Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4005/12 (J. Š.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Legitimno očekivanje
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4005/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4005/12, rješavajući apelaciju Jelke Šarac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jelke Šarac, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 010869 11 Rev od 29. maja 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 010869 08 Gž od 18. maja 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 010869 01 P od 1. oktobra 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jelka Šarac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupaju Karlo Sesar i Zdenko Ćurić, advokati iz Zajedničkog advokatskog ureda Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijela je 19. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 010869 11 Rev od 29. maja 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 010869 08 Gž od 18. maja 2011. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 010869 01 P od 1. oktobra 2008. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od tuženih „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo i „Jahorina osiguranje“ a.d. Pale (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena, odnosno zajedno tužene) zatraženo je 8. avgusta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Općinski sud i tužene su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 18. avgusta do 3. septembra 2014. godine. Kantonalni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 17. marta 1986. godine tužbom pokrenula parnični postupak protiv ZOIL „Dunav“ OZR Bihać i ZOIL „Sarajevo“ PJ međunarodne štete, radi naknade štete zbog štetnog događaja (automobilske nesreće) koji se dogodio u avgustu 1984. godine u kojem je apelantica zadobila teške tjelesne povrede.

6. Budući da postupak ni nakon nekoliko ročišta održanih u periodu od 1986. do 1989. godine nije bio okončan do početka ratnih dešavanja, a imajući u vidu da je spis predmeta tokom ratnih dešavanja izgubljen, apelantica je 20. decembra 2001. godine podnijela zahtjev Općinskom sudu za rekonstrukciju predmeta broj P 702/06.

7. Predsjednica Općinskog suda je 31. decembra 2002. godine donijela naredbu za obnavljanje spisa.

8. Na ročištima održanim u junu 2006. godine i februaru 2007. godine Općinski sud je donio rješenje kojim je dozvoljena obnova spisa broj P 702/86 koji je dobio novi broj 07 58 P 010869 01 P.

9. Prema stanju spisa prvotužena (tada tužena „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo) je u odgovoru na tužbu istakla prigovor nedostatak pasivne legitimacije zbog toga što automobil kojim je upravljao vozač koji je skrivio saobraćajnu nezgodu nije bio osiguran kod prvotužene.

10. Na pripremnom ročištu, koje je održano 5. decembra 2006. godine, apelantica je označila novog tuženog i to drugotuženu („Jahorina osiguranja“ a.d. Pale) obrazloživši to činjenicom da je pored prvotužene postojala još jedan tužena, i to ZOIL „DUNAV“ osiguranje, čije je pravni slijednik upravo drugotužena, tako da je iz tog razloga ročište odloženo radi dostavljanja tužbe na odgovor drugotuženoj.

11. Iz stanja spisa proizlazi da je drugotužena u odgovoru na tužbu istakla prigovor nedostatka pasivne legitimacije, uz obrazloženje da nije pravna slijednica „Dunav osiguranje“ d.d., te se istovremeno usprotivila preinačenju tužbe, u smislu člana 362. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

12. Iz stanja spisa proizlazi da je apelantica na ročištu održanom 30. oktobra 2007. godine kao novu tuženu označila i „Dunav osiguranje“ AD Beograd, za koju je navela da je također pravni slijednik ZOIL „Dunav osiguranje“.

13. U odgovoru na tužbu „Dunav osiguranje“ AD Beograd je istakla prigovor nedostatka pasivne legitimacije, te se usprotivila preinačenju tužbe u smislu člana 362. ZPP-a, istaknuvši da nije pravna slijednica bivše OZR iz Bihaća pri čemu je navela da je njen pravni slijednik UNA- SANA osiguranje.

14. Općinski sud je na ročištu održanom 30. aprila 2008. godine donio rješenje kojim nije dozvoljeno preinačenje tužbe u subjektivnom smislu u odnosu na „Dunav osiguranje“ AD Beograd, shodno članu 362. stav 2. ZPP-a zbog toga što je tužene („Sarajevo osiguranje“ i „Jahorina osiguranje“) apelantica već bila označila kao pravne slijednice prvobitno tuženih.

15. Apelantica je na ročištu održanom 12. juna 2008. godine tužbeni zahtjev uskladila s nalazima i mišljenjima vještaka finansijske i medicinske struke tako što je tražila da joj tužene na ime nematerijalne štete isplate ukupan iznos od 21.000,00 KM, zatim na ime izgubljene zarade za period od „devet mjeseci 1985. godine do 1. januara 2000. godine“ ukupan iznos od 122.478,00 KM, te da joj naknade troškove parničnog postupka.

16. Odlučujući o tako postavljenom tužbenom zahtjevu Općinski sud je donio Presudu broj 58 0 P 010869 08 Gž od 18. maja 2011. godine kojom je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, sve preciznije navedeno u izreci presude.

17. Nakon provedenog dokaznog postupka (svi provedeni dokazi su taksativno navedeni na str. 3 obrazloženja osporene presude), te imajući u vidu da je strankama tokom postupka bilo omogućeno da raspravljaju pred sudom, odnosno da predlažu dokaze, provode predložene dokaze, kao i da se o njima očituju, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.

18. Općinski sud je prilikom odlučenja pošao od činjenice da su tužene istakle prigovor nedostatka pasivne legitimacije, pri čemu je naglašeno da se radi o prigovoru materijalno-pravne prirode na koji sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu člana 293. stav 3. ZPP-a. U vezi s istaknutim prigovorom prvotužene Općinski sud je, uvidom u presudu Općinskog suda u Slunju, utvrdio da je vozilo koje je skrivilo saobraćajnu nezgodu bilo osigurano kod ZOIL „Dunav“ OZR Bosanska krajina Bihać, pa je prvostepeni sud prihvatio kao osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije prvotužene, te je shodno tome odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu.

19. U vezi s prigovorom drugotužene Općinski sud je utvrdio da je i taj prigovor opravdan, te je odbio tužbeni zahtjev i u odnosu na drugotuženu (o čemu se Općinski sud iscrpnije izjasnio na str. 3. i 4. obrazloženja prvostepene presude). Naime, prvostepeni sud na temelju provedenih dokaza nije mogao utvrditi da je drugotužena pravni slijednik prvobitno tužene, pri čemu je prvostepeni sud taksativno naveo i sadržajno interpretirao relevantne dijelove odluka Vlada RS-a koje su prezentirale parnične stanke iz kojih Općinski sud nije mogao utvrditi da je drugotužena pravna slijednica prvobitno tužene.

20. Na kraju je odlučena da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka.

21. Odlučujući o apelanticinoj žalbi Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 010869 08 Gž od 18. maja 2011. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je prvo raspravio sporno pitanje u vezi s istaknutim prigovorima nedostatka pasivne legitimacije tuženih, te je u vezi s tim donio pravilnu odluku koju je u cijelosti podržao i navedeni sud. U vezi s tim Kantonalni sud je dalje istakao da je apelantica bila dužna dokazati da su novooznačene tužene („Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo i „Jahorina osiguranje“ a.d. Pale) pravne slijednice prvobitno tuženih, pri čemu je naglasio da se pravno sljedništvo dokazuje aktom registracije, odgovarajućim prilozima prilikom upisa u sudski registar i odlukom nadležnih organa i tijela. Istaknuto je da apelantica u tom pravcu sudu nije prezentirala niti jedan dokaz.

22. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 7. ZPP-a koja propisuje da su stranke dužne da iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, što znači, kako je pojašnjeno, da stranka koja postupa suprotno snosi štetne posljedice nedokazivanja. Budući da je apelantica tokom prvostepenog postupka propustila da dokaže ko su pravni slijednici prvobitno tuženih ZOIL „Dunav“ BG OZR u Bihaću i ZOIL „Sarajevo“ za međunarodne štete, to sud i nije mogao raspravljati o tužbenom zahtjevu, zbog čega je i odlučeno kao u izreci presude, shodno odredbi člana 226. ZPP-a.

23. Kantonalni sud je na kraju istakao da nije mogao prihvatiti novu činjenicu koju je apelantica iznijela tek u žalbi (pozivanje na Odluku o pripajanju srpskom osiguravajućem društvu dijelova osiguravajućih društava objavljenu u „Službenom glasniku RS“ broj 10/92, u daljnjem tekstu: Odluka) jer apelantica nije opravdala, odnosno navela razlog koji ju je spriječio da navedenu činjenicu prezentira prvostepenom sudu do zaključenja glavne rasprave. Uz to, Kantonalni sud je napomenuo da apelantica ni u žalbi (osim pukog pozivanja) nije dostavila na uvid navedenu Odluku.

24. Vrhovni sud je odlučujući o apelanticinoj reviziji donio Presudu broj 58 0 P 010869 11 Rev od 29. maja 2012. godine kojom je reviziju odbio. Revizijski sud je u obrazloženju prije svega ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova koje je doveo u kontekst istaknutih prigovora zaključivši da se svi apelanticini prigovori u suštini svode na činjenično utvrđenje nižestepenih sudova iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti (član 240. stav 2. ZPP-a). Vrhovni sud je u vezi s tim podsjetio da se osporena odluka shodno tome u postupku revizije ne može preispitivati niti procjenjivati u kontekstu činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, naglasivši da je revizijski sud vezan za činjenično utvrđenje koje je utvrđeno u postupcima nižestepenih sudova.

25. Vrhovni sud je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe člana 123. u vezi s članom 126. ZPP-a kada su odbili apelanticin tužbeni zahtjev, jer apelantica tokom postupka nije dokazala da su tužene pravne slijednice prvobitno tuženih, za što su nižestepeni sudovi dali pravilne i potpune razloge koje je u cijelosti prihvatio i revizijski sud. Vrhovni sud je također naveo da je neosnovan ponovljeni prigovor iz žalbe da je pravno sljedništvo drugotužene dokazano na osnovu Odluke, budući da je ovaj prigovor apelantica istakla tek u žalbi, što je pravilno cijenio Kantonalni sud, primjenom odredbe člana 207. ZPP-a. U vezi s ovim prigovorom Vrhovni sud je još dodao da je Odluka na koju se apelantica pozvala u žalbi bez uticaja na drugačije rješenje u konkretnom slučaju, s obzirom da je Odluka stavljena van snage Odlukom Vlade RS broj 8/93 kojom su riječi „d.d. za osiguranje Dunav“ brisane.

26. Vrhovni sud je na temelju svega navedenog odlučio kao u izreci presude, shodno odredbi člana 248. ZPP-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio pravo, odnosno odredbe ZPP-a donoseći rješenje kojim se ne dozvoljava preinačenje tužbe u subjektivnom smislu u odnosu na „Dunav osiguranje“ AD Beograd jer se, prema apelanticinoj ocjeni, ne radi o subjektivnom preinačenju tužbe, već samo o ispravci tužbe, odnosno pravilnom označavanju tuženog. S obzirom na to za apelanticu ostaje nejasno zašto onda i označavanje „Jahorina osiguranje“ a.d. Pale prvostepeni sud nije cijenio kao preinačenje tužbe u subjektivnom smislu, pa u tom smislu apelantica ukazuje na kontradiktornost prvostepene presude jer je o istoj stvari postupljeno na različit način.

28. Smatra da su redovni sudovi potpuno zamijenili teze kada su od apelantice tražili da dokaže da su tužene pravne slijednice prvobitno tuženih jer su, prema apelanticinoj ocjeni, upravo tužene trebale da dokažu svoj prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Smatra da je iz provedenih dokaza, prije svega iz presude Općinskog suda u Slunju i apelanticinog iskaza, jasno da je drugotužena odgovorna za nastalu štetu. Navodi također da je i iz Odluke vidljivo da se Društvu za osiguranje Jahorina pripajaju i svi dijelovi d.d. za osiguranja „Dunav“ iz čega proizlazi da je drugotužena pasivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari. Zatim, apelantica ukazuje na dugotrajnost postupka, te u tom pravcu navodi da postupak traje od 2001. godine što je dodatna činjenica koja apelaciju čini dopuštenom.

b) Odgovor na apelaciju

29. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje kod osporene odluke i datog obrazloženja uz prijedlog da se apelacija kao neosnovana odbije.

30. Općinski sud je istakao da je apelantici tokom postupku bila omogućena puna procesna zaštita uz potpuno poštivanje prava na nepristrano suđenje. U tom pravcu Općinski sud je uputio na obrazloženje osporene presude u dijelu hronologije uređenja tužbe odnosno njegove preinake, stalne izmjene tuženih kao pravnih slijednika, ali i činjenice da je na ročištu održanom 30. oktobra 2007. godine apelanticin punomoćnik, pored postojećih tuženih, kao tuženu označio i „Dunav osiguranje“ AD Beograd kao pravnog slijednika ZOIL „Dunav osiguranje“ pri čemu je prije toga, kao njegov pravni slijednik, označena „Jahorina osiguranje“ a.d. Pale. Navedeno, prema ocjeni Općinskog suda, upućuje na zaključak da se radi o preinaci tužbe u subjektivnom smislu gdje se uz ranije tužene tužba proširuje na „Dunav osiguranje“ AD Beograd, a ne o uređenju, kako to apelantica pogrešno smatra. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

31. Prvotužena je istakla da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer vozilo koje je skrivilo nezgodu nije bilo osigurano od autoodgovornosti kod prvotužene, predloživši da se apelacija kao neosnovana odbije.

32. Drugotužena je, između ostalog, istakla da nije pravni slijednik ZOIL „Dunav osiguranja“ što je uvidjela i apelantica tokom postupka, što je upravo i bio razlog za preinačenje tužbe u subjektivnom smislu, predloživši da se apelacija odbaci kao nedozvoljena. U prilogu odgovora drugotužena je dostavila Odluku o pripajanju SOD dijelova osiguravajućeg društva od 2. oktobra 1992. godine (na koju se apelantica pozvala), kao i odluku o izmjeni navedene odluke od 12. juna 1993. godine iz koje je vidljivo da se riječi „DD za osiguranje Dunav“ brišu.

V.Relevantni propisi

33. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123. st. 1.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 207. stav 1.

(1) U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

Član 293. stav 3.

(3) U toku cijelog postupka sud će, po službenoj dužnosti, paziti može li osoba koja se pojavljuje kao stranka u postupku biti stranka u postupku i je li parnično sposobna […]. Član 362. st. 1. i 2.

(1) Više osoba mogu jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari).

(2) Do zaključenja pripremnog ročišta, može, uz uvjete iz stava 1. ovog člana, uz tužioca pristupiti novi tužilac, ili tužba može biti proširena na novog tuženog s njegovim pristankom.

VI.Dopustivost

34. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0P 010869 11 Rev od 29. maja 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 24. septembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 19. novembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iako to apelantica nije eksplicitno navela Ustavni sud iz navoda apelacije zaključuje da apelantica ukazuje i na kršenja prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje. Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

41. U konkretnom slučaju postupak koji je apelantica vodila pred redovnim sudovima odnosi se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, „pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

A)Činjenično stanje i primjena procesnog prava

42. U vezi s apelanticinim prigovorima kojim ukazuje na kršenja prava na pravično suđenje u kontekstu proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene procesnog prava, odnosno relevantnih odredaba ZPP-a, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljena pitanja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog prava.

44. Ispitujući osnovanost apelanticinih navoda Ustavni sud uočava da je njen tužbeni zahtjev odbijen iz procesnih razloga i da se shodno tome o osnovanosti tužbenog zahtjeva zapravo nije meritorno ni odlučivalo. Ustavni sud u tom pravcu zapaža da su redovni sudovi tokom postupka prije svega razmotrili istaknute prigovore nedostatka pasivne legitimacije kao prigovore materijalnopravne prirode o kojima sud, shodno odredbi člana 293. stav 3. ZPP-a, vodi računa po službenoj dužnosti. Ustavni sud dalje primjećuje da redovni sudovi na temelju raspoloživih dokaza nisu mogli utvrditi da su tužene („Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo i „Jahorina osiguranje“ a.d. Pale) u konkretnom slučaju pravne slijednice prvobitno tuženih (ZOIL „Dunav“ OZR Bihać i ZOIL „Sarajevo PJ međunarodne štete). U tom pravcu, Ustavni sud primjećuje da je apelantica naknadno tokom postupka proširila tužbu i na „Dunav osiguranje“ a.d. Beograd koja se u odgovoru na tužbu usprotivila preinačenju tužbe u subjektivnom smislu, što je bio i osnovni razlog da Općinski sud rješenjem, u smislu člana 362. stav 2. ZPP-a, (koji izričito propisuje pristanak novooznačenog tuženog da se uključi u parnicu) odbije preinačenje tužbe u subjektivnom smislu. Navedeno prije svega jer su redovni sudovi imali u vidu da je apelantica prethodno već bila označila drugotuženu kao pravnog slijednika prvobitno tužene ZOIL „Dunav“ OZR Bihać.

45. Dakle, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u obrazloženju redovnih sudova da apelantica ponuđenim dokazima nije uspjela da dokaže da su tužene pravne slijednice prvobitno tuženih. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelantica i ne tvrdi da joj je tokom prvostepenog postupka bilo uskraćeno da provodi dokaze na te okolnosti. Stoga Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova niti u obrazloženju osporenih odluka kada su redovni sudovi odbili postavljeni apelanticin tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja, u smislu odredbe člana 126. ZPP-a. Osim toga, apelantica ni u apelaciji nije ponudila relevantne dokaze i argumente kojim bi svoje navode potkrijepila. Ustavni sud također zapaža da je upravo drugotužena u prilogu odgovora na apelaciju (a ne apelantica) dostavila spornu Odluku (na koju se apelantica pozvala tek u žalbenom postupku), ali i izmjenu navedene Odluke koja je uslijedila tokom 1993. godine, kojom je Odluka stavljena van snage, što, suprotno apelanticinim navodima, upravo ide u prilog i afirmira odlučenje redovnih sudova. Stoga, uzevši u obzir sve navedeno u kontekstu relevantnih odredaba ZPP-a, koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja, Ustavni sud smatra da iz datih obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi proizvoljnost u segmentima na koje je apelantica neosnovno ukazala, a tiču se utvrđenog činjeničnog stanja i primjene procesnog prava, te zaključuje da je ovaj postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije.

46. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima koji su ispitani u prethodnim tačkama ove odluke.

B)Pravo na suđenje „u razumnom roku“

47. Ustavni sud zapaža da apelantica ovaj postupak osporava i s aspekta dužine njegovog trajanja. Ustavni sud primjećuje da, iako je postupak započeo 1986. godine, apelantica apelacijom ukazuje na dužinu trajanja postupka od momenta kada je zatražila rekonstrukciju spisa (20. decembra 2001. godine), pa do donošenja odluke Vrhovnog suda (29. maj 2012. godine), što je period od 10 godina i pet mjeseci.

Ustavni sud zapaža da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen zbog promašene pasivne legitimacije, budući da provedeni dokazi tokom postupka nisu ukazali da su tužene pravne slijednice prvobitno tuženih. Dakle, u situaciji kada apelantica vodi postupak za koji ne može imati ni legitimno očekivanje da će uspjeti sa zahtjevom jer je tužbeni zahtjev bio usmjeren na pogrešna pravna lica (o čemu se Ustavni sud iscrpnije bavio u prethodnim tačkama ove odluke), apelantica se u takvim okolnostima ne može efikasno ni pozivati na to da su sudovi neopravdano dugo vodili postupak i da su na taj način prekršili njeno pravo na suđenje „u razumnom roku“ (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka broj AP 2543/12 od 15. aprila 2015. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

48. Uzimajući u obzir istaknuto, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da su neosnovani navodi o kršenju prava na suđenje „u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

49. U vezi s apelanticinim pozivanjem i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije Ustavni sud primjećuje da apelantica ove navode ničim nije posebno obrazložila, već to pozivanje u suštini dovodi u vezu s utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom procesnog prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud i ove ničim obrazložene navode iz istih razloga smatra neutemeljenim.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi odbili njen tužbeni zahtjev zbog promašene pasivne legitimacije za što su dali jasno i argumentovano obrazloženje utemeljeno na relevantnim odredbama procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pri čemu nije povrijeđeno ni pravo na suđenje u razumnom roku budući da apelantica nije ni mogla imati legitimno očekivanje da će uspjeti u predmetnom postupku.

51. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4005/12 (J. Š.) | Sudska praksa | Aktio