Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2401/12 (M. Đ.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2401/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2401/12, rješavajući apelaciju Milana Đurića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Đurića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 078346 11 Gž od 6. aprila 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milan Đurić (daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnio je 25. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 078346 11 Gž od 6. aprila 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i „Tourist company“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 16, 20. i 31. marta 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 078346 10 P od 3. oktobra 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se kao nezakonito poništi Rješenje tuženog broj 125/09 od 25. novembra 2009. godine i obavijest broj 130/09 od 10. decembra 2009. godine povodom apelantovog zahtjeva za zaštitu prava radnika (stav 1 izreke). Odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da apelantu isplati na ime naknade štete, na ime neisplaćenih plata za vremenski period od 1. januara 2010. godine do 12. oktobra 2010. godine ukupan iznos od 4.254,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kako je bliže određeno u izreci presude (stav 2 izreke). Odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužioca kojim je tražio da se apelant-protivtuženi obaveže da tuženom-protivtužiocu isplati na ime povrata isplaćene otpremnine iznos od 1.548,16 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. januara 2010. godine do konačne isplate (stav 3 izreke). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav 4 izreke).
6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili ugovor o zajedničkom poslu 14. juna 2001. godine, i to apelant kao „ulagač opreme“ i tuženi kao „ulagač prava“ a predmet zajedničkog posla je bio prevoz putnika u drumskom saobraćaju na registrovanim linijama ulagača prava sa ciljem sticanja i raspodjele zajedničkog prihoda po tom osnovu. Dalje je utvrđeno da su parnične stranke zaključile ugovor o radu na neodređeno vrijeme 1. jula 2001. godine kojim je apelant u svojstvu „KV vozača motornih vozila“ primljen na rad kod tuženog na neodređeno vrijeme. Takođe, nije sporno da je slijedom kupoprodajnog ugovora motornog-priključnog vozila zaključenog između tuženog i kupca DOO „Kvin company“ tuženi prodao apelantov autobus, koji je apelant unio kod tuženog kao „ulagač opreme“, po cijeni od 11.700,00 KM, te da je navedeni iznos novca isplatio apelantu.
7. Dalje je utvrđeno da je na osnovu rješenja od 15. septembra 2009. godine apelant koristio godišnji odmor od 1. oktobra 2009. godine do 4. novembra 2009. godine sa obavezom javljanja na posao 5. novembra 2009. godine, te da je tuženi ponudio apelantu potpisivanje izjave u pravcu da se apelantu za period od 5. novembra 2009. godine do 5. maja 2010. godine obračuna lični dohodak u iznosu od 310,00 KM, a po isteku navedenog roka izda rješenje o prestanku radnog odnosa zbog tehnološkog viška, te da apelant nije pristao da potpiše navedenu izjavu. Ukazano je da je nesporno da je apelantu rješenjem tuženog od 25. novembra 2009. godine prestao radni odnos kod tuženog, i to 27. novembra 2009. godine, zbog ekonomskih i organizacionih razloga (smanjenje broja radnika), te zbog toga što poslodavac radniku ne može obezbijediti drugo radno mjesto, te je apelantu utvrđeno pravo na otkazni rok u trajanju od 30 dana i pravo na otpremninu u iznosu od 1.548,16 KM. Nadalje je utvrđeno da je nesporno apelantu utvrđeni iznos otpremnine isplaćen 4. januara 2010. godine, te da je apelant podnio dva zahtjeva za zaštitu prava tuženom, i to 24. novembra 2009. godine i 15. januara 2010. godine a da je tuženi odgovorio drugostepenim aktom naslovljenim kao obavijest broj 130/09 od 10. decembra 2009. godine.
8. Takođe je utvrđeno da se apelant obraćao i nadležnoj inspekciji 28. novembra 2009. godine, 15. januara 2010. godine, te da je inspekcijski nadzor kod tuženog izvršen 24. decembra 2009. godine i 13. jula 2010. godine, te da je apelantu inspekcija dostavila obavještenje 29. decembra 2009. godine i 26. januara 2010. godine.
9. Nadalje, nesporno je da je apelantu Zavod za zapošljavanje RS 12. februara 2010. godine priznao pravo na novčanu naknadu počev od 28. decembra 2009. godine do 22. marta 2010. godine u iznosu od 193,52 KM i pravo na zdravstveno osiguranje i PIO, a rješenjem od 1. marta 2010. godine pravo na novčanu naknadu od 28. decembra 2009. godine do 7. jula 2010. godine u iznosu od 193,52 KM, te da mu je za vremenski period od februara do jula 2010. godine isplaćen neto-zbirni iznos od 1.222,64 KM. Nesporno je i da je apelantu na osnovu rješenja od 13. oktobra 2010. godine priznato pravo na starosnu penziju počev od 12. oktobra 2010. godine, te da je apelant 12. oktobra 2010. godine izvršio prethodnu uplatu iznosa od 708,33 KM na ime doprinosa za PIO.
10. Osnovni sud je utvrdio da nije sporno ni da je tuženi primao na rad nove radnike a po prestanku radnog odnosa apelantu, te da je D.V. primljen na rad kao vozač na određeno vrijeme od 1. maja 2010. godine do 30. septembra 2010. godine i D.Č. od 12. juna 2010. godine do 15. septembra 2010. godine. Ukazano je da se tuženi izjasnio o visini apelantove plate da je ostao raditi kod njih koja bi bila 483,80 KM.
11. Osnovni sud je utvrdio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se kao nezakonito poništi Rješenje tuženog broj 125/09 od 25. novembra 2009. godine i obavijest broj 130/09 od 10. decembra 2009. godine, koja predstavlja, prema utvrđenju suda, drugostepeni akt tuženog kojim je odlučeno o apelantovom zahtjevu a vodeći računa da naziv ne opredjeljuje prirodu pismena, već njegova sadržina.
12. Po mišljenju Osnovnog suda, tuženi je obrazložio razloge prestanka radnog odnosa apelantu a iz zapisnika o izvršenom inspekcijskom pregledu od 24. decembra 2009. godine proizilazi da je tuženi u periodu od 1. novembra do 31. novembra 2009. godine imao 15 zaposlenih radnika sa apelantom, tako da tuženi, s obzirom na broj zaposlenih radnika u vrijeme prestanka radnog odnosa apelantu, nije bio obavezan da preduzima aktivnosti u smislu relevantnih odredbi Zakona o radu (program zbrinjavanja radnika, kriterijum, konsultovanje sindikata, otpremnina …).
13. Istaknuto je da je apelantu omogućeno pravo na otkazni rok i da mu je isplaćena otpremnina dok pobijano prvostepeno rješenje sadrži sve potrebne elemente, a na apelantov zahtjev je odgovoreno i da nije nastupila pravna fikcija prihvatanja istinitosti sadržine podnesenog zahtjeva u smislu člana 104 Zakona o radu (član 117 - prečišćeni tekst Zakona o radu).
14. Po mišljenju prvostepenog suda, apelant nije dokazao svoju paušalnu tvrdnju da odluke tuženog o smanjenju broja izvršilaca nisu donesene u vrijeme kada su ti akti datirani. Stoga je, po mišljenju Osnovnog suda, tuženi u svojstvu poslodavca postupio shodno svom diskrecionom ovlašćenju kada je dao otkaz ugovora o radu apelantu zbog razloga koje je obrazložio u prvostepenom pobijanom rješenju, a postojanje tih razloga apelant u toku postupka nije osporio.
15. Nadalje, pošto je odlučeno da je tužbeni zahtjev neosnovan, po mišljenju Osnovnog suda, neosnovan je i postavljeni protivtužbeni zahtjev tuženog kojim se traži da se apelant obaveže da na ime povrata otpremnine isplati tuženom-protivtužiocu iznos od 1.548,16 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Da bi postojao osnov za vraćanje otpremnine u smislu odredbe člana 210 Zakona o obligacionim odnosima, potrebno je bilo dokazati da je dio imovine tuženog prešao u apelantovu imovinu bez pravnog osnova, što u ovoj pravnoj stvari nije slučaj a vodeći računa o odredbama Zakona o radu koji nameće obavezu poslodavcu da isplati otpremninu zbog razloga iz kojeg je apelantu prestao radni odnos. Taj osnov je kasnije otpao, jer sud nije usvojio tužbeni zahtjev tužioca. Istaknuto je, da je tužbeni zahtjev usvojen kao osnovan, apelant bi bio obavezan vratiti primljeni iznos na ime otpremnine, jer bi otpao osnov slijedom kojeg je otpremninu primio. Po mišljenju suda, tuženi osnovano upućuje da se otpremnina po osnovu penzionisanja ne može izjednačiti sa otpremninom koju je primio apelant.
16. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli apelant i tuženi. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 078346 11 Gž od 6. aprila 2012. godine žalbe stranaka djelimično usvojio, prvostepenu presudu preinačio tako da je poništio Rješenje tuženog broj 125/09 od 25. novembra 2009. godine i obavijest broj 130/09 od 10. decembra 2009. godine, te je tuženi obavezan da tužiocu na ime naknade štete isplati iznos od 4.354,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom, i to na način kako je bliže određeno u izreci presude. Tuženi je obavezan da naknadi troškove postupka u iznosu od 896,00 KM, dok je apelantova žalba u ostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev za naknadu štete u iznosu od 708,33 KM. Apelant je obavezan da tuženom izvrši povrat otpremnine isplatom iznosa od 1.548,16 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. januara 2010. godine pa do konačne isplate.
17. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je predmet spora apelantov zahtjev da se poništi odluka tuženog o otkazu ugovora o radu, te da se apelantu nadoknadi šteta u vidu plata koje bi ostvario da je radio u vremenskom periodu od prestanka radnog odnosa do sticanja uslova za starosnu penziju, kao i da mu tuženi isplati štetu koju je pretrpio uplatom doprinosa kod PIO radi sticanja uslova na starosnu penziju.
18. Okružni sud je naveo da je Zakon o radu dao poslodavcu rok od godinu dana u kojem je obavezan da radniku kojem je radni odnos prestao kao tehnološkom višku a u vrijeme prestanka radnog odnosa nije bilo uslova za zbrinjavanje radnika u smislu odredbe člana 126 stav 2 Zakona o radu ponudi zaposlenje, jer on ima prednost u odnosu na ostale zaposlene. Stoga, pošto je u konkretnom slučaju tuženi zapošljavao radnike sa istom kvalifikacijom koju posjeduje apelant u roku od godinu dana od dana prestanka radnog odnosa apelantu, a da prethodno apelantu nije ponudio zaposlenje, to su odluke tuženog o prestanku radnog odnosa nezakonite.
19. Ukazano je da odredba člana 130 Zakona o radu propisuje da, ako nadležni sud utvrdi da je otkaz ugovora o radu koji je poslodavac dao radniku nezakonit naložiće poslodavcu da radnika vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima radnika, kao i da mu isplati naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja na koje radnik ima pravo prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu.
20. Stoga, pošto je, po mišljenju Okružnog suda, apelantu nezakonito prestao radni odnos, on ima pravo na potpunu radnopravnu reintegraciju, vraćanje na rad i naknadu štete.
21. Međutim, Okružni sud je naveo da je pravilna i zakonita odluka prvostepenog suda u dijelu u kojem je odbijen apelantov zahtjeom za naknadu materijalne štete koja se ogleda u iznosu koji je apelant uplatio na ime doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje, jer uplata doprinosa iz penzijsko-invalidskog osiguranja je akcesorno pravo u odnosu na plate koje se zaposlenom mogu isplatiti. Stoga, po mišljenju Okružnog suda, apelantu se nije mogao dosuditi ovaj vid štete a da pri tome nije dokazao, u smislu odredbe čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), osnov odgovornosti tuženog za ovaj vid štete.
22. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 11 stav 2 tačka 1 i člana 12 stav 1 tačka 1 Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju-prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ br. 106/05, 20/07, 33/08, 1/09 i 71/09) kojom je propisano da su u smislu tog zakona obavezno osigurana lica u radnom odnosu, odnosno lica zaposlena u preduzeću, drugim organizacijama koje obavljaju privrednu djelatnost, udruženju, banci, odnosno kod drugih poslodavaca. Članom 22 stav 1 tačka 1 navedenog zakona je propisano da za osiguranike u radnom odnosu doprinos plaća poslodavac, odnosno isplatilac plate ili naknade plate.
23. Nadalje, Okružni sud se pozvao na odredbu člana 4 stav 1 alineja 1 Zakona o doprinosima-prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ br. 51/01, 96/03, 128/06, 120/08 i 31/09) kojom je propisano da je obveznik doprinosa fizičko lice-rezident Republike, zaposlen kod pravnog ili fizičkog lica rezidenta Republike ili pravnog ili fizičkog lica sa sjedištem u drugom entitetu, distriktu ili državi. Članom 6 stav 1 tačka 1 propisano je da je osnovica doprinosa lično primanje koje po Zakonu o porezu na dohodak podliježe plaćanju poreza na dohodak i prihodi obveznika na osnovu kojih ostvaruje pravo na obavezno penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje. Članom 10 stav 1 alineja a) navedenog zakona propisano je da obračun i uplatu doprinosa za obveznika u trenutku isplate vrši isplatilac rezident Republike prilikom svake isplate na osnovicu propisanu zakonom.
24. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da apelant na navedene okolnosti nije izveo dokaze za koji period je apelant bio obuhvaćen dobrovoljnim osiguranjem, visinu osnovice na osnovu koje je utvrđena visina doprinosa, odnosno činjenicu da li bi tuženi bio obavezan da za sporni period za koji je apelantu dosuđena naknada plate bio obavezan da izvrši uplatu doprinosa u traženom iznosu kako bi postojala obaveza tuženog za ovaj vid štete. Pri tome je navedeno da treba imati u vidu i činjenicu da je tuženi na osnovu odredbe Zakona o doprinosima obavezan da prilikom isplate dosuđenih naknada plate izvrši obračun i uplatu zakonom utvrđenih doprinosa, to bi isplatom štete apelantu po traženom osnovu izvršio dva puta plaćanje iste obaveze.
25. Potom je Okružni sud naveo da je u predmetnom postupku tuženi postavio protivtužbeni zahtjev koji je u koneksitetu sa postavljenim tužbenim zahtjevom, pa usvajanjem apelantovog tužbenog zahtjeva odlučeno je i o protivtužbenom zahtjevu tuženog i pored činjenice da tuženi nije žalbom pobijao odbijajući dio, a po stavu Okružnog suda, po žalbi jedne strane dozvoljeno je raspravljanje u žalbenom postupku i o zahtjevu druge strane ako su ti zahtjevi u koneksnom odnosu.
26. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je uvažavanjem apelantove žalbe preinačio i odluku u odbijajućem dijelu zahtjeva tuženog za vraćanje isplaćene otpremnine i apelanta obavezao na vraćanje otpremnine sa zateznom kamatom počev od isplate tuženog pa do njenog vraćanja od apelanta, odnosno konačne isplate.
27. Ukazano je da kod nesporne činjenice da je apelant nakon prestanka radnog odnosa kod tuženog ostvario pravo na isplatu naknade u slučaju nezaposlenosti, Okružni sud navedenu naknadu nije uračunao u visinu štete, jer je apelant, u skladu sa članom 44 tačka 4 Zakona o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti („Službeni glasnik RS“ broj 32/10) u slučaju da je na osnovu pravosnažne odluke suda ili odluke poslodavca vraćen na rad i ako je poslodavac isplatio platu i doprinose po osnovu plate za period u kojem nije radio, dužan Zavodu vratiti cjelokupan iznos isplaćene novčane naknade.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
28. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u dijelu koji se tiče nametanja obaveze apelantu da tuženom vrati otpremninu, kao i u dijelu odbijanja apelantovog zahtjeva za naknadu iznosa od 70,33 KM na ime dobrovoljnog osiguranja koje je apelant uplatio. Smatra da presuda Okružnog suda ne sadrži nijedan razlog zbog čega je apelantu nametnuta obaveza vraćanja otpremnine iako je taj sud navedenu obavezu nametnuo apelantu bez žalbe tuženog u ovom dijelu. Po apelantovom mišljenju, drugostepeni sud ga obavezuje na vraćanje otpremnine tuženom a, s druge strane, zanemaruje nespornu činjenicu o apelantovom pravu na otpremninu za slučaj odlaska u penziju. Pored navedenog, drugostepeni sud je donio odluku protivno zakonskim propisima koji izričito propisuju da je poslodavac dužan prilikom isplate dosuđenih naknada plate izvršiti obračun i uplatu zakonom utvrđenih doprinosa, što u konkretnom slučaju nije učinjeno, već je apelant bio primoran da sam uplati doprinose za PIO kako bi na taj način ostvario uslove za sticanje prava na starosnu penziju koja mu je priznata rješenjem Fonda PIO od 13. oktobra 2010. godine. Kako mu je nezakonito prestao radni odnos, smatra da ima pravo na potpunu radnopravnu reintegraciju, vraćanje na rad i naknadu štete. Ističe, da nije bilo nezakonitog prestanka radnog odnosa, apelant bi po redovnom toku stvari radio kod tuženog do sticanja uslova za starosnu penziju a u čemu ga je spriječio tuženi, pa stoga ima pravo zahtijevati sva prava koja mu po zakonu pripadaju.
b) Odgovor na apelaciju
29. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da ostaje kod razloga koje je dao u obrazloženju svoje odluke. Ukazano je da, kod činjenice da se u predmetnoj pravnoj stvari pred prvostepenim sudom raspravljalo o apelantovom tužbenom zahtjevu i o protivtužbenom zahtjevu tuženog koji je postavljen u vidu supsidijarnosti, te da, ukoliko sud udovolji tužbenom zahtjevu, udovolji i protivtužbenom zahtjevu tako što će nametnuti obavezu apelantu da izvrši povrat otpremnine, jer mu je radni odnos prestao kao radniku za čijim radom je prestala potreba. Analognom primjenom odredbe člana 55 ZPP u slučaju žalbe povodom odluke o primarnom i supsidijarnom tužbenom zahtjevu, po mišljenju Okružnog suda, bilo je mjesta da se povodom apelantove žalbe na odbijeni tužbeni zahtjev raspravlja i o pravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava vezano za tužbeni i protivtužbeni zahtjev iako nije bilo žalbe tuženog a kako je ovaj sud dao razloge u osporenoj odluci.
30. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.
31. U svom odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da je Okružni sud dao u svojoj odluci valjano obrazloženje, te da je sasvim logično da nije moglo biti žalbe poslodavca u tom dijelu, jer je prvostepenom presudom apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, kao i protivtužbeni zahtjev tuženog za povrat otpremnine. Preinačenjem prvostepene presude usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, ali je on obavezan da vrati otpremninu, jer isplata iz izgubljenih plata isključuje isplatu otpremnine po osnovu prestanka potrebe za radom radnika. Istovremeno, apelantu nije mogla biti dosuđena otpremnina za odlazak u penziju koja je po svom karakteru i visini različita i koju apelant nije zahtijevao, pa bi njeno dosuđenje predstavljalo prekoračenje tužbenog zahtjeva.
V. Relevantni propisi
32. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju Republike Srpske-prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ br. 106/05, 20/07, 33/08, 1/09, 71/09, 106/09 i 118/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 11.
Obavezno su osigurani na penzijsko i invalidsko osiguranje:
1)lice u radnom odnosu;
Zakon o doprinosima-prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 31/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4. stav 1. alineja 1.
Obveznik doprinosa je fizičko lice-rezident Republike:
-koje je zaposleno kod pravnog ili fizičkog lica-rezidenta Republike ili pravnog ili fizičkog lica sa sjedištem u drugom entitetu, distriktu ili državi;
Član 6. stav 1. tačka 1.
Osnovica doprinosa je:
1. lično primanje po Zakonu o porezu na dohodak koje podliježe plaćanju poreza na dohodak, Član 10. stav 1. alineja a) Obračun i uplatu doprinosa za obveznike vrši u trenutku isplate:
a) isplatilac-rezident Republike prilikom svake isplate, na osnovicu utvrđenu ovim zakonom;
Zakon o posredovanju u zapošljavanju i pravima u vrijeme nezaposlenosti („Službeni glasnik RS“ br. 30/10 i 102/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 44. tačka 4.
(4) Ako je na osnovu pravosnažne odluke suda ili odluke poslodavca nezaposleno lice vraćeno na rad i ako je poslodavac tom licu isplatio platu i doprinose po osnovu plate za razdoblje u kojem nije radio, to lice je dužno vratiti Zavodu cjelokupan iznos isplaćene novčane naknade.
VI. Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 078346 11 Gž od 6. aprila 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant primio 3. maja 2012. godine, a apelacija je podnesena 25. juna 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
37. Apelant navodi da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
38. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se postupak odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
39. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
41. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je razlog podnošenja apelacije odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva u odnosu na naknadu štete na ime uplaćenog doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje u iznosu od 708,33 KM, kao i obavezivanje apelanta da tuženom vrati otpremninu koju mu je tuženi isplatio prilikom prestanka radnog odnosa kod tuženog. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, potvrđujući prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u iznosu od 708,33 KM koji je apelant uplatio na ime penzijsko-invalidskog osiguranja, dao zadovoljavajuće obrazloženje. Naime, Okružni sud je naveo da je uplata doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja akcesorno pravo u odnosu na plate koje se zaposlenom imaju isplatiti, te se, stoga, apelantu ne može dosuditi ovaj vid štete a da pri tome apelant u postupku nije, u smislu odredbe čl. 7 i 123 ZPP, dokazao za koji period je apelant bio obuhvaćen dobrovoljnim osiguranjem, visinu osnovice na osnovu koje je utvrđena visina doprinosa, odnosno činjenicu da li bi tuženi bio obavezan da za sporni period za koji je apelantu dosuđena naknada plate bio u obavezi da izvrši uplatu doprinosa u traženom iznosu kako bi postojala obaveza tuženog za ovaj vid štete. Pri tome je Okružni sud ukazao da je tuženi po osnovu Zakona o doprinosima obavezan da apelantu prilikom isplate dosuđenih naknada plate izvrši obračun i uplatu zakonom utvrđenih doprinosa, te da bi obavezivanjem tuženog na isplatu štete po ovom osnovu tuženi bio obavezan dva puta na plaćanje iste obaveze.
42. U odnosu na apelantovu obavezu da tuženom vrati otpremninu, Okružni sud je ukazao da su tužbeni i protivtužbeni zahtjev u koneksitetu, te da je usvajanjem apelantovog tužbenog zahtjeva odlučeno i o protivtužbenom zahtjevu tuženog i pored činjenice da tuženi nije pobijao odbijajući dio prvostepene presude, budući da je po žalbi dozvoljeno raspravljanje u žalbenom postupku i o zahtjevu druge strane ako su ti zahtjevi u koneksnom odnosu. Naime, u situaciji kada je apelantu usvojen tužbeni zahtjev u dijelu isplata izgubljenih plata, navedeno isključuje i isplatu otpremnine po osnovu prestanka radnog odnosa, a koju je apelantu tuženi tom prilikom isplatio. Takođe je ukazano da je apelant nakon prestanka radnog odnosa kod tuženog ostvario pravo na isplatu novčane naknade u slučaju nezaposlenosti, te da navedenu naknadu Okružni sud nije uračunao u visinu štete, budući da je, u smislu odredbe člana 44 stav 4 Zakona o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti, navedenu novčanu naknadu apelant dužan vratiti Zavodu za zapošljavanje Republike Srpske.
43. U navedenom obrazloženju Okružnog suda, u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev i u kojem mu je naložena obaveza vraćanja otpremnine koju je primio od tuženog povodom prestanka radnog odnosa, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene presude, u dijelu u kojem je apelant osporava, ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporene odluke. Po mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud je dao jasno i precizno obrazloženje svog zaključka, primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu presudu i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud primjećuje da predmet apelantovog tužbenog zahtjeva nije bila isplata otpremnine u slučaju penzionisanja o čemu apelant ukazuje u apelaciji, te su stoga ovi apelantovi navodi neosnovani.
44. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da apelantu u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
45. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, budući da se, u suštini, navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava o čemu je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.
VIII. Zaključak
46. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ništa što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je redovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.
47. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman