Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2332/12 (Đ. M.)

Odluka donesena 17. 06. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Materijalna šteta
  • Nematerijalna šteta
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2332/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 06. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2332/12, rješavajući apelaciju Đemke Mulalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Đemke Mulalić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 007040 11 U od 28. maja 2012. godine, Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske broj 08.020/017-188/10 od 5. aprila 2011. godine i zaključka Pravobranilaštva Republike Srpske – sjedište zamjenika u Prijedoru broj UN-141/09 od 6. septembra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Đemka Mulalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora podnijela je 21. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 007040 11 U od 28. maja 2012. godine, Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde) broj 08.020/017-188/10 od 5. aprila 2011. godine i zaključka Pravobranilaštva Republike Srpske – sjedište zamjenika u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) broj UN- 141/09 od 6. septembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva pravde i Pravobranilaštva zatraženo je 12. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor dostavio 21. novembra 2014. godine, Pravobranilaštvo 26. novembra 2014. godine, dok Ministarstvo pravde nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantica je 10. aprila 2009. godine podnijela zahtjev Pravobranilaštvu radi ostvarivanja prava na naknadu nematerijalne štete primjenom odredaba Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 103/05, 1/09, 49/09 i 118/09, u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava) zbog pogibije bliskog lica, supruga, Hasana Mulalića, koji je poginuo kao civilna žrtva rata.

6. Zaključkom Pravobranilaštva broj UN-141/09 od 6. septembra 2010. godine, potvrđenim Rješenjem Ministarstva pravde broj 08.020/017-188/10 od 5. aprila 2011. godine, apelanticin zahtjev je odbačen zbog nenadležnosti. U obrazloženju zaključka Pravobranilaštvo je navelo da je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, te primjenom člana 54. stav 3. Zakona o općem upravnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02 i 50/10, u daljnjem tekstu: ZOUP) odlučilo kao u izreci zaključka, jer se šteta koju apelantica potražuje, po ocjeni tog organa, ne može podvesti pod odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Naime, članom 5. stav 1. citiranog zakona propisano je da pravo na naknadu štete imaju fizička lica i pravna lica čiji su tužbeni zahtjevi pred nadležnim sudovima primljeni zaključno sa 19. junom 2001. godine, dok je stavom 2. istog člana propisano da pravo iz stava 1. ovog člana imaju i ona lica čiji su zahtjevi primljeni poslije 19. juna 2001. godine, ako je šteta koju su pretrpjeli u uzročno – posljedičnoj vezi sa obavljanjem vojne službe i poslova odbrane u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, te lica kod kojih je proces liječenja završen poslije 19. juna 2001. godine s tim da zahtjev bude podnesen najkasnije do 28. februara 2010. godine. Imajući u vidu da je apelantica zahtjev za naknadu štete podnijela 10. aprila 2009. godine, dakle, poslije 19. juna 2001. godine, da nastala nematerijalna šteta nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa obavljanjem vojne službe ili poslova odbrane, Pravobranilaštvo je postupajući na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i citiranih odredbi zakona odlučio kao u izreci zaključka. Ministarstvo pravde je, također, konstatiralo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je primjenom člana 54. stav 3. ZOUP-a zaključkom apelanticin zahtjev odbacilo zbog nenadležnosti za postupanje, zaključivši da se nematerijalna šteta koju apelantica potražuju ne može podvesti pod uzročno-posljedičnu vezu sa obavljanjem vojne službe i poslova odbrane Republike Srpske (u daljnje tekstu: RS), zbog čega je odlučilo kao u izreci rješenja.

7. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 007040 11 U od 28. maja 2012. godine apelanticinu tužbu izjavljenu protiv Rješenja tuženog Ministarstva pravde broj 08.020/017-188/10 od 5. aprila 2011. godine odbio kao neosnovanu.

8. Okružni sud je naveo da je, razmotrivši tužbu i osporeni akt, te postupajući prema članu 30. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), odlučio kao u izreci presude. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 2. stav 1. Zakona o ostvarivanju prava propisano da pravo na naknadu nematerijalne štete (satisfakciju) imaju fizička lica koja su u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine pretrpjela fizičke i duševne bolove, zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti ili straha, kao i zbog smrti ili nestanka bliskog lica, a da je članom 8. stav 1. citiranog zakona propisano da pravo na naknadu štete imaju fizička i pravna lica čiji su tužbeni zahtjevi pred nadležnim sudovima po tom osnovu zaprimljeni zaključno sa 19. junom 2001. godine, dok je stavom 2. istog člana propisano da pravo iz stava 1. tog člana imaju i ona lica čiji su zahtjevi zaprimljeni poslije 19. juna 2001. godine, ako je šteta koju su pretrpjeli u uzročno-posljedičnoj vezi sa obavljanjem vojne službe i poslova odbrane u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, kao i lica kod kojih je proces liječenja završen poslije 19. juna 2001. godine s tim da se zahtjev podnesen u skladu sa članom 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ostvarivanju prava („Službeni glasnik RS“ broj 118/09) najkasnije do 28. februara 2010. godine. Okružni sud je, također, ukazao da je na osnovu ovlaštenja iz člana 7. Zakona o ostvarivanju prava Ministarstvo pravde donijelo Uputstvo o sprovođenju postupka poravnanja u postupku ostvarivanja prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996 godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 9/06, u daljnjem tekstu: Uputstvo), kojim je članom 6. propisao da se u postupku vansudskog poravnanja za priznavanje prava na naknadu štete primjenjuju odredbe ZOUP-a koje se odnose na osnovna načela, nadležnost, stranke i njihovo zastupanje, općenje organa i stranaka, dostavljanje, rokove, održavanje reda, troškove postupka, pokretanje postupka, te analognu primjenu odredaba o želbenom postupku u postupku po prigovoru. Dakle, kako se na postupak ostvarivanja prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete shodno članu 6. Uputstva primjenjuju odredbe ZOUP-a, Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni organ pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nije nadležan da odlučuje o podnesenom zahtjevu apelantice, jer niti apelantica kao podnositelj zahtjeva, niti njen bliski srodnik, suprug, koji je poginuo kao civilna žrtva rata, nemaju status lica iz člana 2. stav 2. Zakona o ostvarivanju prava, jer ne postoji uzročno-posljedična veza između vršenja službe u Vojsci RS, ili poslova odbrane RS i nastale nematerijalne štete. Ovo iz razloga što iz činjeničnog utvrđenja jasno proizlazi da apelanticin suprug nije poginuo kao pripadnik VRS, niti vršeći druge poslove za odbranu RS, zbog čega za odlučivanje o apelanticinom zahtjevu nisu relevantne odredbe Zakona o ostvarivanju prava. Potom, Okružni sud je zaključio da su neosnovani apelanticini tužbeni navodi da joj je povrijeđeno načelo o saslušanju stranke i načelo istine, jer je prvostepeni organ odlučivao o procesnim pitanjima, odnosno da li je tuženi organ uopće nadležan da odlučuje o podnesenom zahtjevu, te s obzirom na to da u upravnom postupku nije odlučivano o meritumu podnesenog zahtjeva, smatra da nije došlo do povrede prava na koje se tužiteljica poziva, zagarantiranig Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Iz navedenog slijedi da je u predmetnoj pravnoj stvari pravostepeni organ pravilno postupio kada je zaključkom odbacio apelanticin zahtjev zbog nenadležnosti, kao i tuženi kada je apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu, pa je ovaj sud na temelju ovlaštenja iz člana 31. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni Zakona o ostvarivanju prava. S tim u vezi je istakla da jedno od osnovnih načela građanskog prava glasi „da ko drugome počini štetu dužan je da je naknadi“, a da je u konkretnom slučaju nesporno da joj je nematerijalna šteta pričinjena u ratnom periodu, zbog čega smatra da je RS bila dužna da preuzme odgovornost za štetu koja joj je pričinja. Apelantica, također, ukazuje „da je jedno od osnovnih načela istine koje obavezuje organ koji vodi postupak da mora prije donošenja rješenja utvrditi pravo stanje stvari, te da je u tom cilju dužan utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj“. Također tvrdi da joj je, zbog zastare predmetnog potraživanja, bilo onemogućeno da podnese tužbu nadležnom sudu radi naknade štete.

b) Odgovor na apelaciju

10. Okružni sud smatra apelanticine navode neosnovanim i s tim u vezi ističe da u svemu ostaje kod presude donesene 28. maja 2012. godine.

11. Pravobranilaštvo, također, apelanticine navode smatra neosnovanim, ocjenjujući da je presuda Okružnog suda utemeljena na pravilno utvrđenom činjenčnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, jer se u konkretnoj pravnoj stvari nadležni organi uprave i Okružni sud nisu upuštali u meritum stvari, ocjenu da li je apelanticin zahtjev osnovan (da li apelantica ima pravo ili nema pravo na naknadu nematerijalne štete) shodno relevantnim odredbama Zakona o ostvarivanju prava, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 103/05) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se postupak, uslovi, kriterijumi i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete, postupak sklapanja vansudskih poravnanja, kao i postupak regulisanja naknade štete preduzećima i drugim pravnim licima, u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine.

Član 2. st. 1. i 2.

Pravo na naknadu nematerijalne štete (satisfakciju) imaju fizička lica koja su u periodu iz člana 1. ovog zakona, pretrpjela fizičke ili duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti ili straha, kao i zbog smrti bliskog lica.

Pravo na naknadu štete iz člana 2. stav 1. ako je priznato pravosnažnom sudskom odlukom ili vansudskim poravnanjem, prelazi na nasljedinka u slučaju smrti nosioca prava.

[…].

Član 5.

Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se nadležnom pravobranilaštu. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.

Član 8. st. 1. i 2.

Pravo na naknadu štete imaju fizička i pravna lica čiji su tužbeni zahtjevi pred nadležnim sudovima po tom osnovu zaprimljeni zaključno sa 19. junom 2001. godine. Pravo iz stava 1. ovog člana imaju i ona lica čiji su zahtjevi zaprimljeni poslije 19. juna 2001. godine, ako je šteta koju su pretrpjeli u uzročno – posljedičnoj vezi sa obavljanjem vojne službe i poslova odbrane u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, te lica kod kojih je proces liječenja završen poslije 19. juna 2001. godine, s tim da zahtjev bude podnesen najkasnije do 28. februara 2007. godine.

[…].

Član 9.

Ukoliko nadležni organ iz člana 4. ovog zakona ocijeni da je zahtjev lica osnovan, ponudiće mu poravnanje.

Podnosilac zahtjeva dužan je da se izjasni o poravnanju u roku od pet dana.

Član 10.

Nadležni organ iz člana 4. ovog zakona će donijeti rješenje ako ocijeni da je zahtjev neosnovan, odnosno donijeće zaključak o obustavljanju postupka ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvata poravnanje.

Na rješenje, odnosno zaključak iz stava 1. ovog člana podnosilac zahtjeva može uložiti prigovor Ministarstvu pravde, u roku od osam dana od dana prijema istog.

Prigovor razmatra i priprema prijedlog za rješavanje komisija koju imenuje Vlada Republike Srpske, a odluku donosi Ministarstvo pravde.

Odluka Ministarstva pravde je konačna.

Protiv odluke Ministarstva pravde može se pokrenuti upravni spor.

13. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/09, 49/09 i 118/09, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ostvarivanju prava), relevantne odredbe glase:

Član 1. stav 1 Ovim zakonom uređuju se postupak, uvjeti i kriteriji za ostvarivanje prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, fizičkim i pravnim licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan sudski postupak za naknadu štete, kao i onim koji su podnijeli zahtjev za naknadu štete Pravobranilaštvu Republike Srpske, te postupak sklapanja vansudskog poravnanja za navedenu štetu.

[…].

Član 2.

Pravo na naknadu nematerijalne štete (satisfakciju) imaju fizička lica koja su u periodu iz člana 1. ovog zakona, pretrpjela fizičke ili duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti ili straha, kao i zbog smrti ili nestanka bliskog lica.

Pravo na naknadu štete iz člana 2. stav 1. ako je priznato pravosnažnom sudskom odlukom ili vansudskim poravnanjem, prelazi na nasljedinka u slučaju smrti nosioca prava.

Član 3a.

Ostvarivanje prava iz člana 1. ovog zakona vrši se u postupku pred Pravobranilaštvom Republike Srpske.

Predmeti u kojima je zahtjev podnesen Pravobranilaštvu Republike Srpske i u istima stranke ne žele zaključiti vansudsko poravnanje, u smislu člana 1. ovog zakona, obustavit će se pred Pravobranilaštvom Republike Srpske.

Član 6. st. 1. i 2.

Pravo na naknadu štete imaju fizička i pravna lica čiji su tužbeni zahtjevi pred nadležnim sudovima po tom osnovu zaprimljeni zaključno sa 19. junom 2001. godine. Pravo iz stava 1. ovog člana imaju i ona lica čiji su zahtjevi zaprimljeni poslije 19. juna 2001. godine, ako je šteta koju su pretrpjeli u uzročno – posljedičnoj vezi sa obavljanjem vojne službe i poslova odbrane u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, te lica kod kojih je proces liječenja završen poslije 19. juna 2001. godine, s tim da zahtjev bude podnesen najkasnije do 28. februara 2010. godine.

Član 8.

Nadležni organ iz člana 3a. ovog zakona će donijeti rješenje ako ocijeni da je zahtjev neosnovan, odnosno donijeće zaključak o obustavljanju postupka ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvata poravnanje.

Na rješenje, odnosno zaključak iz stava 1. ovog člana podnosilac zahtjeva može uložiti prigovor Ministarstvu pravde, u roku od osam dana od dana prijema istog.

Prigovor razmatra i priprema prijedlog za rješavanje komisija koju imenuje Vlada Republike Srpske, a odluku donosi Ministarstvo pravde.

Odluka Ministarstva pravde je konačna.

Protiv odluke Ministarstva pravde može se pokrenuti upravni spor.

14. U Zakonu o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/08 i 50/10) relevantne odredbe glase:

Član 54. stav 3.

[…] Ako organ nije nadležan za prijem podneska, službeno lice tog organa će upozoriti na to podnosioca i uputiti ga organu nadležnom za prijem. Ako podnosilac i pored toga zahtjeva da se njegov podnesak primi, službeno lice je dužno da primi takav posnesak. Ako organ nađe da nije nadležan za rad po takvom podnesku donjeće zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti.

15. U Zakonu o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 61/11) relevantne odredbe glase:

Član 31. st. 1. i 2.

Sud rješava spor presudom.

Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.

[…]

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 007040 11 U od 28. maja 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 5. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 21. juna 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelantica pobija osporene odluke, tvrdeći da joj je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 2331/12 od 10. februara 2015. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2331/12 od 10. februara 2015. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao isto činjenično i pravno pitanje na koje se apelantica poziva u konkretnom slučaju. Ispitujući apelaciju sa aspekta povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao da je zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete nastale kao posljedica ratnih djejstava a u vezi s njihovim sinom koji je kao civilno lice ubijen 20. jula 1992. godine u mjestu Bišćani, od organa uprave primjenom člana 54. stav 3. ZOUP-a odbačen zbog nenadležnosti, nakon čega je Okružni sud tužbu apelanata odbio kao neosnovanu zaključivši da apelanti kao podnositelji zahtjeva nemaju status lica iz člana 2. stav 1. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji uzročno-posljedična veza između vršenja službe u Vojsci RS i nastale nematerijalne štete, jer iz spisa predmeta nesporno proizlazi da sin apelanata nije poginuo kao pripadnik Vojske RS, niti vršeći druge poslove za odbranu RS, zbog čega za odlučivanje o njihovom zahtjevu nisu bile relevantne odredbe navedenog zakona. U citiranoj odluci je, također, ukazano na odredbu člana 8. st. 1. i 2. tog zakona (člana 6. st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama citiranog zakona) kojom je propisano da pravo na naknadu štete imaju fizička i pravna lica čiji su tužbeni zahtjevi pred nadležnim sudovima po tom osnovu zaprimljeni zaključno sa 19. junom 2001. godine i da pravo iz stava 1. istog člana imaju i ona lica čiji su zahtjevi zaprimljeni poslije 19. juna 2001. godine, ako je šteta koju su pretrpjeli u uzročno-posljedičnoj vezi s obavljanjem vojne službe i poslova odbrane u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, kao i lica kod kojih je proces liječenja završen poslije 19. juna 2001. godine s tim da je zahtjev podnesen najkasnije do 28. februara 2010. godine. Prema tome, Ustavni sud je zaključio da su osporenim odlukama data jasna, detaljna i argumentirana obrazloženja primjene relevantnih odredbi Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, pa suprotno navodima apelanata, nije našao ništa što bi ukazalo na njihovo proizvoljno postupanje na predmetnu situaciju.

21. Ustavni sud je, također, u citiranoj odluci u odnosu na navode apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, utvrdio da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koji su istakli u vezi sa povredom prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke zbog čega je zaključio da nije neophodno dalje da ispituje navode apelanata u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. S obzirom na to da se razlozi dati u Odluci broj AP 2331/12 odnose na konkretan slučaj, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u ovoj odluci, te zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

23. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su Okružni sud, Ministarstvo pravde i Pravobranilaštvo detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

24. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

25. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2332/12 (Đ. M.) | Sudska praksa | Aktio