Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3115/12 (E. V.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3115/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3115/12, rješavajući apelaciju Edina Vuka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Vuka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj broj 09 0 K 004926 12 Kž 13 od 28. maja 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 004926 10 K od 21.
septembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Edin Vuk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Midhat Kočo, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 004926 12 Kž 13 od 28. maja 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 004926 10 K od 21. septembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 24. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 27. februara, 5. marta i 27. aprila 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 004926 10 K od 21. septembra 2011. godine apelant je proglašen krivim da je na način opisan u tački 1. izreke presude učinio krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka b) Krivičnog zakona FBiH ( u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 16 godina. U izrečenu kaznu zatvora apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 10. septembra 2009. godine pa dalje. Na osnovu člana 202. stav 4. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) apelant je oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka i određeno je da oni padaju na teret budžetskih sredstava suda. Oštećeni su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak.
6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je apelantov branilac predložio izvođenje dokaza dopunom vještačenja ponovnim saslušanjem vještaka balističara D.O. na okolnost položaja povredioca i oštećenog u vrijeme ispaljenja hica iz vatrenog oružja, udaljenosti i položaja vatrenog oružja s obzirom na dosadašnji nalaz. Istaknuto je da je sud odbio ovaj prijedlog zbog toga što je vještak D.O. detaljno dao sve odgovore a na osnovu ranijeg nalaza i mišljenja, te je odbrana bila u prilici da unakrsnim ispitivanjem vještaka razjasni eventualne nejasnoće u nalazu u korist odbrane, te da nije moguće dobiti odgovore od istog vještaka u vezi sa položajem napadača u odnosu na konkretnu situaciju, jer takav zadatak vještak nije imao, niti je bio očevidac događaja.
7. Također, sud je odbio i prijedlog apelantovog branioca za provođenje rekonstrukcije događaja na licu mjesta u prisustvu vještaka D.O. kako bi vijeće tek tada steklo sliku šta se događalo kritične prilike, gdje je sjedio, kolika je prostorija, gdje je došlo do sukoba. Po mišljenju suda, rekonstrukcija događaja ne bi ništa novo pokazala sudu u donošenju pravilne odluke a imajući u vidu činjenicu da su bili očevici događaja koji su saslušani pred sudom. Istaknuto je da su pred sudom, također, izvedeni i dokazi u vezi sa tragovima zatečenim na licu mjesta. Stoga, po mišljenju suda, rekonstrukcija nije potrebna, jer bi se u tom slučaju odugovlačio postupak bez potrebe, što nije u interesu apelanta i ostalih optuženih.
8. Kantonalni sud je naveo da je, ocjenjujući dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, kao i u vezi sa dokazima odbrane, utvrdio činjenično stanje kao u izreci presude za koje smatra da proizlazi iz provedenih dokaza tokom trajanja glavnog pretresa. Istaknuto je da je sud, imajući u vidu navode iz optužnice, kao i provedene dokaze pred sudom, zaključio da je neophodno reducirati činjenični opis koji je stavljen na teret optuženim, te je ne dovodeći u pitanje identitet optužbe, utvrdio činjenično stanje koje je navedeno u izreci presude.
9. U odnosu na ubistvo A.M., ocjenjujući sve iskaze saslušanih svjedoka, kao i iskaze apelanta i drugooptuženih, Kantonalni sud izveo zaključak da je nesporno došlo do pucanja iz vatrenog oružja u glavu A.M., što je imalo smrtnu posljedicu, da je vatreno oružje-pištolj neposredno prije događaja bio u posjedu drugooptuženog A.H., da je pištolj pao na pod, te da ga je A.M. podigao sa poda i repetirao nakon čega je nastala panika u objektu, te su mnogi gosti izašli iz objekta i da su apelant i optuženi A.H. napustili objekt i ušli u vozilo „Seat Ibiza“ nakon čega su ubrzo prešli granicu BiH prema Hrvatskoj. Istaknuto je da navedeno proizlazi iz iskaza svjedoka, kao i iz iskaza apelanta i drugooptuženih.
10. Kantonalni sud je naveo da je poklonio vjeru iskazima svjedoka koji su kritične prilike bili u objektu, jer su događaj opisivali detaljno, tečno i bez kontradiktornosti, te da nije bilo razloga da im sud ne povjeruje, a naročito u pogledu iskaza svjedoka M.S., koji je gledao sve detalje događaja. Ukazano je da su iskazi svjedoka potkrijepljeni i ostalim dokazima, te je sud zaključio da nije bilo nesuglasja među dokazima. Navedeno znači da je pred sudom utvrđeno da se događaj desio na način kako je bliže opisano u izreci presude, tj. da su kritične prilike obojica optuženih (apelant i optuženi A.H.) nanijeli A.M. više lakih tjelesnih povreda i na taj način ga onesposobili za bilo kakvu odbranu a nakon što je A.M. odložio pištolj na pod, te ispružio ruke okrenutim dlanovima prema podu, ponovio više puta da je pustio pištolj kojom prilikom je apelant koji se nalazio iznad njegovih leđa uzeo pištolj sa poda, prislonio ga A.M. u glavu, te iz neposredne blizine ispalio hitac u predjelu njegove glave i tako ga lišio života. Istaknuto je da se taj svjedok nalazio u neposrednoj blizini apelanta i optuženog A.H., kao i nastradalog A.M., pa je tako mogao pratiti i vidjeti cijeli tok događaja. Po mišljenju suda, njegov iskaz ni sa čim nije doveden u sumnju i u najvećem dijelu je potkrijepljen iskazom drugih svjedoka, kao i nalazima vještaka i materijalnim dokazima.
11. Istaknuto je da sud nije poklonio vjeru dijelu apelantovog iskaza da se otimao u vezi sa pištoljem sa A.M., te da je pištolj slučajno opalio a da je prethodno ponašanjem A.M. i njegovim napadom doveden u stanje razdražljivosti, što je sud ocijenio kao opredjeljenje apelanta za isticanje svoje odbrane a navedeni iskaz je u suprotnosti sa ostalim dokazima.
12. Po ocjeni Kantonalnog suda, prilikom izvršenja krivičnog djela kod apelanta je iskazan veći stepen bezobzirnosti koji se ogleda u činjenici da se događaj odigrao u punom kafiću, na javnom mjestu, bez bilo kakvog razloga i povoda, jer iz iskaza svjedoka proizlazi da je A.M. bio ljubazan prema optuženim, te da nije nijednog momenta povisio ton, odbio usluge, niti je pokušao napasti optužene. Navedeno je da su optuženi napali A.M. nakon čega je apelant iz neposredne blizine pucao u glavu A.M.
13. Ponašajući se na navedeni način, po mišljenju suda, apelant je djelovao umišljajno, i to sa direktnim umišljajem, jer je bio svjestan da navedenim radnjama (pucanje iz vatrenog oružja u glavu preminulog A.M. iz neposredne blizine) proizvodi zabranjenu posljedicu i da je htio da to učini. Iz navedenog sud izvodi zaključak da je apelant usmrtio drugog pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju.
14. Prilikom odmjeravanja kazne sud je ocijenio otežavajuće i olakšavajuće okolnosti. Od otežavajućih okolnosti sud je ocijenio okolnosti pod kojima je djelo izvršeno, pobude za izvršenje krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti, raniju apelantovu osuđivanost, posljedicu krivičnog djela, te je zaključeno da je apelant u izvršenju krivičnog djela iskazao posebnu upornost i odlučnost bez empatije za drugog, a koja se ogledala u tome što je bez razloga i povoda prvo fizički nasrnuo na A.M. a potom, kada je A.M. odložio pištolj, iz neposredne blizine pucao u glavu i lišio života A.M. u čemu je veliki doprinos imao i optuženi A.H., jer je sa sobom nosio oružje kojim je počinjeno ovo krivično djelo. Od olakšavajućih okolnosti sud je ocijenio da su optuženi prilikom izvršenja krivičnih djela bili smanjeno uračunljivi, ali ne i bitno, da su mlađe životne dobi, kao i materijalne i porodične prilike optuženih kao i iskazano kajanje zbog učinjenog krivičnog djela.
15. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu. Žalbu je, također, podnio i kantonalni tužitelj. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 004926 12 Kž 13 od 28. maja 2012. godine odbijena je apelantova žalba dok je djelimično uvažena žalba kantonalnog tužitelja i prvostepena presuda preinačena u odnosu na apelanta u odluci o kazni, tako da se apelant za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka b) KZFBiH, za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 18 godina u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 10. septembra 2009. godine do upućivanja na izdržavanje kazne, a najduže do isteka trajanja izrečene kazne. U ostalom dijelu koji se odnosi na tačku 1. prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
16. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da apelantova žalba ukazuje da je sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKPFBiH u vezi sa članom 266. stav 2. navedenog zakona koja se sastoji u tome da je pred tim sudom prilikom odgode nastavka glavnog pretresa bilo prošlo više od 30 dana i bio je izmijenjen član vijeća, a nije tražena saglasnost stranaka i branitelja za čitanje ranije provedenih dokaza, niti se glavni pretres vodio iznova.
17. Vrhovni sud je naveo da pri ocjeni značaja navedenog prigovora spomenuta bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZKPFBiH a to je bilo ili moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. Za njeno postupanje nije dovoljno da je prvostepeni sud postupio protivno nekoj zakonskoj odredbi, već se još traži da je to bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. Na postojanje ove bitne povrede odredaba krivičnog postupka se mora u žalbi ukazati na odgovarajući način, jer na nju sud ne pazi po službenoj dužnosti. Ukazano je da nije dovoljno da žalitelj samo ukaže koju zakonsku odredbu prvostepeni sud nije primijenio, ili je nije primijenio na odgovarajući način, već mora navesti u žalbi u kom smislu i zbog čega je to bilo ili moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
18. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, nije bilo dovoljno da apelant u žalbi ukaže da je prvostepeni sud postupio protivno odredbi člana 266. stav 2. ZKPFBiH, već je morao u žalbi iznijeti razloge zbog čega je takvo postupanje bilo, ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. U konkretnom slučaju apelant u žalbi nije naveo ovakve razloge, jer oni objektivno ne postoje s obzirom na to da su on i njegov branitelj imali mogućnost da na glavnom pretresu ispituju svjedoke i na taj način realiziraju konvencijska prava. Stoga, Vrhovni sud nije mogao zaključiti da je u konkretnom slučaju učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 266. stav 2. ZKPFBiH.
19. Dalje je Vrhovni sud naveo da, nasuprot apelantovim žalbenim prigovorima, Vrhovni sud nalazi da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude dao jasne i valjane razloge u pogledu pravne ocjene krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka b) KZFBiH. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, neargumentirani su prigovori iz žalbe kojim se predstavlja da se radilo o sticaju nesretnih okolnosti pod kojima je usmrćen oštećeni A.M., osporavajući pri tome da je bezobzirnim i nasilničkim ponašanjem izazvao smrt oštećenog. Prema tome, po ocjeni Vrhovnog suda, u prvostepenoj presudi postoje razlozi, jer je prvostepeni sud, između ostalog, naveo da se bezobzirnost u izvršenju ovog krivičnog djela sastoji u tome da se inkriminirani događaj desio u punom kafiću, na javnom mjestu, bez bilo kakvog razloga i povoda. Ukazano je da iz iskaza svjedoka proizlazi da je oštećeni bio ljubazan prema apelantu i optuženom A.H., da nijednog momenta nije povisio ton ili odbio dati usluge, ili ih pokušao napasti. Nasuprot tome, napadnut je oštećeni A.M. kojem je apelant iz neposredne blizine pucao u glavu.
20. Istaknuto je da apelant u žalbi navodi da se prvostepena presuda zasniva na dokazima na kojima se ne može zasnovati. S tim u vezi je navedeno da prvostepeni sud jedino vjeruje iskazu svjedoka M.S. na kojem se, prema apelantovoj žalbi, prvostepena presuda zasniva.
21. Odgovarajući na pitanje da li iskaz svjedoka M.S. predstavlja nezakonit dokaz, Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude jasno proizlazi da se navedena presuda ne zasniva isključivo na iskazu spomenutog svjedoka. Ukazano je da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi na osnovu kojih dokaza prvostepeni sud zasniva zaključak da je apelant učinio krivično djelo. Po mišljenju suda, u apelantovoj žalbi se ne navodi objašnjenje zašto se prvostepena presuda ne bi mogla zasnovati na tom dokazu, odnosno iskazu svjedoka M.S., niti se iznosi konkretizacija učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k)
ZKPFBiH.
22. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio izvedene dokaze i konkretno naveo šta prihvata i zašto, kao i šta ne prihvata i zbog čega. I po ocjeni Vrhovnog suda, ocjena dokaza od prvostepenog suda, kako je navedeno u obrazloženju prvostepene presude, zadovoljavajuća je u smislu odredbe člana 296. stav 2. ZKPFBiH. Prema tome, činjenično stanje u odnosu na tačku 1. izreke pobijane presude je potpuno i pravilno utvrđeno, pa je, po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud pravilno primijenio krivični zakon kada je radnje izvršenja apelanta pravno ocijenio kao krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka b) KZFBiH za šta je naveo razloge koji ukazuju na opravdanost takvog shvatanja.
23. Ukazano je da je apelantova žalba navela da radnje učinjenja koje je apelant preduzeo kritične prilike prema oštećenom A.M. sadrže obilježja krivičnog djela ubistvo na mah iz člana 167. KZFBiH. Nadalje je u žalbi navedeno da je apelant doveden u stanje jake razdraženosti bez svoje krivice, što je, po mišljenju Vrhovnog suda, potpuno neprihvatljivo i u suprotnosti sa izvedenim dokazima pred prvostepenim sudom. Po ocjeni Vrhovnog suda, na pouzdan način je utvrđeno da je apelant nakon bezobzirnog ponašanja u ugostiteljskom objektu u pogledu naručivanja pića, puštanja muzike ponašao se nasilnički, kada je bez ikakva povoda i razloga lupio rukom od tacnu sa šanka u kojoj su se nalazile čaše i flaše, a zatim bez ikakvog povoda napao oštećenog A.M. tako što ga je udario šakom u glavu od kojeg udarca je pao sa stolice na pod, nakon čega mu se pridružio i optuženi A.H. tako da su obojica udarali oštećenog po raznim dijelovima tijela, a zatim je apelant iz neposredne blizine ispalio hitac iz pištolja u potiljačni dio lijeve strane glave oštećenog A.M. Istaknuto je da je neprihvatljiva tvrdnja apelantove žalbe da se apelant kritične prilike nalazio u stanju jake razdražljivosti, budući da takvo što ne proizlazi iz nalaza i mišljenja, te iskaza vještaka neuropsihijatra, dr. O.Ć. koji je vještačio apelanta. Stoga, kako je utvrđeno da se apelant kritične prilike nije nalazio u stanju jake razdražljivosti, što je bitno obilježje krivičnog djela ubistvo na mah iz člana 167. KZFBiH, proizlazi da se ne mogu uvažiti navodi žalbe da je navedeno djelo učinjeno.
24. Također je Vrhovni sud ukazao da nijedan od izvedenih dokaza u prvostepenom postupku ne upućuje na to da je od oštećenog A.M. bilo kome prijetila kakva opasnost, niti je uzvraćao udarce optuženim.
25. Vrhovni sud je nadalje ocijenio da je apelantu odmjerena preblaga kazna za predmetno krivično djelo, te da su stoga u tom dijelu osnovani prigovori iz žalbe tužitelja. Istaknuto je da je Vrhovni sud imao u vidu olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje karakteriziraju apelanta, zatim, ocijenio težinu krivičnog djela, stepen krivične odgovornosti apelanta i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, pa je zaključio da navedene okolnosti nisu ocijenjene u dovoljnoj mjeri od kojih posebno da je apelant do sada osuđivan zbog kojih razloga je djelimično uvažena žalba tužitelja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava BiH i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da osporene presude niti jednim materijalnim dokazom van razumne sumnje nisu utvrdile da je apelant uzeo pištolj sa poda, koji je prethodno silom izbijen iz ruku A.M., te s namjerom da liši života A.M. ispalio hitac u potiljačni dio sa lijeve strane glave na koji način mu je nanio teške tjelesne povrede, opasne po život, uslijed kojih je nastupila smrt A.M. Navodi da apelant nije namjerno, niti svjesno pucao u A.M., te da nije izvršio svirepo ubistvo. Ističe da osporena presuda nema razlog iz kojeg bi se na siguran i pouzdan način mogao izvesti zaključak o postojanju bića krivičnog djela iz odredbe člana 166. stav 2. tačka 5. u vezi sa stavom 1. KZFBiH na apelantovoj strani, jer on nije izazvao smrt bezobraznim i nasilničkim ponašanjem. Navodi da je potpuno proizvoljna tvrdnja da je apelant uzeo pištolj sa poda, prislonio ga na glavu oštećenog, koji je ležao na podu sa ispruženim rukama iznad glave, budući da to objektivno ne proizlazi iz provedenih dokaza. Po apelantovom mišljenju, osporene presude ne uvažavaju nesporno utvrđenu činjenicu da je oštećeni sam svojim ponašanjem, konkretno uperivši pištolj sa metkom u cijevi u apelantovom pravcu, izazvao splet okolnosti koje su kao posljedicu imale izvršenje krivičnog djela, i da je oštećeni aktivno učestvovao u svojoj viktimizaciji. Također, smatra da je apelantu izrečena drakonska kazna, te da je apelantovo smanjeno stanje uračunljivosti značajan element koji se posebno mora ocijeniti kod odmjeravanja kazne. Smatra da tokom prvostepenog i drugostepenog postupka nije utvrđena niti jedna činjenica zasnovana na materijalnom dokazu kojim bi se van svake razumne sumnje apelant mogao dovesti u vezu da je počinio krivično djelo iz člana 166. stav 2. tačka b) KZFBiH. Smatra da činjenica koja je bila od krucijalnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koja je ostala nerazjašnjena, jeste kako je mogla čahura ostati u ležištu pištolja nakon ispaljenja zrna.
b) Odgovor na apelaciju
27. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su prigovori koji se navode u apelaciji već ranije bili predmet razmatranja pred prvostepenim i drugostepenim sudom za šta je Vrhovni sud dao određene razloge. Istaknuto je da je Vrhovni sud ocijenio apelantove prigovore i navode u okvirima kako su oni bili postavljeni žalbom, u smislu odredbe člana 321. ZKPFBiH, za šta su dati razlozi u obrazloženju drugostepene presude. U pogledu bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKPFBiH u vezi sa članom 266. stav 2. ZKPFBiH na koju povredu je ukazivao apelant, Vrhovni sud upućuje na obrazloženje svoje presude u kojem je jasno navedeno zašto se nije moglo prihvatiti da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka. Ukazano je da se radi o bitnoj povredi relativne prirode i da je za prihvatanje njenog postojanja potrebno navesti da li je takav propust u postupanju suda bio ili mogao da utječe na zakonito i pravilno donošenje presude. Istaknuto je da Vrhovni sud nije ovlašten da navedeno ispituje po službenoj dužnosti, budući da je ispitivanje drugostepenog suda po žalbi ograničeno žalbenim navodima u smislu odredbe člana 321. ZKPFBiH. Vrhovni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.
28. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.
29. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalno tužilaštvo je navelo da je vještak D.O. u svom nalazu i mišljenju, kao i na glavnom pretresu razjasnio uzroke koji mogu dovesti do zaglavljivanja čahure u cijevi prilikom ispaljenja metka, te je istakao da jedan od uzroka može biti i činjenica da je, zbog borbe oko pištolja, neko šakom stisnuo oružje i nije dozvolio repetiranje, odnosno izbacivanje čahure iz pištolja. Međutim, navedeno se ne može dovesti u vezu s tim da apelant nije svjesno povukao obarač i da je do opaljenja pištolja došlo slučajno i u momentu spoja pištolja i glave oštećenog.
V. Relevantni propisi
30. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) relevantne odredbe glase:
Član 166. stav 2. tačka b) Ubistvo (2) Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se:
a) ko drugog usmrti na okrutan ili podmukao način;
b) ko drugog usmrti pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju;
31. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase:
Član 15.
Jednakost u postupanju Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi. Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 266. stav 2.
Nastavljanje odgođenog glavnog pretresa (2) Glavna rasprava koja je odložena mora iznova početi ako se izmijenio sastav vijeća ili ako je odlaganje trajalo duže od 30 dana, ali uz saglasnost stranaka i branitelja vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijoj glavnoj raspravi, odnosno da se koristi zapisnik o uviđaju.
Član 312.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama. (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primjenio ili je nepravilno primjenio neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude. Član 321.
Granice ispitivanja presude Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.
VI. Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 K 004926 12 Kž 13 od 28. maja 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. juna 2012. godine, njegov branilac 25. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 23. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
36. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, ukazuje i na kršenje prava da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava BiH i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
37. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je, stoga, član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
38. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
39. Zatim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
40. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem su izvedeni dokazi odbrane i optužbe. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud odbio prijedlog apelantove odbrane za izvođenje dokaza dopunom vještačenja, kao i prijedlog za rekonstrukciju događaja na licu mjesta u prisustvu vještaka o čemu je dao jasne razloge u kojima Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenju zaključka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Naime, utvrđeno je da su iskazi svjedoka u potpunosti potkrijepljeni ostalim dokazima, te da među njima nije bilo nesaglasnosti. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava.
41. Također, Vrhovni sud je utvrdio da u predmetnom postupku nisu počinjene bitne povrede krivičnog postupka na koje je apelant ukazivao u svojoj žalbi, dajući o tome u svojoj presudi jasne i precizne razloge u kojima Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome je Vrhovni sud dao i jasne razloge zbog čega smatra da je prvostepena presuda zasnovana na dokazima subjektivne i objektivne prirode, te da nije rezultat utjecaja medija na sud, kako je to apelant predstavio u svojoj žalbi. Vrhovni sud je utvrdio i da je Kantonalni sud prilikom odmjeravanja kazne apelantu uzeo u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, ali da je odmjerena kazna apelantu preblaga, te je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu. Naime, utvrđeno je da Kantonalni sud nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir to što je apelant do sada osuđivan. Ustavni sud u navedenim obrazloženjima Vrhovnog suda ne može naći bilo kakvu proizvoljnost.
42. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali zadovoljavajuće razloge i za svoje zaključke o tome da se apelant kritične prilike nije nalazio u stanju jake razdraženosti. Naime, utvrđeno je da se apelant kritične prilike u ugostiteljskom objektu ponašao bezobzirno i nasilnički u pogledu naručivanja pića, puštanja muzike, te kada je bez ikakvog povoda napao oštećenog A.M. tako što ga je udario šakom u glavu od kojeg udarca je oštećeni pao sa stolice na pod nakon čega mu se pridružio i optuženi A.H., tako da su obojica udarala oštećenog po raznim dijelovima tijela, a zatim je apelant iz neposredne blizine ispalio hitac iz pištolja u potiljačni dio lijevog dijela glave oštećenog A.M. Redovni sudovi su utvrdili da nijedan od izvedenih dokaza ne upućuje na zaključak da je od oštećenog A.M. bilo kome prijetila bilo kakva opasnost, niti da je uzvraćao udarce optuženim. Zbog toga je utvrđeno da je apelant postupao sa direktnim umišljajem, jer je bio svjestan da svojim radnjama proizvodi zabranjenu posljedicu i htio je tako da učini. Prema tome, zaključeno je da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka b) KZFBiH, a ne krivičnog djela ubistvo na mah iz člana 167. KZFBiH čije bitno obilježje predstavlja stanje jake razdraženosti.
43. Dakle, Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, te da su redovni sudovi odluku o apelantovoj krivici zasnovali na dokazima provedenim na glavnom pretresu. Pri tome Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasne razloge za svoje zaključke u odnosu na relevantne apelantove žalbene navode.
44. Pri tome Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu svoju dokaznu građu. U toku cijelog postupka apelant je imao branioca, te mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Stoga se ne može zaključiti da je apelant na bilo koji način doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Kantonalno tužilaštvo, niti da je povrijeđen princip kontradiktornosti postupka. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka primijenili relevantne zakonske odredbe, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane.
45. Dakle, po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani.
46. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Pravo na djelotvoran pravni lijek Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima […].
47. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, ali da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, te da je Vrhovni sud razmotrio apelantove žalbene navode i dao razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta nisu osnovani. Stoga, činjenica da je Vrhovni sud donio odluku kojom apelant nije zadovoljan ne može voditi zaključku o tome da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Zato, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
Ostali navodi
48. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 13. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava BiH i člana 3. Evropske konvencije i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
5. Evropske konvencije, budući da se, u suštini, navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava o čemu je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.
VIII. Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocijenivši svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, i iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti, te kada je apelantu omogućeno da pod istim uvjetima kao i Tužilaštvo učestvuje u postupku.
50. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant imao mogućnost da koristi i kada je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u predmetnom krivičnom postupku.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman