Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2019/12 (N. V.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje - razuman rok
- Šta se ne smatra domom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2019/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2019/12, rješavajući apelaciju Nenada Vlajića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Nenada Vlajića.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 005051 10 U od 17. maja 2013. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Nenada Vlajića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 005051 10 U od 17. maja 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvnecije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nenad Vlajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. maja 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog dužine trajanja postupka u predmetu koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio pred Kantonalnim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pod brojem 01 0 U 005051 10 U. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP 2019/12.
2. Apelant je 31. jula 2013. godine podnio novu apelaciju koja je zavedena pod brojem AP 3407/13, kojom je osporio Presudu Kantonalnog suda broj 01 0 U 005051 10 U od 17. maja 2013. godine, Rješenje Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline (u daljnjem tekstu: Ministarsvo) broj 11/2-23-380-UP-2/08 od 13. oktobra 2010. godine i Rješenje Službe za prostorno uređenje, stambeno-komunalne, imovinskopravne, geodetske poslove i katastar nekretnina (u daljnjem tekstu: Služba ili prvostepeni organ uprave) broj 04-23-142/01 od 9. juna 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Budući da predmetne apelacije pokreću identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu s članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2019/12 i AP 3407/13 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2019/12.
4. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe zatraženo je 26. juna 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Kantonalnog suda je naknadno, 15. avgusta 2013. godine, zatražena informacija da li je u navedenom predmetu donesena odluka i, ukoliko jeste, da se dostavi s pozivom na broj AP 2019/12.
5. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 4. i 9. jula 2012. godine, Ministarsvo 6. jula 2012. godine i Služba 19. avgusta 2012. godine. Kantonalni sud je uz dopis od 19. avgusta 2013. godine dostavio presudu koja je u međuvremenu donesena.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Rješenjem Službe broj 04-23-142/01 od 13. februara 2002. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za prenos stanarskog prava na stanu u Ulici Naselje broj 17 u Ključu (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju je navedeno da je apelant u zahtjevu istakao da je na predmetnom stanu njegova maćeha Soka Vlajić bila nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP), da je ona umrla 21. oktobra 2000. godine i da je on bio član porodičnog domaćinstva. Služba je po sprovedenom postupku utvrdila da apelant 30. aprila 1991. godine nije bio u zajedničkom domaćinstvu sa NSP na predmetnom stanu, pa da stoga nisu ispunjeni uslovi iz člana 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) da se na apelanta prenese stanarsko pravo.
8. Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-192-UP-2/02 od 16. decembra 2002. godine apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja je odbijana. Ministarstvo je ocijenilo da je prvostepeni organ uprave donio pravilnu i zakonitu odluku, da je pravilno utvrdio sve relevantne činjenice na koje su pravilno primijenjeni materijalni propisi pri čemu nisu načinjene nikakve povrede upravnog postupka.
9. Presudom Kantonalnog suda broj U-11/03 od 12. maja 2003. gopdine apelantova tužba u upravnoj stvari radi poništenja rješenja Ministarsva je odbijena. U obrazloženju je navedeno da iz sadržine spisa i nižestepenih rješenja proizilazi da su u postupku raspravljena sva sporna pitanja i navedeni materijalni propisi prema kojima se nisu stekli uslovi iz člana 6 Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), jer apelant ničim nije dokazao svoj trajni boravak u predmetnom stanu, niti je dokazao činjenicu da je bio član porodičnog domaćinstva svog oca, a zatim maćehe kao NSP.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj Už-323/03 od 17. septembra 2007. godine uvažena je apelantova žalba, Presuda Kantonalnog suda broj U-11/03 od 12. maja 2003. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je naveo da se zaključak iz pobijane presude ne može prihvatiti, jer se iz stanja spisa vidi da je apelant podnio zahtjev za prenos stanarskog prava iza umrlog NSP, i to kao član porodičnog domaćinstva, pa je u takvoj situaciji trebalo utvrditi da li je on živio u porodičnom domaćinstvu sa NSP i da li je u momentu smrti NSP živio u predmetnom stanu. Vrhovni sud smatra da je stoga činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, pa je zbog navedenog propusta, presuda Kantonalnog suda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.
11. Kantonalni sud je Presudom broj 001-0-U-07-000 359 od 9. januara 2008. godine apelantovu tužbu uvažio, osporena rješenja Ministarsva i Službe poništio i predmet vratio na ponovni postupak. Kantonalni sud se u obrazloženju presude pozvao na stav Vrhovnog suda iz kog je evidentno da su upravni organi trebali od apelanta tražiti da se izjasni da li traži povrat predmetnog stana kao član porodičnog domaćinstva NSP ili prenos stanarskog prava sa NSP na sebe s tim da taj zahtjev može podnijeti kao korisnik predmetnog stana.
12. Služba je u ponovnom postupku donijela Rješenje broj 04-23-142/01 od 9. juna 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarsva, kojim je odbila kao neosnovan apelantov zahtjev za prenos stanarskog prava na predmetnom stanu. Imajući u vidu stav iz presude Vrhovnog suda, Služba je pozvala apelanta koji se u ispitnom postupku izjasnio da predmetni stan traži u posjed kao član porodičnog domaćinstva uz prenos stanarskog prava sa umrle maćehe kao bivšeg NSP. Apelant je na tu okolnost predložio saslušanje svjedoka, a Služba je, nakon što su od svjedoka uzete izjave, radi pravilnog i tačnog utvrđenja činjeničnog stanja, pribavila izvještaj Centra javne bezbjednosti Banja Luka (u daljnjem tekstu: CJB) iz kog proizilazi da je apelant od 25. februara 1995. godine prijavljen na adresi u Banjoj Luci. Ovaj podatak je upotpunjen, kako je navedeno, izvještajem Odsjeka za administarciju Opštine Zavidovići iz kog je utvrđeno da je apelant od 17. maja 1988. godine imao prebivalište u Zavidovićima, gdje mu je izdata i CIPS-ova lična karta. Provjerom podataka u Odsjeku za administraciju Ključ MUP-a USK utvrđeno je da apelant nije evidentiran u Odsjeku Ključ. Takođe, radi upotpunjavanja činjeničnog stanja, izvršen je uvid u zahtjev za vraćanje stana u posjed od 30. marta 1999. godine u kom je preciziran status podnosioca zahtjeva (apelanta), te je iz činjenica koje su utvrđene u ispitnom postupku zaključeno da se apelant ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva NSP. Naime, utvrđeno je da apelant sa NSP nije trajno živio, niti stanovao u predmetnom stanu, te da stoga nema pravo na povrat i korišćenje stana poslije smrti NSP, kao ni na prenos stanarskog prava. Osim toga, kako je dalje navedeno, takvo stanovište potkrijepljeno je potvrdama državnih organa o mjestima prebivališta apelanta, a iz zahtjeva za povrat stana koji je podnijela apelantova maćeha kao NSP je utvrđeno da je ona za sebe tražila povratak u predmetni stan, a ne povratak još nekih lica, dakle ni apelanta. Najzad, zaključeno je da iz činjenica utvrđenih u postupku proizilazi da nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 6 stav 1 ZSO i članom 3 Zakona o prestanku primjene.
13. Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-380-UP-2/08 od 13. oktobra 2010. godine apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Službe od 9. juna 2008. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju je navedeno da je Služba kao prvostepeni organ svoju odluku utemeljila na činjenicama i okolnostima koje su potpuno i pravilno utvrđene i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo uz razloge koji su prihvaćeni i u postupku rješavanja o žalbi. Naime, pravilno su primijenjene odredbe ZSO i Zakona o prestanku primjene, budući da iz činjeničnog stanja proizilazi da apelant nije trajno živio i stanovao sa NSP, niti je bio član porodičnog domaćinstva NSP na predmetnom stanu u smislu člana 6 stav 2 ZSO. U takvoj situaciji žalbenim navodima nije dovedena u sumnju zakonitost rješenja čije je poništenje apelant zatražio.
14. Kantonalni sud je, postupajući u upravnom sporu, Presudom broj 01 0 U 00505110 U od 17. maja 2013. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu radi poništenja rješenja Ministarstva. Ispitujući zakonitost osporenog akta, ocjenom navoda tužbe i stanja spisa, Kantonalni sud je zaključio da je Ministarstvo kao tuženi izvelo pravilan zaključak o odlučnim činjenicama, te da su pravilno primijenjene odredbe Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) i odredbe materijalnog prava, te da je rješenje čije je poništenje tužbom zatraženo zakonito. Kantonalni sud je ukratko interpretirao sadržinu svih dokaza koji su sprovedeni u prvostepenom postupku kako materijalnih, tako i izjava svjedoka, te je zaključio da je pravilan zaključak Ministarstva i Službe iz kog proizilazi da apelant nije trajno živio sa NSP i da nije bio član porodičnog domaćinstva sa NSP (maćehom) na predmetnom stanu, u smislu člana 6 stav 2 ZSO. S tim u vezi, Kantonalni sud je ponovio i apelantovu izjavu datu na usmenoj raspravi iz koje proizilazi da je 1990, 1991. i 1992. godine živio u Zavidovićima a od januara 1993. je bio prijavljen u Ključu, te da je od tada pa do 1995. godine živio sa ocem i maćehom u predmetnom stanu, kada ga je napustio. Zatim su ponovljene relevantne zakonske odredbe ZSO iz kojih proizilazi da se članom porodičnog domaćinstva NSP smatraju lica koja zajedno sa NSP trajno žive i stanuju, a ne lice koje samo povremeno navraća u stan. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja iz kog jasno proizilazi da je apelant tek u januaru 1993. godine prijavio prebivalište u Ključu, da 30. aprila 1991. godine nije živio u zajedničkom domaćinstvu sa NSP i da se iz zahtjeva za povrat stana NSP (apelantove maćehe) jasno vidi da je zatražila svoj, a ne i apelantov povratak u predmetni stan, jasno je utvrđeno da se apelant ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva NSP i da stoga nema pravo na prenos stanarskog prava, odnosno da nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 6 stav 1 ZSO i člana 3 Zakona o prestanku primjene. Kantonalni sud je stoga zaključio da je Ministarsvo donijelo zakonit akt zbog čega je apelantova tužba kao neosnovana odbijena.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) odnosno pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje, zatim, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na povratak iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. U vezi s kršenjem prava na pravično suđenje u razumnom roku, apelant je ukazao da u upravnom sporu po tužbi koju je podnio 20. novembra 2010. godine Kantonalni sud nije donio presudu u propisanim rokovima. Zatim je hronološki naveo sva rješenja koja su povodom prenosa stanarskog prava donesena u upravnom postupku, naglašavajući propust Kantonalnog suda da riješi konkretnu upravnu stvar u razumnom roku, i pored urgencija iz decembra 2011. godine i aprila 2012. godine kojima je tražio da se predmet hitno riješi. Predložio je da se Kantonalnom sudu naloži da bez daljnjeg odlaganja donese meritornu odluku i da mu se, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, na ime nematerijalne štete isplati novčani iznos od po 300 KM za svaku godinu trajanja postupka, računajući od podnošenja zahtjeva u septembru 2001. godine.
16. Po prijemu presude Kantonalnog suda, apelant je novom apelacijom ukazao na kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje, dom i povratak, ukazujući pri tome na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant, naime, smatra da Kantonalni sud i organi uprave „nisu posvetili dovoljno pažnje dokazima koje je predložio“ zbog čega je ocjena dokaza, po njegovom mišljenju, proizvoljna. Naveo je nespornu činjenicu da je u predmetnom stanu imao prijavljeno prebivalište od useljenja 1969. godine pa do 1988. godine, kada se, zbog zaposlenja, prijavio u Zavidoviće a od 1993. godine do 1995. godine je ponovno živio u predmetnom stanu (sa ocem i maćehom) kojeg je zbog ratnih dešavanja 1995. godine napustio. Istakao je da je zajednica života sa maćehom kao NSP prekinuta njenom smrću a za života joj predmetni stan nije predat u posjed. Stoga smatra da predmetni stan predstavlja njegov dom i da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na povratak u predratni dom.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazano, te je predložio da se apelacija odbije u dijelu koji se odnosi na rješenje tog suda.
18. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da je apelantova tužba u upravnom sporu zaprimljena 24. novembra 2010. godine, da su predmetom bila zadužena dvojica sudija od kojih je jedan otišao na drugu dužnost i da predmet u vrijeme podnošenja apelacije nije bio završen zbog preopterećenosti suda predmetima upravnog spora. Naknadno je Kantonalni sud dostavio presudu od 17. maja 2013. godine uz obavještenje da u predmetu nije korišćen vanredni pravni lijek, te da ocjenjuje da taj sud svojim postupanjem nije prouzrokovao da postupak u upravnom sporu dugo traje, pa je predloženo da se apelacija odbije.
19. Ministarstvo je u odgovoru navelo da je rješenje doneseno u skladu sa zakonom i da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na koja se poziva apelant, te da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Služba je, očitujući se na navode apelacije, istakla da nije prekršila odredbe Ustava, odnosno prava na donošenje odluke u razumnom roku. Povodom prenosa stanarskog prava istaknuto je da apelant nije pružio dokaze da je bio član porodičnog domaćinstva NSP zbog čega je njegov zahtjev kao neosnovan odbijen.
V. Relevantni propisi
21. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84-373, 12/87-367, 36/89-924, „Službeni list RBiH“ broj 2/93-24, „Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan pravni osnov za useljenje u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavljauj punovažan osnov za useljenja u stan. Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona prenositi odnosno sticati stanarsko pravo. Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi pravno dejstvo.
22. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) relevantne odredbe glase: Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet apelacionog razmatranja su dvije apelacije, i to AP 2019/12, kojom je apelant ukazao na pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ u predmetu koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio pred Kantonalnim sudom. Po okončanju tog postupka apelant je podnio novu apelaciju zavedenu pod brojem AP 3407/13 kojom je osporio Presudu Kantonalnog suda broj 01 0 U 005051 10 U od 17. maja 2013. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će dopustivost sagledati u odnosu na citiranu presudu Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu Presudu broj 01 0 U 005051 10 U od 17. maja 2013. godine apelant je primio 3. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 31. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant ukazuje da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao segmentu ovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
28. Prije svega, Ustavni sud zapaža da se radi o postupku u kojem je apelant tražio prenos stanarskog prava, pa je, u skladu sa navedenim, član 6 stav 1 Evropske konvencije, primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom i organima uprave bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
29. Ustavni sud primjećuje da se suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije svodi na tvrdnje o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava i ocjeni dokaza koja je, po njegovom mišljenju, proizvoljna.
30. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud u vezi sa ocjenom dokaza naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana, po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
32. Imajući u vidu navedene stavove, u kontekstu odlučenja osporenih odluka, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ uprave, rješavajući o zahtjevu za prenos stanarskog prava, donio rješenje kojim je apelantov zahtjev kao neosnovan odbijen zbog neispunjenja uslova za prenos stanarskog prava predviđenih odredbom člana 6 stav 1 ZSO i odredbe člana 3 Zakona o prestanku primjene. Ovakvo stanovište potvrđeno je u postupku povodom žalbe i u upravnom sporu pred Kantonalnim sudom iz kog je proizišla osporena presuda, koji je, ocjenjujući zakonitost pobijanog akta i dokaze u spisu predmeta, zaključio da je stav o nepostojanju uslova za prenos stanarskog prava utemeljen na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Kantonalni sud je, interpretirajući sve materijalne i nematerijalne dokaze koji su u postupku sprovedeni, zaključio da su u aktu čije je poništenje zatraženo navedeni jasni i valjani razlozi, zasnovani na bitnim činjenicama za rješenje konkretne upravne stvari, iz kojih proizilazi da apelant 30. aprila 1991. godine nije bio član porodičnog domaćinstva sa NSP na predmetnom stanu čiji prenos je u ovom postupku tražio, te da stoga nema pravo na povrat predmetnog stana.
33. U kontekstu navedenog Ustavni sud zaključuje da se iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda ne može da zaključi da je utemeljena na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni dokaza, niti su prihvatljivi apelantovi navodi o tome da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, budući da su u obrazloženju osporene presude navedeni jasni razlozi zbog kojih apelant, u smislu člana 6 ZSO, nije ispunio uslove za sticanje svojstva člana porodičnog domaćinstva NSP, zbog čega njegovom zahtjevu za prenos stanarskog prava nije udovoljeno.
34. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje u razumnom roku Analiza dužine trajanja postupka
35. Apelant dalje smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije povrijeđeno i zbog toga što odluka u postupku koji se vodio pred organima uprave i redovnim sudom nije donesena u razumnom roku, jer je postupak pokrenuo u septembru 2001. godine, a okončan je u maju 2013. godine, dakle, u vremenskom periodu koji je trajao duže od 11 godina.
36. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
37. Ustavni sud, takođe, podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
38. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku prenosa stanarskog prava i povrata stana koji, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, nije naročito složen. Takođe, Ustavni sud zapaža da je povodom apelantovog zahtjeva u vremenskom periodu dužem od 11 godina doneseno ukupno osam odluka (rješenja i presuda) zbog vraćanja na ponovni postupak. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojem stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
39. Imajući u vidu da član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza, Ustavni sud smatra da je dužina konkretnog postupka bila prekomjerna i da je u cjelini, a priori prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
40. Apelant je zatražio da mu se, zbog nedonošenja odluke u „razumnom roku“, naknadi nematerijalna šteta. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete, koja se, u smislu stava 2 navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra, imajući u vidu sve okolnosti predmetnog postupka a naročito činjenicu da je nakon podnošenja apelacije postupak okončan donošenjem meritorne odluke, da je u konkretnom slučaju utvrđivanje povrede apelantovog prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ u predmetnom postupku odgovarajuća satisfakcija za apelanta.
Pravo na poštivanje doma
41. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A broj 297-C).
42. Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je predmetni stan predstavljao apelantov “dom” u smislu značenja stava 1 člana 8 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 142/02 izrazio stav: „Ne predstavlja apelantov dom stan u kojem je apelant, odlaskom na rad u inostranstvo 1969. godine, prekinuo faktičku zajednicu života sa svojom majkom, u kojem nije niti živio, niti obavljao svoje uobičajene aktivnosti i zanimanje, odnosno ostvario dovoljno jaku vezu kako bi se taj stan mogao smatrati njegovim domom u smislu člana 8 Evropske konvencije“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 142/02 od 15. juna 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 40/04, stav 24).
43. Imajući u vidu da iz osporene presude proizilazi da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva NSP na predmetnom stanu čiji je prenos u postupku tražio i da je od 17. maja 1988. godine imao prijavljeno prebivalište u Zavidovićima, a u predmetni stan povremeno navraćao (kod oca i maćehe), Ustavni sud smatra da se u takvim okolnostima, imajući u vidu stav iz citirane odluke, predmetni stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8 Evropske konvencije. Zbog toga nema potrebe da se Ustavni sud upušta u daljnje razmatranje ostalih aspekata iz člana 8 Evropske konvencije.
44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Ostali navodi
45. Apelant je, osim navedenog, ukazao na kršenje člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud napominje da je članom II/5 Ustava Bosne i Hercegovine propisano da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove u skladu s garancijama prava iz Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava i da dobiju kompenzaciju za imovinu koja im ne može biti vraćena. U okolnostima konkretnog predmeta proizilazi da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na dom, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak, koji nije bio složene prirode, trajao duže od 11 godina, čime je dužina trajanja postupka a pripri prešla granice „razumnog roka“ .
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava na povratak iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine kada je osporena presuda zasnovana na činjenicama utvrđenim u postupku na koje je primijenjeno relevantno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
48. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman