Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2742/13 (A. H. I.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Miješanje u porodični život
  • Upravni postupak
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Mjera obezbjeđenja
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2742/13

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2742/13, rješavajući apelaciju A. H. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14 - prečišćeni tekst), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija A. H. I.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na presude Suda Bosne i Hercegovine br.:

S1 3 U 014520 13 Uvp od 6. januara 2014. godine, S1 3 U 014520 13 U od 10. decembra 2013. godine, S1 3 U 013781 13 U od 6. septembra 2013. godine, br. S1 3 U 013164 13 Uvp od 29. jula 2013. godine, S1 3 U 013164 13 U od 14. juna 2013. godine, br. S1 3 U 012637 13 Uvp od 23. aprila 2013. godine, S1 3 U 012637 13 U od 14. marta 2013. godine.

Odbija se apelacija A. H. I. u odnosu na presude Suda Bosne i Hercegovine br.:

S1 3 U 018420 15 Uvp od 25. marta 2015. godine i S 13 U 018420 15 U od 4. marta 2015. godine, S 1 3 U 017804 14 Uvp od 14. januara 2014. godine (greška u godini), S 1 3 U 017804 14 U od 10. decembra 2014. godine, S1 3 U 017062 14 U od 10. septembra 2014. godine, S1 3 U 016463 14 Uvp od 16. jula 2014. godine, S1 3 U 016463 14 U od 27. juna 2014. godine, S1 3 U 015442 14 Uvp 2 od 16. jula 2014. godine, S1 3 U 015442 14 U 2 od 5. juna 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. H. I. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Elma Tekač i Nedim Kulenović iz Udruženja za pružanje pravne pomoći „Vaša prava BiH“ iz Sarajeva, podnio je 21. juna 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 012637 13 Uvp od 23. aprila 2013. godine i S1 3 U 012637 13 U od 14. marta 2013. godine.

2. Apelant je u razdoblju od 8. jula 2013. godine do 22. aprila 2015. godine dostavio više dopuna apelacije kojim je osporio presude Suda BiH br.:

S1 3 U 013164 13 Uvp od 29. jula 2013. godine i S1 3 U 013164 13 U od 14.

juna 2013. godine, S1 3 U 13781 13 U od 6. septembra 2013. godine, S1 3 U 014520 13 Uvp od 6. januara 2014. godine i S1 3 U 014520 13 U od 10.

decembra 2013. godine, S1 3 U 015442 14 Uvp 2 od 16. jula 2014. godine i S 1 3 U 015442 14 U2 od 5.

juna 2014. godine, S 1 3 U 016463 14 Uvp od 16. jula 2014. godine i S1 3 U 016463 14 U od 27.

juna 2014. godine, S1 3 U 017062 14 U od 10. septembra 2014. godine, S1 3 U 017804 14 Uvp od 14. januara 2014. godine (greška u godini) i S1 3 U 017804 14 U od 10. decembra 2014. godine, te S1 3 U 018420 15 Uvp od 25. marta 2015. godine i S1 3 U 018420 15 U od 4.

marta 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 2. oktobra 2014. godine i 17. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju i dopune apelacije.

4. Sud BiH, Ministarstvo i Služba su dostavili 7, 13. i 8. oktobra 2014. godine i 22, 24. i 27. aprila 2015. godine odgovore.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

a)Činjenično stanje u odnosu na osporene presude koje su donesene u periodu od 14. marta 2013. godine do 6. januara 2014. godine

6. Rješenjem Službe o izuzetnom produženju nadzora od 4. marta 2013. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva od 8. marta 2013. godine, između ostalog, apelantu je produžen nadzor radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju i radi sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja, jer je utvrđeno da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost Bosne i Herecegovine (u daljnjem tekstu: BiH). U obrazloženju rješenja Služba je istakla da je konačnim i pravosnažnim rješenjem Službe od 6. oktobra 2008. godine apelantu određena mjera nadzora smještajem u Ustanovu za prihvat i smještaj stranaca - Imigracioni centar. Pošto apelant nije dobrovoljno napustio BiH, nastavljene su aktivnosti na iznalaženju sigurne treće zemlje putem Ministarstva inozemnih poslova BiH (dostavljen zvanični zahtjev Ministarstvu inozemnih poslova Egipta, nije odgovoreno). Služba je navela da je 11. februara 2013. godine zatražila od Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (u daljnjem tekstu: OSA) informaciju o apelantovom trenutnom statusu. OSA je dostavila informaciju 14. februara 2013. godine da apelant i dalje predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost BiH. Nadalje, Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Al-Husin protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 3727/08, presuda od 7. februara 2012. godine) naložio je BiH da ne protjeruje apelanta u Siriju u sadašnjim okolnostima.

7. Služba je istakla da je nakon ocjene postojećih i novih dokaza, prije svega činjenice da je apelantu oduzeto državljanstvo BiH, da apelant nezakonito boravi na teritoriji BiH, da nije u dobrovoljnom roku napustio teritoriju BiH, procjene sigurnosnih razloga OSA-e, da bi u skladu sa presudom Evropskog suda apelantovo protjerivanje u Siriju predstavljalo povredu člana 3. Evropske konvencije, te kako do sada nisu stečeni uvjeti za apelantovo udaljenje u sigurnu treću zemlju, to je, u smislu člana 102. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (u daljnjem tekstu: Zakon) odlučila kao u dispozitivu. Služba je navela da je ispitivala mogućnost blaže mjere u skladu sa članom 102. stav 8. Zakona. Međutim, imajući u vidu podatke OSA-e, te posljedice koje bi mogle nastati određivanjem blaže mjere, Služba je zaključila da je donesena mjera više nego proporcionalna opasnosti po nacionalnu sigurnost koju apelant predstavlja.

8. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 012637 U (Rješenjem Suda BiH od 18. aprila 2013. godine izvršena je ispravka broja presude kako je navedeno) od 14. marta 2013. godine apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva kojim je potvrđeno rješenje Službe je odbijena. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je Služba svoju odluku temeljila na izvještajima nadležnih službi radi zaštite sigurnosti u kojem postupku nije bilo proizvoljnosti. Naime, iz spisa OSA-e proizlazi da je apelant osoba koja boravi na prostorima bivše Jugoslavije od 1983. godine radi studiranja, da je u BiH došao neposredno nakon izbijanja rata, da je u braku sa državljankom BiH od 1995. godine s kojom ima djecu. Stav OSA-e je da trenutno ne postoje saznanja o terorističkoj aktivnosti apelanta, ali da su njegove ranije aktivnosti ocijenjene kao opasne po javni red i sigurnost BiH.

9. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 012637 13 Uvp od 23. aprila 2013. godine odbijen je zahtjev za preispitivanje Presude Suda BiH broj S1 3 U 012637 13 U od 14. marta 2013. godine. U obrazloženju presude Sud BiH, između ostalog, naveo je da apelant nije pristupio na zakazano saslušanje, pa samim tim nije iskoristio mogućnost da se izjasni o svim okolnostima bitnim za rješavanje njegovog statusa. Apelantovi navodi da on nije upoznat sa onim što mu se stavlja na teret nisu utemeljeni, jer su organi uprave utvrdili da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, te dali jasne razloge zbog čega je apelant stavljen pod nadzor. Osim toga, odredbama člana 72. stav 4. Zakona o upravnom postupku propisano je da se ne mogu razgledati niti prepisivati spisi koji se vode kao „povjerljivi“ ukoliko se to protivi javnom interesu. Odredbama člana 4.a) Zakona o zaštiti tajnih podataka propisano je da je tajni podatak činjenica ili sredstvo koje se odnosi na javnu sigurnost, odbranu, vanjske poslove ili obavještenja i sigurnosnu djelatnost BiH. U članu 5. stav 1. c) ovog zakona je propisano da pristup tajnim podacima svih stepena imaju sudije Suda BiH i Ustavnog suda, a u stavu 2. navedenog člana propisano je da pristup tajnim podacima sudije Suda BiH i Ustavnog suda BiH imaju isključivo za vršenje svoje dužnosti u skladu sa zakonom.

10. Presudama Suda BiH br. S1 3 U 013164 13 U od 14. juna 2013. godine, S1 3 U 013781 13 U od 6. septembra 2013. godine, S1 3 U 014520 13 U od 10. decembra 2013. godine i S 1 3 U 15442 14 U od 10. marta 2014. godine Sud BiH je odbio apelantove tužbe protiv rješenja Ministarstva kojim su odbijene apelantove žalbe protiv rješenja Službe kojim je apelantu produživana mjera izuzetnog nadzora (suština navedenih presuda, uglavnom, identična suštini već navedene presude Suda BiH od 14. marta 2013. godine).

11. Presudama Suda BiH br. S1 3 U 013164 13 Uvp od 29. jula 2013. godine i S1 3 U 014520 13 U od 6. januara 2014. godine odbijeni su zahtjevi za preispitivanje presuda Suda BiH broj S1 3 U 013164 13 U od 14. juna 2013. godine i broj S1 3 U 014520 13 U od 10. decembra 2013. godine (suština navedenih presuda, uglavnom, identična suštini navedene presude od 23. aprila 2013. godine ).

b) Činjenično stanje u odnosu na ostale osporene presude

12. Odlučujući o zahtjevu za preispitivanje Presude Suda BiH broj S 1 3 U 15442 14 U od 10. marta 2014. godine (protiv rješenja Ministarstva od 3. marta 2014. marta kojim je potvrđeno rješenje Službe od 26. februara 2014. godine), Sud BiH donio je Presudu broj S 1 3 U 15442 14 Uvp od 14. maja 2014. godine kojom je zahtjev uvažio, ukinuo navedenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da, u skladu sa standardima iz presuda Evropskog suda, Ministarstvo, Služba, kao i Vijeće za upravne sporove su bili dužni omogućiti apelantu da se upozna sa razlozima stavljanja pod nadzor, radnjama, okolnostima, činjenicama na osnovu kojih je OSA zaključila da apelant predstavlja prijetnju za javni poredak. Međutim, to ne znači da apelantu može biti dostupna cjelokupna informacija. Uostalom, član 99. stav 2. Zakona zahtijeva da postoji osnov sumnje. Osim toga, dostavljena informacija OSA-e nije dostigla niti minimum standarda iz člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije o opavdanosti izricanja mjere vanrednog nadzora, te da član 102. stav 3. Zakona traži da se mjera nadzora svede na najkraće moguće vrijeme. Naime, rješenje o protjerivanju doneseno je prije više od tri godine, a do danas nije pribavljena saglasnost niti jedne sigurne zemlje, što protjerivanje čini neizvjesnim i neizvodivim, tako da apelant utemeljeno ukazuje da je potrebno provjeriti postoji li opravdanje za detenciju apelanta radi izvršenja rješenja o protjerivanju, te da li nadležni ograni u pronalaženju sigurne zemlje postupaju u skladu sa standardima Evropskog suda.

13. Postupajući po Presudi Suda BiH od 14. maja 2014. godine, u ponovnom postupku, Sud BiH donio je Presudu broj S1 3 U 015442 14 U 2 od 5. juna 2014. godine kojom je tužbu, podnesenu protiv rješenja Ministarstva od 3. marta 2014. godine kojim je odbijena apelantova žalba na rješenje Službe od 26. februara 2014. godine, odbio. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je od OSA-e zatraženo da dostavi sve raspoložive podatke, da naznači stepen tajnosti pojedinih akata, te da izdvoji one akte koji ispunjavaju uvjete za skidanje oznake tajnosti, kako bi se apelant mogao na njih očitovati. OSA je 21. maja 2014. godine dostavila sudu u obliku informacije djelomično tražene podatke, i to: informaciju sa oznakom tajnosti „povjerljivo“ radi korištenja suda i koja se ne može dostaviti apelantu i informaciju bez oznake tajnosti, koja se može ustupiti apelantu. Sud BiH je istakao da je za 23. maj 2014. godine zakazao saslušanje na koje je pristupio apelant, koji je istakao da se poziva na presudu ovog suda u predmetu Zeada al-Gertrania od 7. aprila 2014. godine kojom je omogućeno ovom tužitelju izlazak iz Imigracionog centra uz određivanje blaže mjere nadzora. Sud BiH je naveo da je u nastavku saslušanja predočio apelantu podatke i informacije sadržane u informaciji bez oznake tajnosti prema kojim: apelant je bio pripadnik El-Mudžahida u kojem je bio jedan od glavnih logističara i bio upućen u porijeklo novca i njegove tokove koji je prikupljan u inozemstvu i koji je namijenjen za finansiranje spomenute vojne formacije, da je bio aktivan prilikom formiranja mudžahedinske zajednice u Donjoj Bočinji, da je bio zadužen za obnovu i izgradnju ove zajednice, koja je bila zatvorena i jedina takve vrste u BiH, a koja je imala i ima negativne posljedice kada je riječ o međunarodnom ugledu naše zemlje, da se novcem koji je pripadao El-Mudžahidu enormno obogatio, da obavještajni podaci govore da posjeduje nekretnine u BiH milionske vrijednosti, da raspolaže bankovnim računima u inozemstvu, da su stanovnici Bočinje, među kojim se isticao apelant, govorili da ne priznaju nikakve zakone u BiH, da ne priznaju bosansku vlast, da je kao jedan od lidera El-Mudžahida bio upoznat sa odlascima pojedinaca, bivših pripadnika El-Mudžahida i stanovnika Bočinje, na ratišta gdje se inače bore mudžahedini u prvom redu u Afganistanu. Osim toga, apelant nije dobrovoljno napustio BiH iako je kao pripadnik stranih vojnih formacija to morao učiniti. Kao lider mudžahedinske zajednice bio je u kontaktu sa mudžahedinima „svetim ratnicima“ koji su se borili i sada se bore u Afganistanu, Čečeniji, Iraku, Libiji, Siriji. Apelantu je jedan od čelnih ljudi prilikom odlaska iz BiH dao veći novčani iznos kojim je trebalo da pokrene privatni biznis s ciljem da se pomognu mudžahedini koji se odluče da žive u BiH. Nadalje, apelant je bio radno angažiran u HO Islamic Relief, čiji je direktor bio E.A., koji je u SAD osuđen na dugogodišnju kaznu zatvora zbog terorizma. Apelant je tokom 1995. godine održavao kontakte sa Saudijcem A. Z., zvanim H.. koji je bio umiješan u terorističke napade, uključujući autobombu u Mostaru, a koji je ilegalno napustio BiH. Nadalje, nakon što je rasformirana mudžahedinska zajednica u Bočinji, apelant se zajedno sa nekolicinom stranih državljana angažirao na formiranju PP Al-Karamein, Bedr Bosna i dr. u kojim su inače bili zaposleni strani državljani koji su dobrovoljno sudjelovali u ratu. Apelant je otvorio više firmi u BiH, među kojim je „Koko Džada“, trgovački centar „Hamzi-beg“, „Takwa“ i sl., te finansirao izgradnju stambene zgrade u Sokolović-Koloniji, dva luksuzna stana upisao je na svoje ime, dok su pripadnici El-Mudžahida dobili nekoliko stanova u toj zgradi. Apelant je pokušao u Sokolović-Koloniji izgraditi zatvorenu zajednicu sličnu onoj u Bočinji. Apelant je 25. juna 2008. godine pokušao kupiti municiju, vjerovatno pištolj, u prodavnici oružja na Stupu, a kako nije imao dopuštenje, prodavac mu nije htio prodati. Apelant je bio čest gost na druženjima na kojim su se okupljali sljedbenici selefizma, pokušavajući ih motivirati riječima da će „braća uvijek misliti na njih i finansijski ih pomagati“, te „na bankovnim računima u Njemačkoj i drugim zemljama ima dovoljno novca za finansijsku pomoć“. Nadalje, tokom 2008. godine apelanta je posjetio H.M. E.A., koji je u to vrijeme živio u Danskoj, uručio mu novac prikupljen u inozemstvu, a ta se osoba inače sumnjiči za finansijsku potporu terorističkim organizacijama u svijetu. Apelant je jedan od osnivača Udruženja „Ensarije BiH“ čiji je cilj pružanje pomoći osobama koje su bile predmet rada Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana. Apelant je predsjednik tog udruženja, a A.A. predsjednik Upravnog odbora, koji je apelanta optužio za prisvajanje novca ovog udruženja. Apelant je ili je bio u vezi sa većim brojem osoba koje se sumnjiče za povezanost sa međunarodnim terorizmom.

14. Sud BiH je istakao da je na predočeno apelant, koji je u prvom redu tražio saslušanje određenih svjedoka (zvaničnici u BiH i druge osobe) na navode iz informacije, izjavio da svoju odbranu temelji na izvještaju UN o listi terorista na kojem se nalazi njegovo ime. Međutim, ta osoba iz izvještaja nije on, nego druga osoba, nakon čega su Amerikanci izmijenili izvještaj u odnosu na njegovo ime i „podnijeli“ izvinjenje. Nadalje, da je poznato da postoje dvije grupe: „dobri momci“ i „loši momci“, a da on pripada dobrim momcima. U BiH postoje četiri osobe koje sebe zovu Abu- Hamza, trojica pripadaju lošim momcima, a on pripada dobrim momcima, da nije tačno da ne poštuje ustavnopravni poredak BiH, jer je lično predao svoj sirijski pasoš, odnosno svaki put se odazivao na pozive nadležnih organa, zatim, da nisu tačni navodi o finansijskim malverzacijama, da je bio na javnim skupovima, ali da su svaki taj skup odobrili nadležni organi. Vezano za kupovinu municije, apelant je naveo da se radi o fotografiji trgovinske radnje municijom, a do te radnje je njegov poslovni prostor, da je u ovu radnju municije ulazio svaki dan, zato što je njegov advokat ulazio u tu radnju svaki dan, „moguće da u svrhu proslave vjenčanja moje kćeri da sam otišao u radnju da kupim municiju za plašljivac“. Vlasnik te radnje je bio primoran dati takvu izjavu pripadnicima OSA-e i SIPE, jer su se oni snabdijevali u toj radnji, a kada taj vlasnik radnje ne bi dao izjavu, ostao bi bez „kruha“. Apelant je istakao da nisu tačni navodi niti o posjedovanju nekretnina i da posjeduje novac, jer za navedeno nisu ponuđeni dokazi. Nadalje, da je zajedno sa drugim pomagao u akciji države BiH u pronalaženju osoba koje su bile na potjernici, odnosno doveli su ih na lokaciju koju su odredili nadležni organi i oni su onda proveli akciju napada na tu lokaciju i priveli te ljude. „Znate li šta znači ovo, to bi značilo da je jedan mudžahedin prodao drugog mudžahedina...“ Vezano za Udruženje „Ensarija“, apelant je naveo da je djelovanje ovog udruženja potpuno zakonito počev od registracije pa dalje. Sud BiH je istakao da je apelant predao određena pismena i dokaze, te da je primijetio da u svim ranijim postupcima produženja nadzora apelant nije prilagao ove dokaze. Apelant je 27. maja 2014. godine dostavio i dodatne dokaze, između ostalog, potvrdu Medžlisa Islamske zajednice Sarajevo, te izjavu imama džemata Sokolović-Kolonije.

15. Sud BiH je istakao da je ocijenio razloge iz presude od 14. maja 2014. godine, dokaze i činjenice sadržane u informaciji OSA-e sa oznakom „povjerljivo“, podatke iz informacije sa koje je skinuta oznaka tajnosti, koja je u cijelosti predočena apelantu, te apelantovo izjašnjenje nakon čega je zaključio da tužba nije osnovana. Naime, razlozi koji su predočeni ukazuju da nesumnjivo postoji osnov sumnje da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, tako da je izuzetno produženje nadzora nad apelantom radi izvršenja rješenja o protjerivanju i radi sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja adekvatna mjera čijim se ukidanjem ili određivanjem blaže mjere ne može postići svrha nadzora nad apelantom. Evropski sud je u predmetu istog apelanta zaključio da nema kršenja člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije nakon 1. februara 2011. godine, tako da niti u osporenim rješenjima nema povrede navedenog člana.

16. Sud BiH je naveo da je apelant paušalnim i uopćenim izjavama i dostavljanjem brojnih dokaza pokušao relativizirati ili osporiti navode iz informacije OSA-e. Osim toga, nisu postojale, niti postoje smetnje da se apelant vrati u Siriju, zato što njegova porodica u Siriji spada u utjecajne porodice, da su njeni članovi na visokim položajima u vlasti režima Bašara al-Asada, te da je njegov brat prije umirovljenja bio pukovnik sirijske vojske.

17. Sud BiH je naveo da je posebno ocijenio aktivnosti Ministarstva na iznalaženju treće zemlje koja bi prihvatila apelanta u postupku izvršenja rješenja o protjerivanju. Prema podacima iz spisa, utvrđeno je da je Služba postupala u skladu sa standardima koje je postavio Evropski sud i u skladu sa zakonima BiH, bez odugovlačenja postupka, da je ostvarena neposredna i tijesna saradnja sa Ministarstvom vanjskih poslova BiH, te da su do donošenja osporenog rješenja Ministarstva trideset dvije zemlje u svijetu odbile zahtjev BiH za prihvat apelanta, uključujući i sve arapske zemlje, navodeći kao razlog ličnost i okolnosti vezane za apelanta. Sud BiH je istakao da bi trebalo voditi računa o tome da, za razliku od vremena kada je donesena presuda Evropskog suda, a uzimajući u obzir ličnost i okolnosti vezane za apelanta s obzirom na aktuelno stanje u Siriji, sada ne postoje zakonske smetnje da se insistira na odluci države BiH prema kojoj treba zahtijevati od njegove matične države da ga primi, jer ne postoje zakonske smetnje za njegovu deportaciju u Siriju kao njegovu matičnu zemlju porijekla.

18. Odlučujući o zahtjevu za preispitivanje Presude broj S1 3 U 015442 14 U 2 od 5. juna 2014. godine, Sud BiH donio je Presudu broj S1 3 U 015442 14 Uvp 2 od 16. jula 2014. godine kojom je zahtjev odbio.

19. Sud BiH donio je Presudu broj S1 3 U 016296 14 od 11. juna 2014. godine kojom je tužbu uvažio, poništio rješenje Ministarstva od 2. juna 2014. godine i rješenje Službe od 27. maja 2014. godine i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je od stavljanja apelanta pod nadzor proteklo pet godina, da je evidentno iz saslušanja da su apelantu poznati svi podaci koji su mu mogli biti poznati, da se radi o podacima koji su objavljivani i u sredstvima javnog informiranja, da se protiv apelanta niti vodi, niti je pokrenut krivični postupak, tako da postoje teškoće u udaljenju apelanta iz zemlje zbog čega izvršenje mjere protjerivanja nije izgledno. Iz stanja spisa slijedi da ne postoje nova saznanja u odnosu na ranije dostavljena. Sud BiH je istakao, da bi Sud bio uvjeren u ispravnost zaključka nadležnih organa, on mora imati relevantne podatke, a samo „smatranje“ da apelant i u narednom periodu može biti nositelj aktivnosti koje predstavljaju potencijalnu prijetnju za nacionalnu sigurnost nije dovoljno. Sud BiH je naložio da se u ponovnom postupku razmotri mogućnost izricanja blaže mjere kojom se može postići svrha nadzora.

20. Rješavajući u ponovnom postupku, Rješenjem o izuzetnom produženju nadzora Službe od 20. juna 2014. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva od 23. juna 2014. godine, apelantu je produžen nadzor radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju i radi sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja, jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost Bosne i Hercegovine. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je apelant u informaciji OSA-e od 9. juna 2014. godine označen kao osoba koja predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, a pošto je apelant saslušan u upravnom sporu i pošto je upoznat sa sadržajem u informaciji, to u ponovnom postupku nije tražio novu sigurnosnu procjenu. Međutim, od nadležne sigurnosne agencije zatražena je procjena u pogledu određivanja blaže mjere, u skladu sa uputama iz presude, koja je dostavljena (informacija od 19. juna 2014. godine). Služba je istakla da je razmotrila postojanje bitno izmijenjenih okolnosti, dužinu trajanja mjere, lične i porodične okolnosti apelanta, kao i podatke sigurnosne agencije, te utvrdila da ne postoje uvjeti za izricanje blaže mjere.

21. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 016463 14 U od 27. juna 2014. godine odbijena je apelantova tužba protiv rješenja Ministarstva od 23. juna 2014. godine kojim je odbijena apelantova žalba na rješenje Službe od 20. juna 2014. godine, a Presudom Suda BiH broj S1 3 U 016463 14 Uvp od 16. jula 2014. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje navedene presude. Iz obrazloženja ovih presuda, između ostalog, slijedi da je Sud BiH u predmetu broj S1 3 U 016296 14 U (presuda kojom su ukinuta rješenja Ministarstva i Službe) saslušao apelanta u odnosu na navode iz informacije sa koje je skinuta oznaka tajnosti na koju se apelant u ranijem postupku već izjasnio, te da je Sud i u ovom postupku omogućio apelantu da se dodatno izjasni. Apelantu je mjera nadzora određena radi izvršenja rješenja o protjerivanju, jer je utvrđeno da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost. Nadležni organi su ispitivali mogućnost određivanja blaže mjere, te smatraju da date kvalifikacije ne dopuštaju mogućnost ukidanja nadzora i određivanja blaže mjere. Apelant se više od pet godina nalazi pod nadzorom zbog čega je potrebno detaljno razmotriti pitanje zakonitosti ovog lišavanja slobode. Međutim, nesporno je da je nadzor određen u smislu člana 99. stav 2. Zakona, jer su u vrijeme nadzora postojali osnovi sumnje da bi njegovo slobodno kretanje moglo predstavljati prijetnju za nacionalnu sigurnost. Pri tome treba posebno imati u vidu apelantove javno izrečene prijetnje protiv državnih vlasti, njegov status u mudžahedinskoj zajednici koji mu je omogućavao da izdaje „obavezujuće presude (fetve)“, njegova predavanja u džamiji u Sokolović-Koloniji u kojim je zagovarao vehabijsko-selefijsku verziju islama, njegov pokušaj da nezakonito pribavi municiju, kao i određene povjerljive dokaze. Uostalom, presudom Evropskog suda broj 3727/08 potvrđeno je da je stavljanje apelanta pod nadzor i u skladu sa domaćim zakonima i u skladu sa Evropskom konvencijom. Okolnosti da do sada nije pronađena treća zemlja koja je spremna da prihvati apelanta nisu definitivne i nepromjenjive, budući da se i dalje provode procedure za izvršenje odluke o protjerivanju, a i unutrašnje političke i sigurnosne prilike u zemljama koje su potencijalni primatelji apelanta se relativno brzo mijenjaju.

22. Nakon ovih presuda, a odlučujući o tužbama na rješenja Ministarstva kojim su odbijane apelantove žalbe na rješenja Službe o daljnjem izuzetnom produženju nadzora, Sud BiH donio je presude br. S1 3 U 017062 14 U od 10. septembra 2014. godine, S 1 3 U 017804 14 U od 10. decembra 2014. godine i S 13 U 018420 15 U od 4. marta 2015. godine kojim je tužbe odbio. U obrazloženju ovih presuda Sud BiH, između ostalog, naveo je da je saslušao apelanta na navode nove informacije OSA-e od 3. marta 2015. godine. Osim toga, Sud BiH je naveo da je ocijenio ispravnim stav upravnih organa koji su zaključili da se svrha nadzora ne može postići blažim mjerama.

23. Presudom Suda BiH broj S 1 3 U 017804 14 Uvp od 14. januara 2014. godine (greška u godini) odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Suda BiH broj S 1 3 U 017804 14 od 10. decembra 2014. godine, a Presudom Suda BiH broj S1 3 U 018420 15 Uvp od 25. marta 2015. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Suda BiH broj S 13 U 018420 15 od 4. marta 2015. godine. U obrazloženjima ovih presuda Sud BiH, između ostalog, naveo je da nadležni organi poduzimaju intenzivne aktivnosti u vezi sa pronalaskom treće zemlje, odnosno da su kontaktirali sa više od pedeset država, da je negativan odgovor dostavilo čak trideset devet zemalja, te da je tuženo Ministarstvo i u 2015. godini nastavilo, u saradnji sa drugim državnim organima, aktivnosti na iznalaženju treće zemlje. Sud BiH je istakao da treba uzeti u obzir da su razlozi odbijanja da se prihvati apelant ličnost i okolnosti koje se vežu za apelanta, tako da se on ne može pozivati na član 5. stav 1, odnosno član 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, jer apelant kao stranac koji nezakonito boravi na teritoriji BiH nije ponudio relevantne dokaze, niti je dokazao da bi njegovim povratkom, odnosno njegovim protjerivanjem u zemlju porijekla bili ugroženi njegov život ili sloboda zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi, niti je dokazao da će biti podvrgnut nehumanom i ponižavajućem tretmanu. U tom smislu Sud BiH je naveo da je apelant 3. aprila 2007. godine dobio pasoš u Ambasadi Sirije u Beogradu, da je tada u medijima izjavio da će „organizirati velike skupove podrške svim osobama koje su ostale bez državljanstva BiH“, te „da neće dobrovoljno napustiti BiH“, kao i činjenicu da njegova porodica spada u red utjecajnih porodica. Država ima pravo kontrolirati ulazak, boravak i protjerivanje stranaca, apelantovi navodi o njegovom puštanju na slobodu paušalni su i nisu ničim dokazani. Apelantov smještaj u Imigracioni centar ovisio je i ovisi o njegovim individualnim okolnostima, uključujući i stepen opasnosti po nacionalnu sigurnost BiH, koju je on predstavljao i koju još uvijek predstavlja, kao i mogućnostima deportacije u sigurnu zemlju s kojim ciljem se poduzimaju sve moguće mjere i aktivnosti, što je u skladu sa članom 5. stav 1.f) Evropske konvencije.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije a)1. Navodi iz apelacije i iz dopuna apelacije od 8. jula 2013. godine do 11. augusta 2014. godine

24. U apelaciji i dopunama apelacije od 8. jula 2013. godine do 11. augusta 2014. godine apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije zbog činjenice da je etiketa „prijetnja nacionalnoj sigurnosti BiH“ dovela do restriktivnog postupanja prema njemu u trajanju od više od četiri i pol godine, a da mu nikada nije dopušten niti minimum uvida u predmetnu dokumentaciju i mogućnost da se odbrani i ospori navode da je prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Navedeno predstavlja ponižavajući tretman, jer su mu sva prava koja može uživati limitirana. Vezano za povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije, apelant navodi da njegovo zadržavanje u Imigracijskom centru zbog toga što predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti nije zakonito. Apelant smatra da je član 99. stav 2. ZKBS, a naročito osnova pod a), koja glasi da je, „ako postoje osnove sumnje da bi nakon donošenja rješenja o protjerivanju slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH“, neustavna, jer je protivna Evropskoj konvenciji. Apelant navodi da je rješenje o protjerivanju doneseno 1. februara 2011. godine, a nadležni organi nisu poduzeli potrebne aktivnosti u vezi sa pronalaskom treće zemlje, budući da su kontaktirali jedino sa Egiptom i Saudijskom Arabijom, a i ti kontakti su konačno propali. Nadalje, apelant je naveo da mu je u postupku bilo onemogućeno upoznati se, osporavati i braniti se od tvrdnji da je prijetnja nacionalnoj sigurnosti, odnosno da mu ovi podaci nikad nisu predočeni u bilo kojem obliku. Apelant tvrdi da se ne može prihvatiti stav da mu je mjera nadzora produžena u svrhu izvršenja rješenja o protjerivanju, da se, ustvari, radi o „preventivnom pritvoru“, te ističe i da nadležna tijela nisu poduzimala radnje kako bi trajanje nadzora svela na najkraće moguće vrijeme. Također, apelant tvrdi i da je u postupku izostala ocjena može li se ista svrha ostvariti i izricanjem blaže mjere. Smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer nije imao niti jedan pravni lijek kojim bi mogao osporavati stav da je prijetnja za nacionalnu sigurnost, te pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant je naveo da Sud BiH donosi iste odluke, te posebno ističe da, iako je stav OSA-e da trenutno ne postoje saznanja o apelantovoj terorističkoj aktivnosti, njegove ranije aktivnosti su ocijenjene kao opasne po javni red i sigurnost BiH, što Sud BiH prihvata. Apelant ukazuje na javne istupe zvaničnika BiH u vezi sa apelantovim nadzorom, na neaktivnost nadležnih organa u pronalasku treće zemlje, na pogrešno citiranje odluka Evropskog suda i nerelevantnu praksu Evropskog suda. Apelant ukazuje i na povredu prava iz člana 13. Evropske konvencije. a)2. Navodi iz ostalih dopuna apelacije

25. U ostalim dopunama apelant ističe da je njegov pritvor „u svrhu protjerivanja“, koji traje već više od tri godine i šest mjeseci, nezakonit, jer je potpuno jasno da njegovo protjerivanje nije moguće, te da nadležni organi ne djeluju hitno, niti u dobroj vjeri. Stav Suda BiH koji smatra da objektivna nemogućnost protjerivanja kao takva nije dovoljna je proizvoljan. Sama činjenica da je apelant proglašen potencijalnom prijetnjom po nacionalnu sigurnost jedne zemlje dovoljan je razlog da bilo koja druga država odbije da ga svojevoljno prihvati i da je njegovo protjerivanje gotovo nemoguće. To objašnjava zašto do sada trideset devet država, uključujući sve najznačajnije arapske države, izričito odbijaju da prime apelanta ili uopće ne odgovaraju na apsurdan zahtjev nadležnih organa. Apelant navodi da niti njemu, niti njegovim pravnim zastupnicima nije prezentirano ništa iz nove zaprimljene informacije OSA-e i da nije tačno da mu je dopušten pristup toj informaciji, te da se o njoj mogao izjasniti. Apelant ističe da niti OSA, niti drugi nadležni organi u novoj informaciji ne raspolažu bilo kakvim novim dokazima koji bi ovog puta mogli utvrditi postojanje osnova sumnje da je apelant potencijalna prijetnja za nacionalnu sigurnost i opravdati njegov daljni pritvor u Imigracionom centru. U jednoj fazi postupaka Sud BiH je ukinuo rješenja Ministarstva i Službe, ističući da su potrebni novi dokazi za postojanje osnova sumnje, ili da se apelantu odrede blaže mjere. Međutim, nakon toga Sud BiH na osnovu informacije OSA-e određuje mjeru nadzora, tako da postupa suprotno Odluci Ustavnog suda broj AP 4064/13 i stavu koji je istakao Evropski sud, te stavu Komiteta za ljudska prava UN. Apelant ukazuje i na kršenje člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. U jednoj od dopuna apelacije apelant je istakao da je na saslušanju koje je održano 4. marta 2015. godine Sud BiH zaprimio dvije informacije od kojih je jednu bez oznake tajnosti predočio apelantu. Apelant je citirao šta navedena informacija sadrži, te istakao da informacije OSA-e ne ukazuju da je apelant prijetnja po nacionalnu sigurnost, a budući da se protiv njega ne vodi nikakva istraga, to dovoljno ukazuje da su navodi iz informacije krajnje paušalni. Ovakvim dugim lišavanjem slobode (više od šest godina i pet mjeseci

– apelant je ukazao na više presuda Evropskog suda, potencirajući dužinu lišavanja slobode) postalo je potpuno jasno da njegovo protjerivanje nije moguće, te da se više ne može pravdati član 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije i pravo iz člana 13. Evropske konvencije, zato što Sud BiH većim dijelom kopira svoje prethodne presude. Osim toga, apelant ukazuje i na povredu prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, između ostalog, zato što je osporenim odlukama toliko dugo razdvojen od porodice. Apelant navodi da iz najnovijih izvještaja slijedi da se situacija u Siriji nije poboljšala i da bi njegov povratak u Siriju predstavljao kršenje člana 3. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da je donošenjem spornih rješenja, odnosno osporenih presuda Suda BiH povrijeđeno i njegovo pravo iz člana II/3.e), j) i m) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant traži naknadu nematerijalne štete zbog nezakonitog lišavanja slobode.

26. Apelant je uz apelaciju dostavio osporene presude, a dopunama apelacije dostavio je ostale osporene presude Suda BiH, presude kojim su odbijane tužbe podnesene protiv rješenja Ministarstva kojim su odbijane žalbe na rješenja Službe, presude koje su donesene u njegovu korist, rješenja Ministarstva i Službe, te drugu dokumentaciju.

b) Odgovor na apelaciju

27. U odgovoru od 7. oktobra 2014. godine i 22. aprila 2015. godine Sud BiH je istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženju iz presude od 23. aprila 2013. godine, koja je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, zbog čega su apelantovi navodi neosnovani. Sud BiH je istakao da nisu povrijeđena apelantova prava, odnosno da stavljanje apelanta pod nadzor nije posljedica proizvoljnog postupanja, nego da se radi o postupku koji je proveden u skladu sa Zakonom. Apelant je na poseban upit Suda odgovorio da se izjašnjavao na sadržaj informacije sa koje je skinuta oznaka tajnosti, te da je data mogućnost apelantu da se dodatno izjasni. Nadalje, nadležni organi postupaju u dobroj vjeri, trideset devet država odbilo je zahtjev za prihvat apelanta, nadležni organi prikupljaju podatke koje dostavljaju nadležnim tijelima koji nesumnjivo govore da postoje osnovi sumnje, koji bi zadovoljili ne samo „objektivnog posmatrača“, da bi apelantovo slobodno kretanje moglo ugroziti javni poredak BiH, sigurnost BiH ili međunarodne odnose. Postojanje relevantnih podataka nisu ocijenili isključivo nadležni organi nego i Sud na koji način se procjena nije svodila samo na puku formalnost.

28. U odgovoru od 13. oktobra 2014. godine i 24. aprila 2015. godine Ministarstvo je istaklo da apelant neutemljeno ukazuje na neaktivnost nadležnih organa u pronalasku treće zemlje, jer dokazi iz spisa ukazuju na suprotno. Osim toga, Ustavni sud je u predmetu broj AP 3307/08 ispitivao jesu li povrijeđena apelantova prava u postupku stavljanja pod nadzor. Ustavni sud je odbacio apelantovu apelaciju. Ministarstvo je dalje ukazalo da je apelantu mjera iznimnog nadzora izrečena u skladu sa Zakonom, tj. članom 99. stav 2. tač. a) i b) Zakona, te u postupku propisanom zakonom, kao i da apelantu nije bilo uskraćeno sudsko preispitivanje i rješenja o stavljanju pod nadzor i rješenja o produženju nadzora. Ministarstvo je zaključilo da nisu povrijeđena apelantova prava, te predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

29. U odgovoru od 8. oktobra 2014. godine i 27. aprila 2015. godine Služba je istakla da je prije donošenja osporenih rješenja iznova utvrđivala postojanje bitno izmijenjenih okolnosti, kao i da su poduzimane sve aktivnosti kako bi se trajanje mjere svelo na najkraće moguće vrijeme. Osim toga, razmatrana je i mogućnost izricanja blaže mjere, ali imajući u vidu težinu procjene, utvrđene sigurnosne razloge, kao i posljedice koje bi eventualno mogle nastupiti nije bilo osnova za izricanje blaže mjere. Navodi u vezi sa neaktivnošću ove službe nisu utemeljeni, jer su sve poduzete radnje navedene u rješenjima. Služba je navela da je u ponovnom postupku provela i ocijenila sve dokaze, te utvrdila da ne postoje uvjeti za izricanje blaže mjere. Osim toga, 23. maja 2014. godine apelantu je predočena informacija sa koje je skinuta oznaka „tajno“ i na koju se apelant očitovao. Također, Služba je istakla da ona ne može utjecati na hitnost, jer se postupak iznalaženja sigurne zemlje provodi putem Ministarstva inozemnih poslova, što utječe na dužinu postupka. Služba je istakla da apelantovi navodi nisu utemeljeni.

V. Relevantni propisi

30. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ br. 36/08 i 87/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 99.

(Određivanje stavljanja pod nadzor) (1) Strancu se do napuštanja BiH može odrediti stavljanje pod nadzor ograničenjem kretanja na određeno područje ili mjesto uz obavezu javljanja organizacionoj jedinici Službe ili policiji:

(...)

e) ako postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH;

(2) Strancu će se odrediti stavljanje pod nadzor smještanjem u imigracioni centar:

a) ako postoje osnovi sumnje da bi nakon donošenja rješenja o protjerivanju slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH;

b) radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja, ako postoje osnovi sumnje da će stranac pobjeći ili na drugi način onemogućiti izvršenje odluka;

(...)

Član 102.

(Izvršenje rješenja o stavljanju pod nadzor i produženje nadzora) (...)

(2) Stranac ostaje pod nadzorom do trenutka prisilnog udaljenja iz zemlje ili toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnova za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene, ali najduže do roka određenog rješenjem o stavljanju pod nadzor, odnosno rješenjem o produženju nadzora.

(...)

(4) Po proteku roka od 90 dana iz člana 100. (Rješenje o stavljanju stranca pod nadzor) stav (3) ovog zakona, stranac se može zadržati pod nadzorom na osnovu rješenja o produženju nadzora koje donosi Služba. Nadzor se može produžavati svaki put najviše za 90 dana, ukoliko postoje uvjeti za određivanje stavljanja pod nadzor iz člana 99. (Određivanje stavljanja pod nadzor) ovog zakona, tako da ukupno trajanje nadzora stranca ne može trajati duže od 180 dana. Rješenje o produženju nadzora može se donijeti najkasnije 15 dana prije proteka roka prethodno određenog nadzora. (5) Iznimno, u slučaju da stranac onemogućava svoje udaljenje iz zemlje ili stranca nije iz drugih razloga moguće udaljiti iz zemlje u roku od 180 dana, ukupno trajanje nadzora u Imigracionom centru može se produžiti i na razdoblje duže od 180 dana. Rješenje o izuzetnom produženju nadzora donosi Služba.

(6) Ukupno trajanje nadzora u Imigracionom centru ne može biti duže od 18 mjeseci u kontinuitetu, osim u slučajevima kada se radi o strancu za kojeg je utvrđeno da predstavlja prijetnju po sigurnost Bosne i Hercegovine, kada trajanje nadzora može biti duže.

(...)

(8) Ukoliko stranca nije moguće udaljiti iz BiH u roku iz stava (6) ovog člana, strancu se može odrediti blaža mjera nadzora.

(...)

VI. Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. Ustavni sud uočava da su osporene presude apelantu uručene u periodu od 26. aprila 2013. godine do 27. marta 2015. godine, a apelacija i dopune apelacije su podnesene u periodu od 21. juna 2013. godine do 22. aprila 2015. godine. Proizlazi da su apelacija, kao i dopune apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija, odnosno dopune apelacije u ovom dijelu ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. 3. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

35. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.b), d), f), e), j) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 3, 5, 8. i 13. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu i sigurnost

36. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

37. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

f) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.

(...)

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

38. Član 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i ličnu sigurnost. Niko ne može biti samovoljno uhapšen ili pritvoren. Niko se ne može lišiti slobode osim iz razloga i u skladu sa postupkom u zakonu predviđenim.

2. Svako ko je uhapšen biće u trenutku hapšenja obaviješten o razlozima hapšenja i u najkraćem roku će mu se saopćiti bilo kakva optužba protiv njega.

(...)

4. Ko god je hapšenjem ili pritvaranjem lišen slobode ima pravo da uloži žalbu kod suda u cilju da sud bez odlaganja odluči o zakonitosti lišenja slobode i naredi njegovo oslobođenje ako je pritvor nezakonit.

39. Ustavni sud ukazuje da su predmet osporavanja apelacijom odluke kojim je apelantu iznimno produžena mjera nadzora u Imigracijskom centru radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju i radi sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja, budući da je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost.

40. Apelant ističe da mu je pravo na slobodu i sigurnost povrijeđeno, jer mu je osporenim odlukama mjera iznimnog produženja nadzora izrečena zbog toga što predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost, a nije mu omogućeno da se upozna sa informacijom OSA-e na kojoj je ovaj zaključak utemeljen.

41. Apelant ističe da je više od šest godina i pet mjeseci lišen slobode, odnosno da je postalo potpuno jasno da njegovo protjerivanje nije moguće, te da se više ne može pravdati član 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije. Ukazuje da mu je predočena informacija OSA-e, ali pošto se protiv njega ne vodi nikakva istraga, to dovoljno ukazuje da su navodi iz informacije krajnje paušalni.

42. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je Evropski sud, odlučujući u predmetu istog apelanta, aplikacija broj 3727/08, ukazao da je mjera nadzora u Imigracijskom centru, nakon što su donesena rješenja o protjerivanju (1. februara 2011. godine) zadovoljila standarde iz člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, pa u odnosu na ovo razdoblje nije utvrđena povreda navedenog prava (presuda Evropskog suda donesena je 7. februara 2012. godine). Iz citirane presude slijedi: „Što se tiče kasnijeg razdoblja, sud konstatira da je rješenje o protjerivanju doneseno 1. februara 2011. godine. Domaće vlasti su žalbu protiv tog rješenja rješavale u roku od mjesec dana. Sud ne smatra da je to razdoblje bilo pretjerano dugo. Iako je aplikant ostao u pritvoru do danas (7. februara 2012. godine), razdoblje od 15. marta 2011. mora se posmatrati zasebno pošto Vlada nije protjerala aplikanta u skladu sa zahtjevom koji je sud izdao prema Pravilu 39. Poslovnika Suda (vidjeti, Chahal, gore citirano, tačka 114). Sud u vezi s tim ponavlja da su države ugovornice, prema članu

34. Konvencije, obavezne poštivati privremene mjere naložene prema Pravilu 39. (vidjeti, Mamatkulov i Askarov protiv Turske [GC], br. 46827/99 i 46951/99, tač. 99-129, ECHR 2005 I). Zbog toga, provođenje privremene mjere, nakon što je sud ukazao državi ugovornici da bi bilo poželjno da ne vrati pojedinca u određenu zemlju, sama po sebi nema nikakvog utjecaja na pitanje je li lišavanje slobode kojem taj pojedinac može biti izložen u skladu sa članom 5. stav 1. (vidjeti, Gebremedhin [Gaberamadhien] protiv Francuske broj 25389/05, stav 74, ECHR 2007-II). Drugim riječima, domaće vlasti moraju djelovati uz strogo poštivanje domaćeg zakona (ibid., tačka 75). Budući da su domaće vlasti utvrdile da aplikant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, njegovo pritvaranje je bilo dozvoljeno i, zapravo, obavezno na osnovu člana 99(2)(b) Zakona o kretanju i boravku stranaca iz 2008. .... Dalje, aplikantov pritvor redovno je produžavan svakog mjeseca kao što to predviđa domaći zakon.“

43. Ustavni sud, također, podsjeća da je Odlukom o dopustivnosti broj AP 222/13 (Odluka o dopustivosti broj AP 222/13 od 28. februara 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), odlučujući o apelaciji istog apelanta protiv presude Suda BiH od 10. decembra 2012. godine kojom je odbijena tužba protiv rješenja Ministarstva kojim je odbijena žalba na rješenje Službe kojim je apelantu iznimno produžen nadzor radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, odbacio apelantovu apelaciju kao očito (prima facie) neutemljenu.

44. U konkretnom slučaju predmet osporavanja pred Ustavnim sudom su presude Suda BiH donesene u razdoblju od 14. marta 2013. godine do 25. marta 2015. godine.

45. Prema stavovima Evropskog suda, lišavanje slobode, u smislu člana 5. stav 1. tačka

f) Evropske konvencije, dopušteno je ukoliko je poduzeto u vezi sa postupkom protjerivanja koji mora biti vođen sa potrebnom marljivošću, te ukoliko je „zakonito“. Tamo gdje se postavi pitanje “zakonitosti” pritvora, uključujući pitanje je li vođen „postupak propisan zakonom“, Konvencija se u biti poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, poštivanje nacionalnog prava nije dovoljno: svako lišavanje slobode treba, pored toga, biti u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od proizvoljnog postupanja – a pojam “proizvoljnosti” u članu 5. stav 1. proširuje se i mimo nedostatka poštivanja nacionalnog prava, tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava, ali je i dalje proizvoljno i u suprotnosti sa Konvencijom (vidjeti, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC] br. 13229/03, tačka 67, ECHR 2008). Najzad, Evropski sud je prihvatio (vidi, Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 15. novembra 1996, st. 130-131) da korištenje povjerljivih materijala može biti neizbježno kad je u pitanju nacionalna sigurnost, ali je smatrao da ovo ne znači da izvršne vlasti mogu biti oslobođene efektivne kontrole domaćih sudova kad god oni odluče tvrditi da su uključena pitanja nacionalne sigurnosti i terorizma.

a)U odnosu na osporene presude koje su donesene u periodu od 14. marta 2013. godine do 6. januara 2014. godine

46. U odnosu na osporene presude koje su donesene u periodu od 14. marta 2013.

godine do 6. januara 2014. godine, Ustavni sud primjećuje sljedeće. Nesporno je da su apelantu mjere o izuzetnom produženju nadzora, jer je utvrđeno da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH, izricane u smislu Zakona, koji je dosljedno poštivan. Osim toga, apelantu nije bila uskraćena mogućnost sudskog preispitivanja ovih odluka. Međutim, činjenica da je apelant prijetnja za nacionalnu sigurnost ocijenjena je na osnovu informacije OSA-e. Apelant je osporavao da on nije upoznat sa onim što mu se stavlja na teret, a Sud BiH je ocijenio ove navode neosnovanim, ukazujući na odredbe zakona kojim je pravdao stav da se ne mogu razgledati niti prepisivati spisi koji se vode kao „povjerljivi“ ukoliko se to protivi javnom interesu.

47. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4064/13 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4064/13 od 25. juna 2014. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 63/14 od 12. augusta 2014. godine ) utvrdio povredu prava iz člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije kada mjera iznimnog produženja nadzora ne zadovoljava standard zakonitosti s obzirom na to da je, i nakon donošenja rješenja o protjerivanju, apelant lišen slobode zbog toga što je predstavljao prijetnju za nacionalnu sigurnost na osnovu informacije OSA-e s kojom nije bio upoznat ni u naznakama, te koju je Sud BiH propustio ocijeniti na adekvatan način i izjasniti se o njenoj utemeljenosti.

48. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi niti jedan razlog da odstupi od navedenog stava u citiranoj Odluci broj AP 4064/13 u odnosu na osporene presude koje su donesene u periodu od 14. marta 2013. godine do 6. januara 2014. godine, budući da apelant nije bio upoznat sa sadržajem informacije OSA-e na osnovu koje je označen kao osoba koja predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, niti je Sud BiH ocijenio navedenu informaciju na adekvatan način i izjasnio se o njenoj utemeljenosti. Ustavni sud zaključuje da u odnosu na ove presude postoji povreda prava iz člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije.

b)U odnosu na ostale osporene presude

49. Apelant ističe da je više od šest godina i pet mjeseci lišen slobode, odnosno da je postalo potpuno jasno da njegovo protjerivanje nije moguće, te da se više ne može pravdati član 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije. Ukazuje da mu je predočena informacija OSA-e, ali pošto se protiv njega ne vodi nikakva istraga, to dovoljno ukazuje da su navodi iz informacije krajnje paušalni.

50. Ustavni sud podsjeća na stav iz predmeta Evropskog suda Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi, Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj 22414/93, presuda od 15. novembra 1996. godine): „Nema sumnje da je lišavanje slobode G. Chahala bilo zakonito po domaćem pravu i da je bilo u skladu sa 'zakonom propisanim postupkom' (vidi st. 43. i 64. gore). Međutim, u pogledu ekstremno dugog perioda lišavanja slobode G. Chahala, potrebno je razmotriti da li postoje dovoljne garancije protiv proizvoljnosti.... Sud nadalje zapaža da, pošto su ministri unutrašnjih poslova tvrdili da je bilo uključeno pitanje nacionalne sigurnosti, domaći sudovi nisu bili u poziciji efikasno da kontroliraju da li je odluka o držanju Chahala u pritvoru bila opravdana s obzirom na to da im nisu bili na raspolaganju (vidi stav 43. gore) svi materijali na osnovu kojih su odluke donesene. Međutim, u kontekstu člana 5. stav 1. Konvencije, postupak pred savjetodavnim vijećem (vidi st. 29-32. i 60. gore) daje važnu garanciju protiv proizvoljnosti. To vijeće, koje je uključivalo iskusne sudije (vidi stav 29. gore), bilo je u mogućnosti da potpuno razmotri dokaze koji se odnose na opasnost za nacionalnu sigurnost koju predstavlja podnosilac predstavke. Premda izvještaj nikad nije bio objavljen, Vlada je na raspravi pred Sudom navela da se vijeće složilo sa Ministarstvom unutrašnjih poslova da se g. Chalal treba deportirati na osnovu zaštite nacionalne sigurnosti. Sud smatra da je taj postupak dao adekvatnu garanciju da su barem prima facie osnovi postojali za vjerovanje da, ukoliko g. Chahal bude na slobodi, to bi predstavljalo opasnost za nacionalnu sigurnost i, stoga, izvršna vlast nije djelovala proizvoljno kad je naredila produženje lišavanja slobode. U zaključku Sud podsjeća da dužina vremena pritvora g. Chahala bez sumnje mora dati razlog za ozbiljnu zabrinutost. Međutim, imajući u vidu posebne okolnosti predmeta i činjenicu da su domaće vlasti djelovale s dužnom hitnošću kroz cijeli postupak deportacije i da je bilo dovoljno garancija protiv proizvoljnog lišavanja slobode, njegovo lišavanje slobode je bilo u skladu sa zahtjevima člana 5. stav 1. Evropske konvencije.“

51. Nadalje, Evropski sud je konstatirao u predmetu A. i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi, A. i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], broj 3455/05, st. 162-63, od 19. februara 2009): „Tačno je i da aplikanti koji su bili pritvoreni duže vrijeme, ipak, nisu bili pritvoreni tako dugo kao aplikant u predmetu Chahal (gore citiran) u kojem Sud nije utvrdio kršenje člana 5. stav 1. uprkos njegovom pritvoru od preko šest godina. Međutim, u predmetu Chahal tokom cijelog perioda pritvora vodio se, aktivno i revnosno, postupak pred domaćim vlastima i Sudom da bi se odlučilo da li bi bilo zakonito i u skladu sa članom 3. Konvencije deportovati aplikanta u Indiju.“

52. Ustavni sud podsjeća na predmet Evropskog suda Amie i ostali protiv Bugarske (vidi, Amie i ostali protiv Bugarske, broj 58149/08, presuda od 12. februara 2013. godine) iz kojeg slijedi: „Sud ističe da je prvi podnositelj predstavke bio u pritvoru za vrijeme provođenja naloga o njegovom protjerivanju u ukupnom periodu od jedne godine, osam mjeseci i dvadeset četiri sata: dva mjeseca i dvadeset dva dana u 2006. godini i jednu godinu, šest mjeseci i dva dana u 2008-10. godini (vidi, st. 13, 16, 22. i 30. gore). Proizlazi da su jedini koraci koje su poduzele vlasti za vrijeme tog perioda bila četiri dopisa upućena libanskoj ambasadi u Sofiji u kojima je zatraženo da se izda putna isprava podnositelju predstavke (vidi stav 31. gore). Istina je da bugarske vlasti nisu mogle iznuditi izdavanje takvog dokumenta. Međutim, ne postoji naznaka da su se bavile tim pitanjem energično ili da su se trudile da pregovaraju s libanskim vlastima kako bi ubrzale njeno izdavanje (vidi, Raza, citirana gore, stav 73, Tabesch protiv Grčke, broj 24340/08, stav 66, od 27. jula 2010. godine). Osim toga, Vlada nije predočila dokaze o uloženim naporima kako bi neka treća zemlja bila spremna da prihvati podnositelja predstavke. Premda je očigledno da su vlasti od njega tražile da konkretizira tu zemlju, ne postoji naznaka da su one poduzele bilo kakve korake kako bi same razmotrile tu opciju (vidi stav 31. gore). Sud je svjestan da, kao što je istakao visoki komesar za ljudska prava Ujedinjenih naroda (vidi, tačka 6. naznake citirane u stavu 61. gore), provođenje mjera protjerivanja protiv izbjeglica - Sud bio dodao, naročito osoba bez državljanstva - može imati posebne poteškoće, te se čak može pokazati nemogućim, jer nema zemlje koja bi bila na raspolaganju u koju bi oni mogli biti poslani. Međutim, ako su vlasti - kao što zasigurno moraju biti u ovom predmetu – svjesne tih poteškoća, one bi trebale razmotriti da li udaljavanje ima realne izglede, te, prema tome, da li je pritvor s ciljem udaljavanja od početka, ili da li je i dalje opravdan (vidi, mutatis mutandis, Ali protiv Švajcarske, broj 24881/94, izvještaj Komisije od 26. februara 1997. godine, neobjavljena, stav 41, i A. i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, citirana gore, stav 167). Prema tome, član 5. stav 1. Konvencije je prekršen.“

53. U predmetu Kim protiv Rusije (vidi, Evropski sud, Kim protiv Rusije, broj 44260/13, presuda od 17. jula 2014. godine), koji se odnosi na pritvor osoba bez državljanstva, za koje su vlasti prvobitno smatrale da su državljani Uzbekistana, radi njihovog protjerivanja, Evropski sud je utvrdio posebno da podnositelj predstavke nije imao na raspolaganju postupak za osporavanje lišavanja slobode i da je ostao u pritvoru iako nije postojao realan izgled za osiguranje njegovog protjerivanja, vlasti nisu pokazale zahtijevanu marljivost s obzirom na situaciju.

54. Ustavni sud primjećuje da član 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije ne govori o vremenskom trajanju lišavanja slobode, ali je nedvosmisleno da postupci deportacije moraju biti izvedeni hitno. Iz navedene prakse Evropskog suda slijedi da za ocjenu da li je prekršeno pravo iz člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije nije presudna dužina trajanja lišavanja slobode. Naime, u predmetu Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva (državljanin Indije) tokom cijelog perioda pritvora (nije utvrđeno kršenje člana 5. stav 1. iako je lišavanje slobode trajalo više od šest godina) vodio se, aktivno i revnosno, postupak pred domaćim vlastima i Sudom da bi se odlučilo da li bi bilo zakonito i u skladu sa članom 3. Konvencije deportirati aplikanta u Indiju. U predmetu Amie i ostali protiv Bugarske (utvrđeno kršenje člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije - lišavanje slobode trajalo jednu godinu, osam mjeseci i dvadeset četiri sata) Evropski sud je posebno ukazao da provođenje mjera protjerivanja protiv izbjeglica, naročito osoba bez državljanstva – može imati posebne poteškoće, te se čak može pokazati nemogućim, jer nema zemlje koja bi bila na raspolaganju u koju bi oni mogli biti poslani, zbog čega vlasti moraju pokazati zahtijevanu marljivost s obzirom na situaciju. Dakle, ocjenjuju se posebne okolnosti, ponašanje nadležnih organa koji vode aktivnosti u svrhu deportacije, odnosno ispituje se postoje li dokazi o arbitrarnosti. U smislu navedenog, Ustavni sud će analizirati da li je i dalje povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije u odnosu na ostale osporene presude.

55. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da su apelantu mjere o izuzetnom produženju nadzora, jer je utvrđeno da predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH, izricane u smislu Zakona, koji je dosljedno poštivan. Osim toga, apelantu nije bila uskraćena mogućnost sudskog preispitivanja ovih odluka. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Sud BiH, odlučujući o zahtjevu za preispitivanje presude Suda BiH od 10. marta 2014. godine, zahtjev uvažio i ukinuo navedenu presudu, zato što su sud i upravni organi bili dužni omogućiti apelantu da se upozna sa razlozima stavljanja pod nadzor, radnjama, okolnostima, činjenicama na osnovu kojih je OSA zaključila da apelant predstavlja prijetnju za javni poredak. U ponovnom postupku Sud BiH je ocijenio dokaze i činjenice sadržane u informaciji OSA-e sa oznakom povjerljivo, podatke iz informacije sa koje je skinuta oznaka tajnosti, koja je u cijelosti predočena apelantu, te apelantovo izjašnjenje nakon čega je zaključio da tužba nije osnovana. Osim toga, Sud BiH je donio presudu 11. juna 2014. godine kojom je tužbu uvažio, poništio rješenje Ministarstva i rješenje Službe, zato što je od stavljanja apelanta pod nadzor proteklo pet godina, a da se protiv apelanta niti vodi, niti je pokrenut krivični postupak, te da postoje teškoće u udaljenju apelanta iz zemlje zbog čega izvršenje mjere protjerivanja nije izgledno. U ponovnom postupku od nadležne sigurnosne agencije zatražena je procjena u pogledu određivanja blaže mjere. Međutim, Služba je, nakon razmatranja postojanje bitno izmijenjenih okolnosti, dužinu trajanja mjere, lične i porodične okolnosti apelanta, kao i podatke sigurnosne agencije, utvrdila da ne postoje uvjeti za izricanje blaže mjere. Nadalje, iz osporenih presuda slijedi da nadležni organi poduzimaju intenzivne aktivnosti u vezi sa pronalaskom treće zemlje, odnosno da su kontaktirali saviše od pedeset država, da je negativan odgovor dostavilo trideset devet zemalja, te da je tuženo Ministarstvo i u 2015. godini nastavilo, u saradnji sa drugim državnim organima, aktivnosti na iznalaženju treće zemlje. Ustavni sud, također, primjećuje da iz osporenih presuda slijedi da Sud BiH omogućava apelantu da se izjasni na dostavljanje novih informacija, koju mogućnost apelant koristi, te da se pribavljaju mišljenja nadležnih službi radi utvrđivanja mogućnosti izricanja blažih mjera apelantu.

56. Imajući u vidu predočeno Ustavnom sudu, Ustavni sud smatra da su provedeni postupci dali adekvatnu garanciju u ocjeni da su barem prima facie osnovi postojali za vjerovanje da, ukoliko apelant bude na slobodi, to bi predstavljalo opasnost za nacionalnu sigurnost. Osim toga, iz navedenog nesporno proizlazi da je u postupcima poštivan Zakon, da su iznova i u kratkim rokovima vođeni postupci, te da su konstantno i intenzivno provođene aktivnosti na pronalasku treće zemlje (u posljednjoj pobijanoj presudi navedeno da je kontaktirano sa više od pedeset država), da je saslušavan apelant, te da je ispitivana mogućnost izricanja blažih mjera apelantu. Iz navedenog slijedi da u postupcima nije bilo proizvoljnosti, a da su nadležni organi koji vode aktivnosti u svrhu deportacije postupali aktivno i revnosno.

57. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je apelant državljanin Sirije, dakle, da nije osoba bez državljanstva, da je apelantu oduzeto državljanstvo BiH, jer je utvrđeno da je državljanstvo stekao prevarom, davanjem lažnih informacija i prikrivanjem relevantnih činjenica, da je apelant stavljen pod nadzor i smješten u Imigracioni centar, zato što predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, te da je apelantu izrečena mjera protjerivanja iz BiH. S druge strane, Evropski sud u citiranoj presudi broj 3727/08 istakao je, imajući u vidu situaciju u pogledu ljudskih prava u Siriji, te činjenicu da se situacija u Siriji pogoršala od početka političkih protesta i građanskih nemira u martu 2011. godine, da postoji stvarni rizik da bi aplikant, ako bi bio protjeran u Siriju, bio izložen nehumanom postupanju, te da bi njegovo protjerivanje u Siriju dovelo do kršenja člana 3. u sadašnjim okolnostima. Iz osporenih presuda slijedi da je trideset devet država odbilo zahtjev BiH za prihvat apelanta. Ustavni sud nalazi da sve navedeno ukazuje na postojanje posebnih okolnosti u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, zatim, činjenicu da su nadležni organi pokazali zahtijevanu marljivost s obzirom na situaciju, činjenicu da apelant nije izbjeglica, niti je osoba bez državljanstva, niti je Ustavni sud uočio neku analognu objektivnu činjenicu koja bi mogla ukazivati na poteškoće takve vrste zbog kojih protjerivanje nije moguće, te činjenicu da je data adekvatna garancija u ocjeni da su barem prima facie osnovi postojali za vjerovanje da, ukoliko apelant bude na slobodi, to bi predstavljalo opasnost za nacionalnu sigurnost, iako podvlači da je dužina lišavanja slobode više nego prekomjerna, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije u odnosu na ostale presude.

Ostali navodi u odnosu na presude donesene u periodu od 14. marta 2013. godine do 6. januara 2014. godine

58. Apelant je u apelaciji i u dopunama apelacije od 8. jula 2013. godine do 11. augusta 2014. godine istakao da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo iz člana

13. Evropske konvencije. S obzirom na to da se apelantove tvrdnje o povredi ovih prava, u suštini, svode na navode da su osporene odluke nezakonite, a da je u ovoj odluci već utvrđeno da su u okolnostima konkretnog slučaja osporene odluke nezakonite i da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje identične navode i u odnosu na pobrojana prava u odnosu na presude koje su donesene u periodu od 14. marta 2013. godine do 6. januara 2014. godine.

Ostali navodi u odnosu na ostale osporene presude

59. U odnosu na ostale osporene presude apelant je u ostalim dopunama apelacije ukazao na povredu prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, iz člana 13. Evropske konvencije, te iz člana II/3.e), j) i m) Ustava Bosne i Hercegovine.

60. U odnosu na povredu prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispoštovana i neophodna apelantova proceduralna prava, te podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, a u povodu isticanja istih ili sličnih navoda u kontekstu člana 5. Evropske konvencije, smatrao da su „ispoštovana i neophodna apelantova proceduralna prava, uključujući i habeas corpus postupak iz stava 5. Evropske konvencije, jer je rješenje o stavljanju pod nadzor bilo predmet sudskog preispitivanja“ (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 1470/09 od 24. juna 2009. godine, AP 2306/09 od 17. septembra 2009. godine, AP 1499/09 od 24. juna 2009. godine). Ovakvom zaključku u svim slučajevima je prethodila ocjena da se radilo o zakonitom lišavanju slobode na način i u postupku propisanim zakonom, a u smislu člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da ni u okolnostima konkretnog slučaja ne postoje razlozi da odstupi od ranije usvojenog stava da je udovoljeno proceduralnim garancijama u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, odnosno Ustavni sud ocjenjuje ove apelantove navode neosnovanim.

61. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je pobijanim odlukama o izuzetnom produženju nadzora izvršeno miješanje javne vlasti u apelantovo pravo na privatni i porodični život. Ustavni sud je prethodno zaključio da je apelantu izuzetno produžen nadzor na način i u postupku propisanom zakonom i od nadležnog tijela u zakonom propisanom trajanju, te bez elemenata proizvoljnosti. Također, Ustavni sud smatra da pobijane odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu u svrhu poštivanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitoga cilja koji se tiče zaštite javnog reda i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane, i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na privatni i porodični život. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

62. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je član 5. stav 4. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi odluku Doma za ljudska prava BiH broj CH/97/45, odluka o prihvatljivosti i meritumu, Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 18. februara 1998. godine, tačka 62), pa budući da je u prethodnim tačkama ove odluke već zaključio da je apelant imao i da je koristio mogućnost izjavljivanja žalbe, odnosno podnošenja tužbe u upravnom sporu, protiv rješenja Službe o izuzetnom produženju nadzora, o kojoj tužbi je odlučivao nadležni sud, koji je u skladu sa relevantnim odredbama domaćeg zakonodavstva razmotrio zakonitost lišavanja slobode apelanta, odnosno o izuzetnom produženju nadzora, Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije neosnovan.

63. Apelant ukazuje i na povredu prava iz člana II/3.e), j) i m) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud primjećuje da apelant ove navode ničim nije obrazložio. Zbog navedenog, Ustavni sud neće razmatrati povredu ovih prava.

64. Ustavni sud smatra neophodnim naglasiti da, iako je utvrdio povredu prava iz člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije u odnosu na presude donesene u periodu od 14. marta 2013. godine do 6. januara 2014. godine, a budući da u odnosu na ostale presude koje su kasnije donesene u kojim Ustavni sud nije utvrdio kršenje ovog prava, Ustavni sud nalazi da je, izuzetno u okolnostima konkretnog slučaja, dovoljno utvrditi kršenje ljudskih prava u tim presudama, te da nema potrebe da predmet u ovom dijelu vraća na ponovno odlučivanje (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3153/09 od 15. maja 2012. godine, stav 53, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

VIII. Zaključak

65. U odnosu na osporene presude donesene u periodu od 14. marta 2013. godine do 6. januara 2014. godine, Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja mjera iznimnog produženja nadzora ne zadovoljava standard zakonitosti s obzirom na to da je, i nakon donošenja rješenja o protjerivanju, apelant lišen slobode zbog toga što je predstavljao prijetnju za nacionalnu sigurnost na osnovu informacije OSA-e s kojom nije bio upoznat ni u minimalnom obliku, te koju je Sud BiH propustio ocijeniti na adekvatan način i izjasniti se o njenoj utemeljenosti.

66. Međutim, u odnosu na ostale osporene presude ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije kada su nadležni organi pokazali zahtijevanu marljivost s obzirom na situaciju, kada apelant nije izbjeglica, niti je osoba bez državljanstva, niti je Ustavni sud uočio neku analognu objektivnu činjenicu koja bi mogla ukazivati na poteškoće takve vrste zbog kojih protjerivanje nije moguće, te kada je data adekvatna garancija u ocjeni da su barem prima facie osnovi postojali za vjerovanje da, ukoliko apelant bude na slobodi, to bi predstavljalo opasnost za nacionalnu sigurnost. Također, nisu povrijeđena apelantova prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i iz člana 13. Evropske konvencije.

67. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2742/13 (A. H. I.) | Sudska praksa | Aktio