znatno otežalo njihovo saslušanje i kod tih svjedoka stvorio ozbiljan osjećaj straha. Sud BiH je istakao da posebno imaju u vidu da su se dan prije donošenja rješenja kojim je određen pritvor održali prosvjedi u Rogatici protiv hapšenja apelanta i saosumnjičenog, te se na taj način stvara određena psihoza kako za svjedoke tako i za žrtve u toj maloj životnoj sredini. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da sve te okolnosti predstavljaju naročite okolnosti u smislu člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH koje opravdavaju bojazan da će apelant i saosumnjičeni boravkom na slobodi ometati provođenje krivičnog postupka utjecajem na svjedoke i saučesnike.

10. Sud BiH je obrazložio da, suprotno navedenom, nije osnovan prijedlog za određivanje pritvora iz posebnog osnova iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH budući da nema nikakvih pokazatelja da bi apelantu i saosumnjičenom, koji su obojica porodični ljudi i za koje nema nikakvog dokaza da imaju bilo kakve stvarne ili pravne veze sa bilo kojom drugom državom osim BiH, bilo potrebno odrediti pritvor i po tom osnovu. Također je navedeno da je taj sud u smislu odredbi člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) razmotrio i primjenu blažih mjera prema apelantu i saosumnjičenom, protiv kojih se Tužiteljstvo BiH izričito protivilo. U vezi s tim, Sud BiH je zaključio, imajući u vidu sve navedene okolnosti konkretnog predmeta, da se jedino izrečenom mjerom pritvora može ostvariti svrha uspješnog vođenja krivičnog postupka u toj fazi a naročito imajući u vidu sve okolnosti koje je taj sud naveo u prilog zaključku o postojanju opasnosti od utjecaja na dokazni postupak. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH je donio rješenje kao u dispozitivu.

11. Protiv navedenog rješenja i apelant i saosumnjičeni podnijeli su žalbe Apelacionom vijeću Suda BiH, koje je Rješenjem broj S1 1 K 018441 15 Kv od 11. marta 2015. godine žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju je, između ostalog, u odnosu na apelanta navedeno da je u apelantovoj žalbi istaknuto da ne postoji osnovana sumnja da je počinio djelo koje mu je stavljeno na teret, da odbrani nije dostavljen niti jedan materijalni dokaz koji se odnosi na navode Tužiteljstva BiH o osnovanoj sumnji, čime je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, posebno jer su iskazi oštećene različiti u pojedinim dijelovima, odnosno da odbrani nisu dostavljeni na uvid dokumenti koji potkrepljuju navode o osnovanoj sumnji, da osporavano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama jer nije naveden niti jedan razlog zbog kojeg bi se apelant trebao zadržati u pritvoru, kao i da u periodu od 2012. godine do 2015. godine nije saslušan niti jedan svjedok osim oštećene R. S., tako da nema dokaza da je apelant ometao postupak.

12. U vezi s navedenim, Vijeće Suda BiH je istaklo da je u osporenom rješenju precizno navedeno na kojim dokazima Sud temelji zaključak o postojanju osnovane sumnje, a čiji je sadržaj u ključnim dijelovima naveden u osporenom rješenju iz kojeg jasno proizlazi učešće apelanta i saosumnjičenog u izvršenju predmetnog krivičnog djela. Navedeno je da je uvidom u osporavano rješenje jasno utvrđeno da je Tužiteljstvo BiH dopuštalo uvid u sve dokaze protiv apelanta, ali da je apelantova braniteljica sama tražila da joj Tužiteljstvo BiH, zbog nedostatka vremena, dostavi samo osnovne dokaze, zbog čega su, kako je obrazložio taj sud, navodi o onemogućavanju uvida u dokaze i nedostavljanju dokaza na kojim se temelje optužbe neosnovani. Sud BiH je naveo i da je s tim u vezi neosnovan navod da nije pravilno utvrđeno činjenično stanje, a time i osnovana sumnja, s obzirom na to da će razlike u iskazima oštećene biti predmet ispitivanja na glavnom pretresu ukoliko do njega dođe i kada će odbrani biti omogućeno da detaljno ispituje sve svjedoke u vezi s relevantnim okolnostima, pa tako i oštećenu R. S.

13. Dalje je navedeno da je to vijeće Suda BiH, ispitujući osporavano rješenje u granicama žalbenih navoda i u pogledu postojanja naročitih okolnosti, utvrdilo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od utjecaja na svjedoke i saučesnike, te je pri tom ukratko ponovljeno sve što je sudija za prethodni postupak naveo u korist postojanja tih okolnosti, a sa čim se to vijeće Suda BiH u potpunosti slaže. Navedeno je da je uvidom u osporavano rješenje to vijeće utvrdilo da su razlozi kojim se sudija za prethodni postupak rukovodio navedeni i jasno obrazloženi u tom rješenju. Utvrđeno je i da su ti razlozi ispravno identificirani, ocijenjeni i obrazloženi kao i da posmatrani kao cjelina i u međusobnom djelovanju upućuju na postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost da će apelant i saosumnjičeni ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike. Navedeno je da su neosnovani i navodi da nije bilo procesnih radnji u periodu od 2012. godine do 2015. godine jer je u tom periodu ispitana samo oštećena, jer, kako je obrazloženo, to ne mogu biti argumenti kontraprimjene mjere pritvora, posebno ako se ima u vidu da je istraga intenzivirana i da je ušla u završnu fazu u kojoj su apelant i saosumnjičeni svjesni situacije u kojoj se nalaze, što može motivirajuće djelovati na njih da ometanjem krivičnog postupka za sebe osiguraju povoljniji procesnopravni položaj. Konačno, navedeno je i da je Vijeće Suda BiH ocijenilo i prijedloge odbrana apelanta i saosumnjičenog za određivanje mjera zabrane i argumente istaknute u tom pogledu, ali da je, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, zaključilo da se u toj fazi postupka jedino izrečenom mjerom pritvora može ostvariti potrebna svrha da osumnjičeni ometaju daljnji tok krivičnog postupka. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c) i 3. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je navedeno pravo prekršeno time što ničim nisu obrazloženi razlozi za određivanje pritvora jer nije ponuđen niti jedan dokaz koji bi ukazivao na osnovanu sumnju da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Navodi da sud nije konkretizirao razloge za pritvor u odnosu na njega već sve navode temelji na pretpostavkama, a nije uopće razmotrio mogućnost izricanja blaže mjere. Apelant navodi i da mu je pritvor određen u trajanju dužem od mjesec dana jer je nesporno da traje 32 a ne 30 dana, zbog čega smatra da Ustavni sud treba ispitati kvalitet odredbi čl. 135. i 159. ZKPBiH kojim je određeno takvo trajanje pritvora jer iz takve odredbe proizlazi da pritvor varira po broju dana.

b) Odgovor na apelaciju

15. Sud BiH je istakao da je apelacija neosnovana, te da su u osporenim rješenjima jasno i argumentirano obrazloženi svi zakonski osnovi za izricanje pritvora i dovedeni u kontekst sa okolnostima konkretnog predmeta.

16. Tužiteljstvo BiH navodi hronologiju dosadašnjeg postupka, te ističe da je apelacija očigledno neosnovana jer nije bilo kršenja prava na koje se apelant poziva. Navodi da je nesporno dokazana osnovana sumnja da je apelant počinio predmetno krivično djelo i da su za to sudu dostavljeni svi potrebni dokazi. Tužiteljstvo BiH je navelo i da je apelantu u međuvremenu, 2. aprila 2015. godine, pritvor produžen jer je zaključeno da i dalje postoje pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Član 131. stav 1.

Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

Član 132. stav 1. tačka b) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.

Član 135.

Trajanje pritvora u istrazi (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

Član 159.

1) Rokovi se računaju na sate, dane, mjesece i godine.

2) Sat ili dan kada je dostavljanje ili saopćenje izvršeno, odnosno u koji pada događaj od kada treba računati trajanje rokova, ne računa se u rok već se za početak roka uzima prvi naredni sat, odnosno dan. U jedan dan se računa 24 sata a mjesec se računa po kalendarskom vremenu.

3) Rokovi određeni po mjesecima, odnosno godinama završavaju se protekom onog dana posljednjeg mjeseca, odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kada je tok otpočeo. Ako nema tog dana u posljednjem mjesecu, tok se završava posljednjeg dana tog mjeseca.

4) Ako posljednji dan toka pada na državni praznik ili u subotu ili u nedjelju ili u neki drugi dan kada državni organ ne radi, rok ističe protekom prvog narednog radnog dana.

VI.Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 018441 15 Kv od 11. marta 2015. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 11. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 3. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

22. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c) i 3. Evropske konvencije.

23. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

24. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

25. U konkretnom slučaju, apelant je lice lišeno slobode koje se nalazi u pritvoru na osnovu rješenja Suda BiH o određivanju pritvora i koje se poziva na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c) i 3. Evropske konvencije. Apelant smatra da ne postoji osnovana sumnja da je učinio krivično djelo za koja se tereti, što je i opći uvjet za određivanje pritvora i da osporena rješenja ne daju osnovane razloge iz kojih se može zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na to da bi, ukoliko se nađe na slobodi, ometao istragu utjecanjem na svjedoke i saizvršioce, odnosno potencijalne saosumnjičene.

26. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.

27. Ustavni sud ističe i da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije. Dakle, da bi lišavanje slobode bilo „zakonito“ u smislu navedenog člana, ono treba podjednako obuhvatiti i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora ovisi i o okolnostima konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

28. Ustavni sud, također, ukazuje na praksu Evropskog suda koji je zaključio da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje. Zbog toga, Evropski sud prihvata da ozbiljnost optužbi i težina zaprijećene kazne predstavljaju inicijalni rizik koji nadležni organi mogu opravdano uzeti u obzir. Međutim, Evropski sud je istovremeno naglasio da ozbiljnost i težina optužbi ne mogu biti argument koji, sam po sebi, može opravdati produženje pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80˗81).

29. U konkretnom slučaju, apelant je lišen slobode i određen mu je pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta, suprotno apelantovim navodima, proizlazi da je osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret utvrđena na osnovu iskaza oštećene R. S. koja je identificirala apelanta putem prepoznavanja na osnovu slike iz fotoalbuma, zatim iskaza svjedoka navedenih u rješenjima, kao i na osnovu materijalnih dokaza preciziranih u rješenju iz kojih jasno proizlazi da je apelant bio pripadnik policijske jedinice Stanice javne bezbjednosti Rogatica koja je učestvovala u navedenim događajima na području te općine. Ustavni sud s tim u vezi smatra da je, suprotno apelantovim navodima, osnovana sumnja u odnosu na apelanta dovoljno konkretizirana pa te apelantove navode smatra neosnovanim.

30. U odnosu na posebne pritvorske razloge propisane u tački b) člana 132. stav 1. ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je u pitanju istraga koja obuhvata više osumnjičenih lica od kojih neki još nisu dostupni nadležnim organima niti su ispitani, da nisu saslušani svi svjedoci i da nisu prikupljeni svi materijalni dokazi, kao i da su većina svjedoka istovremeno i oštećeni počinjenim krivičnim djelom, te da, s obzirom na fazu istrage, postoji opravdana bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu utjecao na svjedoke i saučesnike. Na taj način bi se, kako je dalje obrazloženo, omeo krivični postupak jer bi apelant kao osumnjičeni, te ostali saosumnjičeni, saučesnici i svjedoci međusobnim dogovaranjem i usaglašavanjem odbrana mogli utjecati na svjedoke i eventualno ih spriječiti u svjedočenju ili utjecati na izmjene njihovih iskaza. Osim toga, naglašeno je da se radi o kompleksnom predmetu u fazi istrage, zbog čega je u toj fazi neophodno sačuvati integritet (postupka i istrage), te je neophodno da se apelant zadrži u pritvoru kako bi mu se onemogućio kontakt s drugim potencijalnim saučesnicima i osumnjičenim čiji je identitet poznat Tužiteljstvu BiH. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao detaljno obrazloženje u pogledu postojanja koluzione opasnosti, odnosno da je detaljno obrazložio zašto smatra da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saosumnjičene, odnosno da postoje okolnosti vezane kako za visinu zaprijećene kazne za predmetno krivično djelo tako i za niz elemenata koji u svojoj sveukupnosti ukazuju na postojanje naročitih okolnosti odnosno „ozbiljnog rizika“ da do utjecaja može doći. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da je kao jedna od posebne okolnosti navedena i činjenica da su dan prije donošenja inicijalnog rješenja o pritvoru održani protesti u Rogatici protiv pritvaranja apelanta i saosumnjičenog kojim je stvoreno stanje psihoze među svjedocima što bi moglo biti od utjecaja na njihove iskaze.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u osporenim rješenjima dao iscrpne i jasne razloge za svoje zaključke u pogledu postojanja razloga za određivanje pritvora u smislu relevantnih odredaba člana 132. ZKPBiH (općeg i posebnog). U vezi s tim, Ustavni sud smatra i da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca, te zbog toga ne nalazi proizvoljnost ni u obrazloženju Suda BiH o tome zašto u vrijeme izricanja mjere pritvora nije bilo moguće ispuniti sve ciljeve istrage određivanjem druge mjere (mjere zabrane). Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode o nepostojanju uvjeta za izricanje pritvora.

32. Apelant navodi i da mu je pritvor određen u dužem trajanju od mjesec dana jer prema rješenju traje 32 dana, te da Ustavni sud zbog toga treba ispitati kvalitet zakonskih odredbi odnosno čl. 135. i 159. ZKPBiH kojim su regulirana pitanja trajanja pritvora. Ustavni sud podsjeća na to da je odredbom člana 135. ZKPBiH propisano da se rokovi, između ostalog, računaju i na mjesece, a da je članom 159. stav 3. ZKPBiH propisano da rokovi određeni na mjesece završavaju protekom onog dana posljednjeg mjeseca koji po svom broju odgovara danu kada je rok otpočeo. S obzirom na to da je apelant lišen slobode 3. marta 2015. godine, a pritvor mu je određen u trajanju od mjesec dana odnosno do 3. aprila 2015. godine, Ustavni sud smatra da u vezi s tim nema proizvoljnosti u postupanju Suda BiH jer je nesporno da je apelantu pritvor određen u skladu s odredbama čl. 135. i 159. stav 3. ZKPBiH pa i te apelantove navode smatra neosnovanim.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c) i 3. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

34. Nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u situaciji kad odluka o određivanju pritvora sadrži iscrpne i jasne razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKPBiH, ali i u pogledu postojanja posebnog uvjeta propisanog u tački b) iste odredbe, te kada je trajanje pritvora apelantu određeno u skladu s odredbama čl. 135. i 159. stav 3. ZKPBiH.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1544/15 (V. Z.) | Sudska praksa | Aktio