Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1265/12 (E. B. iz Banjaluke)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prekid postupka
  • Naknada štete
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1265/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1265/12, rješavajući apelaciju Enise Bajrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Enise Bajrić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 046702 11 Rev od 17. januara 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 046702 10 Gž 2 od 24. januara 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Enisa Bajrić iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 4. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 046702 11 Rev od 17. januara 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 046702 10 Gž 2 od 24. januara 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od Javne zdravstvene ustanove Dom zdravlja Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni i Osnovni sud dostavili su odgovore 27. februara, a Okružni sud i tuženi 11. februara 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je tužbom od 25. juna 1993. godine pokrenula radni spor pred Osnovnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud).

6. Osnovni sud je Rješenjem broj RS-276/93 od 4. jula 1995. godine, donesenim u skladu s članom 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja, prekinuo postupak.

7. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 046702 93 P (stari broj RS 276/93) od 13. jula 2009. godine nastavio postupak prekinut rješenjem od 4. jula 1995. godine.

8. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 P 046702 09 Gž od 15. oktobra 2009. godine odbio žalbu tuženog kao neosnovanu i potvrdio rješenje Osnovnog suda od 13. jula 2009. godine. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, ukazano na to da apelantici nikad nije uručeno rješenje o prekidu postupka u skladu sa ZPP, da je apelantica po redovnom toku stvari mogla, ne čekajući 11 godina, da podnese prijedlog za nastavak postupka, budući da je ratno stanje kao i stanje neposredne ratne opasnosti na teritoriji RS ukinuto još 1996. godine.

9. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 046702 93 P od 2. avgusta 2010. godine usvojio apelanticin tužbeni zahtjev i poništio kao nezakonite Rješenje tuženog broj 0501-318-16/93 od 26. aprila 1993. godine (o prestanku radnog odnosa) i Odluku tuženog broj 0501-388-2 od 20. maja 1993. godine (o odbijanju apelanticinog prigovora na rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa). Istom presudom tuženi je obavezan da apelantici na ime neisplaćenih plata za period od 30. aprila 1993. godine do 12. juna 2010. godine isplati na ime naknade štete zbog neisplaćenih plata označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

10. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 046702 10 Gž 2 od 24. januara 2011. godine žalbu tuženog djelimično uvažio i presudu Osnovnog suda preinačio na način da je tuženi obavezan da apelantici na ime naknade štete za neisplaćene plate za period od 30. aprila 1993. godine do 1. jula 1994. godine isplati označeni novčani iznos, a odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu štete zbog neisplaćenih plata za period od 1. jula 1994. godine do 12. juna 2010. godine. Najzad, u preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.

11. Iz obrazloženja presude proizilazi da je Okružni sud zaključio da je relevantni propis za razrješenje konkretne pravne stvari Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 42/90), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke o prestanku radnog odnosa apelantici. Dalje, ukazano je na to da iz rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa od 26. aprila 1993. godine proizilazi da je apelantici radni odnos prestao zaključno sa 30. aprilom 1993. godine zbog smanjenog broja izvršilaca shodno Programu ekonomskog viška radnika. Iz odluke tuženog od 20. maja 1993. godine, kojom je odbijen apelanticin prigovor na navedeno rješenje, proizilazi da se prilike kod tuženog zbog kojih je donijeto prvostepeno rješenje nisu promijenile, te je njen prigovor i odbijen. Iz obrazloženja presude proizilazi da je tuženi prije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa 29. juna 1992. godine donio rješenje kojim je apelantica upućena na privremeno čekanje posla počev od 1. jula 1992. godine do daljnjeg zbog nedostatka posla, da se ona protiv tog rješenja nije žalila, pa da je ono postalo pravosnažno.

12. Okružni sud je ukazao na to da je članom 21. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelantici prestao radni odnos, bilo regulisano da radniku za čijim radom je prestala potreba radni odnos ne može prestati dok mu se ne obezbijedi jedno od sljedećih prava: pravo na rad u drugoj organizaciji, pravo na prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju, pravo na dokup staža ili pravo na jednokratnu naknadu u vidu otpremnine. Stavom 2. navedenog člana bilo je određeno da radnik kom nije obezbijeđeno niti jedno od navedenih prava ima pravo na novčanu naknadu najmanje u visini zajamčenog ličnog dohotka dok se ne steknu uslovi za ostvarivanje nekog od navedenih prava, ali najduže dvije godine. Najzad, istaknuto je da je članom 75. stav 2. tačka 8. istog Zakona bilo regulisano da protekom roka iz člana 21. stav 2. Zakona radniku prestaje radni odnos bez njegove saglasnosti, računajući od upućivanja na čekanje posla.

13. Okružni sud je zaključio da u vrijeme kada je doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa apelantica još uvijek nije bila na čekanju posla duže od dvije godine, već kraći period, zbog čega tuženi i nije mogao donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici koja je bila na čekanju posla i kojoj nije bilo obezbijeđeno niti jedno od prava iz člana 21. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Ukazano je na to da je rješenje o prestanku radnog odnosa bilo moguće donijeti tek nakon proteka dvije godine od upućivanja na čekanje posla, tj. 1. jula 1994. godine, kada je apelantici radni odnos prestao u skladu s članom 75. stav 2. tačka 8. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Shodno navedenom, zaključeno je da je tuženi postupio protivno citiranoj zakonskoj odredbi, a zbog čega su rješenje tužene o prestanku radnog odnosa i odluka tuženog nezakoniti.

14. Okružni sud je istakao da je rješenje o upućivanju apelantice na privremeno čekanje posla postalo pravosnažno jer se apelantica protiv njega nije žalila, pa da se više ne može preispitivati njegova zakonitost. Imajući u vidu da je apelantica mogla biti na čekanju posla najduže dvije godine, za koji period joj je tuženi bio dužan isplaćivati naknadu u skladu s članom 21. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, kao i da je apelantici naknada isplaćivana do 30. aprila 1993. godine kada joj je radni odnos nezakonito prestao, Okružni sud je tuženog obavezao da joj isplati i naknadu za period od 30. aprila 1993. godine do 1. jula 1994. godine kada je apelantici radni odnos trebao prestati shodno članu 75. stav 2. tačka 8. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa.

15. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 046702 11 Rev od 17. januara 2012. godine apelanticinu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud se u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjima Okružnog suda, te ponovio stav da bi apelantici, shodno članu 75. stav 2. tačka 8. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, radni odnos prestao 1. jula 1994. godine, pa da joj pravo na naknadu neisplaćenih plata pripada samo za period od 30. aprila 1993. godine kada joj je nezakonito prestao radni odnos pa do 1. jula 1994. godine kada bi joj radni odnos prestao po sili zakona.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantica tvrdi da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično i fer suđenje, pravo na ravnopravnost građana, pravo na jednakost pred zakonom, pravo na uživanje pravne zaštite bez obzira na pol, rasu i nacionalnost. Zatim navodi diskriminaciju, „zna se po kojoj osnovi“, povredu prava na rad, prava na zaradu iz rada i radnih odnosa, te prava na dostojanstvo i ugled. Navodi da se javna funkcija vrši suprotno pravilima morala i normama pozitivnog prava.

17. Iz prilično nejasnih navoda u suštini proizilazi da apelantica smatra da su joj navedena prava povrijeđena jer su osporene odluke tuženog nezakonite, redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo na pravilno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da je prestanak radnog odnosa utvrđen protivno odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Najzad, apelantica je istakla da njen predmet nije uzet u rad punih 17 godina i „da to sve govori i da je prema njoj iskazana mržnja“.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na obrazloženje svoje presude, te istakao da njome nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji ukazuje.

19. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz svoje odluke.

20. Osnovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije naveo hronologiju postupka.

21. Tuženi je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su neosnovane apelanticine tvrdnje o pogrešnoj primjeni prava, te je ukazano na to da su s tim u vezi dati iscrpni razlozi i obrazloženja u osporenim odlukama. Istaknuto je da činjenica da je postupak okončan nakon 17 godina od podnošenja tužbe može biti pripisana isključivo apelantici i njenom pasivnom odnosu, odnosno da se niz godina nije nalazila u BiH i da joj je bilo nemoguće uručiti poziv za ročište. Istakao je da apelantica ničim nije obrazložila u čemu se sastoji povreda bilo kog od prava na koje se pozvala. V.Relevantni propisi

22. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 42/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 21.

(1) Radniku za čijim je radom prestala potreba zbog tehnoloških i drugih unapređenja kojim se doprinosi povećanju produktivnosti i uvećava uspjeh organizacije odnosno poslodavca ne može prestati radni odnos dok mu se ne obezbijedi, u skladu sa kriterijima utvrđenim zakonom i opštim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom, jedno od prava po osnovu rada:

1. pravo na rad u drugoj organizaciji (…) 2. pravo na prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju (…) 3. pravo na dokup staža (…) 4. pravo na jednokratnu naknadu u vidu otpremnine (… ) 5. druga prava u skladu sa zakonom.

(2) Radnik kome nije obezbijeđeno jedno od prava iz stava 1. ovog člana ima pravo na novčanu naknadu najmanje u visini zajamčenog ličnog dohotka dok se ne steknu uslovi za ostvarivanje tog prava, a najduže dvije godine.

(…) Član 75.

(…) (2) Radniku prestaje radni odnos bez njegove saglasnosti:

(…) 8. (…) i istekom roka iz člana 21. stav 2. ovog zakona;

(…) VI.Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 046702 11 Rev od 17. januara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 1. jula 2013. godine, a apelacija je podnesena 4. aprila 2012. godine. S obzirom na datum podnošenja apelacije i datum kada je apelantici presuda uručena, proizilazi da je apelacija podnijeta i prije uručenja presude, te da je ispunjen uslov iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

27. Iz apelanticinih navoda u suštini proizilazi da ona osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama u suštini povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

30. Apelantica u suštini smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo.

31. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelacija pokreće, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

33. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da je apelantica rješenjem tuženog upućena na privremeno čekanje posla, da se apelantica na to rješenje nije žalila, pa je ono postalo pravosnažno. U relevantnom periodu na snazi je bio Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je u članu 21. propisivao da u tom slučaju radniku mora biti osigurano neko od prava utvrđenih navedenim članom, da sve dok se to ne desi radniku se mora isplaćivati zagarantovana plata, ali najduže dvije godine od upućivanja na čekanje posla. Dalje, članom 75. stav 2. tačka b) istog zakona bilo je propisano da radniku koji je upućen na čekanje posla radni odnos prestaje protekom roka iz člana 21, tj. dvije godine od upućivanja na čekanje posla. Redovni sudovi su zaključili da je tuženi u apelanticinom slučaju rješenja o prestanku radnog odnosa donio prije proteka roka iz člana

75. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa pa da su ona zbog toga nezakonita. S obzirom na to da je rok od dvije godine isticao 1. jula 1994. godine kada je apelantici radni odnos trebao prestati po sili zakona, da je zagarantovanu platu primala do 30. aprila 1993. godine, tuženi je obavezan da joj platu isplati sve do 1. jula 1994. godine. Budući da ni sama apelantica ne osporava utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi na tako utvrđeno činjenično stanje proizvoljno ili pogrešno primijenili Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa kao zakon koji je važio u relevantnom periodu. Također, u konkretnom slučaju, a suprotno apelanticinim tvrdnjama, nema ničega što bi uputilo na zaključak da je primjena prava bila diskriminacijska na apelanticinu štetu.

34. Ustavni sud primjećuje da apelantica navodi i da njen predmet nije uzet u rad punih 17 godina. Iako to apelantica izričito ne navodi, proizilazi da problematizuje i dužinu trajanja postupka. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz rješenja koje je sama apelantica predočila proizilazi da je postupak povodom njene tužbe bio prekinut 1995. godine, kao i da je donijeto rješenje da se postupak nastavlja čim je apelantica predložila nastavak postupka 2009. godine, a nakon čega je postupak, pred tri sudske instance, pravosnažno i okončan 2012. godine, tj. za nešto više od tri godine od nastavka postupka. Shodno navedenom, te imajući u vidu da se od stranaka očekuje da imaju aktivan stav u zaštiti i ostvarivanju svojih građanskih prava, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su dužini postupka doprinijeli redovni sudovi, pa tako doveli u pitanje apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

35. Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Ostali navodi

36. Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje apelanticine tvrdnje da su joj povrijeđeni pravo na ravnopravnost građana, pravo na jednakost pred zakonom, pravo na uživanje pravne zaštite bez obzira na pol, rasu i nacionalnost, te pravo na zabranu diskriminacije, s obzirom na to da povredu navedenih prava apelantica temelji na identičnim navodima koji su već ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na činjenično stanje koje se ne dovodi u pitanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne, pogrešne ili diskriminacijske primjene prava.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1265/12 (E. B. iz Banjaluke) | Sudska praksa | Aktio