Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1931/12 (A. Z.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Zakup
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1931/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1931/12, rješavajući apelaciju Abdulaha Zulčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka (b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Abdulaha Zulčića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 007851 11 Rev od 6.

marta 2012. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da Abdulahu Zulčiću, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na koji će se nakon isteka ovog roka plaćati zakonska zatezna kamata.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Abdulaha Zulčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 007851 11 Rev od 6. marta 2012. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 007851 10 Gž od 8. oktobra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 007851 01 P od 2. jula 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Abdulah Zulčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 23. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 007851 11 Rev od 6. marta 2012. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 007851 10 Gž od 8. oktobra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 007851 01 P od 2. jula 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Slobodana Nikolića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 27. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor 7. maja 2015. godine, Osnovni sud 8. maja 2015. godine, Vrhovni sud 18. maja 2015. godine, a tužitelj nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 8. maja 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Prethodni postupak

5. Tužitelj je 4. septembra 2001. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv apelanta kojom je tražio da sud obaveže apelanta da mu naknadi štetu koja mu je prouzrokovana time što je tužitelj, nakon što je od Ministarstva za izbjegla i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) dobio na privremeno korištenje stambeni objekt - apelantovu kuću koja je bila neuvjetna za stanovanje (samo ozidana i pokrivena), bio prinuđen uložiti svoja sredstva u iznosu od 25.000,00 KM kako bi mogao u kući živjeti. Apelant je istom sudu podnio protivtužbu protiv tužitelja kojom je tražio da sud obaveže tužitelja da dovede u prvobitno stanje predmetne nekretnine tako što će odnijeti svu ugrađenu stolariju-vrata, prozore, elektrouređaje i ostalo, te da apelantu isplati iznos od 2.250,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime zakupnine za korištenje predmetnih nekretnina. Nakon što su tužba i protivtužba dostavljene na odgovore, Osnovni sud je održao pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu i 2. augusta 2004. godine donio presudu kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i obavezan apelant da mu isplati novčanu protuvrijednost naznačenih radova na kući koji su u potpunosti sjedinjeni sa kućom u ukupnoj vrijednosti od 16.018,00 KM. Navedenom presudom je usvojen i apelantov protivtužbeni zahtjev i obavezan tužitelj da odnese stvari koje se mogu odvojiti bez oštećenja u skladu sa dopunskim nalazom vještaka građevinske struke, preciziranim u presudi, te da apelantu na ime zakupnine isplati iznos od 2.250,00 KM.

6. Protiv navedene presude i apelant i tužitelj su podnijeli žalbe Okružnom sudu, koji je rješenjem od 30. aprila 2008. godine žalbe usvojio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno rješavanje uz nalog tom sudu da u postupku utvrdi savjesnost tužitelja kao držatelja predmetne kuće, kakvog su značaja ulaganja koja je vršio u apelantovu kuću, da li se radi o nužnim troškovima, što je neophodno kako bi se donijela odluka da li tužitelju pripada pravo na naknadu troškova za ulaganje u apelantovu nekretninu, te da treba preispitati okolnosti navedene u protivtužbi u smislu zaključaka u vezi sa tužbenim zahtjevom tužitelja, te time i obavezivanje tužitelja da apelantu isplati novčani iznos na ime zakupnine kuće.

Osporene presude

7. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 80 0 P 007851 01 P od 2. jula 2010. godine kojom je stavom 1. djelimično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i obavezao apelanta da mu isplati iznos od 21.776,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. septembra 2003. godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu navedenom u presudi. Stavom 2. tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen u preostalom dijelu kao neosnovan. Stavom 3. djelimično je usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev i obavezan tužitelj da apelantu na ime zakupnine isplati iznos od 2.250,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. septembra 2003. godine pa do konačne isplate. Stavom 4. je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev u dijelu u kojem je apelant tražio da sud obaveže tužitelja da predmetne nekretnine dovede u prvobitno stanje odnošenjem sve ugrađene stolarije i elektrouređaja preciziranih u presudi. Stavom 5. je obavezan tužitelj da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi.

8. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je tužitelj na osnovu rješenja Ministarstva od 4. juna 1996. godine dobio na privremeno korištenje stambeni objekt u izgradnjiapelantovo vlasništvo - te da je nesporno da je tužitelj bio savjesni držalac predmetne kuće, jer mu je taj objekt na korištenje dodijelilo nadležno ministarstvo. Ovo stoga što, kako je obrazložio Osnovni sud, shodno odredbama člana 72. stav 3. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon), savjesnost državine se pretpostavlja, što znači da je u konkretnom slučaju, kako je obrazložio Osnovni sud, apelant bio dužan da dokazuje u postupku da je tužitelj bio nesavjestan držalac, što apelant nije učinio. Dalje je navedeno da je odredbama člana 38. stav 4. Zakona propisano da savjesni držalac stvari može tražiti naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana. Budući da je u postupku utvrđeno da su troškovi koje je imao tužitelj, kako bi osigurao uvjete za stanovanje svoje porodice, korisni troškovi koji iznose 21.776,00 KM, to, prema zaključku tog suda, tužitelju pripada pravo na naknadu preciziranu u dispozitivu presude.

9. Osnovni sud je obrazložio da je u odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev utvrđeno da je rješenjem Ministarstva od 2. septembra 2001. godine određeno da se predmetne nekretnine vraćaju vlasniku-apelantu u roku od 90 dana od dana izdavanja rješenja, te da tužitelju kao privremenom korisniku prestaje pravo privremenog korištenja predmetnih nekretnina s tim što mu pripada pravo na alternativni smještaj koji mu je dužno osigurati Ministarstvo. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je nesporno da po isteku 90 dana od dana donošenja predmetnog rješenja tužitelju prestaje pravo da privremeno koristi predmetne nekretnine, te da istekom tog roka tužitelj postaje nesavjestan držatelj tih nekretnina, što je bio sve do 3. septembra 2002. godine. Zbog navedenog, Osnovni sud je utvrdio da je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu zakupnine za period od 30. novembra 2001. do 3. septembra 2002. godine u iznosu od po 250,00 KM mjesečno „u cijelosti osnovan“. Stoga je sud obavezao tužitelja da, shodno odredbama člana 39. Zakona, apelantu za vrijeme nesavjesnog držanja predmetnih nekretnina isplati ukupan iznos od 2.250,00 KM na ime zakupnine tih nekretnina. Osnovni sud u odnosu na taj dio usvojio je apelantov protivtužbeni zahtjev. U odnosu na drugi dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva kojim je traženo da se tužitelj obaveže da odnese svu ugrađenu stolariju i elektroinstalacije iz kuće, Osnovni sud je naveo da je navedeni zahtjev neosnovan, jer bi odvajanje navedenih stvari od kuće dovelo do oštećenja kako kuće, tako i navedenih stvari, te je u ovom dijelu odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev.

10. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 80 0 P 007851 10 Gž od 8. oktobra 2010. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu koji se odnosi na troškove postupka na način da je apelant obavezan da tužitelju na ime troškova postupka, umjesto do tada dosuđenog iznosa, naknadi niži iznos troškova preciziran u presudi, a u preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Presudom je obavezan tužitelj da apelantu naknadi troškove sastava žalbe u iznosu od 900,00 KM. U obrazloženju je navedeno da je apelantova žalba neosnovana u dijelu kojim se osporava osnovanost dosuđene naknade tužitelju, ali da je osnovana u dijelu koji se odnosi na naknadu troškova postupka. Navedeno je da je, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, taj sud zaključio da je nesumnjivo osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev za naknadu štete u visini nužnih i korisnih troškova koje je imao kao korisnik apelantovih nekretnina bez obzira na njegovu savjesnost ili nesavjesnost u smislu odredaba člana 38. Zakona. Prema mišljenju tog suda, tužitelj je, dobijajući objekt na korištenje od nadležnog organa, kao jedinu mogućnost za smještaj svoje porodice, bio prinuđen privesti dodijeljeni objekt namjeni, što je i učinio, te se, stoga, kako je obrazloženo, i ne može smatrati nesavjesnim držaocem koji nema pravo na naknadu troškova. Obrazloženo je da radovi koje je tužitelj preduzeo odgovaraju prirodi i prvobitnoj namjeni predmetnog objekta koje bi i apelant preduzeo, što upućuje na zaključak, kako je obrazložio taj sud, da je time vrijednost objekta uvećana. Navedeno je i da se apelant neosnovano u žalbi poziva na odredbe člana 227. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer apelant nije dokazao da je tužitelj vršio njegov posao s namjerom da za sebe zadrži postignutu korist, odnosno predmetni objekt. Okružni sud je istakao da u prilog navedenom ide i općepoznata činjenica da je na prostoru BiH u to vrijeme problem smještaja izbjeglih lica rješavan na isti način, odnosno useljavanjem u objekte koji su vlasništvo lica koja su, zbog ratnih djejstava, te objekte napustila. Međutim, kako je navedeno, to useljavanje je imalo privremeni karakter, kao što je bilo i u konkretnom slučaju, tako da se, prema mišljenju tog suda, ne može ni postaviti pitanje da li je tužitelj imao namjeru zadržati objekt.

11. Međutim, Okružni sud je obrazložio da je osnovan apelantov žalbeni navod u pogledu dosuđenih troškova postupka, jer tužitelj nije dokazao da li je zaista platio PDV s obzirom na to da se na sudske takse ne plaćaju porez i doprinosi, te je, shodno odredbama člana 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), taj sud u dijelu koji se odnosio na visinu troškova na čije je plaćanje apelant obavezan preinačio prvostepenu presudu na način preciziran u dispozitivu.

12. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 80 0 P 007851 11 Rev od 6. marta 2012. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju su ponovljeni utvrđeno činjenično stanje i pravni stavovi nižestepenih sudova, te navedeno da je revizija neosnovana. Vrhovni sud je obrazložio da je odredbama člana 27.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da lice čije je pravo privremenog korištenja ili stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nekretnine, ima pravo da traži povrat tih sredstava prema odredbama ZOO, te da taj postupak može početi od dana kada je raniji vlasnik ili nositelj stanarskog prava stupio u posjed nekretnine. Navedeno je i da je članom 201. stav 1. ZOO propisano da, kada neki dio imovine jednog lica pređe na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, stjecalac je dužan da ga vrati, a kada to nije moguće, da naknadi vrijednost postignute koristi. S tim u vezi je navedeno da, kako je tužitelju dodijeljen apelantov objekt na privremeno korištenje, taj objekt je bio samo ozidan i prekriven, bez vrata, prozora, stakala, elektro i vodovodne instalacije, to je, prema mišljenju tog suda, tužitelj morao da preduzme navedene radove kako bi objekt mogao da koristi za stanovanje. Obrazloženo je da, pošto se navedeni predmeti ne mogu bez oštećenja i kuće i predmeta odvojiti od kuće, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da su sudovi pogrešno postupili kada su zaključili da je tužitelj morao da uloži sredstva u opremanje apelantove kuće i da mu pripada naknada za ta sredstva, jer apelant smatra da je nesporno da je tužitelj bio nesavjestan korisnik njegove imovine jer je znao da kuća nije njegova i da nikad neće ni biti. Apelant navodi i da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su apelantu dosudili naknadu na ime zakupnine tek od datuma donošenja rješenja o povratu predmetne kuće, jer je, kako apelant smatra, tužitelj više od šest godina besplatno koristio njegovu imovinu i time se neosnovano obogatio, jer nije plaćao zakupninu. Apelant navodi i da ničim nije dokazano kolika je vrijednost radova bila, niti kako su plaćeni, niti zašto su bili potrebni kada tužitelj nije imao osnova za korištenje tuđe - apelantove imovine. Apelant smatra i da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo, više od 10 godina, i da mu Ustavni sud zbog toga treba dodijeliti naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM a koju treba da plate solidarno tužitelj i Republika Srpska.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima iznesenim u svojoj presudi a koji navodima apelacije nisu dovedeni u pitanje zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

15. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

16. Osnovni sud je naveo hronologiju postupka i istakao da su navodi iz apelacije neosnovani, jer u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja prava na koja se apelant poziva.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) relevantne odredbe glase:

Član 38. st. 2, 3, 4, 5. i 6.

Savjestan držalac nije dužan da plati naknadu za korišćenje stvari niti odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vreme njegovog savjesnog držanja. Savjestan držalac ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari.

Savjestan držalac može tražiti naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana.

Nužne i korisne troškove iz st. 3. i 4. ovog člana vlasnik stvari dužan je naknaditi savjesnom držaocu u mjeri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je on dobio od stvari.

Savjestan držalac ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari samo ukoliko je vrijednost stvari povećana.

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 14/94, 32/94, 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 007851 11 Rev od 6. marta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. aprila 2012. godine a apelacija je podnesena 23. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak tiče utvrđivanja prava na naknadu za uložena sredstva u objekt čiji je vlasnik apelant, te naknade za zakupninu nekretnine od tužitelja, dakle, da se radilo o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelanta i tužitelja, te da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi.

U odnosu na apelacione navode u vezi sa primjenom materijalnog prava

27. Apelant smatra da je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer je utvrđeno da tužitelju, kao savjesnom korisniku, pripada pravo na naknadu za uložena sredstva u njegov objekt i da apelantu ne pripada pravo na naknadu zakupnine za sve vrijeme dok je tužitelj neosnovano koristio njegov objekt. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključak redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je tužitelju Ministarstvo dodijelilo predmetni objekt na privremeno korištenje, te da je zbog toga tužitelj bio savjesni korisnik apelantovog objekta. Redovni sudovi su utvrdili i da je prilikom dodjele tužitelju na privremeno korištenje objekt bio neuvjetan za stanovanje (nije imao prozore i vrata, niti komunalnu infrastrukturu) zbog čega je tužitelj bio primoran da uloži svoja sredstva za ugradnju prozora, vrata, elektro, vodovodnih i kanalizacionih inastalacija kako bi mogao živjeti sa porodicom u navedenom objektu. Pošto su redovni sudovi utvrdili da nije moguće odvojiti navedene stvari od objekta bez oštećenja i objekta i stvari, redovni sudovi su utvrdili da tužitelju pripada pravo na naknadu uloženih korisnih i nužnih troškova u skladu sa nalazom sudskog vještaka koji je sud djelimično prihvatio. Također, Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi, odlučujući o apelantovom protivtužbenom zahtjevu, utvrdili da apelantu pripada pravo na naknadu zakupnine od momenta donošenja rješenja o povratu navedene imovine apelantu, pa sve do iseljenja tužitelja iz objekta, jer je, kako proizlazi iz obrazloženja redovnih sudova, od momenta donošenja tog rješenja tužitelj postao nesavjestan korisnik apelantove imovine, te su u tom dijelu u cijelosti udovoljili apelantovom protivtužbenom zahtjevu i apelantu dosudili traženi iznos od 2.250,00 KM. Dovodeći u kontekst navedena utvrđenja redovnih sudova sa citiranim relevantnim zakonskim odredbama na koje su se redovni sudovi u osporenim odlukama i pozvali, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Zbog toga, Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava smatra neosnovanim.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na apelantove navode u vezi sa primjenom materijalnog prava. Dužina trajanja postupka

31. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i zbog nerazumno dugog trajanja predmetnog postupka.

a) Relevantni principi

32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

33. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom tužbe tužitelja započeo 4. septembra 2001. godine, a da je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda 6. marta 2012. godine. Dakle, navedeni postupak je trajao ukupno 10 godina i šest mjeseci, i to je period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja konkretnog postupka.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

34. U konkretnom slučaju radi se o postupku utvrđivanja prava tužitelja na naknadu troškova koje je imao zbog dovođenja apelantovog objekta, koji je tužitelju dodijeljen na privremeno korištenje, u stanje uvjetno za stanovanje, odnosno apelantovog prava na naknadu zakupnine od tužitelja zato što je koristio apelantovu imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja o kojima su sudovi trebali da rasprave, uključujući postojanje tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, radilo o relativno složenom predmetu.

35. Ustavni sud zapaža da je, nakon što je tužitelj podnio tužbu u septembru 2001. godine, prvostepena presuda donesena nakon tri godine (2. augusta 2004. godine), ali da je ta presuda rješenjem Okružnog suda od 30. aprila 2008. godine (koje je, dakle, doneseno nakon tri godine i skoro devet mjeseci, računajući od donošenja prvostepene odluke) ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, jer taj sud nije utvrdio činjenice bitne za donošenje odluke u konkretnoj pravnoj stvari. Nakon toga u ponovljenom postupku prvostepena presuda je donesena u roku od više od dvije godine, a žalbeni i revizioni postupci su okončani u toku naredne dvije godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da, iako je predmetni postupak trajao 10 godina i šest mjeseci, što bi se moglo opravdati samo u izuzetnim okolnostima, redovni sudovi nisu dali nikakve objektivne i argumentirane razloge za ovako dugo trajanje postupka. Imajući u vidu navedeno, te pošto iz stanja spisa nije vidljivo da je apelant na bilo koji način utjecao na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud smatra da odgovornost za ovako dugo trajanje predmetnog postupka snose redovni sudovi.

36. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

37. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja postupka. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

38. Shodno navedenom, odlučujući o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je predmetni postupak trajao 10 godina i šest mjeseci i da se ne radi o postupku koji je, prema zakonskim odredbama, hitan, apelantu se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.500,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

39. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije kada je postupak za utvrđivanje prava na naknadu korisnih i nužnih troškova, odnosno naknadu zakupnine, trajao 10 godina i šest mjeseci.

41. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

42. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1931/12 (A. Z.) | Sudska praksa | Aktio