Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-274/12 (S. Z.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-274/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 274/12, rješavajući apelaciju Smaila Zeće, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Smaila Zeće podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000742 10 Rev od 29. novembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-07-000-335 od 25. februara 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Smail Zećo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, koga zastupa Zajednička advokatska/odvjetnička kancelarija Gorane Jezdić i Vlade Matuzovića iz Tuzle, podnio je 16. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 Rs 000742 10 Rev od 29. novembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-07-000-335 od 25. februara 2008. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 000742 10 Rev od 29. novembra 2011. godine do donošenja konačne odluke o meritumu podnesene apelacije. Apelant je 18. februara 2015. godine urgirao da se postupak povodom njegove apelacije što prije okonča.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj 274/12 od 14. marta 2012. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Općinskog suda i JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Podružnica „Elektrodistribucija Tuzla“ (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Općinski sud je 26. decembra 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, Vrhovni sud 26. decembra 2014. godine, a tuženi 5. januara 2015. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 032-0-P-07-000-335 od 25. februara 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev koji glasi: „Poništava se Odluka o otkazu Ugovora o radu tuženog broj 01-46-465-184-1/07 od 26. januara 2007. godine kojom je [apelantu] otkazan Ugovor o radu“. Također, istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu se poveže radni staž i uplate doprinosi za PIO, te da mu se isplati naknada plaće u visini plaće koju bi ostvario da je radio za cijeli period od 26. januara 2007. godine pa do vraćanja na rad, i to na način naveden u izreci prvostepene presude, a sve sa zakonskim zateznim kamatama na svaki mjesečni iznos naknade počevši od 15-og u mjesecu za protekli mjesec pa do konačne isplate, s tim da je dospjele a neisplaćene iznose naknade plaće dužan isplatiti odjedanput, te da mu naknadi troškove parničnog postupka po odluci suda, a sve u roku od 15 dana od donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

7. Kako slijedi iz navoda presude, apelant je posredstvom punomoćnika 14. februara 2007. godine podnio tužbu protiv tuženog radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu. U tužbi je naveo da je bio zaposlenik kod tuženog na poslovima i radnim zadacima pomoćnog radnika u radionici i manipulant. Nakon prijave rukovodioca djelatnosti inženjering-elektroenergetskih objekata od 16. januara 2007. godine, direktor tuženog donio je odluku o pokretanju disciplinskog postupka i rješenje o udaljenju s posla do okončanja disciplinskog postupka. Nakon toga, direktor je 26. januara 2007. godine donio odluku o otkazu Ugovora o radu apelantu zbog povrede radne obaveze iz člana 185. tačka 12. Pravilnika o radu tuženog. Općinski sud je proveo postupak utvrđivanjem činjenica spora i provođenjem velikog broja dokaza, te nakon provedenog postupka utvrdio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, prema noveliranoj odredbi člana 88. stav

1. Zakona o radu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku bez poštivanja otkaznog roka u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup ili težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. U konkretnom slučaju nije sporno da je 16. januara 2007. godine otuđena imovina tuženog, te da je otuđena imovina pronađena kod apelanta i da je oduzeta, o čemu je sačinjen zapisnik. Apelant je potpisao potvrdu o dobrovoljnom vraćanju predmeta, ne osporavajući da je taj materijal kritičnog dana pronađen u njegovom autu, ali je naveo da mu je to podmetnuo portir. Kako je naveo Općinski sud, apelant je te svoje tvrdnje samo paušalno iznio, ne potkrepljujući ih ni jednim materijalnim dokazom, niti predlažući svjedočenje portira ili eventualno nekog drugog očevica. Općinski sud je zaključio da je protiv apelanta u dva navrata, u kratkom periodu, vođen disciplinski postupak zbog istovrsnog prijestupa, koji je aktima tuženog predviđen kao teži prijestup, zbog kojeg se može dati otkaz ugovora o radu, i da je tuženi donio zakonitu odluku u skladu sa noveliranim članom 88. ZOR-a, te da je, u skladu s članom 91. istog zakona, dokazao da postoje razlozi za otkaz zbog teže povrede radne obaveze. Naime, iz predmeta spisa proizlazi da je apelant već 2005. godine na neki način bio opomenut i upozoren na kršenje radne obaveze – teže povrede na radu, te mu je otkazan Ugovor o radu i ponuđen novi Ugovor o radu s izmijenjenim uslovima, dakle poslodavac mu je na takav način omogućio ostanak na poslu.

8. Dalje je navedeno da iz odluke o pokretanju disciplinskog postupka proizlazi da je protiv apelanta pokrenut disciplinski postupak zbog kršenja radne obaveze iz člana 185. tačka 12. Pravilnika o radu. U obrazloženju je navedeno da je, prema prijavi rukovodioca, apelant zatečen sa većom količinom radnog materijala koji je otuđen iz radionice za opravku transformatora. Kako dalje navodi Općinski sud, iz iskaza o pokretanju disciplinskog postupka od 6. januara 2007. godine proizlazi da je apelant pozvan da u roku od pet dana pismeno i usmeno na zapisnik iznese svoju odbranu, a u istom roku pozvano je i vijeće zaposlenika. Iz iskaza apelanta saslušanog u svojstvu parnične stranke proizlazi da su pripadnici PU Tuzla 16. januara 2007. godine u njegovom vozilu u ruksaku pronašli materijal i da misli da mu je to u automobil ubacio portir. Kako dalje slijedi iz prvostepene presude, apelant je od 8. januara 2007. godine bio na bolovanju, krajem januara 2007. godine dobio je otkaz, iz preduzeća su ga pozvali da dâ izjavu, ali to nije mogao jer je bio nesposoban, pa je otišla njegova supruga. Navodi da je tačno da je potpisao potvrdu o dobrovoljnom vraćanju predmeta koji su nađeni u autu 16. januara 2007. godine, jer se bojao da će ga policija maltretirati. Posmatrano u cijelosti, u pogledu vođenja samog postupka, Općinski sud je utvrdio da je neosnovan apelantov prigovor da mu nije omogućeno da iznese svoju odbranu. Prema članu 90. ZOR-a, propisano je da ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdao očekivati od poslodavca da to učini. Iz provedenih dokaza, a i iskaza samog apelanta, proizlazi da je apelantu omogućeno da iznese svoju odbranu. Općinski sud je našao da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te je odlučio kao u izreci presude. Kako je neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje odluke o otkazivanju Ugovora o radu, Općinski sud je zaključio da apelantu ne pripada ni naknada štete u vidu naknade plaće koju bi ostvario da je radio za cijeli period od 26. januara 2007. godine pa do vraćanja na rad, kao ni druga prava iz radnog odnosa, kao što je uplata doprinosa za MIO/PIO, pa u tom smislu Općinski sud nije ni razmatrao nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke A. E. jer je irelevantan za presuđivanje u konkretnoj pravnoj stvari.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000613 od 15. decembra 2009. godine apelantova žalba je uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je u cijelosti udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu, te je poništena odluka o otkazu Ugovora o radu, tuženi je obavezan da apelanta vrati na posao, da mu poveže radni staž i uplati doprinose i da mu isplati naknadu plaće u iznosima preciziranim u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama. Kako je naveo Kantonalni sud, tokom provedenog prvostepenog postupka sud je proveo sve predložene materijalne dokaze (akte tuženog o pokretanju disciplinskog postupka i rješenje o udaljenju s posla, te odluku o otkazu ugovora o radu), dopis apelantove supruge od 19. januara 2007. godine, nalaze i mišljenja ljekara specijaliste Interne klinike Tuzla i Klinike za neurologiju, te nalaz i mišljenje ljekara neuropsihijatra od 19, 29. i 31. januara 2007. godine, kao i sve ostale materijalne dokaze navedene u obrazloženju prvostepene presude, te saslušao apelanta u svojstvu parnične stranke, pa ocjenjujući tako provedene dokaze donio odluku kao u osporavanoj presudi kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Kako je naveo Kantonalni sud, osnovan je žalbeni navod apelantovog punomoćnika da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer iz provedenih dokaza ne proističe da je prvostepeni sud mogao primijeniti odredbe člana 88. ZOR-a kojima se propisuje da poslodavac može otkazati ugovor o radu kada zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu nastavak radnog odnosa nije moguć. Osim toga, u smislu odredaba člana 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a u slučaju otkazivanja ugovora o radu iz člana 88. st. 1. i 2. ovog zakona, poslodavac je dužan u slučaju spora pred sudom da dokaže postojanje razloga za otkaz. Prvostepeni sud je, prema ocjeni Kantonalnog suda, pogrešno primijenio i odredbe čl. 90. i 91. ZOR-a kojim je regulirano da ako poslodavac otkazuje ugovor o radu obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Prvostepeni sud je, prema ocjeni Kantonalnog suda, valjano utvrdio da apelant nije iznio svoju odbranu u disciplinskom postupku koji se vodio kod tuženog, te navodi da mu je to bilo omogućeno. To nikako ne proistječe iz samih provedenih dokaza i prvostepeni sud, prema ocjeni Kantonalnog suda, u cijelosti pogrešno izvodi zaključak kao u obrazloženju osporavane presude, te vrši pogrešnu primjenu odredaba materijalnih propisa. Prvostepeni sud je, kako je naveo Kantonalni sud, pogrešno primijenio i same odredbe Pravilnika o radu tuženog, jer tuženi nije na valjan način dokazao da je tužilac počinio tešku povredu radne dužnosti koja bi se mogla sankcionisati otkazom ugovora o radu, a tokom provedenog postupka nije omogućio tužiocu da iznese svoju odbranu. Kako iz stanja spisa i utvrđenog činjeničnog stanja slijedi da tuženi prije donošenja odluke o otkazu Ugovora o radu nije dao mogućnost apelantu da iznese svoju odbranu u smislu odredaba člana 90. ZOR-a, te kako tuženi tokom postupka ničim nije dokazao postojanje okolnosti koje bi opravdale uskraćivanje prava na odbranu, to se i apelantov tužbeni zahtjev za poništenje osporene odluke tuženog, prema mišljenju Kantonalnog suda, imao prihvatiti kao osnovan. Obaveza naknade plaća u visini plaće koju bi ostvario da je radio u navedenom periodu, uplatu doprinosa za PIO i vraćanje apelanta na posao Kantonalni sud je odredio na osnovu člana 96. ZOR-a, a u vezi s članom 40. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 000742 10 Rev od 29. novembra 2011. godine revizija tuženog je usvojena, a drugostepena presuda preinačena tako što je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Najprije, Vrhovni sud je zaključio da je odlučivanje o reviziji tuženog od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa je stoga i dozvoljeno na osnovu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/09, 19/06; u daljnjem tekstu: ZPPFBiH). Kako je zaključio Vrhovni sud, osnovano se revizijom ukazuje na to da je osporena odluka donijeta uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Suprotno zaključku drugostepenog suda da tuženi nije postupio u skladu s članom 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a kod otkaza ugovora o radu primjenom člana 88. st. 1. i 2. ZOR-a, tj. da nije dokazao razloge za otkaz, Vrhovni sud, a s obzirom na činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, smatra da je taj zaključak pogrešan. Iz činjeničnog utvrđenja upravo proizlazi da je apelant otuđio imovinu tuženog. U njegovom vozilu, kako je naveo Vrhovni sud, pronađen je materijal uzet iz radionice tuženog za opravku transformatora težine 40 kg (12 komada bakarnih vijaka, svitak bakarne žice, 30 kg bakarne žice u krugovima) i oduzet mu je, te vraćen tuženom (apelant je potpisao potvrdu o oduzimanju). Apelant nije dokazao svoju tvrdnju da je neko treći taj materijal stavio u njegovo vozilo. Odredbom člana 185. Pravilnika o radu tuženog propisano je da se ugovor otkazuje ako se utvrdi da je zaposlenik počinio neku od povreda radne dužnosti navedenih u toj odredbi. Tačkom 12. člana 185. Pravilnika propisano je da povredu radne dužnosti predstavlja otuđenje ili pokušaj otuđenja imovine društava (tuženog), a ta povreda se i stavlja apelantu na teret. Kako je Vrhovni sud vezan činjeničnim utvrđenjem nižestepenih sudova (član 240. stav 2. ZPPFBiH), a iz čega proizlazi da je tuženi dokazao da je tužilac počinio povredu radne dužnosti za koju se tereti, da je to povreda zbog koje se može otkazati ugovor o radu (otuđenje imovine tuženog), dakle dokazao je razloge za otkaz ugovora o radu na osnovu člana 88. st. 1. i 2. ZOR-a, to je zaključak drugostepenog suda o pogrešnoj primjeni člana 88. ZOR-a kada je tuženi donio osporavanu odluku o otkazu ugovora o radu pogrešan.

11. Odluka o otkazu apelantovog ugovora o radu je, prema ocjeni Vrhovnog suda, zakonita. Ta odluka donijeta je pravilnom primjenom materijalnog prava, odredbe člana 88. ZOR-a i člana 185. tačka 12. Pravilnika o radu, kako to utvrđuje i prvostepeni sud, i to zbog razloga koje je dao, a koje Vrhovni sud kao pravilne prihvata i na koje tuženi i upućuje, te razloga navedenih i u ovoj presudi. Pogrešan je i zaključak drugostepenog suda o pogrešnoj primjeni odredbe člana 90. ZOR-a u okviru prvostepenog suda. Nižestepeni sudovi utvrdili su da je u Odluci o pokretanju disciplinskog postupka od 16. januara 2007. godine navedeno da apelant svoju odbranu može dati pismeno ili usmeno u roku od 5 (pet) dana, da je Odluka o otkazu ugovora o radu donijeta 26. januara 2007. godine, a vještak medicinske struke neuropsihijatar u svom nalazu i mišljenju, koji sudovi prihvataju, naveo je da apelant nije mogao dati kvalitetnu odbranu, ali ne i da nije uopće mogao dati odbranu. S obzirom na navedeno činjenično utvrđenje, Vrhovni sud smatra pogrešnim zaključak drugostepenog suda da apelantu nije omogućeno pravo na odbranu, da je prvostepeni sud pogrešno primijenio član 90. ZOR-a, jer je apelantu pravo na odbranu omogućeno. Prema mišljenju Vrhovnog suda, u roku za davanje odbrane apelant je, kako to navodi prvostepeni sud, ako je smatrao da nije sposoban da se kvalitetno sam brani, što smatra i vještak, s obzirom na zdravstveno stanje, mogao angažovati stručno lice. To što apelant nije dao odbranu pri navedenom činjeničnom utvrđenju ne znači da mu je to pravo, kako smatra Vrhovni sud, onemogućeno, kako to pogrešno smatra drugostepeni sud. Naprotiv, to pravo mu je dato i iznošenje odbrane omogućeno na način koji sam odabere (usmeno ili pismeno, lično ili preko ovlaštenog lica), pa stoga nema ni pogrešne primjene člana 90. ZOR-a. Imajući u vidu i razloge koje daje prvostepeni sud, Vrhovni sud je ocijenio da je revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava osnovan, pa je stoga reviziju usvojio i drugostepenu presudu, na osnovu člana 250. stav 1. ZPPFBiH, preinačio na način naveden u izreci. S obzirom na odluku koju je donio Vrhovni sud, ostale revizijske prigovore nije posebno razmatrao, jer nisu ni mogli utjecati na drugačije odlučivanje.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Apelant ističe da je Vrhovni sud morao reviziju tuženog odbaciti kao neblagovremenu i nedozvoljenu, jer je očigledno podnesena nakon proteka zakonskog roka i što u samoj reviziji tuženi nije tražio da Vrhovni sud o tome odlučuje na osnovu odredbe člana 237. stav 3. ZPPFBiH. Apelant smatra da je Vrhovni sud donošenjem takve presude povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje, što se ogleda u očigledno proizvoljnoj primjeni prava u okviru suda, te pravo na imovinu. Tako Vrhovni sud, prema apelantovom mišljenju, očigledno proizvoljno tumači odredbe čl. 88. i 90. ZOR-a i zaključuje da je apelantu omogućeno pravo na odbranu i da je tokom postupka tuženi dokazao da je otkaz ugovora o radu opravdan. Apelant smatra da sud pogrešno zaključuje da mu je omogućeno da iznese svoju odbranu u postupku utvrđivanja povrede radne obaveze. Takav zaključak sud zasniva na tvrdnji da on nije mogao dati kvalitetnu odbranu, ali ne i da nije uopće mogao dati odbranu. Prema apelantovom mišljenju, jasno proizlazi da sud strogo formalno tumači pravo na odbranu. Dakle, za sud je jedino bitno da je zaposleniku formalno omogućeno da se izjasni na odluku o pokretanju disciplinskog postupka, pri čemu je potpuno nevažno to da li je zaposlenik to bio u stanju učiniti. Međutim, dokazi koji su izvedeni tokom postupka nedvosmisleno i van svake sumnje potvrđuju činjenicu da je apelant bio u takvom zdravstvenom stanju da to pravo nije mogao koristiti. Kako je protiv apelanta vođen i krivični postupak u kojem je apelant oslobođen optužbe, sud je u parničnom postupku, prema njegovom mišljenju, vezan za odluku suda u krivičnom postupku. S obzirom na to da su iste navodne apelantove nezakonite radnje (otuđenje imovine društva) bile predmet kako krivičnog postupka tako i postupka utvrđivanja povrede radne obaveze, Vrhovni sud je morao uzeti u obzir i ocijeniti pravosnažnu presudu u krivičnom postupku i u meritumu, ako je već odlučivao o reviziji, i odbiti je kao neosnovanu. Konačno, objašnjavajući okolnosti iznošenja spornog materijala iz preduzeća, apelant navodi da su dokazi u vezi s tim pribavljeni na nezakonit način grubim kršenjem zakona i povredom njegovih prava.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Općinski sud ističe da ne nalazi da je u konkretnoj stvari posrijedi opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava. Apelant ističe da mu je proizvoljnom primjenom materijalnog prava uskraćeno pravo na pravično suđenje. Ta tvrdnja bi, prema ocjeni Općinskog suda, bila opravdana da je posrijedi takva primjena prava koja vrijeđa zahtjev za pravnu sigurnost i ujednačenost sudske prakse, međutim, to u konkretnom slučaju nije tačno. Članom 2. ZPPFBiH propisano je da sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava, pa su neprimjereni apelantovi navodi u tom smislu, a naročito jer u konkretnoj pravnoj stvari nije pružen dokaz da je primjenom materijalnog prava narušeno neko od apelantovih prava. Općinski sud smatra da su apelantove tvrdnje i zahtjevi već raspravljeni pred redovnim sudovima, a te su tvrdnje paušalne i nedokazane. Slijedom navedenog, Općinski sud predlaže da se prilikom odlučivanja o dopustivosti apelacije apelacija odbaci kao prima facie nedopuštena, a ukoliko se pak Ustavni sud upusti u meritorno raspravljanje, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Tuženi navodi da je apelant u toku disciplinskog postupka imao priliku i sve uslove da u potpunosti zaštiti svoja prava i u tu svrhu predloži i izvede relevantne dokaze koji bi eventualno potvrdili osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva. Ocjenjujući provedene dokaze, Općinski sud je, prema shvatanju i uvjerenju tuženog, donio ispravnu, osnovanu i uvjerljivo obrazloženu odluku kojom je odbio apelantov zahtjev za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu, a takvu odluku je opravdano potvrdio i revizijski sud. Apelantovi navodi koji se odnose na ishod krivičnog postupka koji je povodom istog događaja protiv njega vodilo nadležno Tužilaštvo, prema mišljenju tuženog, ne mogu biti od značaja za ocjenjivanje osnovanosti odluke, odnosno osnovanosti sudskih presuda koje su zakonitost i opravdanost takve odluke potvrdile. Naime, u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen apelant je oslobođen odgovornosti za počinjene krivičnog djela krađe, isključivo zbog formalnih propusta u zakonitom pribavljanju dokaza koje je Tužilaštvo koristilo u krivičnom postupku. Međutim, takvom presudom osporene su činjenice koje su utvrđene u disciplinskom, a kasnije i parničnom postupku. Tuženi zaključuje da su relevantne činjenice o apelantovoj odgovornosti za kršenje radnih obaveza dovoljno i uvjerljivo dokazane, te da je postupak u kojem su one utvrđivane i u kojem je odlučivano o njegovoj disciplinskoj odgovornosti vođen na zakonit i propisan način uz potpuno poštovanje apelantovih prava, kao i kasniji sudski postupci za preispitivanje takve odluke, zbog čega tuženi apelaciju smatra u cijelosti neosnovanom. V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 88.

Poslodavac odnosno zaposlenik može otkazati ugovor o radu, bez obaveze poštivanja propisanog otkaznog roka, kada, zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu, nastavak radnog odnosa nije moguć.

Prije otkazivanja ugovora o radu iz stava 1. ovog člana, poslodavac može zaposlenika pismeno upozoriti na obaveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obaveza.

Član 90.

Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

Član 91.

Ako zaposlenik odnosno poslodavac otkazuje ugovor o radu iz razloga navedenih u članu 88. stav 1. ovog zakona, obavezan je da dokaže postojanje opravdanog razloga za otkaz.

18. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 237. stav 3.

(...) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. (...) VI.Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 000742 10 Rev od 29. novembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 29. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 16. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. U vezi s apelacionim navodima Ustavni sud zapaža da su osporene odluke donesene u parničnom postupku povodom apelantove tužbe radi poništenja odluke o otkazu Ugovora o radu. Iz navedenog proizlazi da su osporene odluke donesene u postupku koji se odnosio na utvrđivanje građanskih prava i obaveza, te da stoga apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava u vezi s razlozima za otkaz ugovora o radu apelantu, povrede prava na odbranu odlučivanja Vrhovnog suda van nadležnosti propisane zakonom, kao i dokaznog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li osporavane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

28. U vezi s apelantovim prigovorom o reviziji, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da je odlučivanje o reviziji tuženog od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa je stoga i dozvoljeno članom 237. stav 3. ZPP. Dalje, u vezi s pitanjem odbrane, Ustavni sud zapaža da su nižestepeni sudovi utvrdili da je u Odluci o pokretanju disciplinskog postupka od 16. januara 2007. godine navedeno da apelant-zaposlenik svoju odbranu može dati pismeno ili usmeno u roku od pet dana, da je odluka o otkazu ugovora o radu donijeta 26. januara 2007. godine, a vještak medicinske struke neuropsihijatar u svom nalazu i mišljenju, koji sudovi prihvataju, naveo je da apelant nije mogao dati kvalitetnu odbranu, ali ne i da nije uopće mogao dati odbranu. S obzirom na navedeno činjenično utvrđenje, Ustavni sud nalazi da je, suprotno zaključku drugostepenog suda, apelantu omogućeno pravo na odbranu i da je prvostepeni sud primjenom člana 90. ZOR-a, naprotiv, apelantu omogućio da iznese svoje navode u prilog odbrane. Za davanje odbrane apelantu je dat rok, a u tom roku apelant je mogao da, ako je smatrao da nije sposoban da se kvalitetno sam brani, što smatra i vještak, s obzirom na zdravstveno stanje, angažuje stručno lice. Prema ocjeni Ustavnog suda, činjenica je da je apelantu u toku disciplinskog postupka, s obzirom na apelantovo zdravstveno stanje, dato pravo na iznošenje odbrane na način koji sam odabere (usmeno ili pismeno, lično ili preko ovlaštenog lica), pa stoga nema ni pogrešne primjene člana 90. ZOR-a. Ustavni sud također ne može utvrditi da je dokazni postupak o činjenicama otuđenja spornog materijala iz kruga preduzeća proveden uz kršenje zakona i povredom apelantovog prava na pravičan postupak, s obzirom na to da je, u skladu sa zakonskim ovlaštenjima, ovlašteno lice u predviđenom roku pokrenulo disciplinski postupak i utvrdilo relevantne okolnosti predmeta na način opisan u činjeničnom dijelu ove odluke.

29. U vezi s pitanjem primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Općinski sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja revizijskih navoda koje je sud ispitao u osporenoj presudi, daje razloge koji ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da tužena nije mogla donijeti odluku o prestanku radnog odnosa za njega, s obzirom na činjenice da je sud u parničnom postupku, kako smatra apelant, vezan za odluku suda u krivičnom postupku. S obzirom na to da su iste navodne apelantove nezakonite radnje (otuđenje imovine društva) bile predmet kako krivičnog postupka tako i postupka utvrđivanja povrede radne obaveze, Vrhovni sud je morao uzeti u obzir i ocijeniti pravosnažnu presudu u krivičnom postupku i u meritumu, ako je već odlučivao o reviziji, te je odbiti kao neosnovanu. Međutim, Ustavni sud nalazi da iz osporenih odluka proizlazi da je apelantu otkaz ugovora u radu izrečen u disciplinskom postupku uz provođenje dokazivanja u tom postupku (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Šikić protiv Hrvatske, Zahtjev broj 9143/18 od 15. jula 2010. godine, tačka 53; i Odluku Ustavnog suda broj AP 2461/08 od 29. juna 2011. godine).

30. Kako apelant nije dokazao da su osporena rješenja tuženog nezakonita, redovni sud je zaključio da su ona donesena na osnovu jasne odredbe člana 88. ZOR-a, kojom je propisano da radniku prestaje radni odnos, s obzirom na to da poslodavac može otkazati ugovor o radu, bez obaveze poštivanja propisanog otkaznog roka, kada zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu nastavak radnog odnosa nije moguć. Konačno, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Općinski sud u osporenim odlukama dali detaljno obrazloženje na kojim su relevantnim propisima zasnovali osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se u okolnostima konkretnog predmeta, iz kojih između ostalog proizlazi da je apelant počinio disciplinsku povredu otuđenja imovine, zbog čega mu je izrečena mjera otkaza, ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi da su Vrhovni i Općinski sud proizvoljno primijenili materijalne propise niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njihovo postupanje. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.

Ostali navodi

32. U pogledu apelacionih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju tog prava također zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i na istim navodima koje je apelant istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje. Budući da je Ustavni sud iznesene navode u prethodnim tačkama ove odluke već ispitao i utvrdio da su neosnovani, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, a koje ničim nisu dovedene u pitanje, odluke u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva donijeli u skladu s relevantnim odredbama ZOR-a i ZPPFBiH. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman