Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1136/12 (D. M. iz Sižja)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravo na povratak
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje - nezavisan sud
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana · čl. 28
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 28
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 28
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenoj imovini u vlasništvu građana · čl. 28
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1136/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1136/12, rješavajući apelaciju Drage Markovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Drage Markovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000962 10 Rev od 10. januara 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003 0 Gž 07 000974 od 4.
marta 2010. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli broj P 1825/05 od 30. aprila 2007. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Drago Marković iz Sižja (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Vesna Jugović, advokatica iz Tuzle, podnio je 26. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000962 10 Rev od 10. januara 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003 0 Gž 07 000974 od 4. marta 2010. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P 1825/05 od 30. aprila 2007. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Opštinskog suda, te od Opštine Lukavac, koju zastupa opštinski pravobranilac (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 30. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 8. januara 2015. godine, Kantonalni sud 9. januara 2015. godine, Opštinski sud i tužena 12. januara 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 7. oktobra 2006. godine Opštinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi naknade štete.
6. Opštinski sud je pripremno ročište zakazao za 30. novembar 2006. godine. Na apelantov prijedlog rješenjem od 31. novembra 2006. godine određeno je vještačenje vještaka građevinske i šumarske struke, koji su nalaze dostavili 21. i 28. februara 2007. godine.
7. Opštinski sud je Presudom broj P 1825/05 od 30. aprila 2007. godine djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da mu isplati na ime naknade materijalne štete za uništene objekte označeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka. Apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kom je tražio da se tužena obaveže da mu nadoknadi štetu za uništenje šume u označenom novčanom iznosu odbijen je kao neosnovan.
8. Iz obrazloženja presude proizilazi da je na temelju provedenih dokaza Opštinski sud utvrdio da je tužena raspolagala apelantovom kućom i pomoćnim objektima tako što ih je dala na korištenje privremenim korisnicima, što tužena i nije osporavala, pa je zaključeno da su te nekretnine bile pod upravom tužene, u smislu člana 11. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Slijedom navedenog, a pozivajući se na član 3, te član 17d. stav 3. citiranog Zakona, kao i član 154, član 185. stav 2. i član 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Opštinski sud je zaključio da je tužena odgovorna za nastalu štetu na tim nekretninama. Visina štete utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, uvida u materijalnu dokumentaciju i sve provedene dokaze.
9. Dalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je među strankama bilo nesporno da tužena nije provela postupak u skladu sa odredbama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, da apelantovu šumu nije proglasila napuštenom i stavila pod svoju upravu, da apelantovu šumu nije dodijelila na privremeno korištenje, niti je na bilo koji način s njom raspolagala. Ukazano je na to da se, u skladu s članom 7. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, postupak za proglašenje šuma privremeno napuštenim i stavljanje pod upravu opštine pokretao i vodio po službenoj dužnosti, a da su inicijativu mogli dati i označeni subjekti navedeni u članu 8. Zakona. Dalje, ukazano je na to da je, u skladu s članom 10. istog zakona, nadležni organ bio dužan popisati nekretnine, obezbijediti ih i o njima voditi posebnu evidenciju, te da je, shodno članu 11, tek tada mogao donijeti rješenje o proglašenju nekretnine privremeno napuštenom i o stavljanju pod upravu. Na temelju citiranih odredbi zaključeno je da sama činjenica da je vlasnik napustio nekretnine nije uticala na to da one automatski postanu nekretnine pod upravom opštine već je bilo potrebno da se provede zakonom propisani postupak, kao i da opština za svaku napuštenu nekretninu nije imala obavezu pokretanja i vođenja postupka stavljanja pod svoju upravu, s obzirom na to da su inicijativu za pokretanje tog postupka mogli dati i drugi subjekti. Navedeno je da apelant nije dokazao niti jednu nepravilnost učinjenu u okviru organa tužene koji se mogu dovesti u uzročnu vezu sa štetom nastalom na njegovoj šumi. U vezi s tim je ukazano i na iskaz svjedoka S. B., na kom je upravo insistirao i sam apelant, a iz kog proizilazi da je tužena preduzimala sve što je bilo u njenoj moći kako bi spriječila sječu šume, iako nije bila pod njenom upravom kao napuštena. Dalje, ukazano je na to da je obaveza tužene da preduzima radnje kojim se nekretnine u svojini građana proglašavaju napuštenim prestala 4. aprila 1998. godine kada je stupio na snagu Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama. S obzirom na to da apelant nije dokazao da je šteta nastala od 1996. do 1998. godine kada je takva obaveza postojala, za štetu nastalu nakon 1998. godine, tj. kada tužena više i nije mogla proglašavati nekretnine napuštenim, tužena ne može odgovarati. Dalje, neosnovanim je ocijenjeno i apelantovo pozivanje na član 17d. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama. U vezi s tim je ukazano na to da se navedena odredba ne može retroaktivno primjenjivati na sam postupak proglašenja nekretnina napuštenim i stavljanja pod upravu opštine, da niti jedna odredba navedenog Zakona ne propisuje da se sve napuštene nekretnine smatraju nekretninama koje su pod upravom opštine, te najzad da se navedena odredba odnosi samo na one nekretnine koje su u smislu člana 11. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama proglašene napuštenim i stavljene pod upravu opštine.
10. Protiv presude Opštinskog suda žalbe su izjavili i apelant 15. maja 2007. godine i tužena 14. maja 2007. godine.
11. Kantonalni sud je Presudom broj 003 0 Gž 07 000974 od 4. marta 2010. godine apelantovu žalbu i žalbu tužene odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud se u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepene presude posebno ukazujući na iscrpno obrazloženje u dijelu u kom je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete za uništenu šumu odbijen kao neosnovan.
12. Protiv presude Kantonalnog suda revizije su izjavili apelant 19. aprila 2010. godine i tužena 12. aprila 2010. godine.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 P 000 962 10 Rev od 10. januara 2012. godine revizije apelanta i tužene odbio kao neosnovane. Iz obrazloženja presude, između ostalog, proizilazi da je neosnovanim ocijenjeno apelantovo pozivanje na član 17d. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama. Vrhovni sud se u tom dijelu u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjima iz nižestepenih presuda. S tim u vezi je ukazano na to da je u postupku utvrđeno da je apelantova šuma isječena u periodu 2002˗2003. godine, da je bilo nesporno da tužena nije provela postupak u smislu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, da apelantovu šumu nije stavila pod svoju upravu, kao i da je nije dodijelila na privremeno korištenje trećim licima, niti je s njom na bilo koji način raspolagala, kao i da je obaveza preduzimanja radnji na zaštiti svojine građana koja je proglašena napuštenom prestala sa 4. aprilom 1998. godine. S obzirom na to da je nesporno utvrđeno da je šuma isječena 2002˗2003. godine, zaključeno je da bi bilo nerealno očekivati da tužena može zaštititi šumu od bespravne sječe koja se i danas dešava. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII.
15. Apelant je u prilog tvrdnji o povredi prava na imovinu u opširnim navodima obrazložio da su javne vlasti propustile ispuniti pozitivnu obavezu i preduzeti adekvatne mjere u svrhu zaštite njegove privremeno napuštene imovine, a ta obaveza, prema njegovom mišljenju, proizilazi iz relevantnih odredbi Zakona o privremeno napuštenoj imovini koji je bio na snazi u relevantnom periodu. U vezi s tim, apelant ukazuje na to da tužena nije mogla dati šume na privremeno korištenje, da su organi tužene imali zakonsku obavezu da takvu imovinu stave pod svoju upravu i da je štite od uništenja i oštećenja, ali da s tim u vezi ništa nije preduzeto. Zbog tog propusta tužene, apelant tvrdi da je njegova šuma potpuno isječena i uništena, pa da stav redovnih sudova da javna vlast nije bila dužna da spriječi i zaštiti njegovu imovinu nema uporište u pozitivnim zakonima i pozitivnoj obavezi države u smislu Evropske konvencije.
16. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, povrede principa jednakosti stranaka u postupku, da nije imao garancije nezavisnog i nepristranog suda, te da je sudski postupak trajao nerazumno dugo. U prilog tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava apelant je ukazao na relevantne odredbe Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, ZOO-a i Zakona o šumama i podzakonskim propisima kojim je bilo regulisano upravljanje privremeno napuštenim šumama, shodno kojim je, prema njegovom mišljenju, tužena bila dužna da po službenoj dužnosti pokrene i provede postupak za formalno proglašenje nekretnine napuštenom, da zbog propusta da to učini postoji uzročna veza sa nastalom štetom i time i odgovornost tužene koja je dozvolila da se imovina kontinuirano uništava u dužem periodu ne preduzimajući ništa u vezi s tim. Povreda principa jednakosti oružja, kako smatra apelant, ogleda se u činjenici da su sudovi nezakonito tražili od njega da dokazuje da li je u njegovom odsustvu tužena nekretninu formalno proglasila privremeno napuštenom. Prema njegovom mišljenju, zakonska je pretpostavka da su nadležni organi proveli taj postupak, pa je na tuženoj bio i teret dokazivanja da to nije učinila, odnosno, kako je tvrdila, da taj postupak nije provela, trebalo je to i dokazati. U prilog tvrdnji da su povrijeđene garancije nezavisnog i nepristranog suda apelant je ukazao na drugačije odluke u istovrsnim predmetima, te, kako navodi, kampanju koju su u medijima vodile javne vlasti u povodu izvršenja odluke u predmetu Kulišić, a zbog čega su sudovi, pod pritiskom javne vlasti, počeli donositi negativne odluke tumačeći iste zakonske odredbe. Najzad, u prilog tvrdnji o nerazumno dugom trajanju postupka apelant je ukazao na to da je bio onemogućen da koristi svoju imovinu od 1995. godine, da mu je ona vraćena tek u februaru 2003. godine, da predaja šume nije bila moguća jer je potpuno uništena, a zbog čega je i pokrenuo postupak pred sudom u oktobru 2005. godine, koji je okončan u januaru 2012. godine.
17. Apelant tvrdi da je diskriminisan jer su mu javne vlasti kao pripadniku srpske nacionalnosti u periodu od osam godina onemogućavale pristup imovini, a da su u isto vrijeme pripadnici „muslimanske nacionalnosti“ imali neometan pristup i bespravno uništavali njegovu imovinu.
18. Apelant tvrdi i da mu sudovi osporenim odlukama uskraćuju pravo na naknadu štete i mogućnost da obnovi uništene nekretnine, čime njegovoj porodici i njemu potpuno onemogućavaju da se vrati u svoj predratni dom.
19. Apelant je zatražio da se javnim vlastima naloži da mu isplate označene novčane iznose na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog uništenja i nemogućnosti pristupa njegovoj imovini, kao i da mu se odredi naknada nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na obrazloženje svoje presude, te ukazao da njome nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i da primjena prava nije bila proizvoljna.
21. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da su apelantovi navodi neosnovani iz razloga koji su sadržani u obrazloženju presude tog suda.
22. Opštinski sud je odgovoru na navode iz apelacije iznio hronologiju postupka, te s tim u vezi ukazao na to da se radilo o složenom činjeničnom i pravnom pitanju, pa da ne smatra da je postupak pred tim sudom trajao nerazumno dugo. Također, neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te je ukazano da se apelacioni navodi svode na tvrdnje identične onim koje su već raspravljene u postupku pred redovnim sudovima i za koje je zaključeno da su neosnovane.
23. Tužena se u odgovoru na navode iz apelacije pozvala na, kako je navela, nesporno utvrđenje redovnih sudova, te ukazala na to da odluka CRPC-a nije dovoljna da bi tužbeni zahtjev bio osnovan, odnosno da bi to značilo i njenu pasivnu legitimaciju u smislu člana 123. ZPP. Dalje, ukazano je na to da je tužbeni zahtjev neosnovan u odnosu na sve vrste potraživanja zbog nastupanja apsolutne zastare, odnosno da je rok za podnošenje tužbe istekao u decembru 2000. godine. U prilog tom navodu ukazano je na Presudu Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž 283/03 od 4. maja 2005. godine. Također, ukazano je i na stav iz Presude Vrhovnog suda broj 07-0-Rev-06- 00859 od 8. maja 2007. godine o pasivnoj legitimaciji opština u toj vrsti sporova. Najzad, ukazano je na to da je Ustavni sud u predmetu broj AP 3672/08 apelaciju odbacio kao neosnovanu, a u povodu postupka koji je vođen po istom pravnom osnovu i na istom lokalitetu u kritičnom periodu, te je zaključeno da nisu povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na povratak i pravo na zabranu diskriminacije.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Nekretnine iz stava 1. ovog Zakona stavljaju se pod upravu opštine na čijem se području nalaze (u daljnjem tekstu: opština).
Član 5.
Nekretnine se smatraju napuštenim u smislu ovog zakona ako su ih vlasnici, kao i članovi njihovog porodičnog domaćinstva napustili ili privremeno prestali koristiti nakon 30. aprila 1991. godine.
(…) Član 7.
Postupak za proglašenje poljoprivrednog gazdinstva, poljoprivrednog i šumskog zemljišta i šuma, te neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta privremeno napuštenim i za njihovo stavljanje pod upravu opštine, pokreće i vodi po službenoj dužnosti opštinski organ uprave nadležan za poljoprivredu i šumarstvo, a za stambene zgrade i stanove, opštinski organ uprave nadležan za stambene poslove (u daljnjem tekstu: nadležni organ).
Član 8.
Inicijativu za pokretanje postupka iz člana 7. ovog zakona može dati državni organ, politička organizacija, društveno organizacija, udruženje građana i građani.
(…) Član 10.
Napuštene nekretnine i pripadajuće pokretne stvari, nadležni organ je dužan popisati, obezbijediti i o njima voditi posebnu evidenciju.
(…) Član 11.
Ako su ispunjeni uslovi iz ovog zakona, nadležni organ donosi rješenje o proglašenju nekretnine privremeno napuštenom i o njihovom stavljanju pod upravu opštine. (…) Smatra se da su nekretnine pod upravom opštine od dana kada je izvršen popis iz člana 9. ovog zakona.
(…) Član 28.
Opština odgovara vlasniku za štetu pričinjenu na stvarima koje su stavljene pod njenu upravu.
25. Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 24/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Danom stupanja na snagu ovog zakona na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) prestaje primjena Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94 – u daljem tekstu – Zakon) i propisa koji uređuju pitanja privremeno napuštenih nekretnina u svojini građana u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona.
Član 2.
Danom stupanja na snagu ovog zakona organi i vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji (u daljem tekstu: nadležni organi) prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojima se nekretnine u svojini građana proglašavaju napuštenim ili se stavljaju pod upravu opštine.
Član 3.
Nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu opštine na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ostaju pod upravom opštine do vraćanja nekretnine vlasniku u posjed u skladu sa odredbama ovog zakona.
Član 15.
Vraćanje nekretnine u posjed vlasniku vrši se uz prisustvo službenog lica nadležne službe opštine iz člana 11. stav 1. ovog zakona.
O vraćanju nekretnine i uvođenju vlasnika nekretnine u posjed vodi se zapisnik koji, pored ostalog, treba da sadrži detaljan opis zatečenog stanja objekta i pokretnih stvari u njemu.
U slučaju kada zapisnik iz vremena kada je nekretnina napuštena ne postoji, nadležni organ vrši kontrolu nekretnine u vrijeme donošenja rješenja iz člana 12. ovog zakona (…).
Član 17a.
Odredbe ovog zakona odnose se i na nekretnine u svojini građana koje nisu proglašene napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, ukoliko je vlasnik odnosnu nekretninu napustio prije 4. aprila 1998. godine.
(…) Član l7d.
(…) Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom.
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(…) Član 172. stav 1.
Pravno lice odgovora za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Član 180.
Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
(…)
27. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 134.
(...)
(3) Ako se isprava nalazi kod organa vlasti ili pravne osobe kojoj je povjereno vršenje javnog ovlaštenja, a sama stranka ne može isposlovati da se isprava preda ili pokaže, sud će po prijedlogu stranke narediti tom organu, odnosno osobi, da ispravu dostave sudu.
VI.Dopustivost
28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000962 10 Rev od 10. januara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. marta 2012. godine, a apelacija je podnesena 26. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
32. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
35. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, da je povrijeđen princip jednakosti oružja, da su mu uskraćene garancije u pogledu nezavisnog i nepristranog suda, te najzad da je postupak trajao nerazumno dugo.
Dužina postupka
36. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je postupak povodom njegove tužbe pred redovnim sudovima trajao nerazumno dugo.
37. Ustavni sud zapaža da je apelant 7. oktobra 2006. godine pokrenuo parnični postupak radi naknade štete i da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 10. januara 2012. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka jeste pet godina i jedan mjesec.
38. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo parnični postupak radi naknade materijalne štete, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.
39. Ustavni sud primjećuje da se u ukupnom trajanju postupka od pet godina i jedan mjesec izdvaja period pred Kantonalnim sudom kom je trebalo gotovo tri godine da odluči o izjavljenoj žalbi. Međutim, imajući u vidu ukupno trajanje postupka pred tri sudske instance koji je i pravosnažno okončan, ne može se zaključiti da je postupak sagledan u cjelini trajao nerazumno dugo.
40. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Ostali aspekti prava na pravično suđenje
41. Apelant tvrdi i da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, nije poštovan princip jednakosti stranaka u postupku, te najzad da nije uživao garancije da o njegovom tužbenom zahtjevu odlučuje nezavisan i nepristran sud.
42. U prilog tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava apelant je ukazao na relevantne odredbe Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, ZOO-a i Zakona o šumama, te na podzakonske akte koji su regulisali gazdovanje privremeno napuštenim šumama shodno kojim je, prema njegovom mišljenju, tužena bila dužna da po službenoj dužnosti pokrene i provede postupak za formalno proglašenje nekretnine napuštenom, da zbog propusta da to učini postoji uzročna veza sa nastalom štetom, tj. uništenom šumom i time i odgovornost tužene koja je dozvolila da se imovina kontinuirano uništava u dužem periodu ne preduzimajući ništa u vezi s tim. Apelant tvrdi i da su redovni sudovi proizvoljno postupili kada nisu primijenili član 17d. u vezi s članom 17a. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana.
U vezi s tim dijelom navoda Ustavni sud podsjeća na to da je isto činjenično i pravno pitanje razmatrao u više apelacija u Odluci o dopustivosti broj AP 3672/08 od 12. oktobra 2011. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je ukazao na stav iz Odluke broj AP 3364/08 od 9. marta 2011. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je razmatrajući tu apelaciju naročito istakao da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto nije udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu kada su utvrdili da apelant nije dokazao da je sporna nekretnina proglašena napuštenom i stavljena pod upravu tužene u kojem slučaju bi on, u smislu člana 17d. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, mogao potraživati štetu od tužene. Identičan stav Ustavni sud je iskazao i u nizu predmeta koji su pokretali isto činjenično i pravno pitanje kao i u konkretnom slučaju (vidi Odluka o dopustivosti broj AP 3093/11 od 15. januara 2014. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 4344/11 od 15. januara 2014. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 4105/ 12 od 10. aprila 2014. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 2843/13 od 6. novembra 2014. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 1025/13 od 18. decembra 2014. godine). Ustavni sud smatra da se praksa ustanovljena u navedenom predmetu može primijeniti i u konkretnom slučaju.
43. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi i u konkretnom slučaju dali jasne i argumentovane razloge za svoje odluke kojima su odbili apelantov tužbeni zahtjev, tj. da apelant nije dokazao da je sporna šuma proglašena napuštenom i stavljena pod upravu tužene u kojem slučaju bi on, u smislu člana 17d. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, mogao potraživati štetu od tužene. Ustavni sud primjećuje i da se iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi.
44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.
45. Apelant tvrdi da je povrijeđen princip jednakosti stranaka u postupku i da mu je nametnut pretjeran teret da dokazuje da je tužena njegove nekretnine proglasila napuštenim, s obzirom na to da je rješenje o proglašenju imovine napuštenom donosila tužena koja nije imala interes da ga u postupku i predoči. U prilog tim navodima apelant je istakao i da je odgovornost tužene, shodno relevantnim odredbama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana odnosno Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, zakonska pretpostavka, pa je na njoj bio i teret dokazivanja da ne postoji njena odgovornost.
46. U vezi s tim dijelom navoda Ustavni sud primjećuje da je članom 7. ZPP određeno da je svaka strana dužna da iznese činjenice na kojim temelji svoj zahtjev i da izvede dokaze kojim se te činjenice utvrđuju. Dalje, članom 123. ZPP određeno je da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a članom 126. ZPP da u slučaju kada sud postojanje neke odlučne činjenice ne može utvrditi na temelju izvedenih dokaza primjenjuje pravilo o teretu dokazivanja. Najzad, članom 134. ZPP propisano je da, u slučaju kada se kao dokaz u postupku koristi isprava koja se nalazi kod organa koji vrši javna ovlaštenja, a sama stranka ne može isposlovati da joj se isprava preda, takvu ispravu po prijedlogu stranke pribavit će sud.
47. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da apelant nije dokazao da je tužena njegovu imovinu, šumu, proglasila napuštenom, da je stavila pod svoju upravu, kao i da je s njom na bilo koji način raspolagala. U postupku pred redovnim sudovima utvrđeno je da tužena nije raspolagala s tim nekretninama ni nakon stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, tj. nakon 4. aprila 1998. godine. Shodno navedenom, te imajući u vidu da apelant ne navodi i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da mu je bila uskraćena mogućnost da dođe do rješenja tužene o proglašenju njegove šume napuštenom, odnosno eventualne odluke tužene o raspolaganju s njegovom šumom, kao ni da je bio onemogućen da koristi mogućnost iz člana 134. ZPP, proizilazi da su apelantovi navodi i u tom dijelu neosnovani.
48. Dalje, apelant tvrdi da mu je uskraćena garancija da o njegovom tužbenom zahtjevu odlučuje nezavisan i nepristran sud. U prilog tim tvrdnjama apelant se pozvao na dvije presude istih sudova o, kako navodi, istom činjeničnom i pravnom pitanju, te ukazao na novinske naslove koji, prema njegovom mišljenju, ukazuju na pritisak kom su sudovi bili izloženi i zbog kog su odustali od stava iz presuda na koje ukazuje.
49. Ustavni sud podsjeća na to da se nepristranost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran.
50. Ustavni sud primjećuje da iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih uz apelaciju ne proizilazi da se u konkretnom slučaju pokreće pitanje subjektivne ili lične nepristranosti. U vezi s eventualnom objektivnom nepristranošću Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje na dvije presude iz kojih, suprotno njegovim navodima, proizilazi da se radilo o drugačijim činjeničnim i pravnim pitanjima. Naime, u jednom slučaju tužena je raspolagala napuštenom imovinom iako prethodno nije provodila postupak proglašenja imovine napuštenom, a u drugom slučaju je provela postupak i nekretninu proglasila napuštenom, stavila pod svoju upravu i njome raspolagala. Shodno takvom utvrđenju, u navedenim slučajevima je i utvrđena odgovornost tužene primjenom Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana i ZOO-a. Slijedom navedenog, te imajući u vidu i citirane odluke Ustavnog suda u kojim je predmet preispitivanja bio identičan stav redovnih sudova u povodu istog činjeničnog i pravnog pitanja kao i u apelantovom slučaju, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove navode ni u tom dijelu.
51. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, zatim navodi o povredi principa jednakosti stranaka u postupku i principa nezavisnog i nepristranog suda.
Pravo na imovinu i pravo na povratak
52. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu jer javne vlasti nisu ispunile svoju obavezu i preduzele mjere da zaštite njegovu imovinu, pa su ga na taj način onemogućili u tome da ostvari i pravo na povratak. Imajući u vidu da se navodi o propustu javne vlasti da ispuni pozitivnu obavezu i zaštiti njegovu imovinu u suštini svode na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, za koje je već zaključeno da su neosnovani u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi neosnovani u pogledu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII. Pravo na zabranu diskriminacije
53. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Prema njegovom mišljenju, diskriminisan je na nacionalnoj osnovi jer mu je tužena kao vlasniku srpske nacionalnosti onemogućila pristup imovini, istovremeno dozvoljavajući, kako navodi, pripadnicima „muslimanske nacionalnosti“ da njegovu imovinu uništavaju i pljačkaju. Shodno navedenom, proizilazi da se apelantovi navodi o diskriminaciji vezuju za pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu i s tim u vezi primjenu materijalnog prava. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali na to da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, te u nedostatku dokaza da je apelant na bilo koji način osporenim odlukama onemogućen da pristupi svojoj imovini, Ustavni sud zaključuje i da su apelantovi navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak koji je pravosnažno okončan pred tri sudske instance trajao pet godina i jedan mjesec, te kada su, uz poštivanje principa jednakosti stranaka i nezavisnog i nepristranog suda, redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantno materijalno pravo i to na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s navedenim pravima kada se kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman