Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1576/12 (E. K.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1576/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1576/12, rješavajući apelaciju Ekrema Krkalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ekrema Krkalića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000690 10 Rev od 22. marta 2012. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 P 000290 09 Gž od 3. juna 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 094-0-P-08-000 135 od 6. aprila 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ekrem Krkalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Idriz Kamenica, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000690 10 Rev od 22. marta 2012. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 P 000290 09 Gž od 3. juna 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-P-08- 000 135 od 6. aprila 2009. godine. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda (nije dostavljena punomoć za zastupanje), od apelanta je 27. aprila 2015. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 7. maja 2015. godine dostavio dopunu apelacije.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i „Autocomerca“ d.o.o. Foča (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Osnovni sud dostavili su odgovore 6. maja 2015. godine, a tuženi 7. maja 2015. godine. Okružni sud nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 11. maja 2015. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 094-0-P-08-000 135 od 6. aprila 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da apelantu vrati novčani iznos od 60.000,00 KM koji je primio na ime kupovine stana u Sarajevu, a do koje nije došlo, uz kamate na taj iznos od dana podnošenja tužbe pa do isplate i plaćanje troškova parničnog postupka. Apelant je presudom obavezan da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplati iznos preciziran u presudi.
6. U obrazloženju je navedeno da je apelant u tužbi naveo da je sa tuženim 23. jula 1991. godine zaključio predugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje stana u sarajevskom naselju Velešići broj 7/2, a ugovor 17. oktobra 1991. godine i da je na račun tuženog uplatio iznos od 60.000,00 DEM, što je ekvivalent današnjih 60,000,00 KM, te da je tuženi zaključio ugovor o izgradnji sa DP ŠIK „Maglić-Sektor Inženjering“ (u daljnjem tekstu: graditelj) „kao proizvođača stanova“ i poslovnih prostora koji je trebao da izgradi navedeni stan i predati ga apelantu. Istaknuto je da je apelant u tužbi naveo i da se zbog početka rata odustalo od realizacije navedenog projekta, da su tuženi i graditelj nakon rata raskinuli ugovor o izgradnji povodom čega je vođen i sudski postupak i donesena presuda od 12. marta 2002. godine kojom je graditelj obavezan da tuženom vrati uplaćena sredstva u iznosu od 156.420,00 KM na ime izgradnje predmetnog objekta, te da apelant smatra da se u navedenom iznosu nalazi i iznos koji je on uplatio, zbog čega tuženi taj novac drži i neosnovano se bogati umjesto da mu iznos vrati.
7. U vezi s navedenim, Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi, među kojima je i vještačenje vještaka finansijske struke, utvrdio da ne postoji dokaz da je apelant izvršio uplatu navedenih sredstava jer novac nije uplaćen na žiroračun tuženog, te da iz tog razloga potvrda tadašnjeg direktora da je apelant uplatio iznos preciziran u potvrdi ne može predstavljati valjan dokaz da je uplata i izvršena. Navedeno je i da je tuženi u toku postupka istakao prigovor zastare potraživanja. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da neosnovano bogaćenje postoji kada neki dio imovine jednog lica pređe na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prijelaz nema osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, da tada sticalac ima obavezu da stečeno bez osnova vrati, a ako to nije moguće, da nadoknadi vrijednost postignute koristi. Obrazloženo je i da je navedenim članom propisano da obaveza vraćanja postoji i kada se nešto primi po nekom osnovu koji se nije ostvario ili je kasnije otpao, te da je članom 371. ZOO-a, kojim je regulirano pitanje rokova zastare, izmijenjen rok, tako da je rok zastare potraživanja sa pet produžen na 10 godina. S tim u vezi je navedeno da je u konkretnom slučaju tok zastare potraživanja bio prekinut u toku ratnih zbivanja, te da je ponovno počeo da teče 20. juna 1996. godine. S obzirom na to da je tužba podnesena 6. juna 1998. godine, kako je obrazložio Osnovni sud, rok zastare u konkretnom slučaju protekao je 10 godina nakon ponovnog početka njegovog toka, odnosno 20. juna 2006. godine. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 9. juna 2008. godine, Osnovni sud je odbio apelantov postavljeni tužbeni zahtjev.
8. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 15 0 P 000290 09 Gž od 3. juna 2010. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da se, prema mišljenju tog suda, ocjenjujući prigovor zastare koji je istakao tuženi, prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbe člana 371. ZOO-a, s obzirom na to da je apelant tužbu podnio 9. juna 2008. godine, a predugovor sa tuženim zaključio 23. jula 1991. godine. Okružni sud je obrazložio da, kako u toku rata rok zastare nije tekao i da je ponovno počeo teći 20. juna 1996. godine kao datuma kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i neposredna opasnost od rata, to je nesumnjivo da je apelantovo potraživanje zastarjelo. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
9. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118 0 P 000690 10 Rev od 22. marta 2012. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju su ponovljeni utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te zaključeno da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na zakonu. Obrazloženo je da je prema stanju spisa apelant Ugovorom o preuzimanju prava i obaveza broj 97/91 od 17. oktobra 1991. godine preuzeo obavezu da umjesto tuženog na račun graditelja uplati orijentacionu cijenu jednog dvosobnog stana koji je trebao biti izgrađen u sarajevskom naselju Velešići, te da iz toga proizlazi da nije ni postojala nikakva apelantova obaveza na plaćanje bilo kakvog iznosa tuženom. Navedeno je da je apelant tvrdio da je 6. decembra 1991. godine platio tuženom iznos od 60.000,00 DEM na ime kupovine predmetnog stana, te da je prvo tvrdio da je iznos uplatio na žiroračun tuženog, da bi nakon obavljenog vještačenja finansijske struke kojim je utvrđeno da nije bilo nikakve apelantove uplate na žiroračun tuženog, apelant promijenio svoju izjavu i naveo da je uplatu izvršio na blagajni tuženog. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da, kako je apelant tvrdio da je uplata spornog novčanog iznosa izvršena 6. decembar 1991. godine, zastara nije tekla u periodu od 15. aprila 1992. godine do 19. juna 1996. godine, te da je apelantova tužba zaprimljena u sudu 6. juna 2008. godine, nesporno proizlazi da je potraživanje zastarjelo.
10. Vrhovni sud je obrazložio i da je neosnovan apelantov navod da zastara u ovom slučaju počinje teći od pravosnažnosti Presude broj Ps-2/01 od 12. marta 2002. godine, budući da je, kako je naveo Vrhovni sud, navedenom presudom raskinut predugovor zaključen između tuženog i graditelja i graditelj obavezan da tuženom vrati uplaćena sredstva na ime kupoprodajne cijene stanova i poslovnih prostora koje je trebalo graditi iz čega je jasno vidljivo da se navedena presuda ne odnosi na apelanta niti je u kakvoj vezi sa spornim potraživanjem apelanta prema tuženom. S tim u vezi je navedeno da je apelant imao pravo da od tuženog traži da mu vrati neosnovano uplaćeni novac bez obzira na to da li je postojao takav zahtjev tuženog u odnosu na graditelja i bez obzira na to šta je tuženom dosuđeno presudom proisteklom iz spora sa graditeljem, ali da je u konkretnom slučaju protekao zastarni rok. Obrazloženo je i da je neosnovana apelantova reviziona tvrdnja da mu je osporenim presudama nižestepenih sudova prekršeno pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer, kako je istakao taj sud, sporni stan nije ni izgrađen niti je apelant uselio u njega, pa se takav stan ne može ni smatrati njegovim domom ili imovinom. Zbog navedenog, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da u njegovom slučaju potraživanje nije zastarjelo jer je rok trebalo računati od pravosnažne presude iz 2002. godine kojom je raskinut ugovor između tuženog i graditelja i graditelj obavezan da tuženom vrati novac koji je uplaćen na ime izgradnje stanova i poslovnih prostora, a ne od dana kada je apelant zaključio predugovor sa tuženim. Apelant smatra da od tog dana tuženi neosnovano drži njegov novac i da se neosnovano obogatio, a da su sudovi donijeli osporene presude samo zato što apelant nije pripadnik srpskog naroda.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti jer apelant ničim nije dokazao da je izvršio spornu uplatu, te zato što je nesporno da je potraživanje zastarjelo.
13. Osnovni sud je naveo da su navodi iz apelacije apsolutno neistiniti i zlonamjerni, te da je taj sud za svoje odlučenje dao razloge i argumente u osporenoj presudi pri kojima i dalje ostaje.
14. Tuženi je naveo da apelant u toku postupka ničim nije dokazao da je izvršio navedenu uplatu niti da potraživanje nije zastarjelo pa da iz tih razloga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu. V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 210.
1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnovu u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće da naknadi vrijednost postignute koristi.
2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je kasnije otpao.
Član 360.
1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Član 361. stav 1.
1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije nešto drugo propisano.
Član 362.
Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.
Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok. VI.Dopustivost
16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000690 10 Rev od 22. marta 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. aprila 2012. godine, a apelacija je podnesena 27. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
20. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetni postupak ticao potraživanja po osnovu ugovora o izgradnji stana, dakle građanskih prava i obaveza, zbog čega apelant u postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
24. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava jer smatra da njegovo potraživanje nije zastarjelo s obzirom na to da je trebalo kao početak toka zastarjelosti uzeti dan pravosnažnosti presude iz 2002. godine kojom je graditelj obavezan da tuženom vrati novčana sredstva primljena na ime cijene za izgradnju stanova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je apelant predugovor sa tuženim zaključio 23. jula 1991. godine, a 17. oktobra 1991. godine i ugovor o udruživanju sredstava za kupovinu stana koji je tek trebao biti izgrađen, da se od izgradnje navedenog stana odustalo početkom ratnih zbivanja u BiH, te da je, s obzirom na odredbe člana
371. ZOO-a, apelantovo potraživanje zastarjelo. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi kao dan početka toka zastare u konkretnom slučaju uzeli dan prestanka ratne opasnosti, tj. 26. juni 1996. godine, jer apelant nije dokazao kada je i da li je izvršio uplatu sredstava čiji je povrat tražio. Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi utvrdili da je zastarni rok u konkretnom slučaju istekao 26. juna 2006. godine, te budući da je apelant tužbu podnio 9. juna 2008. godine (odnosno, kako je naveo Vrhovni sud, 6. juna 2008. godine), da je apelantovo potraživanje shodno odredbama čl. 210. i 371. ZOO-a zastarjelo. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na citirane odredbe čl. 210. i 371. ZOO-a, kojim je propisano da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti dijela imovine koji je na bilo koji način iz imovine jednog lica prešao u imovinu drugog lica nastaje i kad se nešto primi, s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je kasnije otpao, da zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obveze, te da potraživanja zastarijevaju u roku od 10 godina. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu da su redovni sudovi obrazložili i da se, suprotno apelantovim navodima, kao početak toka zastare nije mogao uzeti dan pravosnažnosti Presude Osnovnog suda broj Ps-2/01 od 12. marta 2002. godine kojom je graditelj obavezan tuženom vratiti novčana sredstva primljena po osnovu ugovora o izgradnji stambeno-poslovnog objekta jer se predmetna presuda ne odnosi na utvrđivanje apelantovih prava i obaveza već se radi isključivo o reguliranju odnosa između tuženog i graditelja. Dovodeći u kontekst činjenice konkretnog predmeta sa citiranim relevantnim zakonskim odredbama na kojim su redovni sudovi utemeljili svoje odluke, Ustavni sud smatra da u navedenom obrazloženju redovnih sudova nema ničega što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da su apelantovi navodi neosnovani.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
28. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ničega što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu odredbi čl. 210. i 371. ZOO-a.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman