Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3012/12 (M. L. iz Beograda)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Građevinsko zemljište
  • Zamjena nekretnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3012/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3012/12, rješavajući apelaciju Milice Lemić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milice Lemić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 014932 11 Rev od 22. maja 2012.

godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002266 09 Gž od 15. februara 2011. godine i Presude Opštinskog suda u Sanskom Mostu broj P 159/05 od 31.

oktobra 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milica Lemić iz Beograda (u daljnjem tekstu: apelantkinja), a koju zastupaju Goranka Marijanac i Zoran Kisin, advokati iz Banje Luke, podnijela je 9. avgusta 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 014932 11 Rev od 22. maja 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 P 002266 09 Gž od 15. februara 2011. godine i Presude Opštinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P 159/05 od 31. oktobra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Opštinskog suda, te I.Ž. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i F.Ž. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 6. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 13. februara 2015. godine, Kantonalni sud 12. februara 2015. godine, a Opštinski sud 20. februara 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantkinja je 20. maja 2005. godine Opštinskom sudu podnijela tužbu protiv prvotuženog i drugotuženog radi utvrđivanja ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog 1993. godine između apelantkinjinog oca i prvotuženog.

6. Opštinski sud je održao pripremno ročište 17. juna 2008. godine, a ročišta za glavnu raspravu 27. avgusta i 3. oktobra 2008. godine.

7. Opštinski sud je Presudom broj P 159/05 od 31. oktobra 2008. godine odbio kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su ništavi ugovori o zamjeni nekretnina, i to: Ugovor zaključen 11. novembra 1993. godine u Sanskom Mostu i ovjeren kod Osnovnog suda u Sanskom Mostu 12. novembra 1993. godine pod brojem OV 391/93 između apelantkinjinog oca i prvotuženog kojim su zamijenjene bliže označene nekretnine i Ugovor zaključen 11. novembra 1993. godine u Sanskom Mostu i ovjeren kod Osnovnog suda u Sanskom Mostu 17. novembra 1993. godine pod brojem OV 391/93 između apelantkinjinog oca i prvotuženog kojim su zamijenjene bliže označene nekretnine, da je prvotuženi dužan trpjeti da se u zemljišnoj knjizi Opštinskog suda u Biogradu na Moru na označenoj nekretnini uspostavi zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije izvršene zamjene, te da je dužan trpjeti da se u Državnoj geodetskoj upravi Republike Hrvatske - Područni ured Zadar, u posjedovnom listu označenog broja uspostavi stanje kakvo je bilo prije izvršene zamjene, tj. da se apelantkinjin otac upiše kao posjednik označenih nekretnina sa dijelom 1/1, te da su prvo i drugotuženi dužni apelantkinji predati u posjed slobodne od lica i stvari označene nekretnine.

8. Iz obrazloženja presude proizilazi da je apelantkinja tvrdila da ugovori o zamjeni nekretnina nisu punovažni zbog toga što je ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 11. novembra 1993. godine i ovjeren 17. novembra 1993. godine, broj ovjere OV 391/13, sačinjen bez znanja njenog oca, da nije evidentiran u knjizi ovjere, kao i da se vidno razlikuju potpisi oba ugovarača. Na temelju iskaza prvotuženog utvrđeno je da je sa apelantkinjinim ocem zaključio dva ugovora o zamjeni, i to prvi ugovor u kom je upisana samo zemlja apelantkinjinog oca, a ne i kuća, te drugi, u kom je nakon što je apelantkinjin otac to primijetio, unesena i kuća u Biogradu na Moru. Nadalje, prvotuženi je izjavio da su nakon toga ugovor o zamjeni ovjerili u sudu 17. novembra 1993. godine. Opštinski sud je ukazao da je ovom iskazu prvotuženog poklonio vjeru jer je potkrijepljen sprovedenim materijalnim dokazima i ciljem samog ugovora o zamjeni. U vezi s tim je ukazano da iz sprovednih dokaza proizilazi da je na označenoj k.č. u Biogradu na Moru uknjižena stambena zgrada navedenih karakteristika u kojoj je do 1991. godine živio apelantkinjin otac, to je, s obzirom da je svrha zamjene bila da se apelantkinjin otac nastani u Sanskom Mostu, a prvotuženi u Biogradu na Moru, očiglednom greškom na prvom ugovoru propušteno da se navede i stambena zgrada, a što je otklonjeno saglasnom voljom ugovarača u ugovoru koji je ovjeren 17. novembra 1993. godine. Nadalje, ukazano je da apelantkinja u prilog tvrdnji da njen otac nije znao za ugovor ovjeren 17. novembra 1993. godine, kao i da su potpisi različiti nije predočila niti jedan dokaz. Činjenica da se uvidom u knjigu ovjerenih ugovora nije moglo utvrditi da je ovjera od 17. novembra 1993. godine u knjigu i upisana ocijenjena je irelevantnom, jer se iz ugovora jasno vidi da su potpisi ugovarača ovjereni pred sudom i da je tako ovjeren ugovor prihvaćen kao pravno valjan, a što proizilazi iz potvrde Poreske uprave u Biogradu na Moru, gdje je ugovor ovjeren 17. novembra 1993. godine korišćen za uknjižbu prava posjeda i svojine, kao i za izradu Rješenja Osnovnog suda u Sanskom Mostu broj Dn 28/93 od 17. novembra 1993. godine.

9. Iz obrazloženja presude proizilazi da je među strankama bilo nesporno da je prvotuženi nakon zaključenja ugovora 1993. godine stupio u posjed nekretnina u Biogradu na Moru, a apelantkinjin otac u posjed nekretnina u Sanskom Mostu. Nadalje, na temelju sprovedenih materijalnih dokaza-označenih ZKU, presude zbog izostanka, kopije katastarskog plana, istorije upisa Zemljišnoknjižnog ureda Geodetske uprave Zadar, utvrđeno je da se prvotuženi uknjižio kao vlasnik i posjednik nekretnina u Biogradu na Moru. Na osnovu iskaza prvotuženog, kao i rješenja Opštinskog suda u Biogradu na Moru utvrđeno je da je prvotuženi nekretnine koje su bile predmet zamjene prodao u junu 2007. godine.

10. Na osnovu Rješenja Osnovnog suda u Sankom Mostu broj Dn 28/93 od 17. novembra 1993. godine utvrđeno je da je na osnovu ugovora o zamjeni koji je zaključen 11. novembra 1993. godine i ovjeren 17. novembra 1993. godine dozvoljeno polaganje isprava sticanja prava korišćenja nekretnina u Sanskom Mostu u korist apelantkinjinog oca. Na temelju sprovedenih dokaza nije utvrđeno da li je ova odluka suda i sprovedena u katastru nekretnina Opštine Sanski Most s obzirom na to da je na temelju izvoda iz p.l. broj 754 k.o. Sanski Most od 24. juna 2004. godine utvrđeno da je k.č. broj 1903/1 i dalje upisana na prvotuženog. U odnosu na izvedeni dokaz, izvod iz p.l. broj 4863 k.o. Sanski Most sud nije mogao utvrditi da se radi o istoj k.č. broj 1903/2 koja je bila predmet zamjene s obzirom na to da broj p.l., posjedovno stanje, površina ne odgovaraju podacima iz ranijeg p.l. broj 754 k.o. Sanski Most, pa ovom dokazu nije poklonjena vjera. Zbog toga su apelantkinjine tvrdnje da je ugovor o zamjeni ništav zbog toga što je vršena zamjena k.č. broj 1903/2, koja je neizgrađeno građevinsko zemljište koje je kao takvo bilo van prometa, ocijenjene su neosnovane. S tim u vezi je ukazano i da se radilo o zemljištu na kom je u momentu zamjene bio izgrađen građevinski objekat, kao i da je Osnovni sud u Sanskom Mostu Rješenjem broj DN 28/93 od 17. novembra 1993. godine dozvolio promet navedene parcele.

11. Neosnovanim su ocijenjene i apelantkinjine tvrdnje da je ugovor o zamjeni zaključen pod ratnim okolnostima, u vrijeme kada se njen otac, kao Srbin u Biogradu na Moru, osjećao ugroženim i prinuđenim da zaključi ugovor o zamjeni nekretnina. U vezi s tim je ukazano da je na temelju izjave prvotuženog utvrđeno da su apelantkinjin otac i on sve do smrti apelantkinjinog oca bili u kontaktu, da su obojica bili srećni i zadovoljni zaključenim ugovorom o zamjeni, da su stupili u kontakt preko zajedničkog poznanika, da je on Sanski Most napustio u vrijeme kada se stanje već bilo normalizovalo i kada ga niko nije maltretirao. Nadalje, ukazano je i na pismo iz 1998. godine koje je prvotuženi pisao apelantkinjinom ocu, a koje je kao dokaz sprovela apelantkinja, iz kog proizilazi da su prvotuženi i apelantkinjin otac ostali u kontaktu i poslije rata, te da su više puta kontaktirali telefonom. Na temelju navedenog zaključeno je da je apelantkinjin otac sve do smrti, 31. avgusta 2002. godine, imao mogućnost da mirnim putem ili putem suda traži poništenje ugovora o zamjeni, ili da, u slučaju da je cilj zamjene bio čuvanje nekretnina kako je apelantkinja tvrdila, traži njihov povrat. Međutim, činjenica da je ugovor o zamjeni opstao, po ocjeni Opštinskog suda, govori da su postojale volja i saglasnost apelantkinjinog oca. Najzad, ukazano je i da iz pisma koje je apelantkinja predočila proizilazi da je njen otac znao da je prvotuženi u posjedu nekretnina u Biogradu na Moru, da mu je prvotuženi nudio pomoć ukoliko „zapne oko predmeta“, kao i da mu je nudio da zaključe novi ugovor. Iz obrazloženja presude proizilazi da sud nije poklonio vjeru apelantkinjinoj izjavi, kao i izjavama njenih svjedoka koje su bile gotovo identične njenoj. Po ocjeni suda, radilo se o ličnom interesu apelantkinje da se ugovor o zamjeni poništi, a ne o interesu njenog oca da se ugovor poništi. Najzad, ukazano je da apelantkinja u toku postupka nije dokazala ni činjenicu da je imovina koju je dobio njen otac znatno manje vrijednosti od imovine koju je on dao u zamjenu.

12. Opštinski sud je zaključio da na temelju sprovednih dokaza ne postoje razlozi za ništavost, a ni pobojnost ugovora o zamjeni nekretnina u smislu člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U odnosu na prvi ugovor o zamjeni (zaključen 11. novembra 1993. godine i ovjeren 12. novembra 1993. godine) ukazano je da je potpisivanjem drugog ugovora o zamjeni, ovjerenog 17. novembra 1993. godine, saglasnom izjavom volja ugovarača on poništen, tj. da nije ni postojao, pa da se nije moglo ni tražiti njegovo poništenje. S obzirom na to da u vrijeme zaključenja ugovora nije bio zabranjen promet nekretnina u privatnoj svojini, a što su okolnosti i konkretnog slučaja, zaključeno je da apelantkinja nije dokazala da postoji ni neki drugi razlog zbog kog bi ugovor o zamjeni bio ništav.

13. U pogledu drugotuženog, ukazano je da je na temelju sprovedenih dokaza nesporno utvrđeno da nije učestvovao u zaključenju ugovora o zamjeni zaključenog između apelantkinjinog i njegovog oca kao prvotuženog, kao i da nije živo u Biogradu na Moru, pa je prigovor nedostatka pasivne legitimacije ocijenjen osnovanim.

14. Najzad, uvidom u spis broj P 127/05 utvrđeno je da se radilo o tužbi drugotuženog protiv apelantkinjinog oca i prvotuženog radi utvrđivanja djelimične ništavosti predmetnog ugovora o zamjeni i utvrđenja da je drugotuženi vlasnik porodične stambene zgrade sagrađene na nekretnini k.č. broj 1903/2 iz p.l. broj 745 k.o. Sanski Most. S obzirom na to da se radilo o raspravljanju prava svojine na stambenoj zgradi a od koje odluke je zavisila i djelimična ništavost ugovora, zaključeno je da ne postoji identitet zahtjeva, pa je neosnovanim ocijenjen prigovor tuženih da se radi o pravosnažno presuđenoj stvari.

15. Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 P 002266 09 Gž od 15. februara 2011. godine apelantkinjinu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Iz obrazloženja presude proizilazi da se Kantonalni sud u potpunosti saglasio s utvrđenim činjeničnim stanjem, te da je zaključio da je na ovako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Nadalje, iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizilazi da je nesporno da je ugovor o zamjeni zaključen u ratnim okolnostima, te da su oba ugovarača u svojim sredinama bili pripadnici manjinskog naroda. Međutim, činjenica da apelantkinjin otac, koji je živo devet godina nakon zaključenja ugovora o zamjeni, nije pokrenuo postupak za utvrđivanje njegove ništavosti, upućuje na zaključak da se s njim saglasio, odnosno da je zaključen njegovom slobodnom voljom i da nema nedostataka koji bi ga činili ništavim ili rušljivim. Shodno navedenom, bez značaja su ocijenjeni ostali razlozi za utvrđivanje ništavosti, te je s tim u vezi ukazano na razloge i obrazloženja iz prvostepene presude.

16. Vrhovni sud je Presudom broj 22 0 P 014932 11 Rev od 22. maja 2012. godine apelantkinjinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. Iz obrazloženja presude proizilazi da je drugostepeni sud pravilno primijenio član 231 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada, pozivajući se na iscrpno obrazloženje iz prvostepene presude, nije odgovarao direktno na apelantkinjine žalbene navode. Nadalje, ukazano je da je prvostepeni sud, pravilno primjenjujući član 8 ZPP, ocijenio sprovedene dokaze pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te na osnovu slobodne ocjene dokaza koja nije arbitrarna odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane. Nadalje, neosnovanim je ocijenjen i revizioni navod o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi je ukazano na član 21a) Zakona o prometu nepokretnosti, te da su nižestepni sudovi pravilno zaključili da je sporni ugovor o zamjeni nekretnina posljedica slobodno izražene volje apelantkinjinog oca na koju nisu uticale okolnosti u smislu citirane odredbe, te da su s tim u vezi dati valjani razlozi i obrazloženja. Po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da apelantkinjin otac nije bio izložen nikakvim prijetnjama ili zastrašivanjima koja bi ga spriječila ili odvratila da realizuje pravo da se vrati u svoj prijeratni dom, te su pravilno imali u vidu i da je apelantkinjin otac bio u posjedu zamijenjenih nekretnina, kao i da sve do svoje smrti nije pokrenuo postupak za poništenje ugovora o zamjeni.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantkinja tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i k), te iz čl. II/4 i II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz člana 6 stav 1, čl. 13 i 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. Apelantkinja u opširnim apelacionim navodima tvrdi da su joj navedena prava povrijeđena, jer je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i pogrešno je primijenjeno materijalno pravo.

19. U vezi s tim, istakla je da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da je njen tužbeni zahtjev za proglašavanje ugovora o zamjeni zaključenog između prvotuženog i njenog oca neosnovan. U prilog ovoj tvrdnji je istakla da su redovni sudovi proizvoljno zaključili da je postojala dobrovoljnost na strani njenog oca za zaključenje ugovora, jer to, po njenom mišljenju, očigledno ne proizilazi iz sprovedenih dokaza. U vezi s tim je ukazala na pismo prvotuženog iz 1998. godine, iskaze svjedoka koji su se izjašnjavali na okolnosti pod kojim je njen otac morao napustiti Biograd na Moru, činjenicu da je Rješenje Osnovnog suda broj DN 28/93 od 17. novembra 1993. godine kojim se dozvoljava polaganje isprava radi upisa prava svojine na njenog oca izdato po zahtjevu prvotuženog, a ne njenog oca, da ugovor o zamjeni nikad nije sproveden kroz javne knjige, kao i da ugovor o zamjeni od 17. novembra 1993. godine nije ni evidentiran u knjizi ovjerenih ugovora, te, najzad, da je njen otac 2001. godine izdao punomoć M.T., koju je priložila uz apelaciju, da može pokrenuti postupak za poništenje ugovora o zamjeni koji je zaključio sa prvotuženim, kao i da može preduzimati sve pravne radnje s tim u vezi. Nadalje, apelantkinja tvrdi da je predmet ugovora o zamjeni bila parcela k.č. broj 1903/2 koja je u vrijeme zamjene imala status neizgrađenog građevinskog zemljišta koje je u relevantnom periodu bilo van prometa, pa da je ugovor i zbog toga ništav. U vezi s tim, ukazala je na Presudu Opštinskog suda u Sanskom Mostu broj P 127/99 prema kojoj je drugotuženi uspio sa zahtjevom da se ugovor zaključen između apelantkinjinog oca i njegovog oca (prvotuženog) proglasi djelimično ništavim, tj. u odnosu na parcelu broj 1903/2. U vezi s tim, apelantkinja još ističe da se na navedenoj parceli nalazi neizgrađeni objekat, koji nije upisan u javne knjige, jer tuženi nisu imali odobrenje za gradnju, niti je gradnja ikad legalizovana. S tim u vezi, apelantkinja posebno ukazuje na relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu koji je bio na snazi i koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni, a zbog čega je bez značaja Rješenje Osnovnog suda broj DN 28/93 od 17. novembra 1993. godine kojim je dozvoljeno prometovanje ove nekretnine.

20. Nadalje, apelantkinja tvrdi i da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka. U vezi s tim je istakla da je sud prvo saslušao nju i svjedoke, pa onda tuženog, kao i da je prvostepeni sud zasnovao odluku na dokazima koji nisu ni sprovedeni u postupku, niti se o njima mogla izjasniti, tj. ugovor o kupoprodaji nekretnina u Biogradu na Moru koji je zaključio prvotuženi i rješenje o njihovoj uknjižbi na kupca. Takođe, apelantkinja je istakla da nema uporišta ni zaključak prvostepenog suda da nije mogao utvrditi da je predmet zamjene bila parcela k.č. broj 1903/2, koja kao građevinsko zemljište nije ni mogla biti u prometu s obzirom na to da je upravo prvotuženi po tužbi svog sina u predmetu broj P 127/05 tužbeni zahtjev priznao, pa je ugovor o zamjeni proglašen djelimično ništavim upravo u dijelu koji se odnosi na ovu parcelu. Apelantkinja navodi da je na sve ovo ukazivala u svojoj žalbi i reviziji, ali da su i drugostepeni i Vrhovni sud ove navode ocijenili irelevantnim i o njima se uopšte nisu izjašnjavali. Najzad, apelantkinja je istakla da joj je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te zatražila da se Vlada FBiH obaveže da joj na ime naknade nematerijalne štete ispati iznos od 9.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na obrazloženje svoje presude, te ukazao da njome nisu povrijeđena apelantkinjina prava iz člana II/3e) i k), člana II/4 i II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6 stav 1 i člana 13 Evropske konvencije.

22. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da su apelantkinjini navodi neosnovani i da svojom odlukom kojom je u cijelosti prihvatio razloge i obrazloženja iz prvostepene presude nije povrijedio prava na koja se apelantkinja pozvala u apelaciji.

23. Opštinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u cijelosti ostaje kod razloga i obrazloženja iz svoje odluke, te da, s obzirom na to da je postupak pokrenut 2005. godine a pred ovim sudom okončan 2008. godine, postupanje u ovom predmetu pred ovim sudom nije trajalo nerazumno dugo.

V. Relevantni propisi

24. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91 i "Službene novine RBiH" br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94, 33/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Ugovor na osnovu kog se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.

Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

Član 21a.

1) Jednostrane izjave volje kao i drugi pravni poslovi koji su zaključeni nakon 30. aprila 1991. godine kojima je vlasnik nekretnine u svojini građana […] pod djelovanjem prinude, prevare i sile prenio pravo vlasništva na drugo fizičko ili pravno lice, ništave su i ne predstavljaju osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama.

2) Ništavi su i ugovori na osnovu kojih su treća lica stekla pravo vlasništva na nekretninama pod slovima iz stava 1. ovog člana.

3) Svi upisi vlasništva u javnim knjigama o evidenciji nekretnina izvršeni na osnovu jednostranih izjava volje i pravnih poslova iz st. 1. i 2. ovog člana, ništavi su i ne proizvode pravno dejstvo.

25. Zakon o ovjeravanju potpisa, rukopisa i prepisa („Službeni list SRBiH“ br. 37/71 i 39/75, „Službeni list RBiH“ broj 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 2a.

O izvršenim ovjerama potpisa, rukopisa i prepisa vodi se posebni upisnik. Član 4.

Potvrda o ovjeri potpisa i rukopisa stavlja se na izvornu ispravu sa naznakom datuma ovjere i broja pod kojim je isprava zavedena u upisnik za ovjeravanje. Ovjera se potvrđuje pečatom nadležnog organa i potpisom ovlaštenog službenog lica.

26. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90 i "Službeni list RBiH" br. 3/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 5.

Građevinsko zemljište se ne može otuđiti iz društvene svojine ali se na njemu mogu steći prava određena zakonom.

Član 10.

Pravni poslovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana ovim zakonom, ništavi su.

Član 66.

Na građevisnkom zemljištu u društvenoj svojini na kojem je izgrađena zgrada bez prava korištenja zemljišta radi građenja za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje po odredbama Zakona o prostornom uređenju, skupština opštine će utvrditi trajno pravo korištenja zemljišta u korist graditelja, odnosno njegovog pravnog sljednika, uz obavezu plaćanja naknade za dodijeljeno građevisnko zemljište na korištenje i za uređenje građevisnkog zemljišta.

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

(…)

28. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 22 0 P 014932 11 Rev od 22. maja 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. juna 2012. godine a apelacija je podnesena 9. avgusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

33. Apelantkinja pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3e) i k), člana II/4 i II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 i člana 13 Evropske konvencije, kao i iz člana 1 Protok.o.la broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

36. Apelantkinja smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, jer su osporene presude zasnovane na dokazima koji nisu sprovedeni na glavnoj raspravi i o kojim se nije mogla izjašnjavati, da su i Kantonalni i Vrhovni sud propustili da se izjasne o njenim navodima koji su se ticali ništavosti ugovora. Najzad, apelantkinja je istakla i da joj je u postupku pred redovnim sudovima uskraćeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Navodi o dužini postupka

37. Apelantkinja tvrdi da joj je u postupku pred redovnim sudovima uskraćeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

38. Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja pokrenula parnični postupak radi utvrđivanja ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina tužbom pred Opštinskim sudom 18. maja 2005. godine. Ovaj postupak je pravosnažno okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 22. maja 2012. godine. Dakle, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka koji je trajao sedam godina.

39. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu. Naime, predmet osporavanja su bila dva ugovora o zamjeni, koji su osporavani po vaše osnova, tužbeni zahtjev je istaknut prema više lica, u postupku je sproveden značajan broj dokaza, a što upućuje na zaključak da su pokrenuta složena činjenična i pravna pitanja u predmetu.

40. Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Opštinskim sudom trajao nešto više od tri godine, kao i da su od podnošenja tužbe pa do zakazivanja pripremnog ročišta protekle tri godine. Iz predočenog Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da je u periodu od podnošenja tužbe pa do zakazivanja pripremnog ročišta sud preduzimao bilo kakve radnje. Nadalje, postupak pred Kantonalnim sudom trajao je nešto više od dvije godine, te, najzad, pred Vrhovnim sudom nešto više od jedne godine. Iz dokumenta predočenog Ustavnom sudu, kao i iz apelantkinjinih navoda nije moguće zaključiti da je trajanje postupka u predmetu koji je pokretao složena činjenična i pravna pitanja pred tri sudske instance od sedam godina i dva dana i koji je pravosnažno okončan bilo nerazumno dugo i pored činjenice da je u radu Opštinskog suda očigledno bilo zastoja. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud nije mogao zaključiti da su garancije suđenja u razumnom roku dovedene u pitanje.

41. Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

42. Apelantkinja tvrdi da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, jer su osporene presude zasnovane na dokazima koji nisu sprovedeni na glavnoj raspravi i o kojim se nije mogla izjašnjavati, da su i Kantonalni i Vrhovni sud propustili da se izjasne o njenim navodima koji su se ticali ništavosti ugovora o zamjeni kako u pogledu postojanja dobrovoljnosti i slobodno izražene volje na strani njenog oca za zaključenje ugovora, tako i u pogledu činjenice da je predmet zamjene bila parcela koja je prema relevantnim zakonima bila izuzeta od prometa.

43. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

44. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelacija pokreće, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

45. U konkretnom slučaju apelantkinja je tražila poništenje ugovora o zamjeni, i to ugovora koji je zaključen 11. novembra 1993. godine i koji je ovjeren kod Osnovnog suda u Sanskom Mostu 12. novembra 1993. godine pod brojem Ov 391/93 i ugovora zaključenog 11. novembra 1993. godine i ovjerenog kod istog suda 17. novembra 1993. godine pod brojem Ov 391/93.

46. Iz obrazloženja osporene presude Opštinskog suda proizilazi da je na temelju iskaza prvotuženog utvrđeno da su zaključena dva ugovora, jer je u prvom ugovoru izostavljena kuća apelantkinjinog oca, da je nakon toga zaključen drugi ugovor koji je ovjeren 17. novembra 1993. godine, te da na temelju materijalnih dokaza sprovedenih u postupku proizilazi da je ovaj drugi ugovor prvotuženi koristio za uknjižbu prava svojine u Biogradu na Moru, kao i za izdavanje Rješenja Osnovnog suda broj DN 28/93 od 17. novembra 1993. godine. Na temelju navedenog zaključeno je da se u prvom ugovoru radilo o očiglednoj omaški, kao i da je on potpisivanjem drugog ugovora saglasnom voljom oba ugovarača stavljen van snage, pa da se poništenje prvog ugovora ne može ni zahtijevati, jer on i ne postoji. Nadalje, Opštinski sud je utvrdio i da su potpisi ugovarača na ugovoru ovjerenom 17. novembra 1993. godine ovjereni pred nadležnim sudom, pa da činjenica da ovaj ugovor nije i evidentiran u knjizi ovjera nema značaja za njegovu pravnu valjanost. Apelantkinja ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji, izuzev paušalne tvrdnje da su potpisi ugovarača na drugom ugovoru različiti i da njen otac nije ni znao za ovaj ugovor, te da ga nije potpisao, nije predočila niti jedan dokaz koji bi doveo u pitanje navedeno utvrđenje prvostepenog suda. Stoga je Ustavni sud zaključio da su apelantkinjini navodi u ovom dijelu neosnovani.

47. Nadalje, apelantkinja tvrdi da je ugovor o zamjeni ništav, jer je njen otac ugovor zaključio pod prijetnjom i prinudom kao pripadnik manjinskog naroda u Biogradu na Moru, da je smatrao da se radi samo o zamjeni radi čuvanja imovine, a ne o trajnom stanju, da je izdao punomoć označenom licu 2001. godine da može pokrenuti postupak za proglašavanje ništavim ugovora o zamjeni, te, najzad, da je Rješenje Osnovnog suda u Sanskom Mostu broj Dn 28/93 od 17. novembra 1993. godine kojim se dozvoljava polaganje isprava sticanja prava korišćenja u Sanskom Mostu u korist njenog oca izdato na zahtjev prvotuženog, kao i da ovo rješenje nikad nije sprovedeno u katastru.

48. Ustavni sud primjećuje da je u postupku nesporno utvrđeno da su prvotuženi i apelantkinjin otac u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni bili pripadnici manjinskog naroda u sredinama u kojim su živjeli. Međutim, imajući u vidu da apelantkinjin otac sve do svoje smrti, tj. devet godina nakon zaključenja ugovora, nije tražio njegovo poništenje iako je bio u kontaktu sa prvotuženim, zaključeno je da se apelantkinjin otac saglasio sa zaključenim ugovorom, odnosno da je ugovor o zamjeni zaključen slobodno izraženom voljom bez obzira na okolnosti 1993. godine. U vezi sa apelantkinjinom tvrdnjom da nije postojala dobrovoljnost na strani njenog oca za zaključenje ugovora, jer je izdao punomoć M.T. da pokrene postupak kojim će ugovor o zamjeni biti proglašen ništavim, Ustavni sud primjećuje da apelantkinja to ne tvrdi a to nije moguće zaključiti ni iz obrazloženja osporenih odluka da je u postupku pred redovnim sudovima ukazivala na ovu okolnost. Isto vrijedi i u vezi sa apelantkinjinom tvrdnjom da je prvostepeni sud propustio kod ocjene dobrovoljnosti ocijeniti da je rješenje Osnovnog suda kojim je dozvoljeno polaganje isprava radi upisa prava svojine u korist njenog oca izdato na prijedlog prvotuženog. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su apelantkinjini navodi u ovom dijelu osnovani.

49. Nadalje, u vezi sa apelantkinjinom tvrdnjom da je predmet zamjene bila i parcela koja je po zakonu bila izuzeta iz prometa, a što ugovor čini ništavim, u obrazloženju osporene prvostepene presude je navedeno da je na odnosnoj parceli postojao sagrađen objekat, kao i da je promet ove parcele dozvoljen Rješenjem Osnovnog suda broj DN 28/93 od 17. novembra 1993. godine. Takođe, u obrazloženju osporene presude je navedeno i da sud nije mogao utvrditi da se radi o istoj nekretnini koja je bila predmet zamjene (k.č. broj 1903/2) s obzirom na to da podaci, broj p.l., posjedovno stanje i površina ne odgovaraju podacima iz ranijeg p.l. označenog broja a koji je i naveden u ugovoru o zamjeni. U vezi sa apelantkinjinom tvrdnjom da je očigledno da se radi o istoj k.č. s obzirom na Presudu Opštinskog suda broj P-127/05, Ustavni sud primjećuje da ova presuda nije priložena uz apelaciju a da je u obrazloženju osporene prvostepene presude navedeno da je predmet spora u predmetu broj P-127/05 bilo raspravljanje prava svojine na stambenoj zgradi koja je sagrađena na k.č. broj 1903/2 iz p.l. broj 754 k.o. Sanski Most. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su osnovane apelantkinjine tvrdnje da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da se ne radi o istoj nekretnini koja je bila predmet zamjene.

50. Nadalje, u vezi sa apelantkinjinom tvrdnjom da je presuda zasnovana na dokazima koji joj nisu predočeni i koji nisu sprovedeni na glavnoj raspravi, tj. ugovoru o kupoprodaji koji je prvotuženi zaključio sa prodavcem i rješenju kojim se prodavac uknjižio kao vlasnik, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizilazi da je činjenica da je prvotuženi prodao nekretnine u Biogradu na Moru i da se kupac uknjižio kao njihov vlasnik utvrđena na temelju rješenja Opštinskog suda u Biogradu na Moru, koji je upravo predočila apelantkinja a iz čijeg sadržaja je i utvrđeno da je zaključen ugovor o kupoprodaji i da se kupac uknjižaio kao vlasnik. Shodno navedenom, a suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, ne može se zaključiti da su osporene presude zasnovane na dokazima koji nisu sprovedeni u postupku i o kojim je apelantkinji uskraćena mogućnost da se izjašnjava.

51. U vezi sa apelantkinjinom tvrdnjom da je prvostepeni sud povrijedio odredbe ZPP, konkretno član 99 kojim je određen redoslijed radnji na glavnoj raspravi, jer je tek na kraju dokaznog postupka ispitao tuženog, Ustavni sud primjećuje da je navedenom odredbom određeno i da sud može odrediti redoslijed odvijanja glavne rasprave drugačiji od redoslijeda predviđenog ovim članom. Nadalje, iz apelantkinjinih navoda nije moguće zaključiti da joj je bila uskraćena mogućnost da se izjašnjava o iskazu prvotuženog saslušanog kao stranke u postupku, kao i o njegovom završnom izlaganju. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim ni navode u ovom dijelu.

52. Najzad, činjenica da se Kantonalni sud nije direktno izjašnjavao o apelantkinjinim žalbenim navodima, već se pozvao na detaljne razloge i obrazloženja iz osporene prvostepene presude, suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, ne rezultira povredom prava na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili suda koji sudi tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi, Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC).

53. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što bi uputilo na zaključak da je u postupku pred redovnim sudovima činjenično stanje pogrešno ili proizvoljno utvrđeno, te da je primjena prava bila proizvoljna ili diskriminaciona na apelantkinjinu štetu.

54. Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

55. Apelantkinja tvrdi da su joj osporenim presudama povrijeđena i prava iz člana II/3k), II/4 i II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 13 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se navodi o povredi ovih prava zasnivaju na identičnim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje za koje je u ovoj odluci već zaključeno da su neosnovani, Ustavni sud zaključuje i da su navodi o povredi prava iz člana II/3k), II/4 i II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 13 Evropske konnvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi na temelju sprovedenih dokaza koje su ocijenili pojedinačno i uzajamnoj vezi utvrdili činjenično stanje na koje su primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne, pogrešne ili diskriminacione primjene prava, te kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je ukupno trajanje postupka pred tri sudske instance od sedam godina i dva dana, a koji je i pravosnažno okončan, rezultiralo povredom prava na donošenje odluke kao segmenta prava na pravično suđenje.

57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3k), II/4 i II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, člana 13 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o povredi ovih prava temelje ne pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

58. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3012/12 (M. L. iz Beograda) | Sudska praksa | Aktio