Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2871/12 (Š. H. iz Maglaja)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stečaj
- Otpremnina
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2871/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2871/12, rješavajući apelaciju Šerifa Hidića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Šerifa Hidića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku ostvarivanja prava na otpremninu koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 007713 11 U od 11. maja 2012. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Šerifa Hidića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 007713 11 U od 11. maja 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Šerif Hidić iz Maglaja (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 30. jula 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 007713 11 U od 11. maja 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, te Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Ministarstvo rada) zatraženo je 9. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor dostavio 12. februara 2015. godine, a Ministarstvo rada 23. februara 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 31. januara 2001. godine podnio zahtjev Komisiji za isplatu otpremnine po članu 182, odnosno 152. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija za implementaciju člana 152 ZOR-a).
6. Apelant je 8. januara 2011. godine uputio urgenciju za rješavanje njegovog zahtjeva.
7. Apelant se 24. februara 2011. godine zahtjevom obratio Republičkoj upravnoj inspekciji zbog nepostupanja po njegovom zahtjevu za isplatu otpremnine.
8. Republička upravna inspekcija je obavijestila apelanta da je 24. marta 2011. godine obavila vanredni inspekcijski nadzor kod Komisije za implementaciju člana 152. ZOR-a, da je utvrdila da je navedeno tijelo prekršilo član 206. stav 1. Zakona o općem upravnom posupku (u daljnjem tekstu: ZUP), jer najviše u roku od dva mjeseca od podnošenja zahtjeva nije donijeto rješenje. Najzad, apelant je obaviješten da je rješenjem od 25. marta 2011. godine Komisiji naloženo da u roku od 60 dana donese rješenje, odnosno odgovarajući upravni akt po apelantovom zahtjevu.
9. Komisija za implementaciju člana 152. ZOR-a je Rješenjem broj 05/5-8966/R.B. od 21. aprila 2011. godine odbila apelantov zahtjev za priznavanje prava na otpremninu kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je ukazano da je apelantu, kao i mnogim drugim radnicima „Energoinvesta“- Tvornica niskonaponske opreme Doboj (u daljnjem tekstu: poslodavac) radni odnos prestao zbog otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem. S tim u vezi je ukazano da je 27. decembra 1990. godine SDK - Filijala Doboj podnijela Višem sudu u Doboju prijedlog za otvaranje stečajnog postupka u skladu sa članom 3. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, nakon čega je sud donio rješenje o otvaranju stečajnog postupka. Nadalje, na osnovu uvida u dopis poslodavca od 17. maja 1991. godine, upućenog Izvršnom odboru Skupštine općine Doboj, utvrđeno je da je sa 16. majem 1991. godine okončana prva faza stečajnog postupka, da je svim radnicima u skladu sa zakonom prestao radni odnos i da su upućeni na Zavod za zapošljavanje. Shodno navedenom, zaključeno je da apelantu radni odnos nije prestao u smislu člana 152. ZOR-a, nego u skladu sa članom 3. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji.
10. Ministarstvo rada je Rješenjem broj 16-126-185/2011/R.B. od 8. juna 2011. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Komisije za implementaciju člana 152. ZOR-a odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je ukazano da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, te da je na ovako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.
11. Apelant je 18. augusta 2011. godine Okružnom sudu podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva rada.
12. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 007713 11 U od 11. maja 2012. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da su neosnovnai apelantovi navodi da mu je radni odnos kod poslodavca prestao nezakonito. U vezi s tim je ukazano da je upravo nastupanjem zakonom propisanih razloga, tj. nastupanjem posljedica otvaranja stečajnog postupka, apelantu kao i velikom broju radnika kod istog poslodavca prestao radni odnos.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantovi navodi svode se na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant tvrdi da je pogrešan zaključak da mu je radni odnos prestao zbog otvaranja stečajnog psotupka. U vezi s tim, ukazuje da mu je radna knjižica zaključena 30. aprila 1992. godine, da nikad nije dobio rjšenje o prestanku radnog odnosa, a što, po njegovom mišljenju, ukazuje da mu je radni odnos prestao nezakonito. Zbog toga, apelant smatra da nije mogla biti poklonjena vjera dokazima poslodavca o otvaranju stečaja zbog kog mu je prestao radni odnos. Nadalje, apelant ukazuje da je postupak odlučivanja po njegovom zahtjevu pred Komisijom za implementaciju člana 152. ZOR-a trajao pretjerano dugo, pa je zatražio da mu se odredi naknada materijalne i nematerijalne štete koju je zbog toga pretrpio. Najzad, apelant tvrdi da Okružni sud, odlučujući po identičnim zahtjevima protiv istog poslodavca, donosi različite odluke.
b) Odgovor na apelaciju
14. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja iz osporene presude.
15. Ministarstvo rada je u odgovoru na navode iz apelacije ponovilo činjenice koje su bitne za odlučivanje u konkretnom sporu. Nadalje, ukazano je da činjenica da ne postoji dokaz o izdavanju rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu ne znači da mu je radni odnos prestao nezakonito, jer je prestao po sili zakona i rješenja u takvim okolnostima imaju samo deklaratoran karakter kojim se konstatira ono što je nastupilo po sili zakona.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 182 (152) Radnik koji se na dan 31. decembar 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca, počev od tog datuma pa do dana stupanja na snagu ovog zakona, ima pravo da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona podnese zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. Zahtjev se podnosi ministarstvu nadležnom za poslove rada, u pismenom obliku (lično ili preporučenom poštom).
17. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
Član 206.
Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a pre donošenja rešenja nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odlaganja (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od mjesec dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok. U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, organ je dužan donijeti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od dva mjeseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. Ako organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rešenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtjev odbijen.
18. Zakon o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji („Službeni list SFRJ“ broj 84/89) u relevantnom dijelu glasi:
Član 93.
Danom otvaranja stečajnog postupka prestaju radni odnosi radnika dužnika.
[ ] Stečajni upravnik dužan je da o prestanku radnog odnosa radnika dužnika obavijesti, radi ostvarivanja prava radnika, nadležni organ za zapošljavanje i društveno-političku zajednicu na čijoj je teritoriji sjedište dužnika, odnosno na čijoj teritoriji se nalazi dio dužnikove imovine.
19. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 42/90) u relevantnom dijelu glasi:
Član 77.
Radniku prestaje radni odnos pod uslovima i na način utvrđen saveznim zakonom kada je otvoren postupak za prestanak organizacije.
[ ]
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 007713 11 0d 11. maja 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. juna 2012. godine a apelacija je podnesena 30. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] U odnosu na suđenje u razumnom roku
27. Apelant tvrdi da je postupak odlučivanja po njegovom zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu trajao nerazumno dugo.
28. Ustavni sud zapaža da je apelant 31. januara 2001. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. O njegovom zahtjevu konačno je odlučeno osporenom presudom Okružnog suda od 11. maja 2012. godine. Dakle, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka koji je trajao više od 11 godina i tri mjeseca.
29. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom postupku.
Ustavni sud zapaža da se u ukupnoj dužini trajanja postupka izdvaja postupak pred Komisijom za implementaciju člana 152. ZOR-a koja je o apelantovom zahtjevu odlučila tek 21. aprila 2011. godine, tj. nakon nešto više od deset godina od podnošenja zahtjeva. Ministarstvo rada u odgovoru na navode iz apelacije nije ponudilo bilo kakvo obrazloženje i razloge za ovako dugo trajanje postupka. Na drugoj strani, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelant tek 2011. godine od Ministarstva rada i Upravne inspekcije, ulaganjem urgencija, tražio da o njegovom zahtjevu bude odlučeno, kao i da je nakon obraćanja Upravnoj inspekciji postupak pred dvije instance okončan za četiri mjeseca. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelant nije koristio mogućnost ulaganja žalbe zbog šutnje administracije i tako eventualno utjecao na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, ovaj propust se ne može smatrati njegovim doprinosom u ukupnom trajanju postupka, jer je ovu mogućnost mogao, ali i nije morao koristiti da bi njegov zahtjev bio pravodobno riješen, budući da njegovo nekorištenje nije sprečavalo nadležna tijela da odluče o zahtjevu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3570/08 od 15. jula 2011. godine, stav 28, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, također, podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini postupka. Najzad, s obzirom na to da je, nakon donošenja rješenja Komisije, o apelantovoj žalbi, odnosno tužbi, odlučeno za nešto više od jedne godine, ne može se zaključiti da su Ministarstvo rada i Okružni sud svojim postupanjem doprinijeli nerazumnom trajanju predmetnog postupka.
30. Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
31. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime „materijalne i nematerijalne štete“, koju je apelant tražio zbog povrede svojih prava, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud podsjeća da dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo, pa, s obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje povrede prava na suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije odgovarajuća satisfakcija za apelanta. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
32. Iz apelantovih navoda, u suštini, proizlazi da smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
33. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao apelacije koje su pokretale identična činjenična i pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnog suda i tijela uprave kojim je, također, odbijen zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu radniku koji je bio u radnom odnosu kod istog poslodavca kao i apelant (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 178/12 od 25. februara 2015. godine, tačka 32, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3646/10 od 12. juna 2013. godine, tačka 35, dostupne i na www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je istakao da „primjećuje da iz osporene presude, kao i rješenja prvostepenog i drugostepenog organa proizlazi da je kod apelanticinog poslodavca otvoren stečajni postupak, što je, u skladu sa članom 93. stav 1. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, bila zakonska osnova za prestanak radnog odnosa svih zaposlenih, pa i apelantice. Potom, u postupku je, na temelju uvida u dopis poslodavca od 17. maja 1991. godine, utvrđeno da je o otvaranju stečajnog postupka i prestanku radnog odnosa zaposlenih sa 16. majem 1991. godine, u skladu sa obavezom iz člana 93. stav 3. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, obaviješten i Izvršni odbor Skupštine općine Doboj. Također, ukazano je da iz apelanticine radne knjižice proizlazi da je zaključena 16. maja 1991. godine. [ … ] Apelantica u apelaciji ne tvrdi da nad poslodavcem nije bio otvoren stečajni postupak, već da se nije moglo vjerovati dokazima koje je predočio bivši poslodavac na ovu činjenicu. Pri tome apelantica ne obrazlaže i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da joj je bila uskraćena mogućnost da se o ovim dokazima izjašnjava, ili da predoči dokaze kojim će ih osporiti. Činjenica da je apelantica nakon 16. maja 1991. godine bila u više navrata angažirana na određeno vrijeme, tj. posljednji put u razdoblju od 1. do 30. aprila 1992. godine, ne upućuje na zaključak da je bila u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine s obzirom na to da joj je radni odnos prestajao nakon proteka vremena na koje je bila angažirana, što proizlazi iz fotokopije radne knjižice koju je priložila uz apelaciju. S obzirom na to da je u navedenim razdobljima apelantica radila na određeno vrijeme i da joj je radni odnos prestajao protekom vremena na koje je bila angažirana, poslodavac nije imao obavezu donositi i rješenje o prestanku radnog odnosa protekom razdoblja angažmana. Apelantica tvrdi da ne postoje rješenja o radu na određeno vrijeme, ali ne objašnjava i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz zašto je radna knjižica u razdoblju nakon 16. maja 1991. godine u više navrata zaključivana po proteku određenog razdoblja. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i u ovom dijelu neutemeljeni“.
34. S obzirom na to da se razlozi navedeni u odlukama broj AP 178/12 i broj AP 3646/10 u cijelosti odnose i na ovu odluku, zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da ni u konkretnom slučaju materijalnopravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, da je njihova primjena zasnovana na činjenicama koje su utvrđene u postupku, a koje nisu dovedene u pitanje apelantovim navodima, te da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi upućivalo na zaključak o različitom postupanju istog suda u istom činjeničnom i pravnom pitanju.
35. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koje se apelant pozvao.
Ostali navodi
36. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, također, temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava a zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje. Budući da je Ustavni sud iznesene navode u prethodnim tačkama ove odluke već ispitao i utvrdio da su neosnovani, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu i isplatu otpremnine zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa meritorno odlučeno tek nakon nešto više od 11 godina i tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, a pri tome nije ponuđen niti jedan razlog ili obrazloženje za ovako dugo trajanje postupka.
38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, te u vezi s tim primjenom relevantnih zakonskih odredaba na utvrđeno činjenično stanje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
40. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman