Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3957/12 (V. Z. iz Sarajeva)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Stanarsko pravo
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Zakon o upravnom postupku · čl. 53
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3957/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3957/12, rješavajući apelaciju Vahide Zagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Vahide Zagić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je pravosnažno okončan zaključkom Ministarstva stambene politike, Uprave za stambena pitanja broj 23-04/I-23-33/01 od 20. februara 2013. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu s članom 74. st.
(1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Vahidi Zagić, zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku na ime naknade nematerijalne štete, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.550,00 KM, na koji se po proteku ovog roka plaćaju zakonske zatezne kamate.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vahida Zagić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 15. novembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) broj 23-04/I-23-33/01 i predmetu Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 005173 10 Uvl.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Uprave za stambena pitanja zatraženo je 30. novembra 2011. godine i 11. jula 2013. godine dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 13. decembra 2012. godine, a Uprava za stambena pitanja 17. jula 2013. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. T. D. (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) je 8. avgusta 1995. godine podnio zahtjev Opštini Stari Grad za prijenos stanarskog prava s umrle majke F. D. na njega, na stanu koji se nalazi u ulici Potok broj 6 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
6. Postupak pred nadležnim organima Opštine Stari Grad vođen je od 8. avgusta 1995. godine do 2. marta 2001. godine, kada je apelanticin prednik obaviješten da je spis broj 05/1-23-388/01 proslijeđen Upravi za stambena pitanja. Predmet je dobio novi broj 23-04/I-23-33/01.
7. Uprava za stambena pitanja je u predmetu broj 23-04/I-23-33/01 održala usmenu raspravu 2. jula 2002. godine.
8. Uprava za stambena pitanja je zaključkom od 11. decembra 2002. godine prekinula postupak u predmetu broj 23-04/I-23-33/01 do okončanja parničnog postupka po tužbi T. D. protiv apelanticinog prednika radi brisanja uknjižbe. Apelanticin prednik je protiv zaključka o prekidu postupka izjavio žalbu 27. decembra 2002. godine koja je, Rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj 23-04/I-23-33/01 od 8. aprila 2003. godine uvažena, zaključak poništen i predmet vraćen na ponovni postupak. Protiv ovog rješenja podnosilac zahtjeva je 23. maja 2003. godine podnio tužbu Vrhovnom sudu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), koji je tužbu odbio kao neosnovanu i predmet vratio na ponovno odlučivanje Upravi za stambena pitanja.
9. Uprava za stambena pitanja je Rješenjem broj 23-04/I-23-33/01 od 17. novembra 2003. godine odbila zahtjev podnosioca zahtjeva za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Podnosilac zahtjeva je protiv ovog rješenja izjavio žalbu koja je Rješenjem Federalnog ministarstva broj UPII 05/2-23-5-531/03 od 29. novembra 2004. godine uvažena, rješenje Uprave poništeno i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.
10. Uprava za stambena pitanja je u ponovnom postupku održala usmenu raspravu 18. avgusta 2004. godine, te je Rješenjem broj 23-04/I-23-33/01 od 16. maja 2005. godine odbila kao neosnovan zahtjev podnosioca zahtjeva za donošenje rješenja kojim se zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Podnosilac zahtjeva je protiv ovog rješenja izjavio žalbu koja je Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-II/05-23-5-531/03 od 18. jula 2005. godine odbijena.
11. Podnosilac zahtjeva je tužbom od 29. avgusta 2005. godine pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor, osporavajući rješenja Federalnog ministarstva i Uprave za stambena pitanja.
12. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 003157 05 U od 30. oktobra 2009. godine tužbu uvažio, rješenja Uprave za stambena pitanja i Federalnog ministarstva poništio i predmet vratio Upravi na ponovni postupak.
13. Apelantica se 31. maja 2011. godine obratila Kantonalnom sudu tražeći da je obavijesti da li je predmet dostavljen nadležnim upravnim organima. Kantonalni sud je 16. juna 2011. godine obavijestio apelanticu da je podnosilac zahtjeva presudu ovog suda od 30. oktobra 2009. godine primio 11. novembra 2009. godine, da je 9. decembra 2009. godine podnio tužbu za ponavljanje postupka u skladu s članom 47. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZoUS), da se postupak vodi pod brojem 09 0 U 005173 10 Uvl te da će spisi Uprave za stambena pitanja i federalnog ministarstva biti vraćeni navedenim organima nakon okončanja ovog postupka.
14. Apelantica je u periodu od 7. jula 2011. godine do 7. novembra 2012. godine 11 puta ulagala urgencije predsjedniku Kantonalnog suda ukazujući da postupak u ovoj pravnoj stvari traje više od 15 godina, kao i da je D. T. podnio tužbu samo radi odugovlačenja postupka.
15. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 U 005173 10 Uvl od 10. decembra 2012. godine okončao postupak po tužbi podnosioca zahtjeva za ponavljanje postupka.
16. Uprava za stambena pitanja je Zaključkom broj 23-04/I-23-33/01 od 20. februara 2013. godine obustavila postupak shodno članu 53. stav 2. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). Zaključak je postao pravosnažan 13. marta 2013. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantica tvrdi da je postupak pred Upravom za stambena pitanja i pred Kantonalnim sudom trajao nerazumno dugo, zbog čega joj je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U opširnim apelacionim navodima detaljno je ukazano na hronologiju postupka, te na činjenicu da je postupak odlučivanja u konkretnoj pravnoj stvari trajao više od 16 godina, tj. da je pred organom uprave trajao 10 godina, a da postupak pred sudom traje više od sedam godina. Apelantica je zatražila da se Kantonalnom sudu i Upravi za stambena pitanja naloži da u ovim postupcima donesu meritorne odluke, kao i da se Kantonu Sarajevo naloži da joj na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka isplati iznos od 2.250,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
18. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije ukazao na hronologiju postupka pred ovim sudom, te zaključio da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena apelanticina prava. U vezi s postupkom po tužbi za ponavljanje postupka, koju je podnio podnosilac zahtjeva, ukazano je da se radi o vanrednom pravnom lijeku, da je tužba podnijeta 2010. godine a da su, prema Planu rješavanja starih predmeta, prioritet imali predmeti iz 2009. godine.
19. Uprava za stambena pitanja je u odgovoru na navode iz apelacije istakla da je u kontinuitetu vođen upravni postupak i donošeni upravni akti, te da je postupak okončan zaključkom o obustavi postupka od 20. februara 2013. godine shodno članu 53. stav 2. ZUP jer je podnosilac zahtjeva preminuo. Najzad, ukazano je i da je zaključak uručen strankama i da je postao pravosnažan 13. marta 2013. godine.
V. Relevantni propisi
20. Zakon o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 44/99) u relevantnom dijelu glasi:
6. Načelo efikasnosti Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, sto obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
14. Ekonomičnost postupka Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve sto je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Član 53.
(...)
(2) Ako u toku postupka nastupi smrt stranke, postupak se može obustaviti ili nastaviti, zavisno od prirode upravne stvari koja je predmet postupka. Ako prema prirodi stvari postupak ne može da se nastavi, organ će obustaviti postupak zaključkom protiv kojeg je dopuštena posebna žalba.
Član 123.
(1) Upravni postupak je pokrenut čim je nadležni organ izvršio ma koju radnju radi vođenja postupka.
Član 243.
(1) Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje u zakonskom roku (član 216. st. 1. i 2), drugostepeni organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od tri dana od prijema žalbe tražiti da mu prvostepeni organ odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku.
(2) Ako drugostepeni organ utvrdi da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijet će svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako drugostepeni organ utvrdi da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostepeni organ, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od osam dana, a prvostepeni organ je obavezan postupiti po tom traženju. Nakon što prvostepeni organ dostavi tražene podatke i dokaže, drugostepeni organ će odmah riješiti stvar. Rješenje drugostepenog organa doneseno po ovoj odredbi je konačno.
21. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Pravo pokretanja upravnog spora ima pojedinac ili pravno lice ako smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu, te pod istim uvjetima pojedinac ili pravno lice koji su učestvovali u upravnom postupku radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa (zainteresirano lice). Član 6.
U upravnim sporovima sudi sudija pojedinac. Izuzetno, u složenim predmetima upravnog spora sudi se u vijeću od trojice sudija, o čemu odlučuje predsjednik vijeća za upravne sporove.
Član 10.
Upravni spor može se pokrenuti i kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno o žalbi stranke nije donio odgovarajući upravni akt u upravnom postupku, pod uvjetima određenim u članu 20. ovog Zakona da se prethodno pisano obratila nadležnoj upravnoj inspekciji koja u roku od 30 dana nije postupila po njenom zahtjevu.
Član 20.
Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
(...)
Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.
Član 47.
Postupak okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda ponovit će se na zahtjev stranke:
(...)
Član 49.
Ponavljanje postupka pokreće se tužbom.
O tužbi za ponavljanje postupka rješava sud koji je donio odluku na koju se odnosi razlog za ponavljanje postupka i to sudija pojedinac koji nije učestvovao u donošenju te odluke.
Član 51.
(...)
Sud će odbaciti tužbu rješenjem ako utvrdi da je tužbu podnijelo neovlašteno lice ili da tužba nije blagovremena ili da stranka nije učinila bar vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje.
Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
22. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine » br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. Međutim, prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelantica se obratila Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen u predmetu Uprave za stambena pitanja broj 23-04/I-23-33/01, te u postupku u predmetu Kantonalnog suda broj 09 0 U 005173 10 Uvl u smislu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pa je, s obzirom na te apelacione navode i odredbu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, apelacija bila dopustiva u vrijeme njenog podnošenja, iako su, u toku trajanja postupka pred Ustavnim sudom, oba postupka pravosnažno okončana. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelantica tvrdi da su joj u postupku pred Upravom za stambena pitanja, te u postupku pred Kantonalnim sudom zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđena prava iz člana II/3.e) i iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. Ustavni sud podsjeća da, u skladu s članom 22. stav (6) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud donosi odluku prema stanju u spisu. Dalje, Ustavni sud primjećuje kako apelantica tvrdi da je postupak u konkretnoj pravnoj stavi pokrenut 8. avgusta 1995. godine pred organima uprave Opštine Stari Grad po zahtjevu podnosioca zahtjeva, a što proizlazi i izjave podnosioca zahtjeva podnijetoj Službi za stambene poslove Opštine Stari Grad, koja je priložena uz apelaciju. Zatim, iz dokumenata koji su predočeni uz apelaciju proizlazi da je o istoj pravnoj stvari, donošenje rješenja o prenosu stanarskog prava na istom stanu, postupak pokrenut i po zahtjevu K. D., sina podnosioca zahtjeva 1998. godine, pred nadležnim organima Opštine Centar. Prema predočenom dopisu označenom kao „molba“ od 8. novembra 2000. godine, upućenom Federalnom upravnom inspektoru, proizlazi da je apelanticin otac tražio da se isprave nepravilnosti u ovom predmetu „u kom se postupak odugovlači već punih pet godina“. U odgovoru na navode iz apelacije Uprava za stambena pitanja apelanticinu tvrdnju da je u konkretnoj pravnoj stvari postupak pokrenut 8. avgusta 1995. godine i da se njen otac umiješao u ovaj postupak nije osporila niti je na bilo koji način dovela u pitanje. Stoga je Ustavni sud za početak relevantnog perioda prihvatio 8. avgust 1995. godine. S obzirom da je postupak pravosnažno okončan zaključkom Uprave za stambena pitanja od 20. februara 2013. godine, proizlazi da relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka iznosi nešto više od 17 godina i šest mjeseci.
31. Ustavni sud primjećuje da je D. T. pred nadležnim upravnim organom pokrenuo postupak radi donošenja rješenja koji zamjenjuje ugovor o korištenju stana na kojem je nosilac stanarskog prava bila njegova preminula majka. S obzirom da se stan nalazio u kući koja je bila privatno vlasništvo apelanticinog prednika proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o predmetu kojim su pokrenuta složena činjenična i pravna pitanja. Na ovakav zaključak upućuje i činjenica da je u upravnom sporu po tužbi D. T. iz 2005. godine Kantonalni sud odlučivao u vijeću od troje sudija, a shodno članu 6. ZoUS, da po tužbi u složenim predmetima odlučuje vijeće a ne sudija pojedinac.
32. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se u ukupnom trajanju postupka u konkretnoj pravnoj stvari izdvaja postupak pred Kantonalnim sudom, kojem je bilo potrebno nešto više od osam godina da odluči po tužbi u upravnom sporu, te po tužbi za ponavljanje postupka, koje je podnio podnosilac zahtjeva. U svom odgovoru na navode iz apelacije Kantonalni sud se osvrnuo samo na dužinu postupka po tužbi za ponavljanje postupka, ukazujući da se radi o vanrednom pravnom lijeku, da je tužba zaprimljena 2010. godine a da su prema Planu rješavanja starih predmeta prioriteti predmeti koji su zaprimljeni u sudu 2009. godine. Uvažavajući činjenicu da je po tužbi u upravnom sporu odlučivalo vijeće shodno članu 6. ZoUS-a jer se radilo o složenom predmetu, iako Kantonalni sud s tim u vezi nije ponudio niti jedan razlog i obrazloženje, te imajući u vidu da je po tužbi za ponavljanje postupka odlučeno rješenjem koje se, u smislu člana 51. stav 2. ZoUS-a, donosi ukoliko je tužbu podnijelo neovlašteno lice, ako nije blagovremena ili ako stranka nije učinila bar vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje postupka, kao i da ovaj predmet nije bio prioritet u skladu s Planom rješavanja starih predmeta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da trajanje postupka od nešto više od osam godina, prvo po tužbi u upravnom sporu a zatim i tužbi za ponavljanje postupka, zadovoljava standard donošenja odluke u razumnom roku u smislu prava na pravično suđenje. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da ZoUS ne sadrži izričite odredbe kojim su propisani rokovi u kojim sud kada odlučuje po tužbi ili po vanrednom pravnom lijeku, obavezi suda da se postupak mora provesti bez odugovlačenja i sl. Međutim, članom 55. ZoUS-a je propisano da se na sva pitanja koja nisu izričito regulisana ovim zakonom primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupka, a to znači, pored ostalog, i član 10. ZPP-a kojim je regulisana obaveza suda da postupak provede bez odlaganja i sa što manje troškova postupka, kao i da strankama onemogući zloupotrebu prava. Prema dokumentima koji su predočeni Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je Kantonalni sud, odlučujući po pravnim lijekovima, u konkretnoj pravnoj stvari postupao u skladu s obavezom iz člana 10. ZPP-a s obzirom na brojne apelanticine urgencije kojima je upravo i ukazivano na dužinu trajanja postupka u konkretnoj pravnoj stvari te iznošene tvrdnje da je podnosilac zahtjeva zloupotrijebio pravo.
Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Upravi za stambena pitanja bilo potrebno više od dvije godine da donese meritornu odluku nakon što joj je predmet dostavljen na odlučivanje, iako je do trenutka kada je predmet dobila u nadležnost, postupak već trajao gotovo šest godina i u njemu nije bila donijeta odluka. Zatim, u ponovljenom postupku, nakon što je prva odluka ukinuta u novembru 2004. godine, nova odluka je donijeta nakon nepunih šest mjeseci. Najzad, nakon što je Kantonalni sud odlučio o tužbi podnosioca zahtjeva za ponavljanje postupka u decembru 2012. godine, za nešto više od dva mjeseca, donijeta je odluka kojom je postupak u ovoj pravnoj stavi pravosnažno okončan. U odgovoru na apelanticine navode o dužini postupka Uprava je jedino istakla da je postupak vođen u kontinuitetu i da su donošeni određeni akti. Međutim, imajući u vidu načelo efikasnosti i načelo ekonomičnosti prema kojem se postupak mora voditi brzo, te kod činjenice da Upravi nije mogla biti nepoznata činjenica i kada je postupak pokrenut, ne može se zaključiti da je je u konkretnom slučaju postupano sa zahtjevima iz navedenih načela, odnosno da su zadovoljeni standardi suđenja u razumnom roku. Na ovakav zaključak je bez uticaja činjenica da iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da u toku trajanja postupka pred organima uprave, kako Starog Grada tako i Uprave za stambena pitanja, ni apelanticin prednik kao ni apelantica nisu koristili zakonsku mogućnost ulaganja žalbe zbog „šutnje administracije“ i tako, eventualno, uticali na trajanje postupka i donošenje odluke, kao i da iz predočenih dokumenta nije moguće zaključiti kakav su učinak imala obraćanja federalnom upravnom inspektoru, kako u vrijeme dok je postupak vođen pred organima Opštine Stari Grad tako i Uprave za stambena pitanja. Međutim, ovaj propust se ne može smatrati doprinosom apelantice odnosno njenog oca ukupnom trajanju postupka, jer su ovu mogućnost mogli, ali nisu i morali koristiti da bi o zahtjevu bilo pravodobno odlučeno, budući da nekorištenje ove mogućnosti nije sprečavalo nadležna tijela da odluče o zahtjevu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3570/08 od 15. jula 2011. godine, stav 28, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da je svojim radnjama i propuštanjem i Uprava za stambena pitanja, jednako kao i Kantonalni sud, doprinijela trajanju postupka.
33. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
34. Apelantica je zatražila da joj se zbog nedonošenja odluke u razumnom roku odredi naknada nematerijalne štete u iznosu od 2.250,00 KM.
35. U skladu s članom 74. stav (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Ustavni sud, izuzetno, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
36. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM. Imajući u vidu da je navedeni postupak trajao nešto više od 17 godina, apelantici je određena naknada u visini od 2.550,00 KM, koju joj je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u odnosu na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je postupak rješavanja konkretne pravne stvari pred nadležnim organom uprave i sudom trajao nešto više od 17 godina, a što, u nedostatku bilo kakvih razloga i obrazloženja od nadležnog upravnog organa i suda, ne može biti opravdano samo činjenicom da se radilo o složenom predmetu.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman