Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2235/12 (V. D., S. S. i S. V.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Penzija
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2235/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavi sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2235/12, rješavajući apelaciju Vajke Delić i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vajke Delić, Slobodana Stojkića i Srede Vukovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 056001 10 Rev od 17. maja 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 056001 10 Gž od 28. oktobra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 056001 05 P o d 22. marta 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vajka Delić, Slobodan Stojkić i Sredo Vuković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 14. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 056001 10 Rev od 17. maja 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 056001 10 Gž od 28. oktobra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 056001 05 P o d 22. marta 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i MUP-a Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 8. avgusta 2014. godine, tuženi 11. avgusta 2014. godine, Okružni sud 25. avgusta 2014. godine a Osnovni sud 27. novembra 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Apelanti i prednik apelantkinje - Vlado Delić su bili u radnom odnosu kod tuženog koji su zasnovali prije početka ratnih sukoba u BiH. Nakon početka rata apelanti i prednik apelantkinje su bili raspoređeni na radnu obavezu kod tuženog na radna mjesta pomoćnika komandira, odnosno policajca. Rješenjima tuženog, preciziranim u narednim tačkama ove odluke, apelantima i predniku apelantkinje je prestao radni odnos zbog ispunjenja uslova za starosnu penziju. Protiv navedenih rješenja apelanti i prednik apelantkinje su izjavili prigovore tuženom koji su odbijeni nakon čega su pokrenuli postupak pred Osnovnim sudom. Osnovni sud je Presudom broj RS-266/98 od 20. novembra 2000. godine poništio predmetna rješenja o prestanku radnog odnosa apelantima i obavezao tuženog da apelante i prednika apelantkinje rasporedi na poslove koji odgovaraju njihovoj stručnoj spremi i isplati sve zaostale plate.
6. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu, koji je Rješenjem broj Ž-139/01 od 1. marta 2002. godine žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno rješavanje. Osnovni sud je 8. aprila 2003. godine donio Presudu broj RS-120/02 kojom je tužbene zahtjeve apelanata i prednika apelantkinje u cijelosti odbio uz obrazloženje da je odredbama člana 97 Zakona o unutrašnjim poslovima, koji je bio na snazi 1996. godine, bilo propisano da radniku tuženog koji ispuni uslove za starosnu penziju radni odnos prestaje i bez njegovog pristanka kada to interesi službe zahtijevaju. Budući da su apelanti i prednik apelantkinje ispunjavali uslove za odlazak u starosnu penziju, tuženi je donio rješenja kojima je apelantima i predniku apelantkinje, bez njihove saglasnosti, prestala radna obaveza a time i radni odnos radi odlaska u starosnu penziju.
7. Protiv navedene presude apelanti i prednik apelantkinje su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj Ž-442/03 od 17. oktobra 2005. godine, između ostalog, žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je poništio osporena rješenja o prestanku radne obaveze apelantima i predniku apelantkinje zbog ispunjavanja uslova za starosnu penziju i obavezao tuženog da apelante i prednika apelantkinje vrati na radne poslove i zadatke koje su obavljali prije donošenja predmetnih rješenja ili na poslove koji odgovaraju njihovoj stručnoj spremi. U obrazloženju je navedeno da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti Zakon o unutrašnjim poslovima, nego isključivo Zakon o primjeni Zakona o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (u daljnjem tekstu: Zakon o primjeni Zakona) koji je bio na snazi sve do 3. jula 1996. godine i kojim su bila regulisana prava i obaveze zaposlenih u takvim vanrednim okolnostima. Izvršavajući navedenu presudu, tuženi je donio rješenja kojim je ponovno uspostavljen radnopravni status apelantima i predniku apelantkinje.
8. Istovremeno, protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 467 od 5. juna 2007. godine reviziju uvažio i drugostepenu presudu preinačio u osporenom dijelu tako što je žalbu apelanata odbio i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj RS-120/02 od 8. aprila 2003. godine u dijelu koji se odnosio na zahtjeve apelanata za poništenje rješenja o prestanku radne obaveze i radnog odnosa zbog odlaska u starosnu penziju. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je nesporno utvrđeno da je materijalnopravni odnos između tuženog i apelanata i prednika apelantkinje bio radni odnos, te da su apelanti i prednik apelantkinje kod tuženog bili u radnom odnosu i prije i nakon prestanka ratne opasnosti. Vrhovni sud je obrazložio da iz stanja spisa proizilazi da apelantima i predniku apelantkinje nije određena radna obaveza rješenjem Ministarstva odbrane u smislu odredbi člana 4 stav 1 Zakona o primjeni Zakona niti uz saglasnost tog ministarstva u smislu odredbi člana 4 stav 3 istog zakona zbog čega je, prema mišljenju tog suda, neosnovan zaključak drugostepenog suda da je za donošenje rješenja o prestanku radne obaveze-radnog odnosa bilo nadležno Ministarstvo odbrane. Navedeno je da je u to vrijeme na radnike tuženog koji su raspoređeni na radnu obavezu rješenjima tuženog, a ne rješenjima Ministarstva odbrane, primjenjivan Zakon o unutrašnjim poslovima kao lex specialis, pa se na apelante i prednika apelantkinje nije mogao primijeniti Zakon o primjeni Zakona, kako je to, prema mišljenju Vrhovnog suda, pogrešno utvrdio Okružni sud. Dalje, Vrhovni sud je utvrdio da su apelanti u vrijeme donošenja predmetnih rješenja o prestanku radne obaveze ispunjavali uslove za odlazak u starosnu penziju, te im je, slijedeći navedeno, i mogao prestati radni odnos bez njihove saglasnosti.
9. Izvršavajući navedenu presudu Vrhovnog suda, tuženi je donio rješenja precizirana u narednoj tački ove odluke protiv kojih su apelanti podnijeli tužbu Osnovnom sudu.
10. Ustavni sud je, prethodno, donio Odluku broj AP 2439/07 od 17. septembra 2009. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavni sud.ba ) kojom je usvojio apelaciju prednika apelantkinje i apelanata u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 P 056001 05 P, naložio Osnovnom sudu da hitno okonča predmetni postupak a Vladi Republike Srpske da apelantima u tom predmetu isplati naknadu nematerijalne štete preciziranu u odluci. Navedenom odlukom je, takođe, kao preuranjena odbačena apelacija u odnosu na rješenja tuženog br. 05/2-127-2-80/07 od 5. decembra 2007. godine, 05/2-125-209/07 od 23. oktobra 2007. godine, 05/2-125-208/07 od 23. oktobra 2007. godine i 05/2-125-207/07 od 23. oktobra 2007. godine kojim je apelantima prestao radni odnos kod tuženog, jer se povodom tih rješenja vodio postupak pred Osnovnim sudom čije okončanje je odlukom Ustavnog suda naloženo. Protiv navedene odluke prednik apelantkinje i drugi apelanti su podnijeli zahtjev za preispitivanje koji je Ustavni sud na sjednici od 13. oktobra 2010. godine odbio kao neosnovan. Osporene presude
11. U postupku izvršenja navedene odluke Ustavnog suda kojom je naloženo okončanje predmetnog parničnog postupka Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 056001 05 P od 22. marta 2010. godine čijim stavom 1 je odbačen dio tužbenog zahtjeva apelanata u dijelu u kojem je traženo da se ponište rješenja tuženog o prestanku radne obaveze br. 08/1-126-105 od 19. januara 1996. godine, 09-3-126-1015 od 11. decembra 1996. godine, 08/1-126-1014 od 19. januara 1996. godine, 09/3-126-1014 od 11. decembra 1996. godine, 08/1-126-1011 od 19. januara 1996. godine i 09/3-126-1011 od 11. decembra 1996. godine zbog pravosnažno presuđene stvari. Stavom 2 presude odbijen je tužbeni zahtjev apelanata i prednika apelantkinje kojim je traženo da se ponište rješenja tuženog br. 05/2-125-209/07 od 23. oktobra 2007. godine i 05/02-127-2-92/07 od 5. decembra 2007. godine, te da se naloži tuženom da vrati apelante na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njihovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, kao i da se tuženi obaveže da apelantima i predniku apelantkinje isplati iznose sa zakonskim kamatama preciziranim u presudi. Stavom 3 presude obavezani su apelanti da na ime troškova parničnog postupka isplate tuženom iznos od 200,00 KM dok je preostali dio zahtjeva tuženog za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.
12. U obrazloženju rješenja je navedena hronologija predmeta, te istaknuto i da su apelanti protiv rješenja tuženog br. 05/2-127,2-80/07 od 5. decembra 2007. godine, 05/2-125- 209/07 od 23. oktobra 2007. godine, 05/2-125-208/07 od 23. oktobra 2007. godine i 05/2-125- 207/07 od 23. oktobra 2007. godine kojima je apelantima ponovno prestao radni odnos, te Rješenja broj 05/2-127,2-80/07 od 5. decembra 2007. godine kojim je odbijen prigovor koji su apelanti izjavili protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, budući da su od Fonda PIO dobili rješenja kojima se odbijaju njihovi zahtjevi za penzionisanje zbog neispunjavanja zakonskih uslova za odlazak u starosnu penziju, podnijeli predmetnu tužbu Osnovnom sudu. Osnovni sud je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrdio da je Vrhovni sud u Presudi broj 118-0-Rev-06-000 467 od 5. juna 2007. godine uvažio reviziju tuženog i Presudu Okružnog suda broj Ž-442/03 od 17. oktobra 2005. godine preinačio u pobijanom dijelu na način da je odbio žalbu apelanata i prednika apelantkinje protiv dijela Presude Osnovnog suda broj RS-120/02 od 8. aprila 2003. godine kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva apelanata i prednika apelantkinje da se ponište kao nezakonita rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa apelanata i prednika apelantkinje a koja su precizirana u stavu 1 presude, te potvrdio prvostepenu presudu u navedenom dijelu. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da su apelanti ponovno u konkretnom postupku osporili ista rješenja tuženog iz 1996. godine, te pošto se nesporno radi o zahtjevu o kojem je pravosnažno odlučeno navedenim presudama, to je ovaj dio tuženog zahtjeva apelanata odbačen zbog presuđene stvari.
13. Nadalje, Osnovni sud je obrazložio da iz činjenica predmeta proizilazi da nema nezakonitog postupanja tuženog, pa stoga ni uslova za poništenje osporenih rješenja kojima je apelantima i predniku apelantkinje i drugi put prestao radni odnos. S tim u vezi je navedeno da je u vrijeme donošenja osporenih rješenja na snazi bio Zakon o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon), te da su odredbom člana 32 tog zakona definisana radna mjesta u državnoj upravi u koja ne spadaju radna mjesta na kojima su apelanti i prednik apelantkinje bili raspoređeni-pomoćnik komandira i policajci-iz čega proizilazi, prema mišljenju tog suda, da se apelanti i prednik apelantkinje ne mogu smatrati državnim službenicima. Navedeno je da se slijedom rečenog, a vodeći računa o odredbi člana 2 Zakona o unutrašnjim poslovima u vezi sa odredbom člana 125 Zakona, u pogledu radnopravnog statusa policajaca primjenjuju odredbe Zakona o radu. Osnovni sud je, nadalje, istakao da je tuženi bio dužan da postupi po pravosnažnoj sudskoj Presudi Okružnog suda broj Ž-442/03 od 17. oktobra 2005. godine (kojom su poništena osporena rješenja tuženog iz 1996. godine i tuženi obavezan da apelante i prednika apelantkinje vrati na posao), što je tuženi i uradio na način da je apelante i prednika apelantkinje vratio na rad, ali da je nakon što je u revizionom postupku Vrhovni sud uvažio i poništio navedenu presudu u predmetnom dijelu koji se odnosio na vraćanje na posao, tuženi bio obavezan donijeti osporena rješenja. S tim u vezi je obrazloženo da se u konkretnom slučaju radi o prestanku radnog odnosa po sili zakona zbog ispunjavanja uslova za penziju.
14. Navedeno je da je, zbog ispunjenja navedenog uslova, neovisno od volje zaposlenih i poslodavca radni odnos prestao bez obzira da li je u vezi s njim doneseno rješenje ili ne koje je samo deklarativnog karaktera. Osnovni sud je obrazložio da je zbog toga neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim je traženo da se kao nezakonita ponište navedena rješenja tuženog. S tim u vezi, prema obrazloženju Osnovnog suda, neosnovan je i zahtjev za isplatu iznosa po osnovu naknade neisplaćenih plata i kamata, te uplatu doprinosa koji su precizirani u presudi, jer naknada proistekla iz radnog odnosa radniku pripada samo za izvršeni rad ili u situaciji kada sud utvrdi nezakonitost prestanka radnog odnosa slijedom čega u okviru potpune reintegracije radnika njemu pripada i navedena naknada. S obzirom na to da, kako je obrazložio taj sud, u konkretnom slučaju nije utvrđena nezakonitost prestanka radnog odnosa, to apelantima ne pripada ni pravo na isplatu navedenih naknada i uplatu doprinosa. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
15. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 056001 10 Gž od 28. oktobra 2010. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Presudom je odbijen i zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastav žalbe u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je ponovljeno činjenično stanje i hronologija predmeta, te tumačena Odluka Ustavnog suda broj AP 2439/07. Osim toga, između ostalog, navedeno je da je osporena presuda utemeljena na presudi Vrhovnog suda od 5. juna 2007. godine, kao i na relevantnim propisima, te zbog toga, prema mišljenju Okružnog suda, nema mjesta navodima o nepravilnoj primjeni materijalnog prava kako u odnosu na odlučenje o zahtjevu apelanata vezanom za poništenje rješenja tužene o prestanku radnog odnosa apelantima i predniku apelantkinje, isplati naknada plata i uplati doprinosa, tako i u odnosu na odlučenje o troškovima postupka. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepenu presudu.
16. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 056001 10 Rev od 17. maja 2012. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 2439/07, suprotno navodima apelanata, nije u meritumu odlučio u predmetu, jer je u vrijeme donošenja navedene apelacione odluke postupak po tužbi apelanata i prednika apelantkinje bio u toku pred Osnovnim sudom. Pri tome je Vrhovni sud naveo da činjenica da je Ustavni sud utvrdio kršenje prava apelanata i prednika apelantkinje zbog dužine trajanja postupka, suprotno tvrdnjama apelanata, ne znači da je time odlučeno i o osnovanosti njihovog tužbenog zahtjeva. Nadalje je navedeno da su apelanti predmetnom tužbom ponovno po istom pravnom i činjeničnom stanju tražili poništenje rješenja iz 1996. godine iako je o tim rješenjima već ranije pravosnažno odlučeno, te je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, pravilno utvrđenje prvostepenog suda da se radi o presuđenoj stvari zbog čega je u ovom dijelu tužbeni zahtjev apelanata i odbačen. Vrhovni sud je obrazložio da su neosnovani i revizioni navodi da postoje nejasnoće u postupanju tuženog koji odbija da im isplati naknadu neisplaćene štete iako ih je vratio na posao u sklopu izvršenja presude Okružnog suda od 17. oktobra 2005. godine. Vrhovni sud je naveo da apelanti, naime, po tom osnovu nisu ni imali uporište za isplatu naknada, budući da je u tom dijelu, naknadno, donošenjem osporenih akata, otpao i pravni osnov za vraćanje apelanata i prednika apelantkinje na rad. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navode da su nezakonita rješenja kojim im je prestao radni odnos, jer su bili vojni obveznici raspoređeni na radnu obavezu, pa im je takvo rješenje mogao donijeti samo ministar odbrane, a ne načelnik policije uz saglasnost ministra unutrašnjih poslova, zbog čega se na njih nije mogao primijeniti Zakon o radu i Zakon o unutrašnjim poslovima, već isključivo Zakon o primjeni Zakona. Navode i da su Odlukom Ustavnog suda broj AP 2439/07 uskraćeni u rješavanju njihovog predmeta jer se Ustavni sud u toj odluci nije bavio primjenom materijalnog prava. Apelanti navode da je u toj odluci Ustavni sud dao obrazloženje da je odbacio apelaciju u pogledu rješenja tuženog da ne bi prejudicirao odluke redovnih sudova jer je 2007. godine pokrenut postupak protiv rješenja tuženog donesenih u postupku izvršenja u međuvremenu donesenih presuda. Apelanti smatraju da je nejasno da li je ranijom odlukom Ustavnog suda riješeno pitanje poništenja rješenja kojim im je prestala radna obaveza, ili o tome nije riješeno. Apelanti, takođe, navode i da je postupak koji je rezultirao osporenim odlukama predugo trajao i traže da im Ustavni sud dodijeli naknadu štete zbog kašnjenja u rješavanju njihovih zahtjeva.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da su razlozi za njegovu odluku dati u obrazloženju te odluke, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu, jer nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju.
19. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga istaknutih u njegovoj presudi, te da nisu prekršena prava apelanata koja navode u apelaciji.
20. Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
21. Tuženi je naveo sadržinu osporenih presuda i naveo da je apelacija neosnovana, jer u toku postupka nisu prekršena prava apelanata.
V. Relevantni propisi
22. U Zakonu o primjeni Zakona o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti („Službeni glasnik RS“ broj 1/94-posebno izdanje) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja primjenjuju se odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima i drugih zakona i propisa iz oblasti unutrašnjih poslova ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
23. U Zakonu o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik RS“ broj 16/95) u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih rješenja tuženog, relevantne odredbe glase:
Član 97.
Kad to interes službe zahtijeva, radniku Ministarstva koji ima najmanje 20 godina penzijskog staža, od čega najmanje 10 godina efektivno provedenih na poslovima i zadacima na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju, može i bez njegovog pristanka prestati radni odnos sa pravom na starosnu penziju i prije ispunjavanja opštih uslova za sticanje starosne penzije. O prestanku radnog odnosa po odredbama prethodnog stava odlučuje ministar.
24. U Zakonu o radu-prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, relevantne odredbe glase: Član 90. st. 1, 2, 3. i 5.
Radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Radnicima se garantuje jednaka plata za isti rad ili rad iste vrijednosti koji ostvaruju kod poslodavca.
Pod radom iste vrijednosti podrazumijeva se rad za koji se zahtijeva isti stepen stručne spreme, ista radna sposobnost, odgovornost i fizički i intelektualni rad.
U slučaju povrede prava iz stava 2. ovog člana, radnik ima pravo da pokrene postupak za naknadu štete.
Član 125. stav 1. tačka 8.
Ugovor o radu prestaje da važi:
8. na osnovu odluke nadležnog suda koja ima za posljedicu prestanak radnog odnosa radnika - sa danom utvrđenim sudskom odlukom
25. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI. Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 056001 10 Rev od 17. maja 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 11. juna 2012. godine a apelacija je podnesena 14. juna 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
33. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetni postupak ticao radnopravnog statusa apelanata i prednika apelantkinje, dakle, građanskih prava i obaveza, zbog čega apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.
34. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer smatraju da je umjesto Zakona o unutrašnjim poslovima na njih trebalo da bude primijenjen Zakon o primjeni Zakona. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu; Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da apelantima i predniku apelantkinje nije određena radna obaveza u smislu Zakona o primjeni Zakona, već da su radnu obavezu izvršavali u okviru svojih poslova i radnih zadataka pomoćnika komandira i policajaca u radnom odnosu kod tuženog a shodno odredbama člana 2 Zakona o primjeni Zakona prema kojima se i u vrijeme neposredne ratne opasnosti primjenjuje Zakon o unutrašnjim poslovima. Ustavni sud zapaža i da je odredbama člana 97 Zakona o unutrašnjim poslovima, koji je bio u primjeni u vrijeme donošenja osporenih rješenja tuženog, propisano da radnicima tuženog, kada to interesi službe zahtijevaju, radni odnos zbog ispunjenja uslova za starosnu penziju može prestati i bez njihove saglasnosti ako imaju najmanje 20 godina penzijskog staža od čega najmanje 10 godina efektivno provedenih na poslovima i zadacima na kojima se staž osiguranja računa u uvećanom trajanju, te da o navedenom prestanku radnog odnosa odlučuje ministar unutrašnjih poslova. Dovodeći u kontekst u prethodnim tačkama ove odluke navedene činjenice predmeta sa, takođe, navedenim relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da su obrazloženja redovnih sudova da se na apelante nije mogao primijeniti Zakon o primjeni Zakona, već isključivo Zakon o unutrašnjim poslovima, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata u pogledu navedenog pitanja.
37. Nadalje, apelanti smatraju da nije bilo osnova za odbijanje njihovog zahtjeva za isplatu naknade štete zbog neisplaćenih plata i doprinosa. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili da je, shodno odredbama čl. 90 i 125 Zakona o radu-prečišćeni tekst koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe apelanata, navedeni zahtjev apelanata neosnovan budući da je odbijanjem dijela tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da su sporna rješenja o prestanku radnog odnosa nezakonita, otpao i pravni osnov za usvajanje zahtjeva za isplatu naknade neisplaćenih plata i uplatu doprinosa. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedenim zakonskim odredbama koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke propisano da radniku za izvršeni rad pripada plata, da u slučaju neisplaćivanja plate radniku pripada pravo da od poslodavca traži naknadu neisplaćenih plata, kao i da radni odnos može prestati na osnovu pravosnažne sudske odluke. Kako su u konkretnom slučaju rješenja o prestanku radnog odnosa koja su donesena 2007. godine donesena u postupku izvršenja pravosnažne sudske odluke kojom je u konačnici (presudom Vrhovnog suda) odbijen zahtjev apelanata da se utvrdi da im je radni odnos prestao na nezakonit način, to Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da apelantima ne pripada pravo na naknadu neisplaćenih plata.
38. U odnosu na navode apelanata vezane za Odluku Ustavnog suda broj AP 2439/07 (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud podsjeća da je navedenom odlukom utvrđeno kršenje prava apelanata na nedonošenje odluke u razumnom roku, naloženo Osnovnom sudu okončanje postupka koji je bio predmet apelacije, apelantima dodijeljena naknada nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka, dok je u odnosu na navode vezane za osporena rješenja tuženog apelacija odbačena kao preuranjena jer je postupak o tim rješenjima povodom tužbe apelanata bio u toku pred Osnovnim sudom. Ustavni sud zapaža da su apelanti u zahtjevu za preispitivanje navedene odluke istakli tvrdnje koje ponavljaju i u ovoj apelaciji (vezano za nerješavanje merituma predmeta u Odluci broj AP 2439/07), te da je o tim navodima Ustavni sud odlučivao povodom razmatranja zahtjeva za preispitivanje (takođe dostupno na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 70 stav 1 prethodnih Pravila, budući da je Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, u odluci čije su preispitivanje tražili, u tač. 24-39 dao jasno i detaljno obrazloženje u pogledu svih njihovih navoda. Zbog navedenog, Ustavni sud neće ponovno razmatrati ove navode apelanata.
39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra navode apelanata neosnovanim, te zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u pogledu primjene materijalnog prava.
Dužina trajanja postupka
40. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno i zbog nerazumno dugog trajanja predmetnog postupka.
41. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
42. Ustavni sud još jednom podsjeća da je svojom Odlukom broj AP 2439/07 od 17. septembra 2009. godine utvrdio kršenje prava apelanata u odnosu na trajanje predmetnog postupka do dana donošenja te odluke Ustavnog suda. Zbog navedenog, Ustavni sud će u ovoj odluci razmotriti pitanje dužine trajanja postupka nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda, odnosno od 17. septembra 2009. godine do okončanja predmetnog postupka presudom Vrhovnog suda od 17. maja 2012. godine. Pošto je u tom periodu postupak trajao dvije godine i osam mjeseci, to je period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja postupka.
Analiza razumnosti trajanja postupka
43. U konkretnom slučaju i u nastavku postupka se radilo o radnom sporu čiji je predmet bilo pravo apelanata na uspostavu radnopravnog statusa i naknadu neisplaćenih plata i doprinosa nakon što im je radni odnos prestao radi sticanja uslova za starosnu penziju. Ustavni sud, s tim u vezi, smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima.
44. Ustavni sud zapaža da su, nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2439/07, redovni sudovi aktivno radili na predmetu i sprovodili procesne radnje u skladu sa zakonskim odredbama, te da je predmetni postupak na tri sudske instance okončan u roku od dvije godine i osam mjeseci. Zbog toga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju predmetni postupak nije prešao granice postupanja sudova u razumnom roku.
45. S obzirom na navedeno, a uzevši u obzir sve navedene okolnosti, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
46. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
47. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim pri čemu, u postupku koji je uslijedio nakon donošenja prethodne odluke Ustavnog suda, nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku.
48. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovog prava svode na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.
49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman