Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4591/12 (MM COMPANY d.o.o.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pasivna legitimacija
- Sloboda izražavanja
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Nematerijalna šteta
- Kleveta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 8
- Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda · čl. 1
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4591/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4591/12, rješavajući apelaciju MM COMPANY d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija MM COMPANY d.o.o Sarajevo, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047494 11 Gž od 31. oktobra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047494 08 P od 1. aprila 2011.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. MM COMPANY d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva koju zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 047494 11 Gž od 31. oktobra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 047494 08 P od 1. aprila 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Fahrudina Radončića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 1. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 10. aprila, a Općinski sud 20. aprila 2015. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 20. aprila 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Stavom 1. Presude Općinskog suda broj 65 0 P 047494 08 P od 1. aprila 2011. godine, donesenom po tužbi tužitelja protiv apelanta kao tuženog, radi naknade štete zbog klevete, djelimično je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev te obvezan apelant da kao izdavač lista „San“ tužitelju naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 3.000,00 sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 13. maja 2008. godine pa do isplate. Stavom 2. je obvezan apelant da u listu „San“ objavi izreku pravosnažne presude o svom trošku, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi. Stavom 3 presude tužiteljev tužbeni zahtjev u preostalom dijelu (do iznosa od 10.000,00 KM) je odbijen.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj podnio tužbu protiv apelanta radi naknade štete zbog klevete, navodeći da je apelant u listu „San“ od 14. februara 2008. godine objavio tekst na strani 4. pod naslovom „Fahrudin Radončić i Miroslav Mišković prevarili Tuzlake: “Krvavim parama ušli u Tuzlu“ i na strani 5. tekst pod naslovom „Kriminal i tajne službe spojili Radončića i Miškovića“ u kojima je iznio klevetničke i uvredljive sadržaje o tužitelju zbog čega tužitelj trpi štetu na svom ugledu i časti.
7. Navedeno je i da je u tekstu na strani 4. između ostalog objavljeno: “Radončić je sve krio kao zmija noge, plašeći se da će javnost saznati da je u poslu sa Miškovićem, koji je bio jedan od glavnih stubova režima Slobodana Miloševića u vrijeme srpsko-crnogorske agresije na BiH i poslije. Mišković je pored ostalog, bio Miloševićev ministar za finansije i u to vrijeme se enormno obogatio da je danas prvi na listi najbogatijih ljudi Srbije. Tim krvavim parama do kojih je Milošević dolazio zločinima, izgradio je ogromno poslovno carstvo i sada, tim istim parama, preko Radončića i njegovog „Avaza“ hoće ekonomski da zavlada Sarajevom i Federacijom BiH. (...) Sve su to nepobitne činjenice i pošto nimalo ne idu u prilog Radončiću on pokušava da pređe preko njih medijski linčujući druge kako bi skrenuo pažnju sa svog kriminala. (...) „San“ je došao u posjed dokumenta koji precizno i detaljno otkrivaju da je Radončić u dogovoru sa Miškovićem prevario tuzlanske vlasti. (...) Samo Radončić i Mišković znaju ko stoji iza te firme, a priča se da u njoj određeni kapital ima ravnogorski četnički pokret iz Srbije. (...) Radončić preprodaje zemljište u Tuzli Miškoviću, kako bi bio izgrađen tržni centar Delta. (...) Kada tržni centar bude otvoren Delta će isisavati pare od Tuzlaka i slagati ih na svojim beogradskim računima koji su već puni krvavog novca iz Miloševićevih zločina po Bosni (...) i ta odredba jasno pokazuje o kakvom se aranžmanu između Radončića i Miškovića radi, a upućeniji kažu da iza svega stoji i veliko pranje novca. (...) Sada je preko Radončića u Tuzlu ušao Mišković jedan od glavnih stubova režima Slobodana Miloševića. Očigledno preko svih mrtvih i živih žrtava Slobodana Miloševića, Radončić i Mišković nastavljaju zajedno da gaze“. Navedeno je da je u drugom tekstu na strani 5 između ostalog preneseno sljedeće: „Kriminal i tajne službe spojile su Radončića i Miškovića. (...) Pravila ponašanja u njihovim krugovima prenijeta su iz mafijaškog svijeta. Damir Fazlić je čovjek za prljave poslove Fahrudina Radončića i Miroslava Miškovića koji je pare zaradio na tragovima Miloševićevih zvjerstava i po Bosni.“
8. Osim toga je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno i da je tužitelj osnivač „Avaza“ d.o.o., te i jedini osnivač društva „Avaz Roto Press“ d.o.o. Sarajevo. Dalje, navedeno je da je uvidom u ugovor zaključen u Tuzli 13. decembra 2007. godine između Općine Tuzla i „Avaz“ d.o.o. o reguliranju međusobnih prava i obaveza za dodijeljeno neizgrađeno građevinskog zemljište radi izgradnje poslovnog objekta, utvrđeno da je to zemljište dodijeljeno na osnovu prethodno izdatog rješenja Općinskog vijeća Tuzla od 29. oktobra 2007. godine o dodjeli neizgrađenog građevinskog zemljišta na osnovu javnog konkursa, a da je 17. septembra 2008. godine rješenjem preciziranim u presudi izdata i urbanistička saglasnost za „Avaz“ d.o.o. za izgradnju stambeno-poslovnog objekta na navedenom zemljištu. Prema obrazloženju Općinskog suda utvrđeno je i da je „Avaz“ d.o.o. u korist Općine Tuzla uplatio iznose precizirane u presudi na ime uređenja i depozita za uređenje građevinskog zemljišta, kao i na ime naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište, te da je „Avaz“ d.o.o. upisan kao posjednik parcele na kojoj se treba graditi poslovni objekat u Tuzli. Također je utvrđeno da je u sudskom registru Općinskog suda upisana firma „Prezident nekretnine“ čiji su osnivači „Avaz“ d.o.o i „Delta real state“.
9. Općinski sud je dalje istakao da je, na osnovu dokaza preciziranih u presudi između kojih su i sporni tekstovi i nalaz vještaka neuropsihijatra, utvrdio da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan. Općinski sud je obrazložio da je članom 4. stav 1. tačka d) Zakona o zaštiti od klevete propisano da je kleveta radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu, a da je članom 1. tog zakona propisano da se ovim zakonom uređuje građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu. Općinski sud je naveo i da su u članu 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) navedena prava koja su njime zagarantirana i da u sebi sadrže dužnosti i odgovornosti o pitanju slobode govora.
10. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da se spornim izražavanjem sugerira da je tužitelj osoba koja je povezana s kriminalom i kao takav se identificira široj javnosti, te da je u taj sud utvrdio da su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti da bi se ti navodi mogli smatrati klevetom. Navedeno je da sloboda izražavanja štiti kako sadržaj izražavanja tako i način na koji je izražavanje izneseno, a u spornom tekstu su, po ocjeni Općinskog suda, prekoračene granice zaštićene tim principom. Prema obrazloženju Općinskog suda, apelant navodi da je tužitelj javna ličnost i vlasnik izdavačke kuće, pa da je zbog toga dužan trpjeti informacije koji nisu samo pohvale u smislu člana 3. tačka 5. u vezi sa članom 6. tačka 5. Zakona o zaštiti od klevete, ali da, ako se i prihvati da je tužitelj javna osoba u smislu navedene zakonske odredbe, prema mišljenju tog suda, spornim izražavanjem je prekoračen i predviđeni veći stepen tolerancije jer se tužitelj karakteriše kao osoba koja je poveza s kriminalom. U presudi je navedeno i da objektivno ocjene koje je apelant iznio o tužitelju škode njegovoj časti i ugledu, te da je vještačenjem vještaka neuropsihijatrijske struke utvrđeno da je tužitelj trpio duševnu bol zbog povrede ugleda i časti s različitim psihološkim sadržajima među kojima je prevladavala napetost, nervoza, nelagoda, neprijatnost, sniženo raspoloženje u trajanju od 15 dana, a zatim srednjeg intenziteta mjesec dana i blagog intenziteta 30 dana.
11. Prema obrazloženju Općinskog suda, cijeneći okolnosti navedenog slučaja te primjenjujući na njega odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 10. Zakona o zaštiti od klevete, taj sud je prilikom odmjeravanja nastale nematerijalne štete imao u vidu da je tužitelj oklevetan, da je dosuđeni iznos adekvatan i da predstavlja obeštećenje koje je u srazmjeri s nanesenom štetom tužiteljevom ugledu. Pored toga navedeno je i da je neosnovan navod da je tužba preuranjena, jer činjenica da tužitelj prije podnošenja tužbe nije postupio u skladu s članom 8. Zakona o zaštiti od klevete budući da navedeno ponašanje nije uvjet za podnošenje tužbe sudu. Osim toga, navedeno je da je sud na osnovu člana 199. ZOO obavezao apelanta da, kao izdavač lista „San“ u kojem je objavljen sporni članak, objavi i izreku ove presude nakon njene pravosnažnosti. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.
12. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 65 0 P 047494 11 Gž od 31. oktobra 2012. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud proveo postupak i donio odluku a da pri tome nije povrijedio niti jednu odredbu Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koja bi uticala na zakonitost i pravilnost prvostepene presude te je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno utvrdio sve relevantne činjenice i pravilno primjenio odredbe Zakona o zaštiti od klevete. Navedeno je da je pravilnom ocjenom provedenih dokaza prvostepeni sud utvrdio da se spornim izražavanjem sugerira da je tužitelj osoba koja je povezana s kriminalom i kao takav se identificira široj javnosti, te su se u konkretnom slučaju, prema mišljenju tog suda, ispunili uvjeti da se ti navodi smatraju klevetom.
13. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, sloboda izražavanja štiti kako sadržaj izražavanja tako i način na koji je izražavanje izneseno, a u spornom tekstu su, po ocjeni suda, prekoračene granice zaštićene tim principom jer se bez dokaza tužitelj povezuje s kriminalom. Navedeno je i da iz člana 10. Evropske konvencije, između ostalog, proizlazi da novinari i izdavači uživaju veća prava od drugih zbog važnosti njihovih pozicija za prenošenje informacija u javnost i da, pored zaštite štampe koja je od posebnog značaja, štampa ne smije prekoračiti granice postavljene s ciljem da se zaštite ugled ili prava drugih. S tim u vezi navedeno je da u konkretnom slučaju apelant navodi da je tužitelj javna ličnosti i vlasnik izdavačke kuće, pa da je dužan trpjeti informacije koje nisu samo pohvale u smislu člana 2. tačka 5. u vezi s članom 6. tačka 5. Zakona o zaštiti od klevete ali da Kantonalni sud u vezi s tim prihvata obrazloženje koje je dao prvostepeni sud - da se u ovom slučaju radi o kleveti.
14. Kantonalni sud je, dalje, obrazložio da su navodi apelantove žalbe da je tužba preuranjena jer tužitelj prije podnošenja tužbe nije postupio u skladu s odredbama člana 8. Zakona o zaštiti od klevete FBiH. Nepostupanje po navedenoj odredbi prije podnošenje tužbe, prema obrazloženju tog suda, ne znači gubitak prava na sudsku zaštitu u smislu člana 200. ZOO i čl. 8. i 10. Zakona o zaštiti od klevete, te se navedeno ne može tumačiti kao propust zbog kojeg se gubi pravo na ostvarenje zaštite od klevete. Obrazloženo je i da je činjenicu da je članom 8. Zakona o zaštiti od klevete određeno da je oštećeni dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja, prvostepeni sud očito imao u vidu prilikom odmjeravanja visine naknade štete. Dalje je navedeno da nisu osnovani ni apelantovi navodi da se u spornim tekstovima radi o vrijednosnom sudu i o komentaru o pitanjima od javnog značaja, jer apelant nije dokazao svoje navode iznesene u spornim tekstovima iz čijeg se sadržaja jasno vidi da se ne može govoriti o komentaru.
15. Kantonalni sud je istakao i da sloboda izražavanja ima svoje granice utvrđene članom 10. stav 2. Evropske konvencije, te da je apelant jasno i nedvosmisleno označio tužitelja u spornim tekstovima njegovim identificiranjem imenom i prezimenom trećim licima pa je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant odgovoran za klevetu shodno odredbama člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete. Prema mišljenju Kantonalnog suda sporno izražavanje nije bilo razumno, kako to propisuje odredba člana 7. tačka a. u vezi s tačkom c. Zakona o zaštiti od klevete te ne predstavlja, prema mišljenju tog suda, osnov za oslobađanje od odgovornosti. Navedeno je da se, naime, takvim izražavanjem ozbiljno krši načelo presumpcije nevinosti čime se, po mišljenju suda, prekoračuje sloboda izražavanja predviđena članom 10. stav 1. Evropske konvencije i takvim načinom je došlo do povrede ugleda i časti tužitelja. Odlukom suda, kako je istakao Kantonalni sud, nije narušena ravnoteža između prava na slobodu izražavanja i prava pojedinca na zaštitu njegovog ugleda tim prije što se, kako je obrazloženo, ne štiti iznošenje informacija kojima se određena osoba bez valjanog i mjerljivog dokaza optužuje u vezu s kriminalom i zločinima. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u izreci.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kršenje prava na slobodu izražavanja apelant vidi u činjenici da je proglašen odgovornim za klevetu zbog spornih članaka a, prema apelantovom mišljenju, jasno je vidljivo da se radi samo o komentarima i mišljenju, a ne činjenicama. Apelant ističe i da je sve navedeno jasno vidljivo i iz samog spornog članka, čiji ispravan naslov sudovi nisu uopće uzeli u obzir. Kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer redovni sudovi nisu riješili njegov prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer da jesu, rezultat bi bio taj da Kantonalni sud ukine prvostepenu presudu, jer je nedvosmisleno da apelant, koji nije autor spornog članka, ne može biti odgovoran za njegov sadržaj. Navodi i da je tužitelj javna ličnost koja mora pokazati veći stepen tolerancije i trpljenja u odnosu na ostale građane, a što je stav koji je zauzeo i Evropski sud za ljudska prava u svojoj praksi.
b) Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da su osporene odluke donesene na osnovu zakona a da je svoje argumente s tim u vezi taj sud dao u osporenoj presudi.
18. Općinski sud je naveo da je cjelokupan postupak vođen u skladu s odredbama ZPP-a, ZOO-a i Zakona o zaštiti od klevete, da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o zaštiti od klevete («Službene novine Federacije BiH» br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:
Cilj zakona Član 1.
Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:
a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda («Službeni glasnik BiH» broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.
Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4. stav 1. tačka d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:
d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Odgovornost za klevetu Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kad se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.[...] Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obavezan iznositi ili pronositi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja [...].
Obaveza ublažavanja štete Član 8.
Oštećeni je dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.
20. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 200.
(1)Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.
(2)Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
21. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. [...] Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.
VI. Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 047494 11 Gž od 31. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. novembra 2012. godine a apelacija je podnesena 25. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i člana 10. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
a) Opći principi
27. Prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na «informacije» ili «ideje» koje su primljene pozitivno, ili se smatraju neuvredljivim, ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
28. Kako su i Evropski sud, kao i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s tim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Evropski sud za ljudska prava je već stavio do znanja da se mora uzeti u obzir da li se sporni izrazi tiču nečijeg privatnog života, ili nečijeg ponašanja u službenom svojstvu (vidi Evropski sud, Dalban protiv Rumunije, aplikacija broj 28114/95, stav 50).
29. Ustavni sud ukazuje da je malo prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40(e)).
30. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test «neophodnosti u demokratskom društvu» zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li «miješanje» domaćih vlasti u ovu slobodu korespondira «hitnoj društvenoj potrebi», da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima utjelovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).
b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju
31. Dovodeći navedene opće principe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju osporene presude donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i ZOO, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv. Osporene presude su donesene u građanskim parnicama koje je pokrenuo tužitelj protiv apelanta zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita «ugleda ili prava drugih», odnosno ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj.
32. Ustavni sud još mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, «cilj» na koji se osporene presude pozivaju jeste zaštita «ugleda ili prava drugih», a «sredstvo» je nalog suda apelantu da tužitelju plati štetu koju je nanio njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo «neophodno u demokratskom društvu», potrebno je dokazati da postoji «hitna društvena potreba», koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10. stav 1. Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 10. stav 2. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Iz sadržaja spornog izražavanja proizlazi da ono nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo napisano i objavljeno kao iznošenje činjenica u kontekstu tužiteljevog učešća u kriminalnim radnjama na što upućuje sadržaj teksta da, između ostalog «su sve to nepobitne činjenice i pošto nimalo ne idu u prilog Radončiću on pokušava da pređe preko njih medijski linčujući druge kako bi skrenuo pažnju sa svog kriminala. (...) „San“ je došao u posjed dokumenata koji precizno i detaljno otkrivaju da je Radončić u dogovoru sa Miškovićem prevario tuzlanske vlasti. (...) Samo Radončić i Mišković znaju ko stoji iza te firme, a priča se da u njoj određeni kapital ima ravnogorski četnički pokret iz Srbije“ te „Kriminal i tajne službe spojile su Radončića i Miškovića. (...) Pravila ponašanja u njihovim krugovima prenijeta su iz mafijaškog svijeta. Damir Fazlić je čovjek za prljave poslove Fahrudina Radončića i Miroslava Miškovića koji je pare zaradio na tragovima Miloševićevih zvjerstava i po Bosni“ koje se, za razliku od vrijednosnih sudova, mogu dokazati.
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih ličnosti (što tužitelj po osnovu poslova koje obavlja svakako jeste) jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju, ipak, nije postojala apelantova iskrena namjera i nisu uloženi razumni napori ni u potvrđivanje činjenica koje su iznesene u spornim tekstovima, a naročito imajući u vidu apelantov propust da prethodno provjeri podatke koje je namjeravao objaviti u spornom izražavanju. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javne ličnosti ne može se braniti iznošenjem činjenica za koje nije utvrđena istinitost, a koje predstavljaju napad na njegov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju je on dužan tolerirati s obzirom na poslove koje vrši. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili da sporna izražavanja ne sadrže vrijednosne sudove o tužiteljevom javnom djelovanju, već da upravo, suprotno tome, sadrže činjenične navode koji predstavljaju ozbiljne implikacije za koje apelant nije prethodno učinio razumne napore da ih provjeri i za koje u postupku pred sudom nije mogao pružiti dokaze.
35. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući slična činjenična i pravna pitanja u svojoj dosadašnjoj praksi, rješavao i predmet broj AP 1750/07 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1750/07 od 2. decembra 2009. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojem je odbio apelaciju, jer je utvrdio da je apelant u tom slučaju objavljivanjem teksta u listu „Dnevne nezavisne novine“ izrekao klevetu u smislu ozbiljnih krivičnih optužbi na račun tužitelja koje je bilo moguće dokazivati u postupku, a za koje apelant, izdavač predmetnog lista, nije uložio nikakav napor radi provjere njihovih istinitosti. Također, i u predmetima broj AP 1819/07 i AP 4220/11 (vidi, AP 1819/07 od 11. novembra 2009. godine i AP 4220/11 od 25. juna 2014. godine također, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je odbio apelantovu apelaciju u tim predmetima, također izdavača lista u kojem su objavljeni tekstovi koji su odnosili na navodne malverzacije i učešće u švercu carinskih službenika i članstva i vodstva vehabijskog pokreta. I u navedenim predmetima Ustavni sud je izveo isti zaključak kao i u predmetu broj AP 1750/07.
36. Dovodeći u kontekst stavove iskazane u navedenim odlukama s činjenicama konkretnog predmeta, budući da je u ovom slučaju apelant u listu čiji je izdavač objavio tekstove u kojima je izrekao ozbiljne optužbe krivične prirode na račun tužitelja vezane, kao što je već rečeno, za malverzacije oko izgradnje tržnog centra - objekta u Tuzli i učešću poimenično navedenih lica u kapitalu lista i firmi čiji je osnivač tužitelj, Ustavni sud smatra da se i na konkretan slučaj mogu primijeniti citirani zaključci iz odluka br. AP 1750/07, AP 1819/07 i AP 4220/11, budući da se radi o činjenicama čiju je istinitost apelant prije objave članaka mogao i morao provjeriti.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između apelantove slobode na izražavanje i prava tužitelja na ugled. Također, s obzirom na sve okolnosti slučaja, donošenjem osporenih presuda sudovi su pravilno ocijenili da postoji «hitna društvena potreba» koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može zaključiti da su redovni sudovi izašli izvan dopuštenog stepena slobodne procjene.
38. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
39. Apelant navodi i da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene procesnog prava, budući da redovni sudovi nisu dali odgovore na njegov prigovor nedostatka pasivne legitimacije.
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
42. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi, jer se radi o postupku utvrđivanja naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti, dakle, o utvrđivanju građanskih prava.
43. Dalje, u vezi s apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje te mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
45. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, u svojoj presudi u pogledu pitanja apelantove odgovornosti za klevetu i apelantove obaveze da objavi izreku presude u časopisu „San“ (odnosno apelantove pasivne legitimacije) dao obrazloženje da je apelant izdavač časopisa u kojem je sporni tekst objavljen, zbog čega je odgovoran za njegovo objavljivanje. Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi nisu detaljno bavili navedenim pitanjem niti su se eksplicitno pozvali na zakonske odredbe kojim je regulirano pitanje postojanja pasivne legitimacije u slučaju klevete. Međutim, navedeno obrazloženje redovnih sudova se ne može smatrati proizvoljnim s obzirom da iz toga jasno proizlazi razlog utvrđivanja apelantove odgovornosti za klevetu, a koje je u skladu s naprijed citiranim odredbama člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete kojim je propisano da su za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. Kako je nesporno da je apelant izdavač dnevnog lista „San“ u kojem je sporni tekst objavljen, Ustavni sud apelantove navode u vezi s nepostojanjem i nerješavanjem pitanja pasivne legitimacije smatra neosnovanim.
46. Zatim, apelant navodi da redovni sudovi nisu tačno interpretirali naslov teksta koji glasi: “Otvoreno: Vladimir Popović Beba, političar i biznismen iz Beograda: 'Kriminal i tajne službe spojili su Radončića i Miškovića', već da su naveli samo dio naslova: „Kriminal i tajne službe spojili su Radončića i Miškovića“, te da je naslov bio tačno interpretiran, apelant ne bi bio odgovoran za njegov sadržaj jer se iz njega vidi da apelant nije njegov autor. S obzirom na naprijed rečeno u vezi s pitanjem postojanja pasivne legitimacije, te s obzirom na elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojim je utvrđeno da sporne objavljene informacije ne predstavljaju niti komentare niti vrijednosne sudove već činjenice koje je bilo moguće provjeriti i utvrditi, što, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, apelant nije učinio, Ustavni sud smatra da činjenica da cjelovit naslov teksta nije naznačen u osporenim presudama nema uticaja na apelantovu odgovornost kao izdavača lista u kojem je tekst objavljen. Imajući u vidu navedeno, kao i da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, Ustavni sud smatra apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovanim.
47. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
48. Ne postoji kršenje prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi u osporenim presudama napravili pravilnu distinkciju između onoga što predstavlja vrijednosne sudove i onoga što predstavljaju činjenice koje se u postupku mogu dokazivati, te na osnovu toga utvrdili da sporno izražavanje predstavlja klevetu, jer se radi o činjenicama koje apelant prije objave nije provjerio i nije dokazao njihovu istinitost.
49. Također, nema kršenja ni prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje o pitanju postojanja apelantove pasivne legitimacije, koji je kao izdavač lista u kojem su objavljeni sporni tekstovi odgovoran za štetu nanesenu ugledu tužitelja objavljivanjem spornih tekstova.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman