Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-709/12 (R. K.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršenje
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-709/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 709/12, rješavajući apelaciju Radomira Kapetanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radomira Kapetanovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 I 025993 11 Gz od 13. decembra 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 I 025993 10 I od 29. jula 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radomir Kapetanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 16. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 I 025993 11 Gz od 13. decembra 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 I 025993 10 I od 29. jula 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (zakonskog zastupnika Republike Srpske – Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske – Centra javne bezbjednosti Bijeljina, koji je imao procesnu poziciju izvršenika u postupku u kom su donesene osporene odluke) zatraženo je 9. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. januara 2015. godine, Pravobranilaštvo Republike Srpske 16. januara 2015. godine, a Osnovni sud 22. januara 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj P-21/01 od 13. decembra 2001. godine, koja je postala pravosnažna 28. aprila 2006. godine, poništena su rješenja tužene Republike Srpske – Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske – pobliže navedena u izreci te presude, te je obavezana da apelanta vrati u radni odnos na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, te da mu isplati sve mjesečne plate počev od 26. avgusta 2000. godine pa do dana vraćanja na posao, kao i troškove spora u iznosu od 300,00 KM, sve u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude, pod prijetnjom izvršenja.

6. Apelant je 20. oktobra 2010. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog protiv Republike Srpske – Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske – Centra javne bezbjednosti Bijeljina (u daljnjem tekstu: izvršenik) za izvršenje Presude Osnovnog suda broj P-21/01 od 13. decembra 2001. godine, naplatom novčanog potraživanja u iznosu od 15.222,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. aprila 2006. godine pa do konačne isplate, i to zabranom novčanih sredstava koje izvršenik ima u Trezoru Republike Srpske i prijenosom na apelantov račun radi isplate. U tom prijedlogu apelant je, između ostalog, naveo da je u međuvremenu vraćen u radni odnos, ali da mu je naknada plata isplaćena djelimično, odnosno da mu je isplaćen novčani iznos kao da je plata sve vrijeme iznosila 552,00 KM, a da je zapravo povećavana u periodu od 2003. godine do 2007. godine, s tim da mu za februar, mart i april 2007. godine uopšte nije isplaćena, pa da razlika između isplaćenog iznosa i iznosa koji mu izvršenik duguje prema pravosnažnoj presudi za period od 1. januara 2003. godine do 30. aprila 2007. godine ukupno iznosi 15.222,00 KM. Osnovni sud je donio Rješenje broj 80 0 I 025993 10 I od 26. oktobra 2010. godine, kojim je usvojio predloženo izvršenje i odredio troškove izvršenja u iznosu od 480,00 KM.

7. Međutim, odlučujući o prigovoru koji je izvršenik podnio protiv navedenog rješenja, Osnovni sud je donio Rješenje broj 80 0 I 025993 10 I od 29. jula 2011. godine, kojim je usvojio prigovor, ukinuo osporeno rješenje, te obustavio izvršni postupak i ukinuo sprovedene izvršne radnje.

8. U obrazloženju svog rješenja Osnovni sud je istakao da je odredbama člana 217. ZIP-a određena mogućnosti da sud rješenjem obaveže poslodavca da zaposleniku koji se prinudno vraća na rad kod poslodavca na osnovu određene izvršne isprave plati naknadu plata i davanja u vezi s platama zaposlenika za period od dana pravosnažnosti izvršne isprave, pa do dana vraćanja u rad, u novčanim iznosima koji se utvrde u izvršnom postupku i da se odredi izvršenje za naplatu tako utvrđenog novčanog potraživanja. Međutim, istakao je da ne postoje odredbe ZIP-a iz kojih bi proizilazilo da sud može u izvršnom postupku rješenjem odrediti novčane iznose koje je poslodavac u obavezi da plati zaposleniku na ime naknada plata i novčane iznose na ime određenih davanja u vezi s platama zaposlenika za period od prestanka radnog odnosa pa do pravosnažnosti određene izvršne isprave. Konstatujući da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant namiren za iznos od 39.150,00 KM, Osnovni sud je zaključio da nema osnova za određivanje izvršenja za naplatu apelantovog potraživanja od pravosnažnosti izvršne isprave, odnosno od 28. aprila 2006. godine do 30. aprila 2007. godine, kao dana povratka na posao, a što je prema citiranoj zakonskoj odredbi jedino moguće u izvršnom postupku. Osim toga, istakao je da smatra, a da takvo stanovište ne zastupa samo dotadašnja sudska praksa već i doktrina, da je novčana obaveza u izvršnoj ispravi izražena na potpun način i kada je odrediva odnosno kada nije određena u apsolutnom iznosu, ako su dati bitni parametri na osnovu kojih se novčani iznos obaveze može pouzdano izračunati u momentu izvršenja presude, ali da navedeno biva isključeno kada se radi o novčanom potraživanju po osnovu prava iz radnog odnosa od momenta prestanka radnog odnosa do pravosnažnosti presude jer se takvo potraživanje može isključivo utvrđivati u parničnom postupku shodno tumačenju odredbe člana 217 ZIP-a. Osnovni sud je zaključio da prema tome apelantu preostaje da svoje potraživanje za navedene periode pokuša utvrditi u posebnoj parnici. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je identičan stav zauzeo i Okružni sud u svojoj Odluci br. 80 0 I 021335 11 Gž od 29. aprila 2011. godine, koju s ciljem ostvarivanja pravne sigurnosti prihvata i taj sud. Shodno navedenom, Osnovni sud je primjenom člana 49 stav 3 ZIP-a odlučio kao u izreci.

9. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda, koju je Okružni sud odbio Rješenjem broj 80 I 025993 11 Gz od 13. decembra 2011. godine i potvrdio prvostepeno rješenje.

10. Okružni sud je u obrazloženju svog rješenja konstatovao da je prvostepeni sud za svoju odluku dao jasne i argumentovane razloge, te je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak tog suda. Osim toga, Okružni sud je naveo da iz podataka u spisu predmeta proizilazi da je na osnovu apelantovog prijedloga za izvršenje od 9. juna 2006. godine određeno izvršenje pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda broj P-21/01 od 13. decembra 2001. godine protiv izvršenika, između ostalog, i naplatom novčanog potraživanja u iznosu od 39.150,00 KM, koliko je apelant tražio u fiksnom iznosu, a koji je u cijelosti isplaćen apelantu. Okružni sud je istakao da je apelant razliku od 15.293,00 KM potraživao nakon pravosnažnosti rješenja o izvršenju, a da sprovođenje izvršenja ne smije da pređe okvire utvrđene u rješenju o izvršenju iz člana 39 ZIP-a, pa ukoliko apelant smatra da se izvršenik neosnovano obogatio za navedeni iznos, te svoje tvrdnje može da dokaže u novom parničnom postupku.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da je postupak izvršenja presude Osnovnog suda od 13. decembra 2001. godine, koji je ranije povodom njegovog prijedloga radi vraćanja u radni odnos i isplate plata okončan i da mu je isplaćen iznos od 39.150,00 KM, sa troškovima parničnog postupka. Međutim, tvrdi da taj iznos ne predstavlja potpunu naknadu njegovih plata, te da je, nakon što je došao do tog saznanja, podnio prijedlog za izvršenje povodom kog su redovni sudovi donijeli osporene odluke. U vezi s tim, apelant navodi da je u pravosnažnoj presudi jasno određeno da je izvršenik dužan da apelantu isplati sve mjesečne plate od dana prestanka radnog odnosa pa do dana povratka na posao, što, prema njegovom mišljenju, izvršenik nije učinio. Shodno tome, apelant smatra da nije izgubio pravo da u novom postupku traži izvršenje preostale izvršenikove obaveze ako je isplata manja od obavezane. Osim toga, istakao je da sud mora postupiti po izvršnoj ispravi i obezbijediti njeno prinudno izvršenje, što u konkretnom slučaju nije činio i čime je povrijedio njegova navedena prava.

b) Odgovor na apelaciju

12. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima iznesenim u obrazloženju osporene odluke i da smatra da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

13. Osnovni sud je opisao tok izvršnog postupka od podnošenja prijedloga za izvršenje od 20. oktobra 2010. godine pa do okončanja tog postupka i ponovio je sadržinu osporenog prvostepenog rješenja.

14. Pravobranilaštvo Republike Srpske je navelo da smatra osporene odluke pravičnim i zasnovanim na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 39.

(1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršna, odnosno vjerodostojna isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za sprovođenje izvršenja.

[…] Nadoknada plate u slučaju vraćanja zaposlenog na rad Član 217.

(1) Tražilac izvršenja koji je podnio prijedlog da bude vraćen na rad, odnosno u službu, može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan isplatiti na ime plate mjesečne iznose dospjele od pravosnažnosti odluke pa dok ponovo ne bude vraćen na posao, te odrediti izvršenje radi naplate dosuđenih iznosa.

(2) Prijedlog za naknadu može se spojiti s prijedlogom za izvršenje radi vraćanja na rad ili može biti podnesen naknadno do završetka izvršnog postupka.

(3) Rješenje kojim se prijedlog za naknadu prihvata ima dejstvo rješenja kojim se utvrđuje postojanje obaveze izvršenika i dejstvo rješenja o izvršenju.

(4) Izvršenik može predložiti da se rješenje iz stava 3. ovog člana stavi van snage, ako su se nakon njegovog donošenja izmijenile okolnosti na osnovu kojih je doneseno. (5) Mjesečna nadoknada plate određuje se u iznosu koji bi tražilac izvršenja ostvario da je bio na radu. Mjesečna nadoknada obuhvata i plaćanje poreza, te drugih davanja po osnovi plate.

(6) Tražilac izvršenja može svoje pravo na naknadu ostvarivati i u posebnom postupku pred sudom.

(7) Ako je sud djelimično prihvatio zahtjev za isplatu naknade, uputiće tražioca izvršenja da ostatak ostvaruje u postupku pred sudom.

VI.Dopustivost

16. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 80 I 025993 11 Gz od 13. decembra 2011. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 19. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 16. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1)Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su osporenim odlukama ukinuli prvostepeno rješenje o izvršenju, obustavili izvršni postupak i ukinuli sve sprovedene izvršne radnje.

24. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

25. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da izvršnim naslovom – presudom Osnovnog suda od 13. decembra 2001. godine – nije preciziran novčani iznos koji je izvršenik dužan da plati apelantu na ime plata, već samo za koji vremenski period (počev od 26. avgusta 2000. godine pa do dana vraćanja na posao). Takođe, Ustavni sud navodi da je nesporno da je u vezi s istim izvršnim naslovom povodom apelantovog prijedloga ranije vođen izvršni postupak, čiji je rezultat bio apelantovo vraćanje u radni odnos i isplata plata u iznosu od 39.150,00 KM, da bi apelant nakon toga pokrenuo izvršni postupak u kom su donesene osporene odluke, tvrdeći da mu nije isplaćen ukupan iznos plata koji mu izvršenik duguje prema navedenom izvršnom naslovu. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u osporenom rješenju obrazložio da ne postoje odredbe ZIP-a iz kojih bi proizilazilo da sud može u izvršnom postupku rješenjem odrediti novčane iznose koje je poslodavac u obavezi da plati zaposleniku na ime naknada plata i novčane iznose na ime određenih davanja u vezi s platom zaposlenika za period od prestanka radnog odnosa pa do pravosnažnosti određene izvršne isprave, te da se shodno tumačenju odredbi člana 217 ZIP-a takvo potraživanje može isključivo utvrđivati u parničnom postupku. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud obrazložio da, imajući u vidu činjenicu da je apelant namiren za iznos od 39.150,00 KM, nema osnova za određivanje izvršenja za naplatu njegovog potraživanja od pravosnažnosti izvršne isprave do dana povratka na posao, što je prema citiranoj zakonskoj odredbi jedino moguće u izvršnom postupku, te da je ukazao na to da apelantu preostaje da svoje potraživanje za navedene periode pokuša utvrditi u posebnoj parnici. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, potvrđujući pravilnost rješenja Osnovnog suda, dodatno obrazložio da je izvršni postupak po osnovu apelantovog prijedloga sproveden naplatom novčanog potraživanja koji je apelant tražio u fiksnom iznosu, te da je apelant novčanu razliku potraživao nakon pravosnažnosti rješenja o izvršenju, a da sprovođenje izvršenja ne smije da pređe okvire utvrđene u rješenju o izvršenju iz člana 39 ZIP-a. Dovodeći u vezu obrazloženja redovnih sudova sa citiranim odredbama ZIP-a na koje su se pozvali u osporenim odlukama, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoju odluku da ukinu prvostepeno rješenje o izvršenju, obustave izvršni postupak i ukinu sve sprovedene izvršne radnje, te da iz navedenih obrazloženja ne proizilazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni pozitivnih propisa, a da, osim navoda koje je isticao tokom postupka, apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi mogli dovesti u pitanje primjenu tih propisa. Shodno tome, Ustavni sud apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje smatra neosnovanim.

Pravo na imovinu

26. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju tog prava u suštini zasnivaju na istim navodima koje je istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje. Imajući u vidu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju takođe neosnovani.

VIII.Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi primjenom relevantnih odredbi ZIP-a naveli jasne i argumentovane razloge za odluku kojom je ukinuto rješenje o izvršenju, obustavljen izvršni postupak i ukinute sve sprovedene izvršne radnje.

28. Takođe, nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pravo na pravično suđenje i primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u njegovoj primjeni.

29. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-709/12 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio