Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4033/12 (Radio-televizija Federacije BiH i B. H.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
- Kleveta
- Ograničenja prava iz čl. 10.
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4033/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4033/12, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije BiH i Bakira Hadžiomerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se apelacija Radio-televizije Federacije BiH i Bakira Hadžiomerovića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 029055 12 Gž od 25. septembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 029055 07 P od 11.
novembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radio-televizija Federacije BiH i Bakir Hadžiomerović (u daljnjem tekstu: RTV FBiH i apelant Hadžiomerović, odnosno apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 22. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 029055 12 Gž od 25. septembra 2012. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 029055 07 P od 11. novembra 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda, te od tužioca Vitomira Popovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 8. avgusta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 19. avgusta 2014. godine, a Osnovni sud 6. novembra 2014. godine. Tužilac u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužilac je 23. oktobra 2007. godine podnio tužbu protiv apelanata kao I i II-tuženih, te protiv Dragomira Babića (u daljnjem tekstu: III-tuženi) radi naknade nematerijalne štete zbog klevete.
6. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 029055 07 P od 11. novembra 2011. godine kojom su apelanti obavezani da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti nanesene klevetom solidarno isplate iznos od 2.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen tužiteljev zahtjev preko dosuđenog iznosa (sve preciznije navedeno u st. 1. i 2. osporene presude). Stavom 3. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na III-tuženog, dok je stavom 4. odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka.
7. Iz obrazloženja proizlazi da je tužilac u tužbi naveo da je RTV FBiH u emisijama „60 minuta“, koje su emitovane 1, 8. i 15. oktobra 2007. godine, objavila tematske priloge koje je uređivao apelant Hadžiomerović pod naslovom „Spriječimo novi mandat Vitomira Popovića na funkciji ombudsmana BiH“, zatim da je u emisijama tužitelj oklevetan što mu je nanijelo nematerijalnu štetu u vidu duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je tužilac u navodima tužbe detaljno interpretirao sadržaj spornih emisija, zatim je naveo da su mu laži, koje su iznesene u spornim emisijama, nanijele duševne bolove zbog povrede ugleda i časti. Iz obrazloženja proizlazi da je tužilac u tužbi naveo da trenutno obavlja dužnost profesora na Pravnom fakultetu u Banjaluci, da je bio sudija Ustavnog suda, zatim sudija Doma za ljudska prava BiH, da je bio ombudsman za ljudska prava, da je porodičan čovjek, da nije osuđivan, a da su apelanti iznoseći riječi kao što su „zlikovac, monstrum, zločinac“ i slično u više emisija pokazali upornost i bezobzirnost s cilju da diskredituju njegovu ličnost, zbog čega traži isplatu naknade na ime nematerijalne štete. U vezi s takvim tvrdnjama iznesenim u tužbi, apelanti su u odgovoru na apelaciju osporili tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, a tužilac se tokom postupka odrekao tužbenog zahtjeva u odnosu na III-tuženog, pa je odlučeno da će se procesno rješenje u vezi s tim donijeti u odvojenom postupku.
8. Iz obrazloženja dalje proizlazi da je Osnovni sud tokom postupka proveo dokaze uvidom i čitanjem materijalnih dokaza koji su taksativno navedeni u obrazloženju, te saslušanjem tužioca u svojstvu parnične stranke, te su saslušani Zoran Butorac, Mirsad Huseinbašić i Damir Kaletović, u svojstvu svjedoka.
9. Na temelju provedenih dokaza, cijeneći ih u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude. Obrazlažući takav stav Osnovni sud je naveo da tokom postupka među parničnim strankama nije bilo sporno da je RTV FBiH 1, 8. i 15. oktobra 2007. godine emitovala emisiju „60 minuta“ čiji je odgovorni urednik apelant Hadžiomerović, te da su u navedenim emisijama iznesene informacije i kvalifikacije o tužiocu, ali da je među parničnim strankama bilo sporno da li iznesene informacije predstavljaju klevetu, u smislu Zakona o zaštiti od klevete, te da li tužilac ima pravo na sudsku zaštitu.
10. Iz sadržaja prekucanog teksta spornih emisija proizlazi da je u emisiji koja je emitovana 1. oktobra 2007. godine izneseno: „Za dva dana predstavnici Parlamenta BiH će odlučiti ko će biti državni Ombudsmen za ljudska prava u narednim godinama. Ništa u ovom izboru ne bi bilo sporno da se u trci za svoj novi mandat nije pojavio i Vitomir Popović osoba o kojoj smo u više navrata u 60 minuta argumentovano dokazivali ratnu, zločinačku prošlost. U moru razloga koji ne idu u prilog Popovićevom reizboru na časnu funkciju (…) teško je odabrati onaj kojim bi smo započeli govoriti o jednoj od najmračnijih ratnih biografija. Zamisli se kukavna ti majka, glava ti šuplja, pleća nejaka, jel moguće da za 10 ljeti stekneš blago i toliko pameti. Aktuelni, a nadamo se, ne i budući ombudsman za ljudska prava u BiH, uspio je u periodu od maja 1992. godine, sukladno ovlastima Predsjednika Osnovnog suda u Banjaluci na kojoj se tada nalazio, osim gospodina Butorca sa svoga suda otjerati gotovo sve kolege Bošnjake i Hrvate“. (…) Zatim je u istom prilogu navedeno: “Iz prezentiranih dokaza iz biografije Vitomira Popovića koju u „60 minuta“ objavljujemo godinama, lako je zaključiti zašto ta osoba prije nego što zasjedne na bilo koju fotelju u ovoj državi mora odgovarati pred sudom za zlodjela koja je počinio tokom 15 godina“. U istoj emisiji koja je emitovana 8. oktobra 2007. godine, koja je najavljena sa tezom da državni ombudsman za ljudska prava Vitomir Popović najavljuje likvidaciju novinara „60 minuta“ navodi se: „Tebi treba metak u čelo, ovim riječima se našem Damiru Kaletoviću prošli petak obratio Vitomir Popović. Vito Corleone je na taj način još jednom otkrio svoje pravo lice, koje je pokazivao i tokom agresije na BiH“ (sadržaj spornog programskoj sadržaja je detaljnije interpretiran na str. 1. i 2. osporene presude).
11. Iz obrazloženja proizlazi da je tužilac u svom iskazu naveo kada je i gdje završio pravni fakultet, kada je magistrirao odnosno doktorirao, gdje je radio i koje je dužnosti obavljao, da je nosilac brojnih priznanja, da je porodičan čovjek, te da je tužbu podnio nakon emitovanja više spornih programskih sadržaja RTV FBiH u kojima je predstavljan kao ratni zločinac, da je imenovan kao Vito Corleone što podsjeća na mafiju i vođu italijanske mafije, zatim da je provodio etničko čišćenje. Tužilac je u iskazu dalje naveo da je sve navedeno stvorilo određeno podozrenje okoline prema njemu i neprijatnosti njegovoj porodici, između ostalog, i zbog rješenja o prestanku radnog odnosa sudiji Zoranu Butorcu i drugih takvih rješenja kojima su razriješeni dužnosti pojedine sudije i to zbog neizvršavanja vojnih dužnosti iz Zakona o odbrani, ali da su rješenja o razrješenju donesena s ciljem izvršenja odluke Predsjedništva RS. Još je naveo da je razgovarao s novinarom RTV FBiH Damirom Kaletovićem i da mu tom prilikom nije rekao da zaslužuje metak u čelo, već je novinar izmiksao snimljeni razgovor, pa se zbog toga protiv navedenog novinara vodi krivični postupak.
12. Nakon što je proveo i ostale dokaze Osnovni sud se prilikom odlučenja pozvao na odredbe čl. 12. i 15. Zakona o zaštiti od klevete, kao lex specialis, zatim na odredbu člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koje je citirao, te je, između ostalog, naveo da sloboda izražavanja nije apsolutna i da ničim nije ograničena. Istaknuto je da je zadatak suda u konkretnom slučaju da jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuje kao pravilo ili ga negira kao puku deklaraciju. Osnovni sud je u vezi s tim naveo da se u konkretnom slučaju radi o činjenicama čija se istinitost, odnosno neistinitost može dokazivati. Dalje je istaknuto da su apelanti tokom postupka uspjeli da dokažu da je tužilac u vrijeme dok je bio na funkciji predsjednika Osnovnog suda donio i potpisao rješenja o prestanku radnog odnosa sudijama tog suda Zoranu Butorcu i Mirsadu Huseinbašiću, te drugim sudijama koji su bili razriješeni dužnosti, što i sam tužilac nije osporio. Osim toga, apelanti su na osnovu izjave svjedoka Damira Kaletovića, čijem iskazu je sud u potpunosti vjerovao, dokazali da se tužilac obratio Damiru Kaletovću riječima da „zaslužuje metak u čelo“, što je punomoćnik apelanata potvrdio u završnoj riječi, pa je stoga Osnovni sud zaključio da je tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan. Osim toga, kako je istakao Osnovni sud, na ovakve informacije, u smislu odredbe člana 8. Zakona o zaštiti od klevete, tužilac nije preduzeo bilo kakvu mjeru da ublaži štetu uzrokovanu tim izražavanjem, uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje RTV FBiH, niti je preduzeo mjeru predviđenu odredbama Zakona o informisanju u vidu demantija.
13. Međutim, Osnovni sud je istakao da apelanti nisu dokazali da je tužilac donosio ili učestvovao u donošenju rješenja o prestanku radnog odnosa navedenim sudijama, pri čemu apelanti nisu dokazali da su sporna rješenja o razrješenju u postupku pred nadležnim organima utvrđena kao nezakonita. Dalje je Osnovni sud naveo da apelanti nisu dokazali da su istiniti navodi izneseni u emisiji „60 minuta“ da je tužilac vršio etničko čišćenje, da je činio zlodjela u posljednjih 15 godina, da je najavio likvidaciju novinara „60 minuta“, jer nisu dokazali da je protiv tužioca vođen krivični postupak za djela koja su mu stavljena na teret. Ukoliko su apelanti u emisiji „60 minuta“ navedenim izražavanjem iznosili svoje mišljenje o tužiocu, odnosno vrijednosni sud, i to izražavanje, po ocjeni prvostepenog suda, je izneseno u neprimjerenoj formi s namjerom omalovažavanja i sramoćenja, što ima za posljedicu povredu časti i dostojanstva.
14. Osnovni sud je naveo da je prilikom utvrđivanja visine naknade cijenio okolnosti koje propisuje odredba člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, vodeći računa da dosuđena naknada bude proporcionalna prouzrokovanoj šteti, zatim ponašanju počinilaca štete, preduzetih mjera da bi se šteta ublažila, kao i ponašanju tužioca i njegovih mjera da bi se prouzrokovana šteta ublažila.
15. Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva Osnovni sud je zaključio da su ispunjeni uslovi iz odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i da je učinjena povreda prava ličnosti prouzrokovala duševne patnje tužiocu, pri čemu je sud imao u vidu da se za ovakve vrste povreda duševne patnje mogu manifestovati u vidu postojanja ljutnje ili drugih stresnih osjećanja, što je kod tužioca prisutno i što opravdava dosuđivanje pravične novčane satisfakcije, pa je primjenom odredbe člana 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tužiocu dosuđen iznos od 2.000,00 KM. Osnovni sud je naveo da dosuđeni iznos predstavlja pravičnu novčanu satisfakciju, pri čemu je sud imao u vidu istaknute okolnosti koje utiču na visinu naknade, a naročito značaj povrijeđenog dobra kojem služi naknada i da ona ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom namjerom i društvenom svrhom, pri čemu je sud imao u vidu odredbu člana 191. ZOO-a.
16. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 029055 12 Gž od 25. septembra 2012. godine kojom je žalbu tužioca djelomično uvažio i osporenu presudu prvostepenog suda preinačio u odbijajućem dijelu odluke o glavnom potraživanju i odluke o troškovima postupka, tako da su apelanti obavezani da tužiocu umjesto iznosa od 2.000,00 KM solidarno isplate iznos od 3.000,00 KM, te da mu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.334,30 KM, dok je u ostalom dijelu žalba tužioca odbijena i osporena presuda u ostalom odbijajućem dijelu potvrđena. Istom presudom odbijena je žalba apelanata uz istovremeno odbijanje njihovog zahtjeva za naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 936,00 KM.
17. Nakon što je ispitao osporenu prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Okružni sud je došao do zaključka da je žalba tužioca djelomično osnovana (o čemu se Sud detaljnije izjasnio na strani 3. obrazloženja), dok je žalba apelanata neosnovana.
18. U vezi sa žalbenim navodima apelanata da je prvostepeni sud dosuđujući naknadu pogrešno primijenio materijalno pravo jer tokom postupka nije utvrđeno da jačina bolova i straha, te njihovo trajanje, opravdavaju dosudu naknade nematerijalne štete, pogotovo kod činjenice da tokom postupka nije izveden dokaz vještačenjem vještaka medicinske struke koji bi dao stručnu ocjenu i mišljenje o psihičkom stanju tužioca, te jačinu, odnosno trpljenje duševnih bolova, Okružni sud je ove navode ocijenio neosnovanim. U tom pravcu Okružni sud je pojasnio da za pravilnu primjenu odredbe člana 200. ZOO-a nije neophodno da se kao dokaz provede vještačenje vještaka medicinske struke. Okružni sud je dalje pojasnio da kod dosuđenja naknade štete zbog klevete nije potrebno utvrđivati intenzitet i dužinu pretrpljenih duševnih bolova, već koliko iznesena kleveta može štetiti časti i ugledu tog lica po shvatanjima sredine u kojoj živi i opšteusvojenim društvenim normama. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je stao na stanovište da izjava tužioca u vezi s pojedinostima vezano za njegov profesionalni i privatni život ukazuje da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku kada je dosudio novčanu naknadu na ime nematerijalne štete.
19. Dalje, Okružni sud je, ispitujući osporenu odluku u pogledu pravilne primjene materijalnog prava u pogledu visine dosuđene naknade zaključio da dosuđeni iznos od 2.000,00 KM nije proporcionalan prouzrokovanoj šteti, u smislu člana 11. Zakona o zaštiti od klevete, niti sudskoj praksi. Okružni sud je u tom pravcu pojasnio da novčana naknada za pojedine vidove nematerijalne štete ima za cilj da se oštećenom pruži odgovarajuća satisfakcija prema značaju povrijeđenog dobra i težini povrede, a o njoj sud odlučuje po slobodnom uvjerenju, u smislu odredbe člana 127. ZPP-a, pri čemu se šteta dosuđuje, shodno odredbi člana 200. ZOO-a, uzimajući u obzir sve okolnosti iz člana 11. Zakona o zaštiti od klevete. Prema ocjeni Okružnog suda iznos od 3.000,00 KM predstavlja adekvatnu novčanu satisfakciju za duševne bolove koje je tužilac pretrpio, pri čemu je navedeni sud imao u vidu i to da je tužilac konačno opredijelio tužbeni zahtjev na iznos od 4.000,00 KM, te okolnost da nije preduzeo obavezu ublažavanja koja je propisana odredbom člana 8. Zakona o zaštiti od klevete. Prema tome, Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda kao pravilno, ali je ocijenio da je na tako potpuno i pravilno činjenično utvrđenje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, i to odredbu člana 200. ZOO-a, pa je iz tog razloga odlučeno kao u izreci presude, shodno odredbi člana 229. stav 4. ZPP-a.
20. S obzirom da je prvostepena presuda preinačena Okružni sud je, saglasno odredbi člana 397. stav 2. i 235. stav 3. ZPP-a, preinačio i odluku o troškovima postupka odlučujući u cijelosti o troškovima postupka o čemu se Okružni sud detaljnije izjasnio na strani 5. obrazloženja. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelanti navode da su mediji, u interesu javnosti u primanju i prenošenju informacija, nastojeći da ne prekorače granicu slobode izražavanja, u političkom magazinu „60 minuta“ objavili sporni prilog i prenijeli izražavanje drugih lica, te izjavili da je tužilac donosio ili učestvovao u donošenju odluke o razrješenju sudija, da je tužilac provodio etničko čišćenje, da je tužilac najavio likvidaciju novinara „60 minuta“, te da je tužilac u spornoj emisiji nazvan imenom Vito Corleone. Ističu da objavljivanjem spornog priloga nisu imali namjeru da iznose neistinite činjenice, nego je to bio njihov novinarski stav i mišljenje koje može biti netačno samo u nebitnim elementima, te je sporno izražavanje razumno i istinito, pa stoga ne postoji odgovornost apelanata za klevetu. Zatim, ističu da Okružni sud nije dao razloge zašto su odbijene žalbe apelanata, što osporenu odluku navedenog suda čini nezakonitom i neodrživom. Apelanti su se pozvali na praksu Ustavnog suda zauzetu u odluci AP 1203/05, koju su dostavili na uvid redovnim sudovima, što je tokom postupka grubo zanemareno. U vezi s kršenjem prava na pravično suđenje apelanti smatraju da tužilac nije dokazao kako mu je nastala šteta, u smislu odredbi člana 200. ZOO-a, jer svaka osoba različito reagira na izražavanje.
22. U vezi s kršenjem prava iz člana 10. Evropske konvencije apelanti su naveli da su osporene presude donesene suprotno praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koji je zauzeo stav „da su granice prihvatljivog kriticizma, shodno tome, mnogo šire kada se radi o političarima kao takvim, nego o privatnim pojedincima“. U tom pravcu je naglašeno da su političari neizbježno i dobrovoljno izloženi nadzoru novinara, kao i šire publike, koji prate svaku njihovu riječ i djelo, i da shodno tome moraju pokazati veći stepen tolerancije („slučaj Lindgens“, presuda od 8. juna 1986. godine). Ukazali su, između ostalog, da se član 10. Evropske konvencije ne odnosi samo na „informacije“ i „ideje“ koje su pozitivno prihvaćene i neuvredljive ili se primaju s ravnodušnošću, već također i na one koje „vrijeđaju“ i „uznemiravaju“ (presuda Evropskog suda od 7. decembra 1976. godine, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Smatraju da se usvajanjem tužbenog zahtjeva ograničava sloboda štampe, što predstavlja jednu vrstu cenzure.
b) Odgovor na apelaciju
23. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga datih u drugostepenoj odluci, ocijenivši da su apelacioni navodi neosnovani.
24. Osnovni sud je istakao da su navodi apelanata neosnovni jer je navedeni sud u ovom postupku postupao u skladu s važećim zakonom, te da u cijelosti ostaje kod datog obrazloženja u osporenoj presudi.
V.Relevantni propisi
25. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Opšti dio Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
Član 5. stav 1.
Odgovornost za klevetu (1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
Obaveza ublažavanja Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.
Naknada štete Član 11. stav 1.
(1) Obeštećenje se vrši isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve preduzete mjere kako bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je osoba koja je načinila štetu stekla novčanu korist učinjenim iznošenjem ili prenošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljen zbog štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot osobe koja je prouzrokovala štetu.
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
26. U Zakonu o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.
(2) Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
27. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.
VI.Dopustivost
28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 029055 12 Gž od 25. septembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 10. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 22. novembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
35. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je nesporno da u navedenom postupku okončanom osporenim presudama apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan na način kako to zahtijevaju navedene odredbe.
36. Apelanti osporavaju presude redovnih sudova ukazujući da šteta nije opštepoznata, da se šteta mora dokazivati, da se na temelju provedenih dokaza nije mogla utvrditi dužina i intenzitet trajanja duševnih bolova, što je osnova za utvrđivanje visine štete i sl. Suštinski, apelanti ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično pitanje s aspekta kršenja prava na pravično suđenje razmatrao u svojoj dosadašnjoj praksi u predmetu AP 2175/12 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2175/12 od 15. aprila 2015. godine, tač. od 34. do 49, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustani sud je u citiranoj odluci, polazeći od stavova iznesenih u Odluci AP 1067/06 (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 1067/06 od 13. septembra 2007. godine, dostupna na web-stranici Ustanvog suda, www.ustavnisud.ba, tač. 31 i 34), izveo zaključak da u okolnostima tog konkretnog slučaja nije bilo kršenja prava iz čl. II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i člana 10. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, u okviru svoje slobodne procjene prilikom odmjeravanja visine novčane naknade dali prihvatljivu analizu relevantnih principa, pri čemu su poštovali relevantni zakonski okvir. Ustavni sud također podsjeća da je u citiranoj odluci, između ostalog, naveo da odredba člana 200. ZOO-a ne propisuje detaljne i prisilne norme o tome kako sud treba postupati prilikom utvrđivanja visine naknade nematerijalne štete, već je citiranom normom postavljen tek „zakonski okvir“ unutar kojeg sud treba postupati u svakom konkretnom slučaju, tj. po slobodnom sudijskom uvjerenju i savjesti, imajući u vidu specifičnost svakog slučaja, posebno intenzitet oštećenikove psihičke poremećenosti i cilj kojem služi predmetna naknada, imovinske prilike jedne i druge strane i slično. Dakle, obaveza suda je da u svakom konkretnom slučaju cijeni sve okolnosti konkretnog slučaja, pri čemu treba da vodi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem je eventualno dosuđena naknada. Na koji način će sudovi utvrditi navedene okolnosti svakako je stvar suda i njegove slobodne procjene, pri čemu sud, kako je već naglašeno, svoju odluku mora zasnovati na prihvatljivoj analizi relevantnih principa, uz uvažavanje relevantnog zakonskog okvira. Ustavni sud je u citiranoj odluci također podsjetio na to da je odmjeravanje visine novčane kazne, kao vid novčane satisfakcije za pretrpljene duševne bolove izazvane klevetom, izuzetno složen postupak kojem treba pristupiti vrlo pažljivo i uz uvažavanje svih okolnosti konkretnog slučaja, te uz uvažavanje zakonskog okvira kojim je ova materija regulisana.
37. Ustavni sud također podsjeća da je u citiranoj odluci ocijenio kao neosnovane prigovore apelanata da su redovni sudovi propustili da provedu relevantne dokaze kako bi odmjerili visinu štete. Navedeno, kako je istaknuto u citiranoj odluci, imajući u vidu već izraženi stav Ustavnog suda da je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak, jer nema nekog općeg pravila i mjerila za to, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, kao i s obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Stoga se, kako je istaknuto u citiranoj odluci, a na čemu apelanti insistiraju u ovoj apelaciji, ne može očekivat predlaganje izvođenja dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete, da bi se na osnovu toga odredila visina nastale štete, već da je stvar suda i njegove slobodne procjene na koji način će utvrditi relevantne okolnosti konkretnog slučaja, pri čemu svakako ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih principa, što u okolnostima tog konkretnog slučaja nije izostalo. U prilog takvom stavu Ustavni sud je u citiranoj odluci uzeo u obzir činjenicu da su redovni sudovi djelimično udovoljili tužbenom zahtjevu, što je Ustavnom sudu bio dodatni argument za zaključak da redovni sudovi u tom postupka nisu postupali pukim automatizmom, već u skladu sa svojim diskrecionim ovlaštenjima i činjenicama utvrđenim u toku postupka. Ustavni sud također podsjeća da je u citiranoj odluci ocijenio kao neosnovano pozivanje apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP 7/09 zbog toga što u okolnostima tok konkretnog slučaja kod redovnih sudova nije bio proizvoljnosti u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao, pri čemu je naglašeno da je Ustavni sud u citiranoj odluci afirmirao svoj ranije izraženi stav da prilikom odmjeravanja visine štete nema ograničenja u pogledu dokaza na temelju kojih će se utvrditi relevantne činjenice, pri čemu sudovi, u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo relevantnim zakonskim okvirom, izvode prihvatljivu analizu svih relevantnih principa.
38. Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja, imajući u vidu pitanja koja se ovom apelacijom postavljaju, navedeni principi u cijelosti mogu primijeniti i na konkretan slučaj. Dovodeći navedene principe u kontekst datih obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, analizirajući sporno izražavanje apelanata koje je izneseno u relevantnom periodu u magazinu „60 minuta“, ocijenili da je sporni sadržaj bio takav da je predstavljao napad na tužioca kao javnu ličnost, a naročito na njegov ugled, u njegovom društvenom, poslovnom i privatnom životu. U tom pravcu Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud tokom postupka ispitao tužioca kao oštećenog i utvrdio da je on teško podnio iznošenje neistinitih činjenica, s obzirom na njegov dotadašnji ugled i reputaciju koju je uživao obavljajući poslove sudije, univerzitetskog profesora i druge značajne funkcije. Ustavni sud primjećuje da je tužilac u svom iskazu naveo da su iznesene kvalifikacije o tužiocu da je mafijaš, kriminalac i ratni zločinac stvorile određeno podozrenje okoline prema njemu, te neprijatnosti, kako njemu lično, tako i njegovoj porodici. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili da su neistinite informacije koje su emitovane u sporom programskom sadržaju imale za cilj da prikažu tužioca „kao mafijaša i ratnog zločinca“, što je svakako naškodilo tužiočevom ugledu, te u javnosti stvorilo sliku o tužiocu kao o licu s mračnom ratnom prošlošću sklonu kriminalu i raznim „zlodjelima“. Imajući u vidu takve činjenične okolnosti Okružni sud je zaključio da bi novčana naknada u iznosu od 3.000,00 KM za pretrpljenu štetu bila pravična satisfakcija za tužioca, te da je navedeni iznos usklađen s dotadašnjom praksom redovnih sudova u sličnim situacijama, pri čemu je navedeni sud imao u vidu da se apelanti nisu pridržavali opšteprihvaćenih profesionalnih standarda, te da tužilac istovremeno nije preduzeo mjere ublažavanja, shodno Zakonu o zaštiti od klevete, što je također uticalo na visinu dosuđene naknade, zbog čega je tužiočev zahtjev u pogledu visine štete djelimično usvojen. Upravo sve navedeno Ustavnom sudu ukazuje da redovni sudovi prilikom odmjeravanja visine novčane naknade nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, na što apelanti predmetnom apelacijom neosnovano ukazuju, već su postupali u skladu s praksom i diskrecionim ovlaštenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo relevantnim zakonskim okvirom, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih principa, što sve navedeno za Ustavni sud ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentima činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava na što su apelanti neosnovano ukazali.
Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud ne može prihvatiti kao opravdane prigovore apelanata da su redovni sudovi propustili da provedu relevantne dokaze kako bi odmjerili visinu štete, niti može prihvatiti u tom pravcu pozivanje apelanata na Odluku Ustavnog suda AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Navedeno, prije svega, imajući u vidu sve naprijed iznesene stavove o čemu se Ustavni sud detaljnije izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke.
39. Dakle, podržavajući svoju dosadašnju praksu zauzetu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, data obrazloženja redovnih sudova u kontekstu suštinskih prigovora apelanata, Ustavni sud smatra da u svjetlu slobodne procjene suda, dakle, bez ograničenja u pogledu provedbe dokaza prilikom utvrđivanja relevantnih činjenica, kod redovnih sudova nije izostala prihvatljiva analiza relevantnih principa uz poštivanje relevantnog zakonskog okvira, te uz uvažavanja svih okolnosti konkretnog slučaja.
40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani te da osporenim odlukama nije prekršeno ni pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
h) Slobodu izražavanja
42. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države zahtijevati dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.
a) Opšti principi
43. Prema utvrđenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i već citirana Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
44. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da kod odlučivanja treba voditi računa o sljedećem: korespondira li „miješanje“ domaćih vlasti u ovu slobodu „hitnoj društvenoj potrebi“, je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima utjelovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantovanih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, prava lica koje je tekstom napadnuto da zaštiti svoju reputaciju koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).
45. Kako su i Evropski sud, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). S druge strane, štampa igra veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije prekoračiti određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu sprečavanja objavljivanja povjerljivih informacija, dužnost štampe je, na način koji je u skladu s njenim dužnostima i odgovornostima, pružiti i saopštiti informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost štampe da prenosi takve informacije i ideje, već je i pravo javnosti da dobije takve informacije. Član
10. Evropske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija, već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 (e)).
46. Ipak, član 10. Evropske konvencije ne garantuje neograničenu slobodu izražavanja, čak ni kada se radi o izvještavanju štampe o ozbiljnim pitanjima od javnog interesa. Prema članu 10. stav
2. Evropske konvencije, uživanje u slobodi izražavanja uključuje i „dužnosti i obaveze“ koje se primjenjuju i na štampu, a koje naročito postaju značajne kad se napada reputacija privatnih lica i kad se umanjuju „prava drugih“. Zbog toga se u pogledu činjenica novinarima uzima u obzir odbrana da su postupali bona fide u nastojanju da pruže javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom (vidi već citiranu presudu Selistö, stav 54). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima opravdan cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim, čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
47. Konačno, malo je prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kada su u pitanju javne ličnosti kao što su političari, nego kada su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi već citiranu presudu Hrico, stav 40 (g)).
b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju
48. Dovodeći navedene opšte principe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta (na neke od njih su se i apelanti pozvali), Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju osporene presude donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i ZOO, dakle, miješanje je u konkretnom slučaju propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv. Ustavni sud također podsjeća da Zakon o zaštiti od klevete pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. Dalje, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“, odnosno ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj.
49. Ustavni sud još mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, „cilj“ na koji se osporene presude pozivaju jeste zaštita „ugleda ili prava drugih“, a „sredstvo“ je nalog suda apelantima da tužitelju isplate novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog nanošenja štete njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“, koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10. stav 1. Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 10. stav 2. Evropske konvencije.
50. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za što se mogu pružiti dokazi. U konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali dilemu da su u političkom magazinu „60 minuta“, čiji je urednik apelant Hadžiomerović, koji je emitovan na RTV FBiH 1, 8. i 15. oktobra 2007. godine, iznesene činjenice koje su apelanti u jednom dijelu ponuđenim dokazima uspjeli da dokažu. Ustavni sud zapaža da su apelanti tokom postupka provedenim dokazima uspjeli da dokažu da je tužilac bio na funkciji predsjednika Osnovnog suda u Banjaluci, zatim da je donio i potpisao rješenja o prestanku radnog odnosa sudijama tog suda Zoranu Butorcu i Mirsadu Huseinbašiću, te drugim sudijama, kao i iznesenu činjenicu da se tužilac obratio novinaru Damiru Kaletoviću riječima da „zaslužuje metak u čelo“, pa su redovni sudovi upravo iz tog razloga odbili taj dio tužbenog zahtjeva. Iako svjestan da su taj dio tužbenog zahtjeva za klevetu redovni sudovi odbili, Ustavni sud ima potrebu da posebno ukaže na neprihvatljivost i neprimjerenost riječi koje je tužilac uputio novinaru Damiru Kaletoviću. S druge strane, ono što apelanti tokom postupka nisu uspjeli da dokažu jesu, između ostalog, informacije o tužiocu da je navodno vršio etničko čišćenje, da je u posljednjih 15 godina činio zlodjela, povezujući ga s mafijaškim klanom, niti su dokazali na kojim djelima tužioca kvalifikuju kao zlikovca s mračnom biografijom.
51. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih službenika (što tužitelj po osnovu poslova i funkcija koje obavlja svakako jest) jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju, ipak, nisu uloženi razumni napori ni u potvrđivanje činjenica koje su iznesene u spornom tekstu, niti u naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a naročito imajući u vidu propust apelanata da prethodno provjere podatke koji su objavljeni u političkom magazinu „60 minuta“. Naime, u konkretnom slučaju, opšti interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, a koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerisati s obzirom na poslove i funkciju koju vrše. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili da sporna izražavanja ne sadrže vrijednosne sudove o javnom djelovanju tužioca, već da upravo suprotno tome sadrže informacije koje predstavljaju ozbiljne implikacije za koje apelanti nisu prethodno učinili razumne napore da ih provjere i za koje u postupku pred sudom nisu mogli pružiti dokaze.
52. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza utvrdili da su apelanti oklevetali tužioca, zaključivši da postoji odgovornost apelanata za iznošenje i prenošenje neistinitog izražavanja. S obzirom na sve okolnosti slučaja, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi donošenjem osporenih presuda pravilno ocijenili postojanje „hitne društvene potrebe“ kroz uspostavljanje ravnoteže između slobode izražavanja apelanata, odnosno slobode medija i zaštite tužiočevog ugleda, kao javne ličnosti.
53. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda, što predstavlja vrijednosti čiju zaštitu ne treba dovoditi u sumnju. Predmet ovako nastale štete su nematerijalna dobra vezana za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećenog, zbog čega novčana naknada nematerijalne štete i ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi, jer se njome ne postiže uspostavljanje onakvog stanja kakvo je postojalo prije njezinog nastanka. Ustavni sud podsjeća da se ovim pitanjem već bavio u ovoj odluci raspravljajući prigovore apelanata o kršenju prava na pravično suđenje gdje je zaključeno da nije bilo proizvoljnosti redovnih sudova u segmentu dosuđene visine novčane naknade. Do takvog zaključka Ustavni sud je došao imajući u vidu svoju dosadašnju praksu zauzetu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje (vidi već citirane odluke AP 1067/06 i AP 2175/12). Dakle, Ustavni sud podsjeća da je u prethodnim tačkama ove odluke, raspravljajući prigovore o kršenju prava na pravično suđenje, već zaključio da nije bilo proizvoljnosti redovnih sudova prilikom odmjeravanja visine novčane naknade, pri čemu kod redovnih sudova nije izostala prihvatljiva analiza relevantnih principa, odnosno da redovni sudovi u osporenim odlukama nisu prekoračili granice svojih diskrecionih ovlaštenja pri određivanju visine nematerijalne štete, o čemu su dali obrazloženja i razloge koje je Ustavni sud ocijenio kao relevantne i prihvatljive. Analogno tome Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite tužiočevog ugleda, odnosno dosuđivanje naknade štete u navedenom iznosu, proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno ovom mjerom, te smatra da su osporene odluke donesene u skladu s članom 10. Evropske konvencije.
54. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja.
55. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u okviru svoje slobodne procjene prilikom odmjeravanja visine novčane naknade, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, dali prihvatljivu analizu relevantnih principa, pri čemu su poštovali relevantni zakonski okvir.
57. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je osporenim odlukama sudova naloženo apelantima da tužiocu isplate naknadu nematerijalne štete nanesene tužiočevom ugledu iznošenjem neistinitih činjenica, jer je „miješanje“ bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj „zaštitu prava drugih“ i bila je „neophodna mjera u demokratskom društvu“.
58. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman