Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4148/12 (A. B. i E. H.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4148/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4148/12, rješavajući apelaciju Aleksandre Babić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Aleksandre Babić i Emine Hulusija, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 062571 10 Rsz od 6. septembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Aleksandra Babić i Emina Hulusija (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica ili apelantice), koje zastupaju Ekrem Galijatović, Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnijele su 30. novembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 062571 10 Rsz od 6. septembra 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog pravobranilaštva koje zastupa Ministarstvo pravde i uprave (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 17. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. aprila 2015. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Odlučujući o tužbi apelantica, Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio Presudu broj 65 0 P 062571 08 P od 30. decembra 2009. godine kojom je tuženog obavezao da apelanticama na ime neisplaćenih potraživanja iz radnog odnosa - toplog obroka i prevoza, za period od 1. januara do 30. novembra 2006. godine, isplati ukupno 7.463,24 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 1. decembra 2006. godine do konačne isplate. Iz obrazloženja presude, između ostalog, proizlazi da su apelantice u periodu za koji traže naknadu obavljale funkciju sutkinja Općinskog suda i da im u tom periodu nije isplaćivana naknada na ime toplog obroka i prevoza. Visina tužbenog zahtjeva je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, pa je tužbeni zahtjev usvojen na temelju Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine.
6. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 062571 10 Rsz od 6. septembra 2012. godine uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelantica odbijen u cijelosti. Kantonalni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, ocijenio da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine, nije predviđeno pravo na naknadu toplog obroka i prevoza, pa stoga nije postojao zakonski osnov za isplatu ovog vida naknade apelanticama. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) Odlukom broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine utvrdio da je Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 72/05 i 22/09) u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika u suprotnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te je ostavljen šestomjesečni rok da se dopuni zakon, poštujući ustavni princip jednakosti pred zakonom. Navedena odluka je objavljena 28. marta 2012. godine i nema retroaktivno dejstvo, zbog čega je prigovor tuženog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava prihvaćen i prvostepena presuda preinačena tako da je tužbeni zahtjev odbijen.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
7. Apelantice smatraju da im je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantice smatraju da im je povrijeđeno pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Najzad, apelantice tvrde da im je povrijeđeno pravo iz člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: MPGPP) i član 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: MPESKP).
8. Povredu prava na pravično suđenje apelantice obrazlažu pogrešnim tumačenjem odredbi Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, jer je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine utvrđena neustavnost odredaba navedenog Zakona. U prilog ovoj tvrdnji istakle su da je upravo primjenom neustavnih odredaba Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH povrijeđeno njihovo pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju. Pravni osnov njihovog tužbenog zahtjeva je, između ostalog, sadržan u odredbama Zakona o radu FBiH, Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju FBiH, Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti FBiH, Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji, na temelju kojih su sve do 1. januara 2006. godine imale i ostvarivale pravo na naknadu toplog obroka i prevoza. Stupanjem na snagu Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, čija je neustavnost u dijelu koji se tiče naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika utvrđena citiranom odlukom Ustavnog suda FBiH, nije se po njihovom mišljenju moglo umanjiti već stečeno pravo.
9. Apelantice ukazuju da su osporenom presudom diskriminirane i dovedene u znatno nepovoljniji materijalni položaj u odnosu na druge uposlenike u FBiH kojima se isplaćuje naknada za topli obrok i prevoz i da im je, osim prava na pravično suđenje, povrijeđeno pravo na imovinu i nediskriminaciju. Takvo postupanje prema sudijama, a ne i drugim uposlenicima u sudovima i van sudova, nema u demokratskom društvu opravdan i legitiman cilj.
b) Odgovor na apelaciju
10. Kantonalni sud smatra da nije bilo kršenja prava na koje apelantice u apelaciji ukazuju i da je drugostepena presuda donesena na zakonit način uz obrazloženje koje je jasno. Odlukom Ustavnog suda FBiH kojom je utvrđeno da odredbe Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH nisu u saglasnosti s Ustavom FBiH nije uspostavljeno njeno retroaktivno dejstvo, pa se za sva potraživanja koja su nastala prije 28. septembra 2012. godine, kada je istekao šestomjesečni rok za dopunu navedenog zakona, mogao primijeniti samo zakon koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluka redovnih sudova. Kantonalni sud je s tim u vezi ukazao na praksu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i Ustavnog suda BiH u kojima su apelacije odbačene.
V. Relevantni propisi
11. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji BiH („Službene novine FBiH“ broj 63/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Član 41. mijenja se i glasi:
Sudija odnosno tužilac ima pravo na sljedeće naknade:
1. otpremninu pri odlasku u penziju, 2. regres za godišnji odmor, 3. jubilarne nagrade.
12. Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 72/05 i 22/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 17.
Stavljanje odredbi van snage Odredbe sadržane u drugim zakonima, propisima ili odlukama Federacije Bosne i Hercegovine koje su u suprotnosti s odredbama ovog Zakona prestaju da važe danom stupanja na snagu ovog Zakona.
Član 18.
Objavljivanje i stupanje na snagu Ovaj Zakon stupa na snagu 1. januara 2006. godine.
VI. Dopustivost
13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 062571 10 Rsz od 6. septembra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 062571 10 Rsz apelantice su primile 1. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 30. novembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelantice smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 26. MPGPP i člana 10. MPESKP.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
Ustavni sud ukazuje da je identično činjenično i pravno pitanje koje se odnosi na naknadu toplog obroka i prevoza sudijama i tužiocima razmatrao u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 2656/09 i AP 2862/10 (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2656/09 od 5. novembra 2013. godine i AP 2862/10 od 15. januara 2014. godine, obje dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kojom su odbijene apelacije apelanata podnesene iz istih razloga kao i u konkretnom slučaju, dakle pogrešne primjene materijalnog prava. U Odluci broj AP 2656//09 Ustavni sud je naglasio (tačka 30) da je nakon Odluke Ustavnog suda FBiH broj U-3/04 od 1. juna 2004. godine, navedeni sud donio Odluku broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine kojom je utvrdio da je neustavan Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 72/05 i 22/09) u dijelu koji se odnosi i na naknade troškova ishrane i troškova prevoza sudija, tužilaca i stručnih saradnika. U svojoj odluci Ustavni sud FBiH je ukazao da su se odredbe o naknadama koje su bile propisane Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH mogle primjenjivati samo do donošenja Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine. Prema mišljenju Ustavnog suda FBiH, navedeno znači da Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji ne može biti osnov za dosuđivanje bilo kakvih naknada pred redovnim sudovima. Također je naglašeno da je radi izvršenja odluke Ustavnog suda FBiH, Parlament FBiH je donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i drugim naknadama („Službene novine FBiH“ broj 55/13) koji je stupio na snagu 18. jula 2013. godine. Odredbama člana 6a. i 6b. navedenog zakona propisane su naknade za ishranu i prevoz tužiocima. Dakle, odredbama navedenog zakona tužiocima je regulirano pravo na prevoz i ishranu. Međutim, navedeni zakon nema retroaktivno djejstvo, već djeluje ex nunc.
18. Shodno navedenom, a imajući u vidu razloge i obrazloženje presude koja je osporena apelacijom, Ustavni sud smatra da nema razloga da odstupi od prakse i stava izraženog u navedenim odlukama. Naime, Kantonalni sud je primjenom važećeg Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH u momentu presuđenja, ocijenio da apelantice nemaju pravo na naknadu toplog obroka i prevoza za period od 1. januara do 20. novembra 2006. godine, budući da navedenim Zakonom to pravo nije bilo predviđeno i nije postojao zakonski osnov da se udovolji tužbenom zahtjevu, a odluka Ustavnog suda FBiH kojom je utvrđeno da odredbe tog zakona koje se odnose upravo na te naknade nije u saglasnosti s Ustavom FBiH nema retroaktivno dejstvo.
19. S obzirom da se razlozi navedeni u Odluci broj AP-2656/09 od 5. novembra 2013. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud iz istih razloga smatra da su neosnovani navodi apelantica o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
20. Apelantice također ukazuju na kršenje prava na imovinu, prava na nediskriminaciju, te prava iz člana 26. MPGPP i člana 10. MPESKP, koje u suštini dovode u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog prava. Imajući u vidu zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje i zaključuje da su neosnovani iz istih razloga kao i pravo na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
21. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud, preinačavajući prvostepenu presudu, odbio tužbeni zahtjev apelantica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći u obrazloženju svoje odluke detaljne i jasne razloge, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila pogrešna odnosno proizvoljna.
22. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman