Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2065/12 (H. B.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
- Troškovi postupka
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2065/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2065/12, rješavajući apelaciju Hase Bašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hase Bašića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 001580 12 Rev od 29. novembra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 001580 11 Gž 2 od 26. decembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Haso Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Tuzle, podnio je 30. maja 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 001580 11 Gž 2 od 26. decembra 2011. godine. Predmetna apelacija evidentirana je pod brojem AP 2065/12.
2. Apelant je 9. januara 2013. godine Ustavnom sudu podnio novu apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 001580 12 Rev od 29. novembra 2012. godine, koja je evidentirana pod brojem AP 103/13.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2065/12 i AP 103/13 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2065/12.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Bogdana Vasića, Svjetlane Vasić i Dragoslava Rončevića (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena i trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 31. oktobra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. novembra 2014. godine. Tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Osnovni sud je Presudom broj 80 0 P 001580 10 P2 od 6. septembra 2011. godine djelomično usvojio apelantov tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništavosti ugovora i utvrđenja prava vlasništva i obavezao tužene da apelantu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 17.889,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Odluka o troškovima postupka donesena je na osnovu odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U obrazloženju presude, u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, Osnovni sud je naveo da se dosuđeni iznos troškova sastoji od troškova sastava podneska kojim je uređen tužbeni zahtjev od 24. juna 2011. godine u iznosu od 600,00 KM, zatim, 13 održanih ročišta u iznosima od po 600,00 KM, osam odgođenih ročišta u iznosima od po 300,00 KM, PDV povodom troškova zastupanja u iznosu od 1.734,00 KM, troškova prevoza apelantovog opunomoćenika u iznosu od 3.315,00 KM, troškova za izgubljeno vrijeme apelantovog opunomoćenika u iznosu od 960,00 KM, troškova vještačenja u iznosu od 330,00 KM, takse na tužbu 50,00 KM i presudu 500,00 KM. Razliku vrijednosti troškova do iznosa od 35.602,10 KM Osnovni sud je odbio, jer apelant za tražene troškove preko dosuđenog iznosa nije dostavio dokaze.
8. Okružni sud je, odlučujući o žalbi trećetuženog, donio Presudu broj 80 0 P 001580 11 Gž 2 od 26. decembra 2011. godine kojom je žalba djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu izreke presude koji se odnosi na trećetuženog na način što je trećetuženi obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.295,00 KM. U obrazloženju presude se navodi da je trećetuženi žalbom osnovano ukazao da u tužbi nije navedena vrijednost spora i da je Osnovni sud naknadno na raspravi (umjesto na pripremnom ročištu) previsoko utvrdio vrijednost spora. Okružni sud je, nakon uvida u cio spis, utvrdio da je apelant propustio u tužbi navesti vrijednost spora, da je propustio navesti vrijednost predmetnog zemljišta kao osnovice za obračun troškova postupka, da je prvostepeni sud propustio da utvrdi vrijednost predmeta spora na pripremnom ročištu i da je nakon održanih mnogobrojnih ročišta nekritički prihvatio apelantovu tvrdnju da je vrijednost spora 50.000,00 KM. Imajući u vidu vrijednost iz kupoprodajnog ugovora koji je bio osnov za sudski postupak (ugovor od 29. marta 1991. godine, ovjeren 16. aprila 1991. godine), Okružni sud je ustanovio da je vrijednost predmetnog zemljišta u vrijeme zaljučenja ugovora bila 7.142,85 KM i da je upravo taj iznos realan osnov za utvrđenje vrijednosti spora. S tim u vezi je istaknuto da je i osnovica od 5.000,00 KM do 10.000,00 KM za taksu na tužbu i presudu, te zastupanja advokata u skladu sa relevantnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 37/05, u daljnjem tekstu: Tarifa) i odredbama čl. 386. stav 1. i 387. ZPP. Osim toga, u obrazloženju je navedeno da trećetuženi nije obavezan apelantu naknaditi troškove za zastupanje njegovog opunomoćenika na ročištima koja nisu odgađana zbog nedolaska trećetuženog, već neobavještavanja i nedolaska ostalih tuženih. Shodno navedenom, Okružni sud je obavezao trećetuženog da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 6.295,00 KM koji se sastoje od troška takse na tužbu i presudu, sastava konačno uređene tužbe i tužbenog zahtjeva, vještačenja, zastupanja advokata na 11 održanih ročišta, troška odsustva advokata iz kancelarije po dva započeta sata radi pristupa navedenim ročištima i troška PDV od 17% na navedene advokatske usluge. U vezi sa apelantovim tvrdnjama iz odgovora na žalbu kojima je ukazao na neophodnost da se njegovom advokatu dosude troškovi putovanja i izgubljenog vremena, Okružni sud je naveo da se u svakom konkretnom slučaju mora ocijeniti postojanje potrebe i nužnosti troškova koji nastanu u postupku i da je način obračuna troškova u presudi, kojom je preinačena prvostepena presuda, u skladu sa dugogodišnjom sudskom praksom, predratnom i poratnom. S tim u vezi je naglašeno da je svaka stranka dužna voditi računa da preduzima samo one radnje koje su nužne i potrebne za postupak i da je jedna stranka dužna nadoknaditi drugoj samo one troškove koji su bili objektivno nužni i potrebni. Zbog tih razloga je žalba trećetuženog djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 80 0 P 001580 12 Rev od 29. novembra 2012. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio. Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja iz prvostepene presude, i to da je predmet spora konkretne pravne stvari, između ostalog, apelantov zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji nekretnina iz 1994. godine i njegov zahtjev da se na temelju valjanog pravnog posla (ugovora koji je zaključio sa prodavcem 1991. godine) upiše kao vlasnik na spornim nekretninama, te da mu se sporne nekretnine predaju u posjed. U pogledu troškova postupka, Vrhovni sud je naveo da apelant osnovano ukazuje da u konkretnoj parnici nije označio vrijednost spora i da je drugostepeni sud odredio vrijednost spora na iznos od 7.142,85 KM. S tim u vezi je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud izdao nalog za plaćanje sudske takse na tužbu u iznosu od 500,00 KM, što je, prema stanovištu sudske prakse, mjerodavno za određivanje vrijednosti spora u parnici i ta vrijednost iznosi 50.000,00 KM. Stoga, apelantu na ime troškova zastupanja advokata pripada pravo na 300 bodova, odnosno 600,00 KM. Međutim, suprotno apelantovoj tvrdnji, odredba člana
387. ZPP propisuje pravo na nužne troškove, pa je, po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepena presuda pravilna, jer se trećetuženom ne mogu staviti na teret troškovi odlaganja ročišta koji su nastali krivicom ostalih tuženih, a žalbu je izjavio samo trećetuženi, niti se troškovi koji se odnose na duže odsustvo apelantovog advokata iz kancelarije i troškovi putovanja mogu tretirati kao nužni troškovi. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da bi apelantu pripadali troškovi u ukupnom iznosu od 9.975,00 KM, ali budući da je u parnici, nakon djelomičnog usvajanja žalbe trećetuženog u odnosu na njega u sporu uspio samo djelomično, saglasno odredbi člana 386. stav 2. ZPP, pripada mu pravo na srazmjeran dio troškova, pa je, stoga, pravilna odluka drugostepenog suda kojom je apelantu dosuđen iznos od 6.295,00 KM.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama u dijelu koji se odnosi na naknadu troškova parničnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konevnciju. U vezi s pravom na pravično suđenje, apelant je napomenuo da je Komisija za ljudska prava u Odluci broj CH/03/15129 od 7. septembra 2005. godine usvojila stav da je nepriznavanje troškova za rad advokata čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica u suprotnosti sa Tarifom. Navedenom tarifom je propisano da stranci i njenom opunomoćeniku pripadaju i putni troškovi advokata koji sjedište ima izvan područja suda pred kojim se parnica vodila. S tim u vezi, smatra da su pogrešni stavovi u osporenim presudama prema kojima su mu priznati samo nužni troškovi za zastupanje advokata. Apelant zaključuje da stranka ima zakonom utvrđeno pravo da joj se isplate troškovi koje je imala za zastupanje advokata, jer se na taj način omogućava djelotvoran pristup sudu zbog toga što nosilac prava može izabrati na jednakoj osnovi bilo kojeg advokata koji je zakonom ovlašćen da štiti njegove interese. Apelant smatra da favoriziranjem advokata iz sjedišta suda dolazi do diskriminacije u odnosu na advokate koji nemaju kancelarije u sjedištu suda, stavljajući ih u neravnopravan položaj.
b) Odgovor na apelaciju
11. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana zbog svih razloga koji su navedeni u presudi tog suda.
V. Relevantni propisi
12. U Zakonu o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 383.
Parnične troškove sačinjavaju izdaci u toku ili povodom postupka.
Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
Član 386.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.(….) Članom 387.
Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.
VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet apelacionog razmatranja su dvije apelacije, i to broj AP 2065/12, kojom je apelant osporio Presudu Okružnog suda broj 80 0 P 001580 11 Gž 2 od 26. decembra 2011. godine, i broj AP 103/13, kojom je apelant po okončanju revizionog postupka osporio Presudu Vrhovnog suda broj 80 0 P 001580 12 Rev od 29. novembra 2012. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će dopustivost sagledati u odnosu na citiranu presudu Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu Presudu broj 80 0 P 001580 12 Rev od 29. novembra 2012. godine apelant je primio 17. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 9. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
16. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
19. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su osporene odluke donesene u parničnom postupku povodom apelantove tužbe radi utvrđenja ništavosti ugovora, uknjižbe i predaje u posjed. Iz navedenog proizlazi da su osporene odluke donesene u postupku koji se odnosio na „utvrđivanje građanskih prava i obaveza“, te da, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, s obzirom na to da apelant osporava isključivo presude redovnih sudova u pogledu odluke o troškovima postupka, Ustavni sud ističe da se garancije člana 6. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4767/11 od 18. decembra 2014. godine, tačka 36). S obzirom na navedeno, nesporno je da u predmetnom postupku nije odlučivano o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa, stoga, suprotno apelacionim navodima, apelant u predmetnom postupku ne uživa garancije iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije, koje su primjenjive isključivo u vezi sa krivičnim postupkom. Stoga će Ustavni sud u daljnjem tekstu ove odluke razmotriti apelacione navode vezane za povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 141/12 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 141/12 od 26. februara 2015. godine, objavljenu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) u kojoj je već rješavao slično činjenično i pravno pitanje. Ustavni sud je u toj odluci naveo da je „…redovni sud (je) osporenu odluku o troškovima donio u skladu sa članom 387. stav 1. ZPP u kojem je propisano: 'Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti'. Citirana odredba redovnim sudovima daje diskreciono ovlaštenje da u svakom konkretnom slučaju ocijene koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice pri čemu su dužni brižljivo cijeniti sve okolnosti“.
U vezi sa navodima apelacije kojima apelant ukazuje na praksu uspostavljenu odlukom Komisije, Ustavni sud, također, podsjeća na stav iz citirane Odluke broj AP 141/12 prema kojem „Ustavni sud nalazi da analizom teksta Odluke Komisije broj CH/03/15129 od 7. septembra 2005. godine nije moguće utvrditi vezu navedene odluke sa predmetom ove apelacije. Naime, predmetna prijava iz odluke Komisije se odnosi na zahtjeve podnosilaca da ostvare svoja potraživanja prema Federalnom ministarstvu odbrane, nastala za potrebe odbrane u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, koja su utvrđena pravosnažnim i izvršnim odlukama sudova nadležnih organa uprave, pa se ni na koji način ne može utvrditi veza između ovih pravnih pitanja i predmetne apelacije. Konačno, i praksa Ustavnog suda je usvojila stav da se putni troškovi apelantovog opunomoćenika ne mogu priznati shodno članu 387. stav 1. ZPP“ (Ustavni sud, Odluka broj AP 2757/06 od 14. oktobra 2008. godine, tačka 8, dostupna na www.ustavnisud.ba).
20. Stoga, imajući u vidu diskreciono ovlaštenje redovnih sudova u pogledu donošenja odluke o troškovima postupka, obrazloženje utemeljeno na relevantnim odredbama ZPP i Tarifom u kojem nije bilo proizvoljnosti, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke, u pogledu navoda apelacije u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 141/12 i zbog istih razloga smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
21. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U prilog kršenju navedenog prava iznio je identične navode kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, koji su u ovoj odluci već detaljno ispitani i za koje je zaključeno da su neosnovani. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi primjenom relevantnih odredaba ZPP, koje su jasne, dostupne i nedvosmislene, djelimično odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu troškova postupka.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman