Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3559/12 (R. S.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3559/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3559/12, rješavajući apelaciju Cvjetka Stokanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Cvjetka Stokanovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 003957 11 Rev od 25. jula 2012. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 003957 10 Gž od 23. marta 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 003957 08 P od 14.
jula 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Radivoje Stokanović (daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 8. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 003957 11 Rev od 25. jula 2012. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 003957 10 Gž od 23. marta 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 003957 08 P od 14. jula 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda RS-a, Okružnog suda, Osnovnog suda i Fabrike stolova i stolica AD Lopare u stečaju (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 27. aprila 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovor na apelaciju 30. aprila i 4. maja 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 003957 08 P od 14. jula 2010. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu prizna pravo na otkup dvosobnog stana, površine 58,24 m², koji se nalazi u ulici Stepe Stepanovića L-3 u Loparama, te da se tužena obaveže da u roku od 30 dana od dana donošenja presude s apelantom zaključi ugovor o otkupu stana, a u protivnom da će presuda zamijeniti ugovor o otkupu, te da će se na osnovu presude apelant upisati kao vlasnik i posjednik tog stana, s tim da se obaveže da tuženoj plati iznos od 6.980,28 KM. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje apelantu doneseno 12. marta 2001. godine. U to vrijeme ne samo da nije utvrđeno, nego nije bila ni podnesena tužba protiv ranijeg nosioca stanarskog prava Budimka Erića radi otkaza ugovora o korištenju. Tužba je podnesena 29. aprila 2002. godine, što se vidi iz spisa Osnovnog suda broj P-1127/04. Prema tome, u vrijeme kada je doneseno rješenje o dodjeli spornog stana na korištenje apelantu (12. mart 2001. godine) na tom stanu je još uvijek postojalo stanarsko pravo. S tim u vezi je ukazano da, prema Zakonu o stambenim odnosima, samo jedno lice može biti nosilac stanarskog prava odnosno samo bračni drug može biti sunosilac stanarskog prava, iz čega proizlazi da je rješenje od 12. marta 2001. godine suprotno odredbama spomenutog zakona. Prema tome, nisu mogli i apelant i Budimko Erić biti istovremeno nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu. Tek odlukom Vrhovnog suda od 23. maja 2006. godine, kojom se ukidaju nižestepene presude u predmetu P-1127/04, utvrđuje se da se otkazuje ugovor o korištenju stana koji je Budimko Erić imao zaključen sa JKGP „Ekokom“ Lopare na osnovu koga je on bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Tom presudom Vrhovnog suda Budimko Erić je obavezan da stan preda u posjed tužitelju (u ovom predmetu tuženoj) oslobođen od lica i stvari.
7. Također, u toku postupka je utvrđeno da je u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Loparama pod brojem P-107/98 po tužbi Budimka Erića protiv apelanta radi otkaza podstanarskog odnosa presudom od 1. marta 1999. godine, koja je postala pravosnažna 29. marta 1999. godine, utvrđeno da je apelant stekao stanarsko pravo na tom stanu po osnovu neprekidnog i nesmetanog korištenja stana od 1992. godine do dana donošenja te presude. Istom presudom odbijen je zahtjev Budimka Erića da se apelantu otkaže podstanarski odnos.
8. Osnovni sud je naveo da se rješenje tužene od 12. marta 2001. godine u vrijeme njegovog donošenja (rješenje nije ugovor i ne može se konvalidirati) nije moglo donijeti, odnosno da je bilo suprotno zakonskim propisima i kao takvo nije moglo predstavljati punovažan akt o dodjeli stana koji bi bio punovažan osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana i koji bi apelantu dao obilježje zakonitog useljenja u stan. Istaknuto je da se apelant u taj stan uselio 1992. godine kao podstanar, dakle prema osnovu koji ne može biti pravni osnov za sticanje stanarskog prava i da tada nije postojalo rješenje tužene od 12. marta 2001. godine. Drugi put apelant se uselio ulaskom kroz prozor jer nije imao ključ od stana, i to 2. februara 2008. godine. Prema tome, Osnovni sud je ukazao da apelant u predmetni stan nije uselio na osnovu rješenja tužene od 12. marta 2001. godine, odnosno ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu punovažnog pravnog akta za useljene u stan.
9. Stoga apelant ni prilikom prvog ni prilikom drugog useljenja u sporni stan nije imao osnov u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, odnosno osnov za sticanje stanarskog prava, jer nisu bili ispunjeni uslovi iz navedenog zakona. Ukazano je na stav 4. člana 11. Zakona o stambenim odnosima prema kojem sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama navedenog člana ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
10. Prema tome, po mišljenju Osnovnog suda, kako apelant nema stanarsko pravo stečeno na osnovu Zakona o stambenim odnosima nema ni pravo na otkup stana. Pri tome je ukazano da je stan već otkupio Budimko Erić na osnovu pravosnažne presude Okružnog suda od 20. avgusta 2004. godine, koja je kasnije ukinuta presudom Vrhovnog suda od 23. maja 2006. godine. Stoga, po mišljenju Osnovnog suda, sve i da hoće tužena da dozvoli apelantu otkup stana apelant ga ne može otkupiti jer je već otkupljen. Ukazano je da sudu nije poznato, odnosno da tužena ne navodi da li je podnijela tužbu protiv Budimka Erića za poništenje ugovora o otkupu predmetnog stana.
11. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 80 0 P 003957 10 Gž od 23. marta 2011. godine odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda.
12. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je tačno da je apelant kao podstanar u posjedu spornog stana bio od 4. maja 1992. godine do 22. aprila 2002. godine, te da je tačno da je sudska praksa izgradila stav da nakon isteka rokova iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima, tj. roka od osam godina, i bespravni korisnik je zaštićen od zahtjeva za iseljenje (Vrhovni sud broj 275/03 od 4. februara 2005. godine). Međutim, u konkretnom slučaju je nesporno da je apelanta, nakon nesmetanog korištenja predmetnog stana u periodu od 1992. do 2002. godine, 22. aprila 2002. godine iselila Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), koja je u stan uvela tadašnjeg nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu Budimka Erića. Okružni sud je ukazao da su tačni navodi apelantove žalbe da je prvostepeni sud pogrešno naveo da je vlasnik predmetnog stana Budimko Erić.
13. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 80 0 P 003957 11 Rev od 25. jula 2012. godine odbio.
14. U obrazloženje presude Vrhovni sud je naveo da je prema utvrđenom činjeničnom stanju tužitelj u sporni stan uselio kao podstanar 1992. godine. Po mišljenju Vrhovnog suda, takvim useljenjem se ne stiče stanarsko pravo. Istaknuto je da je iseljenjem Budimka Erića iz tog stana apelant kao podstanar postao bespravni korisnik u smislu odredbe člana 54. stav 7. Zakona o stambenim odnosima. Međutim, u sporu koji je Budimko Erić vodio protiv apelanta za iseljenje presudom od 1. marta 1999. godine, po apelantovoj protivtužbi, je utvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava, te mu je ta presuda davala pravni osnov za korištenje ovog stana a do tada nisu bili prošli rokovi iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima na koji se apelant poziva i čijim protekom bi se eventualno moglo smatrati da je stekao stanarsko pravo na stanu u kojem bespravno stanuje. Zbog navedenog, apelantovo pozivanje na postojanje ove presude nije moglo ishoditi drugačiju odluku budući da navedena presuda nema pravno dejstvo u odnosu na tuženu koja nije učestvovala u tom postupku mada je njeno učešće bilo obavezno kod tako postavljenog protivtužbenog zahtjeva.
15. Vrhovni sud je naglasio da, prema odredbi člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima, protekom roka od tri godine u kojem je svako zainteresovano lice ovlašteno da od stambenog organa zahtijeva pokretanje postupka za iseljenje bespravno useljenog lica (stav 1. izreke zakonske odredbe), odnosno po proteku daljeg roka od pet godina u kojem davalac stana na korištenje može tražiti iseljene bespravno useljenog lica, što ne podrazumijeva njegovu obavezu da s njim zaključi ugovor o otkupu stana, kako glasi apelantov zahtjev.
16. Istaknuto je da je rješenje o dodjeli stana na korištenje apelantu od 12. marta 2001. godine doneseno u vrijeme kada Budimku Eriću nije bio otkazan ugovor o korištenju stana jer je tužba, u smislu odredbe člana 50. Zakona o stambenim odnosima, podnesena 29. aprila 2002. godine. Pored navedenog Budimko Erić je posjedovao odluku CRPC-a od 1. maja 2001. godine kojom je utvrđeno da je on nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na dan 1. april 1992. godine. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno obrazlažu da tužena u to vrijeme nije mogla valjano raspolagati spornim stanom niti ga dodijeliti na korištenje drugom licu - apelantu radi sticanja stanarskog prava na tom stanu.
17. Istaknuto je da je apelant iz tog stana deložiran 22. aprila 2002. godine. Vrhovni sud je naglasio da je, bez obzira na raniji osnov korištenja ovog stana, činjenica da ga dugi niz godina nakon toga nije koristio i da nije preduzimao nikakve pravne mjere kako bi zaštitio svoja eventualna prava, ni protiv tužene kao davaoca stana na korištenje, ni protiv Budimka Erića kome je taj stan prilikom deložacije predan u posjed i uz čiju je saglasnot, na osnovu ugovora o podstanarskom odnosu, apelant prvi put uselio u predmetni stan. Navedeno je da je apelant u predmetni stan ponovo uselio 20. februara 2008. godine potpuno bespravno (ušao kroz prozor), zbog čega se ovakvim useljenjem ne može ponovo konstituisati stanarsko pravo (i pod uslovom da ga je ranije imao) čije sticanje je sad isključeno odredbom člana 69. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova (član 74. stav 1. prečišćenog teksta ovog zakona).
18. Na osnovu navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda proizlazi da prema odredbama čl. 9. i
10. Zakona o privatizaciji državnih stanova pravo na otkup stana u državnoj svojini ima samo nosilac stanarskog prava, te da stoga apelant nije stekao uslove za otkup predmetnog stana, odnosno za zahtjev da sud u vanparničnom postupku shodno odredbi člana 13. stav 3. navedenog zakona donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana na šta se u suštini svodi predmetni spor.
19. U odnosu na otkup stana Vrhovni sud je naveo da se tužena, koja je već prihvatila otkup predmetnog stana koji je formalnopravno realizovan, ne može ponovo obavezati da pravo na otkup prizna i nekom drugom licu - apelantu zbog čega navedeno vodi odbijanju postavljenog zahtjeva.
20. Vrhovni sud je naveo da okolnost da je Budimko Erić otkupio i državni trosoban stan u Bijeljini iako, shodno odredbi člana 14. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova nosilac stanarskog prava može otkupiti samo jedan stan na teritoriji Republike Srpske. Međutim ukazano je da navedeno nije od uticaja na razrješenje spornog odnosa između ovih parničnih stranaka. Po mišljenju Vrhovnog suda to može biti od uticaja na odnos tužene i Budimka Erića povodom spornog stana i na odnos Budimka Erića i prodavca tog trosobnog stana u Bijeljini, jer je odredbom člana 14. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da je ništav ugovor zaključen suprotno stavu 1. navedenog člana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da je on stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Ukazuje da je stan koristio od 15. septembra 1992. godine do 24. aprila 2002. godine i od 20. februara 2008. godine do danas, te da za to vrijeme niko nije podnio zahtjev za njegovo iseljenje tako da je on postao nosilac stanarskog prava čak i da nema navedene akte o dodjeli stana ni rješenje o korištenju navedenog stana. Prema tome, po apelantovom mišljenju, nikakvog pravnog značaja nema činjenica da je Budimko Erić posjedovao CRPC odluku od 1. maja 2001. godine kojom mu je utvrđeno da je na dan 1. april 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Pri tome navodi da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda u Loparama broj P-107/98 od 1. marta 1999. godine utvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava na spornom stanu.
b) Odgovor na apelaciju
22. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u ovom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava, te da ostaje kod obrazloženja iz osporene presude.
23. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.
V. Relevantni propisi
24. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase:
Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.
Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
Član 19.
Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.
Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Kad su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre, ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Član 30.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
Na osnovu zahtijeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri dana izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja.
Prilikom prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije, licu koje se iseljava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.
Troškovi prinudnog ispražnjena stana odnosno prostorije padaju na teret lica koje se iseljava.
Lice koje se nezakonito uselilo u stan ili se uselilo u zajedničke prostorije u zgradi snosi svaku štetu i sve troškove prouzrokovane nezakonitim useljenjem.
Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.
U Zakonu o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 72/07 – Prečišćeni tekst, 59/08, 58/09 i 71/10) relevantne odredbe glase:
Član 9.
Otkupiti se može stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo.
Stan u državnoj svojini, na kojem je sporno stanarsko pravo, ne može se otkupiti do pravosnažnog završetka spora.
Stan koji je nabavljen za stambeno zbrinjavanje socijalnih kategorija građana ne može se otkupiti.
Stan nabavljen za stambeno zbrinjavanje porodica poginulih boraca i ratnih vojnih invalida ne smatra se stanom za zbrinjavanje socijalnih kategorija građana.
Ništavan je ugovor o otkupu stana koji je izuzet od otkupa po odredbama st. 2. i 3. ovog člana.
Član 10.
Pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava.
Ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog.
Stan mogu otkupiti i članovi porodičnog domaćinstva uz saglasnost nosioca stanarskog prava iz st. 1. ili 2. ovog člana.
Član 13. stav 3.
Ako se ugovor o otkupu stana ne zaključi u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, kupac može da podnese prijedlog sudu da u vanparničnom postupku donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana.
Član 74.
Stupanjem na snagu ovog zakona na stanovima u državnoj svojini ne može se steći stanarsko pravo.
Lica koja su do dana stupanja na snagu ovog zakona stekla stanarsko pravo po ugovoru o korišćenju stana nastavljaju sa korišćenjem stana po osnovu tih ugovora, sa pravima i obavezama utvrđenim ovim zakonom.
VI. Dopustivost
25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 003957 11 Rev od 25. jula 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. avgusta 2012. godine, a apelacija je podnesena 8. oktobra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se postupak odnosi na utvrđivanje prava na otkup predmetnog stana, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
31. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivne pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
33. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da apelant na predmetnom stanu nije, u smislu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima, stekao svojstvo nosioca stanarskog prava. Naime, rješenje tužene o dodjeli predmetnog stana na korištenje apelantu od 12. marta 2001. godine je doneseno u vrijeme kada je na stanu nosilac stanarskog prava bio Budimko Erić (kojem je ugovor o korištenju stana otkazan presudom Vrhovnog suda od 23. maja 2006. godine). Dakle, rješenje tužene o dodjeli spornog stana apelantu je doneseno u vrijeme kada tužena njime nije mogla raspolagati, odnosno dodijeliti ga na korištenje drugom licu, u ovom slučaju apelantu, radi sticanja stanarskog prava na tom stanu, a u smislu odredbi člana 19. Zakon o stambenim odnosima.
34. Pri tome su redovni sudovi obrazložili kako je apelant dva puta ušao u posjed navedenog stana, jednom u svojstvu podstanara (1992. godine) a drugi put kroz prozor (20. februara 2008. godine), te da niti jedan od tih osnova ne može biti pravni osnov za sticanje stanarskog prava u smislu odredbi Zakona o stambenim odnosima. Dalje sticanja stanarskog prava sada je isključeno odredbama člana 69. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Stoga su se redovni sudovi pozvali na odredbu čl. 9. i 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova prema kojima pravo na otkup stana u državnoj svojini ima samo nosilac stanarskog prava, zbog čega onda apelant nije stekao uslove za otkup predmetnog stana. Također, naglašeno je da je stan već otkupila druga osoba, te da se, imajući i to u vidu, tužena nikako ne bi mogla obavezati da ponovo dozvoli otkup stana apelantu. Redovni sudovi su obrazloži i zbog čega nema uticaja na predmetni spor činjenica da je Budimko Erić otkupio državni dvosoban stan u Bijeljini, ukazujući da to može biti relevantno za odnos Budimka Erića i tužene u odnosu na ugovor o otkupu predmetnog stana ili Budimka Erića i prodavca tog stana u Bijeljini, budući da je prema odredbi člana 14. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova ništav ugovor o otkupu stana koji je zaključen suprotno stavu 1. člana 14. navedenog zakona.
35. Također je utvrđeno da presuda od 1. marta 1999. godine, kojom je u postupku po tužbi Budimka Erića, a po apelantovom protivtužbenom zahtjevu, utvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu nema uticaja na predmetni pravni spor budući da navedena presuda nema pravno dejstvo za tuženu jer tužena nije učestvovala u tom sporu, a po mišljenju redovnih sudova njeno učešće je kod tako postavljenog apelantovog protivtužbenog zahtjeva bilo obavezno. Pri tome su redovni sudovi naglasili da do momenta donošenja navedene presude nisu bili prošli rokovi iz odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima, čijim protekom bi se eventualno moglo smatrati da je apelant stekao stanarsko pravo na stanu u kojem bespravno stanuje. Naime, protekom roka iz člana 30. stav 7. Zakona o stambenim odnosima davalac stana gubi pravo da zahtijeva iseljenje bespravno useljenog lica, ali to ne podrazumijeva njegovu obavezu da s tom osobom zaključi ugovor o otkupu stana kako glasi apelantov tužbeni zahtjev.
36. U navedenom obrazloženju redovnih sudova Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih presuda ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa. Po mišljenju Ustavnog suda redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu se prizna pravo na otkup predmetnog stana primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
38. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i precizne razloge.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman