Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3605/12 (J. K.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Ništavost
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Građevinsko zemljište
  • Restitucija
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Ugovor o poklonu
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3605/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3605/12, rješavajući apelaciju Junuza Kahrimana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Junuza Kahrimana.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 013760 11 Rev od 16. avgusta 2012.

godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Junuza Kahrimana, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 013760 11 Rev od 16. avgusta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 013760 03 P od 19. maja 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Junuz Kahriman (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 12. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 013760 11 Rev od 16. avgusta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 013760 03 P od 19. maja 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda, te od privremenog zakonskog zastupnika prvotuženog Ratka Terzića i punomoćnika ostalih tuženih Mihajla Savića i Radomira Savića (svi u daljnjem tekstu: tuženi odnosno prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi), zatraženo je 7. avgusta 2014. godine i 12. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i punomoćnik drugotuženog i trećetuženog su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 12. do 20. avgusta 2014. godine.

4. Privremeni zakonski zastupnik prvotuženog u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 18. avgusta 2003. godine tužbom Osnovnom sudu pokrenuo parnični postupak protiv prvotuženog i drugotuženog radi utvrđenja da su ništavi, i to ugovor o zamjeni nekretnina broj Ov br. 5279/93 od 9. septembra 1993. godine koji su zaključili apelant i prvotuženi, kojim je apelant svoje nekretnine u Bijeljini upisane u zk. ul. br. 1710 i 7084 oba u k.o. Bijeljina 2, odnosno listu nepokretnosti broj 11769/0 k.o. Bijeljina 2 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), zamijenio s navodnim nekretninama prvotuženog u mjestu Kaonik opština Bugojno (u daljnjem tekstu: sporni ugovor o zamjeni) i kupoprodajni ugovor zaključen između prvotuženog i drugotuženog koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov br. 5256/94 od 17. novembra 1994. godine, temeljem kojeg je prvotuženi prodao predmetne nekretnine (u daljnjem tekstu: sporni kupoprodajni ugovor), kao i predaje u posjed predmetnih nekretnina i uspostave zemljišnoknjižnog stanja na tim nekretninama kao prije zaključenja spornih ugovora, uz isticanje i eventualnog tužbenog zahtjeva, u smislu člana 55. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim apelant je tražio isplatu iznosa od 91.213,00 KM.

7. U okviru istog postupka drugotuženi je postavio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da je građenjem stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, odnosno eventualni protivtužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu iznosa od 265.742,00 KM.

8. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka donio Presudu broj P-719/2003 od 6. juna 2007. godine.

9. Odlučujući o žalbama apelanta i drugotuženog Okružni sud je donio Rješenje broj 012-0-Gž- 07-000 639 od 10. aprila 2009. godine, kojim je prvostepena presuda iz prethodne tačke ove odluke ukinuta iz procesnih razloga i to zbog pogrešne dostave pismena prvotuženom, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

10. Nakon što je prvostepeni sud u ponovnom postupku otklonio procesne nedostatke postavljajući rješenjem od 27. maja 2010. godine prvotuženom privremenog zakonskog zastupnika, te nakon što je apelant podneskom od 29. oktobra 2010. godine tužbu preinačio u subjektivnom smislu i na trećetuženog, zbog zaključenog ugovora o poklonu čije je „utvrđenje ništavosti“ istim podneskom tražio, Osnovni sud je donio Presudu broj 80 0 P 013760 03 P od 19. maja 2011. godine.

11. Citiranom presudom Osnovni sud je djelimično usvojio apelantov precizirani tužbeni zahtjev kojim je tražio da se „utvrdi da su ništavi sporni ugovori“ (o zamjeni i kupoprodajni ugovor), uz istovremeno odbijanje zahtjeva kojim je traženo da se „utvrdi ništavost ugovora o poklonu nekretnina“ zaključenog između drugotuženog i trećetuženog, ovjerenog kod navedenog suda pod brojem 080-0-Ov-07-006 430 od 29. oktobra 2007. godine i aneksa tog ugovora od 29. oktobra 2007. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor o poklonu), kao i u dijelu kojim je apelant tražio da se utvrdi da su drugotuženi i trećetuženi dužni apelantu predati u posjed predmetne nekretnine, te da je trećetuženi dužan trpjeti da se apelant u javnim evidencijama na spornim nekretninama upiše kao vlasnik i posjednik s dijelom 1/1 (stav I izreke presude).

12. Stavom II navedene presude djelimično je usvojen eventualni tužbeni zahtjev apelanta tako što je prvotuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 78.613,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. septembra 1993. godine pa do isplate, te je istovremeno odbijen dio tog zahtjeva kojim je apelant tražio da se uz prvotuženog obavežu i drugo i trećetuženi da mu solidarno isplate dosuđeni iznos.

13. Istom presudom, i to stavom III izreke, usvojen je protivtužbeni zahtjev drugotuženog, te je utvrđeno da je drugotuženi po osnovu građenja stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, što je apelant dužan priznati (sve preciznije navedeno u navedenoj tački izreke presude), a st. IV i V izreke Osnovni sud je odlučio o troškovima postupka na način pobliže preciziran u citiranim stavovima.

14. Nakon provedenog dokaznog postupka (uvidom u materijalne dokaze, saslušavanjem svjedoka, te vještačenjem) za Osnovni sud nije bilo sporno da je sporni ugovor o zamjeni nekretnina ništav i da prvotuženi nije mogao steći nikakva prava na spornim apelantovim nekretninama koje su bile predmet zamjene, te da samim tim nije postojao osnov da prvotuženi otuđi te nekretnine, pa je shodno tome ništav i sporni kupoprodajni ugovor koji su zaključili prvotuženi i drugotuženi, u smislu odredbe člana 46. stav 2, te čl. 47. i 52. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je još pojasnio da je prilikom odlučenja imao u vidu i činjenicu da je drugotuženi prilikom zaključenja tog ugovora bio savjestan kupac jer je provjerio i katastarskoknjižno i zemljišnoknjižno stanje spornih nekretnina, koje je bilo uredno upisano na prvotuženog (prvotuženi je uspio upisati pravo vlasništva na tim nekretninama na temelju spornog ugovora o zamjeni), te da shodno tome, u smislu odredbe člana 12. ZOO-a, kod drugotuženog nije ni postojala obaveza da izvan okvira vanknjižnog i zemljišnoknjižnog, te katastarskog stanja spornih nekretnina provjerava okolnosti pod kojima je sporni ugovor o zamjeni zaključen.

15. Osnovni sud je dalje utvrdio da je drugotuženi uspio dokazati da je građenjem novog stambenog objekta, koji je završen tokom 1996. godine i legalizovan tako što mu je nadležni organ izdao urbanističku saglasnost 26. februara 1997. godine i građevinsku dozvolu 27. februara 1998. godine, stekao pravo vlasništva na novosagrađenom stambenom objektu. Prilikom odlučenja Osnovni sud je imao u vidu da je drugotuženi svo to vrijeme bio upisan kao nosilac trajnog prava korištenja građevinskog zemljišta na kojem je objekt izgrađen, dakle bio je savjestan graditelj, u skladu s odredbom člana 24. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/93; u daljnjem tekstu: ZOSPO), a u vezi s odredbama čl. 5. i 42. Zakona o građevinskom zemljištu RS, pa je po sili zakona stekao pravo vlasništva i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu objekta, tim prije što je vrijednost izgrađenog objekta (što je utvrđeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka) višestruko veća od vrijednosti zemljišta. U vezi s tim je dalje pojašnjeno da je u vrijeme gradnje, na temelju spornog kupoprodajnog ugovora, drugotuženi bio upisan na spornim nekretninama na kojima je sagrađen objekat i to kao nosilac prava trajnog korištenja, tako da drugotuženi nije znao, niti je mogao znati da gradi na tuđem zemljištu, pri čemu se njegova savjesnost pretpostavlja, a na tužitelju je bio teret da dokaže suprotno, za što apelant tokom postupka nije pružio dokaze. U tom pravcu je naglašeno da je iz iskaza apelantovog sina Mirsada i svjedoka Ismeta Aganovića proizašlo da je apelant znao da je novi objekat izgrađen 1997. godine i da je stara kuća (apelantova nekretnina) srušena, ali da se apelant nije odmah protivio tome, već je 1997. godine podnio tužbu protiv prvotuženog radi poništenja spornog ugovora o zamjeni, koju je kasnije povukao, tako da drugotuženi za navedenu tužbu nije ni znao. Zbog svega navedenog Osnovni sud je udovoljio protivtužbenom zahtjevu drugotuženog.

16. Zatim, Osnovni sud je, imajući u vidu činjenicu da je drugotuženi na originaran način stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama, zaključio da je drugotuženi navedenim nekretninama mogao raspolagati tako da ih prometuje u korist svoga sina (trećetuženog) spornim ugovorom o poklonu, odnosno aneksom tog ugovora, temeljem kojih se trećetuženi uknjižio kao titular prava na nekretnini u javnim evidencijama. Upravo zbog navedenog je prvostepeni sud i odbio apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na poništenje navedenog ugovora o poklonu. Samim tim, kako je pojasnio Osnovni sud, i zahtjev za predaju u posjed spornih nekretnina se čini neosnovanim.

17. Osnovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbe člana 104. st. 1. i 3. ZOO-a kojima je regulisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna da vrati drugoj ugovornoj strani sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, odnosno sud će prilikom odlučivanja o restituciji voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obje ugovorne strane, te o značaju ugroženog dobra ili interesa kao i moralnim shvatanjima. U tom pravcu Osnovni sud je pojasnio da je nakon zaključenja spornog ugovora o zamjeni stari objekat, koji je bio izgrađen na predmetnoj nekretnini, srušen na temelju uvjeta za legalizaciju objekta koji je već izgradio drugotuženi na predmetnoj nekretnini. Zatim je pojašnjeno da je drugotuženi bio savjestan graditelj temeljem čega je stekao pravo vlasništva na objektu, kao i pravo trajnog korištenja na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu objekta, zatim da je drugotuženi izvršio uređenje dvorišta u hortikulturnom smislu, uz betoniranje parka pločicama i izgradnjom zidane ograde s kovanim gvožđem, čija tržišna vrijednost se kreće u rasponu od 164.369,39 KM do 212.366,89 KM (kako je to proizašlo iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke). Stoga je, prema ocjeni prvostepenog suda, jasno da apelantove nekretnine više ne postoje u onom smislu kako su nekada bile, iz čega proizlazi da uspostava ranijeg zk. i posjedovnog stanja više nije moguće, zbog čega je Osnovni sud odbio zahtjev u tom dijelu, te usvojio eventualni tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, saglasno nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke.

18. U vezi s obavezivanjem prvotuženog na isplatu Osnovni sud je istakao da je prvotuženi bio nesavjestan ugovorač iz spornog ugovora o zamjeni jer je sporni ugovor zaključio, iako je znao da u razmjenu nije unio, niti je mogao unijeti nekretnine u Kaoniku, opština Busovača, koje su bile predmet zamjene. U tom pravcu je Osnovni sud pojasnio da je prvotuženi postupio krajnje nesavjesno i prijevarno, jer mu je prenijeta imovinska vrijednost apelantove nekretnine u Bijeljini, koju je nakon toga prodao drugotuženom na temelju spornog kupoprodajnog ugovora za iznos od 50.000,00 DEM, pa imajući u vidu činjenicu da je utvrđena ništavost spornog ugovora o zamjeni, a da je obaveza prvotuženog odrediva, shodno pravilima o novčanoj restituciji za slučaj ništavosti ugovora (jer naturalna restitucija više nije moguća) prvotuženi je, shodno svemu navedenom, u smislu člana 104. ZOO-a obavezan da apelantu u cijelosti isplatu naknadu tržišne vrijednosti razmijenjenih nekretnina, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. U tom pravcu Osnovni sud je odbio apelantov zahtjev kojim je tražio da se zajedno s prvotuženim obavežu i drugo i trećetuženi da mu solidarno isplate dosuđeni iznos, uz obrazloženje da drugo i trećetuženi u spornom ugovoru o zamjeni za koji je utvrđena apsolutna ništavost nisu bili ugovorne strane s apelantom, budući da je samo ugovorač iz ništavog pravnog posla (u konkretnom slučaju prvotuženi) zakonski obveznik novčane restitucije prema apelantu, shodno odredbi člana 104. stav 1. ZOO-a.

19. Odlučujući o žalbama apelanta i prvotuženog Okružni sud je Presudom broj 80 0 P 013760 11 Gž od 23. septembra 2011. godine žalbe djelimično usvojio tako što je žalbu prvotuženog usvojio u dijelu odluke o dosuđenim kamatama na način pobliže preciziran u stavu I izreke presude, dok je u preostalom dijelu žalba kao neosnovana odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

20. Istom presudom (st. II i III) apelantova žalba je djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim je odbijen apelantov eventualni tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog i trećetuženog, te u dijelu kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev drugotuženog i dijelu odluke o troškovima postupka tako što je utvrđena ništavost spornog ugovora o poklonu i aneks tog ugovora zaključen između drugo i trećetuženog, te je odbijen protivtužbeni zahtjev drugotuženog kojim je traženo utvrđenje prava vlasništava temeljem građenja, uz istovremeno obavezivanje drugotuženog i trećetuženog da apelantu solidarno isplate iznos od 78.618,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. maja 2011. godine pa do isplate, kao i da mu solidarno isplate troškove postupka, uz naknadu troškova sastava žalbe, sve preciznije navedeno u st. II i III izreke presude.

21. Drugostepeni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude u svjetlu žalbenih razloga i po službenoj dužnosti došao do zaključka da se prvostepena presuda ne osporava u dijelu kojim je utvrđena ništavost spornih ugovora (o zamjeni i kupoprodajnog ugovora) i u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed i uknjižbu prava vlasništva u javnim evidencijama. Naime, Okružni sud je utvrdio da apelant s pravom prigovora da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, utvrđujući ništavost spornih ugovora o zamjeni i kupoprodaji, odbio tužbeni zahtjev u dijelu zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi ništavost spornog ugovora o poklonu kojim su obuhvaćene nekretnine koje su bile predmet ništavih ugovora, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog i trećetuženog da s prvotuženim solidarno isplate novčanu naknadu za njegove nekretnine, zbog nemogućnosti njihovog vraćanja u stanje u kojem su bile predmet spornog ugovora o zamjeni.

22. U tom pravcu Okružni sud je pojasnio da je ništav ugovor zapravo jedno pravno ništa, što znači da bi pravno stanje trebalo biti kao što je bilo prije zaključenja takvog ugovora, tj. da takvog ugovora uopšte nije ni bilo. Shodno tome, kako je pojasnio Okružni sud, ako jedna ugovorna strana otuđi stvar koja je bila predmet ništavog ugovora znači da je neovlašteno raspolagala tuđom stvari, pa se i sva takva raspolaganja smatraju ništavim. Okružni sud je pojasnio da je prvostepeni sud, utvrđujući ništavost spornog ugovora o zamjeni, pravilno cijenio da po takvom ugovoru prvotuženi nije stekao nikakva prava na apelantovim nekretninama, te da ih stoga nije mogao ni pravno valjano prodati drugotuženom, budući da se ne može prenositi pravo koje nemaš, na temelju čega je utvrđena ništavost spornog kupoprodajnog ugovora. Međutim, prvostepeni sud je shodno navedenom zanemario da je drugotuženi u odnosu na predmetne nekretnine zapravo u istoj pravnoj situaciji u kojoj je bio prvotuženi kod utvrđenja ništavosti ugovora o zamjeni istih tih nekretnina. Stoga, kako je naveo Okružni sud, drugotuženi na predmetnim nekretninama nije mogao steći nikakva prava, pa ih stoga nije ni mogao otuđiti poklanjanjem trećetuženom „jer se ne može prenositi pravo koje se nema“. Shodno navedenom, kako je istakao Okružni sud, prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora o poklonu zaključenog između drugotuženog i trećetuženog.

23. Dalje se Okružni sud u obrazloženju pozvao na odredbu člana 110. ZOO-a koja propisuje da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, pa kada je odredbom člana 104. stav 1. navedenog zakona propisano pravo ugovorne strane da joj se vrati ono što je dala po osnovu ništavog ugovora, a ako to nije moguće da joj se da odgovarajuća naknada u novcu, to znači da u okolnostima ništavih ugovora nema osnova za pravila o sticanju prava svojine građenjem propisanim odredbama ZOSPO-a, pogotovo ne i pridržavanju rokova iz tih pravila. Upravo na temelju navedenog Okružni sud je zauzeo stav da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i u dijelu kojim je usvojio protivtužbeni zahtjev drugotuženog, kao i u dijelu kojim je odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog i trećetuženog na isplatu naknade u novcu za apelantove nekretnine. Okružni sud je dalje pojasnio kako činjenica da su tuženi bili ugovorne strane pri zaključivanju ništavih ugovora u čijem predmetu su sadržane apelantove nekretnine čini ih odgovornim prema apelantu, u smislu odredbe člana 104. stav 1. ZOO-a, što govori o pogrešnom stavu prvostepenog suda da te obaveze nema kod drugotuženog i trećetuženog u činjenici da oni nisu ugovorne strane s apelantom. Prema pravnom shvatanju Okružnog suda, tuženi u ovom postupku su solidarni dužnici. Odluku o troškovima postupka Okružni sud je obrazložio na str. 8 i 9 osporene presude.

24. Odlučujući o revizijama prvotuženog i drugotuženog Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 P 013760 11 Rev od 16. avgusta 2012. godine uvažio revizije i drugostepenu presudu u pobijanom dijelu preinačio (st. II i III) tako što je odbijena apelantova žalba, te prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog i trećetuženog, kojim je traženo utvrđivanje ništavosti spornog ugovora o poklonu, zatim u dijelu kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev drugotuženog kojim je tražio utvrđenje prava vlasništva na spornim nekretninama temeljem građenja, te u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog i trećetuženog kojim je traženo da i oni, zajedno s prvotuženim, apelantu solidarno isplate naknadu zbog nemogućnosti vraćanja nekretnine u iznosu od 78.618,00 KM, kao i da mu solidarno s prvotuženim isplate i naknadu na ime troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presuda. Istovremeno, apelant je obavezan da prvotuženom i drugotuženom naknadi troškove postupka.

25. Nakon što je preispitao drugostepenu presudu u granicama revizionih razloga drugotuženog i po službenoj dužnosti Vrhovni sud je zaključio da osporena drugostepena presuda nije pravilna. U tom pravcu Vrhovni sud je pobliže objasnio da se stav Okružnog suda da je sporni ugovor o poklonu ništav zasniva na utvrđenju da drugotuženi, kao poklonodavac, u vrijeme zaključenja spornog ugovora nije bio vlasnik tih nekretnina, pa nije mogao prenijeti više prava nego što sam ima. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, neprihvatljivo je izjednačavanje pravnog položaja drugotuženog u vrijeme kada je zaključio sporni kupoprodajni ugovor s prvotuženim i u vrijeme kada je drugotuženi zaključio sporni ugovor o poklonu s trećetuženim. Vrhovni sud je u tom pravcu pojasnio da je osnovna razlika u tome što svoje pravo vlasništva na predmetu ugovora prvotuženi izvodi iz ranijeg ugovora o zamjeni s apelantom, koji je ništav, što samo po sebi ne znači da je drugotuženi naknadno prilikom zaključivanja pravnih poslova (spornog kupoprodajnog ugovora i ugovora o poklonu) bio nesavjestan.

26. U tom pravcu Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 24. stav 1. ZOSPO-a prema kojoj lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat na zemljištu na kojem drugi ima pravo svojine (graditelj), stiče pravo svojine i na zemljištu na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog zemljišta, ako nije znalo, niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah protivio). Prema tome, kako je istakao Vrhovni sud, pitanje ništavosti kupoprodajnog ugovora na osnovu koga je drugotuženi stekao pravo posjeda (ne vlasništva) na predmetnim nekretnina od značaja su samo za ocjenu njegove savjesnosti, u smislu citirane odredbe člana 24. stav 1. ZOSPO-a. U tom pravcu Vrhovni sud je dalje pojasnio da drugotuženi nije znao da prvotuženi nije vlasnik spornih nekretnina, pa samim tim nije znao da on od njega nije mogao steći pravo vlasništva na tim nekretninama, što ga čini savjesnim posjednikom (nije znao da stvar koju drži nije njegova, odredba člana 72. stav 2. ZOSPO-a). Dalje je Vrhovni sud pojasnio da je krajnja posljedica savjesnosti drugotuženog to da je on savjestan graditelj (nije znao da gradi na tuđem zemljištu), pa je stoga, u smislu citiranih zakonskih odredbi, stekao vlasništvo građenjem, a posljedično tome sporni ugovor o poklonu koji je zaključio sa trećetuženim nije ništav, s obzirom da je raspolagao nekretninama koje se nalaze u njegovom vlasništvu.

27. Shodno navedenom Vrhovni sud je ocijenio pogrešnim stav drugostepenog suda da sticanje svojine građenjem nije moguće u uvjetima kada je graditelj stekao posjed na zemljištu izvršenjem ništavog ugovora, jer odredbama ZOSPO-a nije, kao uvjet za sticanje prava svojine, propisan način na koji graditelj treba da stekne posjed na zemlji na kojoj gradi, već samo da mora biti savjestan, što se shodno odredbi člana 72. ZOSPO-a pretpostavlja.

28. Zatim, Vrhovni sud je ocijenio da je osnovano ukazivanje revizijom na nepravilnu primjenu materijalnog prava, i to odredbe člana 104. stav 1. ZOO-a. Vrhovni sud je pojasnio da citirana zakonska odredba propisuje obavezu svake ugovorne strane da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu ništavog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, treba dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Shodno tome, kako je naveo Vrhovni sud, pasivno legitimisani za povrat datog, u smislu citirane odredbe, mogu biti samo ugovorne stranke. U konkretnom slučaju, kako je istaknuto, drugotuženi i trećetuženi nisu bili u ugovornom odnosu s apelantom, tako da je prvostepeni sud pravilno obavezao samo prvotuženog na novčanu naknadu. Dakle, budući da drugotuženi i trećetuženi nisu bili u ugovornom odnosu s apelantom, shodno odredbi člana 104. stav 1. ZOO-a, oni nisu pasivno legitimisani na povrat datog. U tom pravcu je još pojašnjeno da su drugotuženi i prvotuženi bili u ugovornom odnosu, ali budući da su obje ugovorne strane vršile davanje po tom ugovoru, za takav zahtjev (povrat datog), u smislu odredbe člana 104. stav 1. ZOO-a, bile bi ovlaštene samo strane ugovornice, a ne apelant koji u tom pravnom poslu nema to svojstvo.

29. Imajući u vidu sve navedeno Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu drugo i trećetuženog, pa je drugostepenu presudu preinačio kao u izreci, na temelju odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Budući da drugo i trećetuženi nisu pobijali drugostepenu odluku u dijelu odluke kojim je prvotuženi obavezan na isplatu zakonske kamate, te u dijelu u kojem je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena (stav 1. izreke pobijane odluke), drugostepena presuda je u tom dijelu ostala neizmijenjena.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

30. Apelant smatra da su osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. st. 1. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tom apelacijom se, između ostalog, ukazuje na kršenje prava na suđenje „u razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje. Apelacijom se opširno elaborira činjenično stanje redovnih sudova, koje apelant ne osporava, te shodno tome odlučenja redovnih sudova, uz ukazivanje da je u tom postupku jedino prihvatljiv stav Okružnog suda, pri čemu je apelant taj stav iscrpno prezentirao. S druge strane apelant se ne slaže s odlučenjem Vrhovnog suda koji je, prema apelantovoj ocjeni, zauzeo pogrešan stav da je drugotuženi stekao pravo svojine na apelantovoj građevinskoj parceli na temelju člana 24. ZOSPO-a, te da je shodno tome valjan i sporni ugovor o poklonu, te aneks tog ugovora, te da je samo prvotuženi obavezan na naknadu shodno odredbi člana 104. stav 1. ZOO-a. Prema apelantovoj ocjeni takav stav Vrhovnog suda je pogrešan, proizvoljan i u sukobu je sa pravnom logikom i osnovnim načelima obligacionog prava.

31. Smatra da je trećetuženi obveznik naturalne restitucije jer drži i koristi apelantov plac, a u slučaju nemogućnosti restitucije on je pasivno legitimisan i za plaćanje naknade za apelantove nekretnine, a ne samo prvotuženi, kako to pogrešno tvrdi Vrhovni sud. Prema apelantovoj ocjeni svi tuženi su obavezani da mu solidarno isplate naknadu, jer su svi zaključili ništave ugovore koji nisu mogli proizvesti nikakva pravna dejstva. Zatim ukazuje da stav Vrhovnog suda nije u saglasnosti ni s odlukom Komisije za imovinskopravne zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) kojom je naloženo nadležnom opštinskom organu uprave da apelanta uvede u posjed spornih nekretnina, dakle da deposedira trećetuženog, pa kako je to nemoguće trećetuženi je dužan da mu zajedno s prvotuženim isplati dosuđeni iznos, u smislu člana 104. stav 1. ZOO-a. Apelant naglašava da se od 1993. godine nalazi u izbjeglištvu, prvo u R Srbiji, a od 1997. godine u sabirnom centru u USA, jer ne može da vrati svoj dom u Bijeljini, niti se može vratiti u bilo koji grad u BiH jer druge imovine nema, pa je na taj način povrijeđeno njegovo pravo na dom i imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

32. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi koji su izneseni u apelaciji neosnovani, jer su osporenom presudom navedenog suda dati svi odgovori na sva pitanja koja su postavljana revizijom. Još je istaknuto da u postupku pred Vrhovnim sudom nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, a što je vidljivo iz obrazloženja osporene presude.

33. Okružni sud je istakao da i dalje ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi, istaknuvši da apelacija neosnovano ukazuje na povrede prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u BiH.

34. Osnovni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, hronološki ponovio tok postupka, te je dodatno pojasnio svoj stav koji je zauzeo prilikom odlučenja u vezi s primjenom materijalnog prava, pri čemu se navedeni sud pozvao na relevantnu sudsku praksu. U vezi s dužinom postupka Osnovni sud je naveo da je ona u korelaciji sa složenošću i obimom predmetne pravne stvari i procesnim smetnja za rad koje su se pojavile u toku postupka (tužba sa više postavljenih tužbenih zahtjeva, protutužba, problemi u vezi s dostavljanjem tužbe na odgovor tuženim, dostavljanje pismena prvotuženom putem dnevnih novina i oglasne table zbog njegove nepoznate adrese u inostranstvu, saslušanje većeg broja svjedoka, vještačenje, odgađanja ročišta po apelantovom zahtjevu radi objektivnog i subjektivnog preinačenja tužbenog zahtjeva). Sve navedeno, prema ocjeni Osnovnog suda, govori u prilog tome da su apelantovi navodi usmjereni u pravcu kršenje prava na suđenje „u razumnom roku“ neosnovani. Osnovni sud je na kraju zaključio da apelantu u predmetnom postupku nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao, predloživši da se apelacija kao neosnovana odbije.

35. U iscrpnom odgovoru na apelaciju drugo i trećetuženi su sve apelantove navode o kršenju prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije ocijenili neosnovanim, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. U vezi s dužinom postupka drugo i trećetuženi su naveli da je postupak trajao uobičajeno vrijeme, budući da se radilo u vrlo složenom predmetu u okviru kojeg je proveden veliki broj dokaza. Osim toga, doprinos dužini postupka leži na apelantu koji sudu nije dostavio tačnu adresu prvotuženog, pa je prvostepeni sud bio primoran da ga na ročišta poziva sredstvima javnog informisanja, što je iziskivalo duži period vremena između ročišta, a što je u konačnici i bio razlog za ukidanje prvostepene presude. U odgovoru su se drugo i trećetuženi, između ostalog, osvrnuli i na apelantov navod kojim tvrdi da je odluka Vrhovnog suda u nesaglasnosti s odlukom CRPC-a kojom je naloženo da se apelant uvede u posjed nekretnina koje je posjedovao 1. aprila 1992. godine. Međutim, apelant je propustio da informiše Ustavni sud da je zaključkom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Bijeljina od 28. maja 2003. godine, prekinut postupak izvršenja odluke CRPC-a, budući da je apelantova nekretnina prometovana, te je apelant iz tog razloga i upućen na parnicu radi utvrđivanja prava na predmetnim nekretninama. V.Relevantni propisi

36. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske'“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

NEVAŽNOST UGOVORA

I. Ništavi ugovori

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.

Posljedice ništavost Član 104. stav 1.

(1)U slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje. (3)Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o ugroženog dobra ili interesa, kao i moralnim shvatanjima.

Isticanje ništavosti Član 110.

(1) Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane.

37. U Zakonu o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske'“ broj 38/93) relevantne odredbe glase:

Član 24.

Lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj) stiče pravo svojine i na zemljištu na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

U slučaju iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo da za vreme od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije u vreme od deset godina od završene izgradnje, traži da mu graditelj naknadi vrijednost zemljišta u visini njegove prometne cijene u vreme donošenja sudske odluke.

Član 72.

Državina je zakonita ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava svojine i ako nije pribavljena silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.

Državina je savjesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova. Savjesnost državine se pretpostavlja.

38. U Zakonu o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske'“ broj 112/06) relevantne odredbe glase:

Član 5.

Gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu.

Član 42. stav 1.

(1) Na izgrađenom građevinskom zemljištu za koje je regulacionim planom utvrđena površina zemljišta za redovnu upotrebu zgrade a na kojem je vlasnik zgrade stekao pravo vlasništva na osnovu člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 86/03), na osnovu prijedloga vlasnika zgrade upisaće se u zemljišnim knjigama pravo vlasništva u njegovu korist.

39. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase: Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 55. stav 4.

(4) Tužilac može u jednoj tužbi istaknuti dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi i tražiti da sud usvoji slijedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.

Član 296. stav 1. i stav 2. tačka 4.

(1) Ako se tokom postupka pred prvostepenim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženom trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štetne posljedice, sud će tuženom postaviti privremenog zastupnika.

(2) Uz uvjet iz stava 1. ovog člana, sud će postaviti tuženom privremenog zastupnika naročito u slučajevima:

4) ako je boravište tuženog nepoznato, a tuženi nema punomoćnika, VI.Dopustivost

40. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

41. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 013760 11 Rev od 16. avgusta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. septembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 12. oktobra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

44. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

46. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

47. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu navedenih odredbi jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama, što u konkretnom slučaju nije sporno. Naime, u konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku u okviru kojeg je apelant tražio poništenje spornih ugovora, što svakako spada u građanskopravni spor, pa Ustavni sud smatra da apelant u ovom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A)U odnosu na apelacione navode vezane za primjenu materijalnog prava

48. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je u konačnici, prema apelantovoj opservaciji, rezultiralo donošenjem osporenih odluka.

49. U vezi s apelantovim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

50. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

51. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju odlučivali o više apelantovih postavljenih tužbenih zahtjeva, zatim o apelantovom eventualnom tužbenom zahtjevu, kao i o protivtužbenom, odnosno eventualnom zahtjevu drugotuženog. Ustavni sud zapaža da se predmet spora odnosio na zahtjeve kojima je apelant tražio da se utvrdi ništavost ugovora kojima je vršeno raspolaganje predmetnim nekretninama, i to ugovora o zamjeni, kupoprodajnog ugovora, te ugovora o poklonu, zatim predaju u posjed prometovanih nekretnina i upis prava vlasništva na njima, pri čemu su redovni sudovi raspravljali i o protivtužbenom zahtjevu drugotuženog kojim je tražio utvrđenje prava vlasništva na spornim nekretninama po osnovu građenja, te o eventualnim zahtjevima parničnih stranaka za odgovarajuće naknade u novcu. Ustavni sud posebno naglašava da apelant tokom postupka nije osporavao odluku u dijelu kojim je odbijen zahtjev za povrat spornih nekretnina u posjed i upis prava vlasništva u javnim evidencijama, prihvativši u tom smislu dosuđeni iznos na ime novčane restitucije (eventualni tužbeni zahtjev), pri čemu Ustavni sud zapaža da ni visina dosuđenog iznosa na ime novčane restitucije za apelanta nije bila sporna.

52. Ono što je apelantu sporno je stav prvostepenog i Vrhovnog suda da se samo prvotuženi obaveže na isplatu novčane restitucije, a ne zajedno s njim solidarno i drugo i trećetuženi, kao i dio kojim je odbijen zahtjev za poništenje spornog ugovora o poklonu i njegov aneks. Za apelanta je također sporan dio osporenih presuda kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev drugotuženog.

53. U vezi sa spornim pitanjima Ustavni sud prvenstveno zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da su apelantovi tužbeni, kao i eventualni tužbeni zahtjev djelimično osnovani, i to u dijelu kojim je tražio da se utvrdi ništavost spornih ugovora o zamjeni i kupoprodajnog ugovora kojima su prometovane predmetne nekretnine, te u dijelu eventualnog tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu u iznosu preciziranom na temelju vještačenja (78.613,00 KM).

54. Zatim, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i revizijski sud, za razliku od Okružnog suda, bili saglasni da je jedino prvotuženi pasivno legitimisan da apelantu isplati dosuđeni iznos, pri čemu su se navedeni sudovi pozvali na odredbu člana 104. stav 1. ZOO-a. Navedeni sudovi su prilikom odlučenja imali u vidu da je apelant samo s prvotuženim bio u obligaciono-pravnom odnosu po osnovu ništavog ugovora o zamjeni, uzimajući u obzir da su samo ugovorne strane iz ništavih ugovora pozvane na restituciju. S druge strane Okružni sud je zauzeo potpuno drugačije stajalište utvrdivši da su svi tuženi dužni da apelantu solidarno isplate traženi iznos polazeći od načela da niko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima, utvrdivši da prvotuženi po osnovu ništavog ugovora o zamjeni nije mogao steći nikakva prava na predmetnim nekretninama, pa ih samim tim nije mogao pravno valjano ni prodati drugotuženom.

55. U vezi sa spornim pitanjem ko je u konkretnom slučaju obavezan da apelantu isplati dosuđeni iznos na ime novčane restitucije Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 104. stav 1. ZOO-a propisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka (ugovorna) strana dužna da vrati drugoj ugovornoj strani sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, treba dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ustavni sud u tom pravcu podsjeća da restitucija zapravo znači uspostavljanje onog stanja u imovini ugovornih strana koje je bilo prije zaključenja ništavog ugovora (naturalna restitucija), a ako ona nije moguća, postoji obaveza ugovornih strana da se isplati novčana naknada protuvrijednosti prema cijenama na dan presuđenja (novčana restitucija), dakle obaveza postoji samo između ugovornih strana, na što upućuje ne samo sadržaj odredbe člana 104. ZOO-a već i eksplicitna odredba člana 110. stav 1. ZOO-a. Ustavni sud iz osporene presude zapaža da je apelant samo s prvotuženim bio u ugovornom odnosu, i to po osnovu spornog ugovora o zamjeni, za koji je u predmetnom postupku utvrđeno da je ništav, pa su prvostepeni i Vrhovni sud upravo na toj činjenici utemeljili zaključak da je u situaciji kada je nemoguće provesti naturalnu restituciju (što apelantu nije sporno) isključivo prvotuženi pasivno legitimisan da apelantu isplati dosuđeni iznos, shodno odredbi člana 104. stav 1. ZOO-a. Ustavni sud takav stav ne smatra proizvoljnim imajući u vidu da su obveznici otklanjanja posljedica ništavosti ugovora uvijek ugovorne strane, kako to proizlazi iz odredbe člana 104. stav.

1. ZOO-a, koju je Vrhovni sud i imao u vidu prilikom odlučenja, pa se u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelantovim shvatanjima, ne čini da je citirana odredba proizvoljno primijenjena.

56. U vezi s apelantovim prigovorom da su i drugotuženi i trećetuženi trebali biti obavezani na isplatu jer drugotuženi nije mogao steći nikakva prava temeljem ništavog pravnog posla (spornog kupoprodajnog ugovora), Ustavni sud podsjeća da se pravne posljedice ništavosti ugovora u odnosu prema trećim osobama pojavljuju onda kada neko lice (u konkretnom slučaju prvotuženi) po osnovu ništavog ugovora primi od druge ugovorne strane (apelanta) predmet postojeće činidbe (predmetne nekretnine), da bi se tako primljeno na temelju nekog drugog ugovora (sporni kupoprodajni ugovor) prenijelo u vlasništvo neke treće osobe (drugotuženi). Dakle, u takvim okolnostima treća osoba, odnosno drugotuženi, na derivativan način (temeljem ugovora koji je proglašen ništavim) nije mogao, niti može steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, shodno načelu da niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što ga sam ima. Ustavni sud zapaža da navedeno nije bilo sporno ni za redovne sudove, ali je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu savjesnost drugotuženog u momentu sklapanja spornog kupoprodajnog ugovora, odnosno njegov pravni položaj koji se nije mogao izjednačiti s položajem prvotuženog, koji je u konkretnom slučaju postupao krajnje nesavjesno. Ustavni sud zapaža da su se prvostepeni i Vrhovni sud posebno iscrpno bavili pitanjem savjesnosti drugotuženog jer su na temelju nesporno utvrđenog činjeničnog stanja došli do zaključka da je drugotuženi bio savjestan kupac, budući da je sporni kupoprodajni ugovor sklopio s prvotuženim koji je u vrijeme zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora bio upisan kao vlasnik u javnim evidencijama na tim nekretninama (pouzdanje u zemljišne knjige), nakon čega se drugotuženi i sam upisao u javne evidencije na spornim nekretninama. Imajući u vidu takve nesporne okolnosti prvostepeni i Vrhovni sud su pojasnili da drugotuženi u takvim okolnostima nije znao, niti je mogao znati da od prvotuženog ne može, odnosno nije mogao steći pravo vlasništva na tim nekretninama, što drugotuženog čini savjesnim posjednikom, shodno odredbi člana 72. stav 2. ZOSPO-a, te shodno tome i savjesnim graditeljem jer nije znao, niti je mogao znati da gradi na tuđem zemljištu, shodno odredbi člana 24. stav 1. ZOSPO-a, pri čemu je pojašnjeno da odredbe ZOSPO-a ne propisuju način na koji graditelj treba steći posjed na zemljištu na kojem gradi, već samo da mora biti savjestan, što se uvijek pretpostavlja. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da apelant tokom postupka nije pružio dokaze da tu pretpostavku opovrgne. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svjetlu navedenih okolnosti zaključio da je pravno valjan ugovor o poklonu kao i njegov aneks, koji su zaključeni između drugo i trećetuženog jer je, kako je istakao Vrhovni sud, drugotuženi imao pravo da raspolaže predmetnim nekretninama kao sa svojim vlasništvom, koje je stekao temeljem građenja, a ne temeljem spornog kupoprodajnog ugovora.

57. Imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba u kontekstu nespornog činjeničnog utvrđenja koje, kako je već naglašeno, apelant nije osporavao ni tokom postupka, niti to čini u apelaciji, Ustavni sud u obrazloženju osporene odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost Vrhovnog suda koja bi za posljedicu dovela do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, u osporenoj odluci dao jasno i argumentovano obrazloženje koje, u okolnostima konkretnog slučaja i nesporno utvrđenog činjeničnog stanja, ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu primjene materijalnog prava.

58. Dakle, cijeneći postupak u cjelini Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su apelantovi navodi usmjereni u pravcu proizvoljne primjene materijalnog prava neosnovani.

B)Pravo na suđenje „u razumnom roku“

59. Ustavni sud zapaža da apelant ovaj postupak osporava i s aspekta dužine njegovog trajanja, jer je od dana podnošenja tužbe, 18. avgusta 2003. godine, pa do donošenja presude Vrhovnog suda (16. avgust 2012. godine) prošlo punih devet godina.

a)Relevantni principi

60. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

61. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

62. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

63. Ustavni sud zapaža da je apelant ovaj postupak, koji je pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda 16. avgusta 2012. godine, pokrenuo tužbom 18. avgusta 2003. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine ovog postupka jeste period od devet godina.

c) Analiza dužine trajanja postupka

64. Ustavni sud primjećuje da se u okviru ovog postupka raspravljalo o više apelantovih tužbenih zahtjeva, zatim o protivtužbenom zahtjevu drugotuženog, što je iziskivalo provođenje velikog broja dokaza, uključujući i vještačenja. Ustavni sud primjećuje da je na složenost postupka uticala i okolnost da je na strani tuženih bilo više osoba, zatim okolnost da je tokom postupka raspravljano o više apelantovih tužbenih zahtjeva, odnosno protivtužbenom zahtjevu drugotuženog, kao i okolnost da za prvotuženog u tužbi nije bila naznačena tačna adresa što je dodatno otežalo rad prvostepenom sudu, pa s obzirom na navedene okolnosti Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju može govoriti o relativno složenom predmetu.

65. Cijeneći ovaj postupak s aspekta dužine njegovog trajanja, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, odlučujući o apelantovoj tužbi, svoju prvu presudu donio 6. juna 2007. godine, dakle nakon skoro tri godine od podnošenja tužbe. Međutim, Ustavni sud zapaža da je ta presuda ukinuta iz procesnih razloga jer je prvostepeni sud propustio da prvotuženom zbog njegovog nepoznatog boravišta, shodno relevantnim odredbama Porodičnog zakona RS i ZPP-a, imenuje privremenog zakonskog zastupnika, kako je to naglasio Okružni sud u rješenju kojim je ukinuo prvostepenu presudu. Upravo navedena okolnost jasno ukazuje da odgovornost za ovaj procesni propust snosi Osnovni sud, koji je u skladu s relevantnim odredbama ZPP-a bio dužan da postupak vodi i njime upravlja. Ustavni sud također uočava da je ponovni postupak, nakon što je Okružni sud rješenjem od 10. aprila 2009. godine ukinuo prvostepenu presudu, okončan u relativno kratkom vremenskom roku i to na tri instance za nešto duže od tri godine. Međutim, navedena okolnost ne može biti opravdanje za period od pet godina i osam mjeseci od podnošenja tužbe, pa do ukidanja osporene presude, za što odgovornost prije svega snosi Osnovni sud i to zbog procesnog propusta koji je rezultirao ukidanjem presude što se ključno odrazilo na ukupnu dužinu trajanja postupka. Ustavni sud uvažava razloge koje je Osnovni sud ponudio u odgovoru na apelaciju, koji se tiču složenosti postupku u kontekstu više tužbenih zahtjeva, provođenje velikog broja dokaza, apelantovo preinačavanje tužbenih zahtjeva i sl., ali ne može prihvatiti navode da apelant treba da snosi odgovornost za procesni propust navedenog suda jer postupak, shodno relevantnim odredbama ZPP-a, vodi i usmjerava sud, a ne stranke. Navedene okolnosti (nedostavljanje tačne adrese prvotuženog i preinačavanje tužbenih zahtjeva), s obzirom na relevantne odredbe ZPP-a, mogu se uzeti u obzir isključivo kao apelantov doprinos dužini trajanja postupka.

66. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka, koji je na tri instance trajao devet godina, čemu je djelimično, ali ne u odlučujućoj mjeri, doprinio i sam apelant, uz uvažavanje činjenice da se radilo o nešto složenijem postupku, u okolnostima konkretnog slučaja ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te postoji kršenje apelantovog prava na suđenje „u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

67. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete koja se, u smislu stava 2. navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. S obzirom na navedeno Ustavni sud, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, a prije svega složenost predmeta, te apelantov doprinos ukupnoj dužini postupku, o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje povrede apelantovog prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ u postupku pred Osnovnim sudom odgovarajuća satisfakcija za apelanta.

Ostali navodi

68. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud iz raspoloživih dokaza primjećuje da apelant tokom postupka nije ni osporavao prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev za povrat u posjed sporne nekretnine i upis prava vlasništva na njoj. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da je tokom postupka apelantu kao posljedica ništavosti ugovora o zamjeni dosuđen iznos na ime novčane restitucije, budući da u okolnostima konkretnog slučaja naturalnu restituciju nije bilo moguće provesti, pri čemu apelant tokom postupka nije prigovarao, niti to u apelaciji čini, visini dosuđenog iznosa. S obzirom na takve okolnosti Ustavnom sudu se pozivanje na kršenje navedenih prava čini kontradiktornim. Razlog je što je apelant prihvatio odlučenje redovnih sudova da mu se isplati iznos na ime novčane restitucije, odnosno što apelant taj dio odlučenja tokom redovnog postupka nije osporavao (što je vidljivo iz obrazloženja presuda Okružnog suda). Sve navedeno zapravo upućuje na zaključak da apelant s takvim odlučenjem nije imao problem, pa stoga, Ustavni sud ove apelantove navode o povredi prava na dom i prava na imovinu iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u takvim okolnostima smatra neutemeljenim.

VIII.Zaključak

69. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava na suđenje „u razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetu koji je na tri instance ukupno trajao devet godina, za što odgovornost u najvećoj mjeri snosi Osnovni sud čiji je procesni propust da prvotuženom postavi privremenog zakonskog zastupnika rezultirao ukidanjem presude i vraćanjem predmeta na ponovno suđenje, što se ključno odrazilo na ukupnu dužinu trajanja postupku, čemu je jednim dijelom, ali ne u odlučujućoj mjeri, doprinio i sam apelant.

70. Međutim, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava.

71. Konačno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno ni apelantovo pravo na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencija, kada se ti apelantovi navodi čine kontradiktornim u situaciji kada je apelant tokom postupka prihvatio odlučenje Osnovnog suda (koje nije osporavao u žalbenom postupku) da mu se kao posljedica ništavosti spornog ugovora o zamjeni umjesto naturalne restitucije isplati novčani iznos, pri čemu visina dosuđenog iznosa naknade za apelanta nije bila sporna.

72. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

73. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3605/12 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio