Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-390/12 (J. M. i dr.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravo na povratak
  • Pasivna legitimacija
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje - nezavisan sud
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-390/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 390/12, rješavajući apelaciju Jove Markovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14) u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jove Markovića, Zorana Markovića sina Milana, Ljubice Marjanović, Gospe Vidaković, Slaviše Markovića, Tatjane Todorović, Zorana Markovića sina Danka, Bojana Markovića, Sare Marković, Sare Nikić, Milana Gajića i Milice Plavšić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000706 10 Rev od 1.

novembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003 0 Gž 08 000335 od 18. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P.1490/05 od 4. decembra 2007. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jovo Marković i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Vesna Jugović, advokatica iz Tuzle, podnijeli su 24. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000706 10 Rev od 1. novembra 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003 0 Gž 08 000335 od 18. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.1490/05 od 4. decembra 2007. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te Općine Lukavac, koju zastupa općinski pravobranilac (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 29. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Kantonalni sud dostavili su odgovore na apelaciju 12. januara 2015. godine, Općinski sud 12. januara 2015. godine i tužena takođe 12. januara 2015. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su 24. avgusta 2005. godine Općinskom sudu podnijeli tužbu radi naknade štete pričinjene na njihovoj imovini koju su napustili 1995. godine.

6. Tužena je odgovor na tužbu dostavila 21. novembra 2005. godine.

7. Općinski sud je 25. aprila 2007. godine, na prijedlog apelanata, odredio da vještaci građevinske i šumarske struke obave vještačenje. Vještak šumarske struke dostavio je nalaz sudu 17. septembra 2007. godine, a vještak građevinske struke 25. oktobra 2007. godine. Nakon toga je održano i ročište za glavnu raspravu.

8. Općinski sud je Presudom broj P.1490/05 od 4. decembra 2007. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da im na ime naknade štete za uništene šume na parcelama pobliže označenim u izreci presude isplati iznos od 228.243,12 KM, te na ime naknade štete za uništene objekte pobliže označene u izreci presude isplati iznos od 32.000 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da im nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom apelanti su obavezani da tuženoj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 200,00 KM.

9. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je Općinski sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je prednik apelanata Milan Marković, koji je umro 26. maja 2000. godine, bio vlasnik parcela pobliže navedenih u izreci prvostepene presude, na kojima je bila šuma i sagrađeni objekti pobliže navedeni u izreci prvostepene presude, da su apelanti proglašeni nasljednicima na nekretninama umrlog Milana Markovića 15. avgusta 2005. godine, da je prednik apelanata navedene nekretnine napustio 3. septembra 1995. godine zbog ratnih okolnosti, da je od tada nad tim područjem vojnu kontrolu preuzela Armija RBiH, da su od napuštanja nekretnina do 2003. godine nepoznata lica uništavala i devastirala predmetne nekretnine, da nekretninama apelanata tužena nije raspolagala niti ih stavila pod svoju upravu prema Zakonu o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, da je prednik apelanata podnio zahtjev za povrat imovine, da je tužena donijela rješenje o povratu nekretnina predniku apelanata 19. septembra 2000. godine, da su apelanti u Sižje prvi put došli 2002. i 2003. godine i ustanovili da su nekretnine potpuno uništene, da je tužena 21. jula 2005. godine apelantima izdala rješenje kojim potvrđuje da su nekretnine u ruševnom stanju s ciljem ostvarivanja donacije za njihovu izgradnju, da tu donaciju nisu ostvarili, da je provedenim vještačenjem utvrđena visina štete na nekretninama apelanata za uništenu šumu u iznosu od 228.243,12 KM, a za uništene objekte u iznosu od 32.000,00 KM.

10. Ocjenjujući sve provedene dokaze, a posebno vodeći računa o činjenici koja među strankama tokom cijelog postupka nije bila sporna, odnosno da predmetne nekretnine prednika apelanata koje u naravi predstavljaju šume, stambeni objekt i pomoćne objekte nisu u skladu s odredbama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana proglašene napuštenim, niti ih je tužena dodijelila na privremeno korištenje trećem licu (privremenom korisniku), Općinski sud je zaključio da, suprotno tvrdnjama apelanata, nadležni organ tužene nije bio dužan popisati, obezbijediti i voditi posebnu evidenciju o predmetnim nekretninama, odnosno šumama i spornim objektima prednika apelanata, u smislu odredbi člana 10. navedenog zakona. Stoga, prema ocjeni Općinskog suda, ne postoje nezakonitosti ili nepravilnosti u radu nadležnog organa uprave, pa tužena, u smislu odredbi člana 9. Zakona o upravi u FBiH, nije dužna apelantima nadoknaditi eventualno prouzrokovanu materijalnu štetu zbog uništenja stambenog i pomoćnih objekata i potpune sječe šume. Takođe, prema ocjeni Općinskog suda, ne postoji odgovornost tužene ni prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana s obzirom na to da tužena ni nakon stupanja na snagu tog zakona, odnosno od 4. aprila 1998. godine, nije predmetne nekretnine apelanata proglasila napuštenim niti ih je stavila pod svoju upravu, niti je na bilo koji način raspolagala nekretninama prednika apelanata. Sama činjenica da je Služba za geodetske i imovinskopravne poslove Općine Lukavac 19. septembra 2000. godine donijela rješenje da prestaje uprava Općine Lukavac nad nekretninama među kojima su i konkretne nekretnine i da se one vraćaju u posjed prednika apelanata, a uz činjenicu da apelanti kao zakonski nasljednici Milana Markovića kao posjednika i pretpostavljenog vlasnika tih nekretnina nisu uvedeni u posjed predmetnih nekretnina, kao i uz činjenicu da iz priloženog uvjerenja nadležne službe tužene od 21. jula 2005. godine proizlazi da je apelant Jovo Marković ishodio izdavanje navedenog uvjerenja u svrhu regulisanja donacije, nije dovoljna za utvrđivanje pasivne legitimacije tužene u konkretnom sporu i odgovornosti za naknadu štete prouzrokovane na nekretninama apelanata.

11. S obzirom na sve navedeno, Općinski sud je zaključio da apelanti tokom postupka u smislu odredbi člana 7. u vezi s članom 123. Zakona o parničnom postupku nisu na odgovarajući način dokazali da postoji uzročna veza između nastale štete na predmetnim nekretninama i nepravilnog ili nezakonitog rada nadležnog organa tužene, te je prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene.

12. Protiv presude Općinskog suda apelanti su izjavili žalbu 27. oktobra 2006. godine.

13. Kantonalni sud je Presudom broj 003 0 Gž 07 000335 od 18. decembra 2009. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud se u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepene presude ocijenivši da je Općinski sud sve provedene dokaze razmotrio savjesno i brižljivo, zbog čega je tužbeni zahtjev apelanata odbio, istovremeno usvajajući prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla tužena.

14. Protiv presude Kantonalnog suda apelanti su 17. februara 2010. godine izjavili reviziju Vrhovnom sudu. Spis je nakon izjavljene revizije 2. marta 2010. godine dostavljen na odlučivanje Vrhovnom sudu.

15. Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 P 000706 10 Rev od 1. novembra 2011. godine reviziju apelanata izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda odbio kao neosnovanu. Iz obrazloženja presude proizlazi da su neosnovanim ocijenjene tvrdnje apelanata da je u postupku pred drugostepenim sudom učinjena povreda odredaba parničnog postupka. S tim u vezi, ukazano je na to da je drugostepeni sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja i izveo pravilan zaključak da su dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom ocijenjeni u skladu s članom 8. ZPP. Takođe, ukazano je na to da su dati valjani, jasni i potpuni razlozi koje je prihvatio i Vrhovni sud jer nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i dokazima koji se nalaze u spisu predmeta. Dalje, neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje apelanata da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim je istaknuto da pri činjenici da tužena nije napuštene nekretnine apelanata stavila pod svoju upravu niti s njima raspolagala – njihovom dodjelom na privremeno korištenje u smislu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana iz 1993. godine – ne može se zasnovati odgovornost tužene u smislu člana 17d. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, te čl. 172. stav 1. i 180. ZOO-a. Navodi apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, sa pozivanjem na čl. 2, 5, 7. i

10. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, ocijenjeni su neosnovanim. Vrhovni sud je ukazao na to da je zakon na koji se apelanti pozivaju prestao da važi 4. aprila 1998. godine, kada je stupio na snagu Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Dalje, ukazano je na to da je članom 3. tog Zakona određeno da su samo nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu općine primjenom Zakona iz 1993. godine ostale pod upravom općine, pa da samo za štetu na tim nekretninama općina odgovara u smislu člana 17d. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pri utvrđenoj činjenici da tužena nije svojom odlukom stavila nekretnine apelanata pod svoju upravu i na način propisan Zakonom o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ne može postojati osnov po kojem bi odgovarala za štetu nastalu pljačkom i devastacijom od nepoznatih počinilaca u ratnom i poratnom periodu, jer bi u suprotnom bila odgovorna za svu štetu na svim nekretninama nastalim do 4. aprila 1998. godine. Ukazano je i na to da ne postoji odgovornost tužene ni u smislu člana 154. stav 1. ZOO-a jer su štetu počinila nepoznata lica, kao ni u smislu člana 172. ZOO-a u vezi s članom 308. Zakona o državnoj upravi („Službeni list RBiH“ broj 26/93), za nezakonit i nepravilan rad organa tužene jer od vremena kad je apelant napustio nekretnine one nisu stavljene pod upravu tužene, a zbog čega ne postoji odgovornost ni u smislu člana 28. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Najzad, istaknuto je da devastacija kuća i sječa šume privremeno napuštenih tokom rata i u poslijeratnom periodu pljačkom od nepoznatih počinilaca predstavlja akt uništenja imovine, ali ne rezultira posebnim slučajem odgovornosti tužene iz člana 180. ZOO-a. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelanti tvrde da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII.

17. Apelanti su u prilog tvrdnji o povredi prava na imovinu u opširnim navodima obrazložili da su javne vlasti propustile ispuniti pozitivnu obavezu i preduzeti adekvatne mjere u svrhu zaštite njihove privremeno napuštene imovine, a ta obaveza, prema njihovom mišljenju, proizlazi iz relevantnih odredbi Zakona o privremeno napuštenoj imovini koji je bio na snazi u relevantnom periodu. Zbog tog propusta, prema njihovom mišljenju, miješanje javne vlasti u njihovo pravo na imovinu ne zadovoljava princip zakonitosti i nema legitiman cilj. Apelanti tvrde da im se odbijanjem njihovog tužbenog zahtjeva da im se isplati naknada za oštećenje imovine nameće pretjeran teret ponovne izgradnje uništene imovine njihovim sredstvima, kojih i nema, zbog čega su onemogućeni da je obnove i ostvare pravo na uživanje imovine. U vezi s tim, ukazuju i na to da su javne vlasti, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, bile dužne da imovinu, koja je napuštena prije 4. aprila 1998. godine, vrate sa opisom njenog stanja (čl. 11, 12. i 15. navedenog Zakona), te da im isplate naknadu za njeno oštećenje od trenutka kada je napuštena do trenutka vraćanja u posjed (član 17d. stav 3. i član 17a. navedenog Zakona). Takođe, apelanti su istakli da su javne vlasti njihovu imovinu kontrolisale osam godina, da su sve to vrijeme onemogućeni da se vrate u svoje ranije mjesto prebivališta, te da im država nameće pretjeran teret obnove imovine sredstvima kojih nema ili pretjeran teret življenja u drugoj sredini bez imovine.

18. Apelanti tvrde da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, povrede principa jednakosti stranaka u postupku, zatim da nisu imali garancije nezavisnog i nepristranog suda, te da je sudski postupak trajao nerazumno dugo. U prilog tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava apelanti su ukazali na relevantne odredbe Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, ZOO-a i Zakona o državnoj upravi FBiH, shodno kojim je, prema njihovom mišljenju, tužena bila dužna da po službenoj dužnosti pokrene i provede postupak za formalno proglašenje nekretnine napuštenom, da zbog propusta da to učini postoji uzročna veza sa nastalom štetom i time i odgovornost tužene koja je dozvolila da se imovina kontinuirano uništava u dužem periodu ne preduzimajući ništa u vezi s tim. Takođe, apelanti tvrde da su redovni sudovi njihov zahtjev odbili pogrešno primjenjujući član 28. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, s obzirom na to da se u vrijeme kada se postupak vodio taj zakon više nije ni primjenjivao, te da su proizvoljno postupili kada nisu primijenili član 17d. u vezi s članom 17a. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Povreda principa jednakosti oružja, prema mišljenju apelanata, ogleda se u činjenici da su sudovi nezakonito tražili od njih da dokazuju da li je u njihovom odsustvu tužena formalno nekretninu proglasila privremeno napuštenom. Kako oni smatraju, zakonska je pretpostavka da su nadležni organi proveli taj postupak, pa je na tuženoj bio i teret dokazivanja da to nije učinila, odnosno, kako je tvrdila da taj postupak nije provela, trebalo je da to i dokaže. Najzad, apelanti još ističu i to da im je na taj način nametnut pretjeran teret jer tu činjenicu ni objektivno nisu mogli dokazati: tužena je akte o proglašenju imovine napuštenom donosila u njihovom odsustvu, te akte im nije dostavljala, sva dokumentacija je u njenom posjedu, tužena nije imala pravni interes da tu dokumentaciju dostavi sudu. U prilog tvrdnji da su povrijeđene garancije nezavisnog i nepristrasnog suda apelanti su ukazali na drugačije odluke u istovrsnim predmetima, te, kako navode, kampanju koju su u medijima vodile javne vlasti u povodu izvršenja odluke u predmetu Kulišić, a zbog čega su sudovi, pod pritiskom javne vlasti, počeli donositi negativne odluke tumačeći iste zakonske odredbe.

19. Apelanti tvrde da su zbog stava sudova da vlast nije odgovorna za oštećenje privremeno napuštenih nekretnina koje formalno nije proglasila napuštenim i stavila pod svoju upravu dovedeni u diskriminirajući položaj u odnosu na lica čiju su imovinu iste vlasti na istom području proglasile privremeno napuštenom i stavile pod svoju upravu po službenoj dužnosti, zbog čega su tim licima priznata prava na kompenzaciju za oštećenu imovinu. Apelanti tvrde i da su ih javne vlasti osam godina onemogućavale u tome da kao vlasnici srpske nacionalnosti pristupe svojoj imovini, a da su u isto vrijeme pripadnici „muslimanske nacionalnosti“ imali neometan pristup i bespravno uništavali njihovu imovinu. Apelanti ukazuju i na dužinu trajanja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na obrazloženje svoje presude, te ukazao na to da nisu povrijeđena prava apelanata iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i da primjena prava nije bila proizvoljna.

21. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da su navodi apelanata neosnovani iz razloga koji su sadržani u obrazloženju presude tog suda.

22. U odgovoru na navode iz apelacije Općinski sud je iznio hronologiju postupka, te s tim u vezi ukazao na to da se radilo o složenom činjeničnom i pravnom pitanju, pa da ne smatra da je postupak pred tim sudom trajao nerazumno dugo. Takođe, neosnovanim su ocijenjene tvrdnje apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te ukazano na to da se apelacioni navodi svode na tvrdnje identične onima koje su već raspravljene u postupku pred redovnim sudovima i za koje je zaključeno da su neosnovane.

23. Tužena se u odgovoru na navode iz apelacije pozvala na, kako je navela, nesporan zaključak redovnih sudova da apelanti nisu dokazali postojanje uzročne veze između nastale štete na svim nekretninama apelanata i navodno radnji tužene, odnosno nisu dokazali pasivnu legitimaciju tužene u smislu člana 123. ZPP. Takođe, ukazano je i na stav iz Presude Vrhovnog suda broj 07-0-Rev-06-00859 od 8. maja 2007. godine o pasivnoj legitimaciji općina u toj vrsti sporova. Najzad, ukazano je na to da je Ustavni sud u predmetu broj AP 3672/08 apelaciju odbacio kao neosnovanu u povodu postupka koji je vođen po istom pravnom osnovu i na istom lokalitetu u kritičnom periodu, te je zaključeno da nisu povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na povratak i pravo na zabranu diskriminacije.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Nekretnine iz stava 1. ovog Zakona stavljaju se pod upravu opštine na čijem se području nalaze (u daljnjem tekstu: opština).

Član 5.

Nekretnine se smatraju napuštenim u smislu ovog zakona ako su ih vlasnici, kao i članovi njihovog porodičnog domaćinstva napustili ili privremeno prestali koristiti nakon 30. aprila 1991. godine.

(…) Član 7.

Postupak za proglašenje poljoprivrednog gazdinstva, poljoprivrednog i šumskog zemljišta i šuma, te neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta privremeno napuštenim i za njihovo stavljanje pod upravu opštine, pokreće i vodi po službenoj dužnosti opštinski organ uprave nadležan za poljoprivredu i šumarstvo, a za stambene zgrade i stanove, opštinski organ uprave nadležan za stambene poslove (u daljnjem tekstu: nadležni organ).

Član 8.

Inicijativu za pokretanje postupka iz člana 7. ovog zakona može dati državni organ, politička organizacija, društveno organizacija, udruženje građana i građani.

(…) Član 10.

Napuštene nekretnine i pripadajuće pokretne stvari, nadležni organ je dužan popisati, obezbijediti i o njima voditi posebnu evidenciju.

(…) Član 11.

Ako su ispunjeni uslovi iz ovog zakona, nadležni organ donosi rješenje o proglašenju nekretnine privremeno napuštenom i o njihovom stavljanju pod upravu opštine. (…) Smatra se da su nekretnine pod upravom opštine od dana kada je izvršen popis iz člana 9. ovog zakona.

(…) Član 28.

Opština odgovara vlasniku za štetu pričinjenu na stvarima koje su stavljene pod njenu upravu.

25. Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 24/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Danom stupanja na snagu ovog zakona na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) prestaje primjena Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ("Službeni list RBiH", br. 11/93 i 13/94 – u daljem tekstu – Zakon) i propisa koji uređuju pitanja privremeno napuštenih nekretnina u svojini građana u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 2.

Danom stupanja na snagu ovog zakona organi i vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji (u daljem tekstu: nadležni organi) prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojima se nekretnine u svojini građana proglašavaju napuštenim ili se stavljaju pod upravu opštine.

Član 3.

Nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu opštine na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ostaju pod upravom opštine do vraćanja nekretnine vlasniku u posjed u skladu sa odredbama ovog zakona.

Član 15.

Vraćanje nekretnine u posjed vlasniku vrši se uz prisustvo službenog lica nadležne službe opštine iz člana 11. stav 1. ovog zakona.

O vraćanju nekretnine i uvođenju vlasnika nekretnine u posjed vodi se zapisnik koji, pored ostalog, treba da sadrži detaljan opis zatečenog stanja objekta i pokretnih stvari u njemu.

U slučaju kada zapisnik iz vremena kada je nekretnina napuštena ne postoji, nadležni organ vrši kontrolu nekretnine u vrijeme donošenja rješenja iz člana 12. ovog zakona (…).

Član 17a.

Odredbe ovog zakona odnose se i na nekretnine u svojini građana koje nisu proglašene napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, ukoliko je vlasnik odnosnu nekretninu napustio prije 4. aprila 1998. godine.

(…) Član l7d.

(…) Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom.

26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(…) Član 172. stav 1.

Pravno lice odgovora za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Član 180.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

(…)

27. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 134.

(...)

(3) Ako se isprava nalazi kod organa vlasti ili pravne osobe kojoj je povjereno vršenje javnog ovlaštenja, a sama stranka ne može isposlovati da se isprava preda ili pokaže, sud će po prijedlogu stranke narediti tom organu, odnosno osobi, da ispravu dostave sudu.

VI.Dopustivost

28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000706 10 Rev od 1. novembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 18. decembra 2011. godine, a apelaciju su podnijeli 24. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (2) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (2) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelanti tvrde da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII.

33. Imajući u vidu da su identična činjenična i pravna pitanja raspravljana u predmetu broj AP 323/12 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 323/12 od 7. novembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke u pogledu navoda apelanata, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 323/12 u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da su, suprotno apelacionim navodima, redovni sudovi u osporenim presudama dali jasne i precizne razloge za svoje odluke kojima su odbili tužbeni zahtjev apelanata, tj. da apelanti nisu dokazali da su predmetne nekretnine proglašene napuštenim i stavljene pod upravu tužene, u kojem slučaju bi oni, u smislu člana 17d. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, mogli potraživati štetu od tužene, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da su, suprotno apelacionim navodima, osporene odluke donesene uz poštivanje principa jednakosti stranaka i nezavisnog i nepristrasnog suda, te da dužina postupka pred tri sudske instance koji je trajao šest godina i četiri mjeseca nije nerazumno duga. Osim toga, zaključeno je da su neosnovani navodi apelanata u pogledu kršenja prava na imovinu te prava na povratak, kao i prava na zabranu diskriminacije, jer su apelanti kršenje tih prava vezali za proizvoljnu primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama apelantima nisu povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak koji je pravosnažno okončan pred tri sudske instance trajao šest godina i četiri mjeseca, te kada su, uz poštivanje principa jednakosti stranaka i nezavisnog i nepristrasnog suda, redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantno materijalno pravo, i to na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s navedenim pravima kada se kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-390/12 (J. M. i dr.) | Sudska praksa | Aktio