Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-867/12 (R. J.)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Suvlasništvo
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građevinsko zemljište
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Zakup
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-867/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 867/12, rješavajući apelaciju Rasima Jusufovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Rasima Jusufovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 017819 11 Gž od 11. januara 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 017819 09 P od 5. augusta 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rasim Jusufović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 5. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 017819 11 Gž od 11. januara 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 017819 09 P od 5. augusta 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda zatraženo je 17. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor dostavio 25. decembra 2014. godine, a Osnovni sud 29. decembra 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 017819 09 P od 5. augusta 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je zatražio da se Mirjana Božić, Brane Jovičić, Dražen Mitrović, Zora Katana, Nikola Pajić, Ljubinka Stević, Radojka Lužaić, Alija Dragić, Mihajlo Stevanović, Mirsad Izić, Zoran Cvijetić i Danilo Čolaković (u daljnjem tekstu: tuženi) obavežu da sa parcele pobliže označene kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna parcela) uklone svoje garaže i zemljište dovedu u prvobitno stanje, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te da mu kao suvlasniku sporne parcele na ime naknade za zakupninu zemljišta isplate iznose pojedinačno utvrđene, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 2. decembra 2006. godine pojedinačno za svaki mjesec pa do konačne isplate. Istom presudom apelant je obavezan da tuženim naknadi troškove postupka kao u izreci presude.
6. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant 2. decembra 2009. godine podnio tužbu tom sudu protiv tuženih, navodeći da su tuženi zauzimanjem sporne parcele bez njegove saglasnosti uzurpirali dio njegove imovine, tj. postavili su garaže na spornoj parceli u svojini Zajednice etažnih vlasnika u ulici Žrtava fašističkog terora br. 25 i 27. Apelant je naveo da je kao vlasnik stana u zgradi Žrtava fašističkog terora broj 25 vlasnik i idealnog dijela na spornoj parceli, a da su tuženi izgradili garaže bez njegove saglasnosti kao suvlasnika sporne parcele, dakle na nezakonit način, zbog čega traži njihovo uklanjanje. Osim toga, apelant je drugim dijelom tužbenog zahtjeva zatražio da sud obaveže tužene da mu kao suvlasniku sporne parcele na ime naknade za zakupninu isplate iznose pobliže označene u dispozitivu presude, jer, kako navodi, svi koji su izgradili privremene objekte na društvenoj svojini imali su obavezu plaćanja zakupnine za korištenje privremeno zauzetog građevinskog zemljišta, a stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu 2003. godine bili su u obavezi da sa svakim etažnim vlasnikom na posebnom dijelu zgrade zaključe ugovor o ustupanju takvog zemljišta na privremeno korištenje, što tuženi u konkretnom slučaju nisu učinili, zbog čega od njih potražuje naknadu na ime zakupnine u iznosima pojedinačno utvrđenim u tužbenom zahtjevu.
7. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza, iskaza apelanta kao tužioca, iskaza tuženih, te uvidom u druge materijalne dokaze i primjenom relevantnog materijalnog prava, a u skladu s čl. 8. i
123. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude. Naime, Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da tuženi posjeduju garaže na spornoj parceli koje imaju karakter privremeno sagrađenih objekata, međutim, među parničnim strankama je sporno da li je apelant kao tužilac ovlašten da traži uklanjanje objekata i da li je osnovan njegov zahtjev za naknadu zakupnine od tuženih. S tim u vezi, uvidom u zemljišnoknjižni uložak broj 10284 KO Bijeljina taj sud je utvrdio da su u zk. ulošku upisane k. č. broj 3729/2, stambena zgrada i sporna parcela (k. č. 3729/1) kao dvorište i pomoćne zgrade, a kao tip svojine upisana je Zajednica etažnih vlasnika Žrtava fašističkog terora broj 25 i 27, sa dijelom 1/1, te da sporna parcela ima karakter gradskog građevinskog zemljišta. Uvidom u rješenja o urbanističkim saglasnostima Opštine Bijeljina – Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove, urbanizam, građevinarstvo i ekologiju – utvrđeno je da većina tuženih (10 tuženih) posjeduje urbanističku saglasnost za izgradnju garaža privremenog karaktera na spornoj parceli, a rješenja je taj organ izdao 1998, 1999. i 2000. godine, da jedan od tuženih posjeduje Rješenje Skupštine opštine Bijeljina, Opštinske komisije za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove i urbanizam od 6. novembra 1980. godine, kojim je utvrđeno da njegova garaža ima karakter privremenog pomoćnog objekta – montažne garaže, a uvidom u potvrdu preduzeća AD Grada Banja Luka od 2010. godine utvrđeno je da jedan od tuženih posjeduje u svojini garažu izgrađenu na spornoj parceli. Osnovni sud je ukazao na to da je odredbom člana 18. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da je zajednička svojina više lica na nepodijeljenoj stvari kada su njihovi udjeli odredivi, ali nisu unaprijed određeni. Takođe, članom 18. stav 2. i članom 19. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, „Službeni glasnik RS“ broj 38/03; u daljnjem tekstu: ZOSPO) propisano je da je zajednička svojina više lica na nepodijeljenoj stvari kada su njihovi udjeli odredivi, ali nisu unaprijed određeni, da na zajedničkim dijelovima zgrade i uređajima u zgradi vlasnici posebnih dijelova zgrade imaju pravo zajedničke nedjeljive svojine, dok je odredbom člana 4. Zakona o održavanju stambenih zgrada Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 16/02 i 65/03; u daljnjem tekstu: ZOSZ) propisano šta se ima smatrati zajedničkim dijelovima stambene zgrade. Članom 6. istog zakona propisano je da o održavanju i finansiranju zgrade odlučuju etažni vlasnici, na način i pod uslovima utvrđenim tim zakonom, dok je članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZOSZ-a propisano da zgradom upravlja zajednica etažnih vlasnika koja predstavlja oblik organizovanja etažnih vlasnika radi obavljanja poslova upravljanja zgradom. Članom 4. istog zakona propisane su nadležnosti zajednice etažnih vlasnika, koji, između ostalog, organizuju korištenje zajedničkih dijelova zgrade i obavljaju druge poslove. Osnovni sud je, osim toga, ukazao na to da definicija „zajednička svojina“ predstavlja učešće dva ili više lica (zajedničara) u pravu svojine na istoj nepodijeljenoj stvari, ali tako da njihovi udjeli nisu određeni realno ni idealno, ali da su odredivi, te da se pravo zajedničke svojine svakoga od zajedničara prostire na nepodijeljenu stvar kao cjelinu, tako da njihovi udjeli nisu određeni ni realno ni idealno, slijedom čega nijedan zajedničar nije sam vlasnik zajedničke stvari, odnosno da pravo svojine na stvari u zajedničkoj svojini kao cjelini imaju svi zajedničari. Dakle, kako udio zajedničara nije određen, svaki je zajedničar ovlašten da vrši sva svojinska prava samo zajedno sa ostalim zajedničarima, a ukoliko ne mogu postići saglasnost o upravljanju i korištenju zajedničke stvari, o tome odlučuje sud u vanparničnom postupku. Prema tome, s obzirom na pravnu prirodu zajedničke svojine u konkretnom slučaju, da svi etažni vlasnici imaju pravo nepodijeljene svojine, da njome zajednički upravljaju i raspolažu, da je svaki zajedničar vlasnik cijele stvari i da je njegovo pravo svojine ograničeno svojinom ostalih zajedničara, Osnovni sud je primjenom čl. 18. i 19. ZOSPO-a zaključio da apelant nije ovlašten da istupa pojedinačno kao zajedničar i da traži uklanjanje garaža od ostalih tuženih kao suvlasnika i zajedničara, kao ni naknadu zakupnine, pa je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. Istom presudom Osnovni sud je, primjenom čl. 386. i 389. ZPP, odlučio o troškovima parničnog postupka.
8. Okružni sud je Presudom broj 80 0 P 017819 11 Gž od 11. januara 2012. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj 80 0 P 017819 09 P od 5. augusta 2011. godine.
9. Okružni sud je naveo da je ispitujući prvostepenu presudu u smislu člana 221. ZPP utvrdio pravilnim i zakonitim stav tog suda, koji je na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio kao u izreci presude. U vezi s tim je ukazao na to da se prema odredbama ZOSZ-a u stambenim zgradama osniva zajednica etažnih vlasnika kao oblik organizovanja etažnih vlasnika radi obavljanja poslova upravljanja zgradom, koja u tim poslovima ima status pravnog lica (član 3. stav 6. i član 19. stav 1), a da se pod upravljanjem zgradom smatra odlučivanje o korištenju i održavanju zajedničkih dijelova zgrade, o obezbjeđenju i korištenju finansijskih sredstava za održavanje zajedničkih dijelova zgrade, kao i o drugim pitanjima od značaja za korištenje i održavanje zgrade (član 17). Dakle, prema ocjeni tog suda, dio „odlučivanje o drugim pitanjima od značaja za korištenje i održavanje zgrade“ odnosi se, između ostalog, i na odlučivanje u vezi sa zemljištem, koje je prema članu 42. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik RS“ broj 112/06) određeno potrebnim za redovnu upotrebu zgrade, koje svaki vlasnik posebnog dijela zgrade (etažni vlasnik) ima pravo korištenja prema namjeni tog zemljišta. Osim toga, imajući u vidu da apelant ima stan u etažnoj svojini u predmetnoj stambenoj zgradi, da su tuženi ranijih godine uz saglasnost i dozvole nadležnih organa uprave sagradili garaže na spornoj parceli, da apelant tužbom traži uklanjanje garaža tuženih s iste parcele, nezavisno od toga što njegova prava ni u sadržaju ni u obimu korištenja stana i zajedničkih dijelova zgrade ničim nisu ograničena tim garažama, Okružni sud je zaključio da je u takvim okolnostima njegov zahtjev bez pravnog osnova, kako je to pravilo utvrdio prvostepeni sud, jasno obrazlažući svoj stav, u smislu da apelant hoće da zemljište na kojem se nalazi zgrada sa njegovim stanom bude bez ikakve promjene, bez izgrađenih garaža tuženih, jer za njihovu izgradnju nije postojala njegova saglasnost, bez obzira na to što promjena tog stanja ne bi bila opravdana. Okružni sud smatra da opravdanje za to da nije bilo osnova da se udovolji apelantovom tužbenom zahtjevu u tom dijelu proizlazi i iz odredbe člana 138. stav 1. tačka 8. Zakona o uređenju prostora („Službeni glasnik RS“ br. 84/02 i 14/03), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa, jer je apelant tužbenim zahtjevom tražio uklanjanje garaža sagrađenih na gradskom građevinskom zemljištu, za što je, prema odredbi tog zakona, nadležna inspekcija koja je u vršenju nadzora imala pravo i dužnost da rješenjem naredi rušenje građevine i uspostavljanje prvobitnog stanja u slučaju da utvrdi da je građenje izvršeno bez građevinske dozvole ili suprotno građevinskoj dozvoli, a što je istovjetno propisano i odredbom člana 107. stav 1. tačke đ) i e) sada važećeg Zakona o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik RS“ broj 55/10). Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da se u parničnom postupku ne odlučuje o uklanjanju bespravno sagrađenih objekata na gradskom građevinskom zemljištu zbog toga što je to u nadležnosti organa uprave, odnosno što ne postoji pravni osnov da se u parničnom postupku odlučuje o zahtjevu za uklanjanje građevinskih objekata. Okružni sud smatra pravilnim i stav prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev u vezi s potraživanjem zakupnine (naknade za zakupninu) od tuženih, jer smatra da se zahtjev ne temelji na obligacionopravnom odnosu ugovora o zakupu prema članu 576. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), već na isticanju apelantovog prava – susvojine na zemljištu, spornoj parceli na kojoj se nalaze garaže tuženih. Dakle, budući da se apelantovim žalbenim navodima ne dovodi u pitanje činjenično stanje na kojem je utemeljena presuda prvostepenog suda, Okružni sud je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nema osnova ni u odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, ni u odredbama ZOSPO-a na koje apelant upućuje žalbenim navodima, zbog čega je primjenom člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U opširnoj apelaciji apelant prvenstveno ukazuje na povredu prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, odredbi ZOSPO-a i ZOSZ-a. Navodi da je vlasnik stana u stambenoj zgradi koja se nalazi u ulici Žrtava fašističkog terora broj 25, u koji je uselio 1. augusta 1979. godine, čime je, kako ističe, stekao ne samo pravo korištenja stana u koji je uselio već i zajedničkih dijelova i prostorija zgrade u kojoj se taj stan nalazi, kao i sporne parcele na kojoj je dijelom izgrađena zgrada u kojoj se njegov stan nalazi. Apelant navodi da je stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu 2003. godine (članom 96. stav 1) ukinuta državna svojina na spornoj parceli, tako da su, prema članu 39. stav 1. istog zakona, vlasnici posebnih dijelova zgrade, stanova, stekli privatnu svojinu i na zemljištu ispod zgrade, a ta su im prava potvrđena odredbom člana 42. stav 1. i člana 8. stav 2. istog zakona iz 2006. godine. Dakle, apelant tvrdi da su vlasnici stanova koji se nalaze u zgradi izgrađenoj dijelom i na spornoj parceli postali njeni vlasnici. Takođe ističe da je nesporno da su organi uprave izdali urbanističke saglasnosti za izgradnju garaža pojedinim tuženim, ali da su pri tome postupili nezakonito jer nisu pozvali kućni savjet zgrade da preko svog ovlaštenog predstavnika učestvuje u tim upravnim postupcima, iako su to bili dužni. Apelant smatra da su sudovi osporenim presudama, posebno Okružni sud, pozivajući se na odredbe ZOSZ-a iskazali školski primjer proizvoljne primjene materijalnog prava, jer se ta parnica, kako navodi, odnosi na povredu prava na svojinu i raspolaganje spornom parcelom kao zajedničkim dijelom zgrade, koja je nezakonito oduzeta etažnim vlasnicima, kao i pravo naknade za upotrebu njegove stvari prema članu 219. ZOO-a. Apelant tvrdi da su mu povredom prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava povrijeđeni i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je u svojoj odluci dao jasne i argumentirane razloge, koji se u cijelosti mogu ponoviti u vezi s navodima iz apelantove apelacije, te da i dalje ostaje pri razlozima datim u toj odluci, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Osnovni sud je istakao da se apelant u apelaciji poziva na povredu procesnih propisa, između ostalog povredu odredbi ZPP, a te navode taj sud smatra neosnovanim, jer je, kako navodi, sve izvedene dokaze ocijenio u skladu s citiranim zakonom, te je donio odluku koja je potvrđena presudom Okružnog suda.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) relevantne odredbe glase:
Član 18.
U slučajevima i pod uslovima određenim zakonom može postojati pravo zajedničke svojine.
Zajednička svojina je svojina više lica na nepodeljenoj stvari kada su njihovi udeli odredivi ali nisu unapred određeni.
Član 19.
U slučajevima i pod uslovima određenim zakonom može postojati pravo svojine na stanu i poslovnoj prostoriji kao posebnom delu zgrade.
14. U Zakonu o održavanju stambenih zgrada Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 16/02 i 65/03) relevantne odredbe glase:
Član 3. stav 6.
[...] Zajednica etažnih vlasnika, u smislu ovog zakona, predstavlja oblik organizovanja etažnih vlasnika radi obavljanja poslova upravljanja zgradom.
Član 17.
Zgradom upravlja zajednica etažnih vlasnika (u daljem tekstu: zajednica).
Upravljanje zgradom, u smislu ovog zakona, smatra se odlučivanje o korištenju i održavanju zajedničkih dijelova zgrade i od drugim pitanjima od značaja za korištenje i održavanje zgrade.
Član 19. stav 1.
[...] Zajednica je pravno lice u poslovima koji se odnose na upravljanje zgradom i upisuje se u registar zajednica kod opštinskog, odnosno gradskog organa uprave nadležnog za stambene poslove.
[...]
15. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj 72/07 – prečišćeni tekst, 59/08, 58/09 i 71/10) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Stambenom zgradom smatra se zgrada koja je u cjelini ili većim dijelom namijenjena ili se koristi za stanovanje.
Stanom, u smislu ovog zakona, smatra se jedna ili više prostorija namijenjenih i podobnih za stanovanje, sa pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz.
Pod pomoćnim prostorijama iz stava 2. ovog člana podrazumijevaju se prostorije koje su dodijeljene uz stan, osim garaža.
Član 4.
Zajedničkim dijelovima stambene zgrade smatraju se, u smislu ovog zakona, dijelovi i uređaji koji služe zgradi kao cjelini ili posebnim dijelovima zgrade, a naročito: temelji, glavni zidovi, krov, stepenište, dimnjaci, liftovi, fasada, podrum, tavan, hodnici, svjetlarnici, praonice i sušionice, prostorije za smeće, prostorije za kućni savjet i kućepazitelja, električna, gromobranska, kanalizaciona, vodovodna i telefonska mreža, gasne i toplovodne instalacije i televizijske antene.
VI.Dopustivost
16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 017819 11 Gž od 11. januara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 5. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
20. Apelant osporava navedene odluke sudova tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. U konkretnom slučaju apelant je tražio da tuženi uklone garaže izgrađene na spornoj parceli i da dovedu parcelu u prvobitno stanje, te da se obavežu da mu kao suvlasniku isplate naknadu zakupnine. Dakle, predmet se odnosi na utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza, pa Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.
24. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da nije, generalno, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke br. U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 25/02, i U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).
25. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, odnosno da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjene odredbe ZOSPO-a i ZOSZ-a. Ustavni sud ne može prihvatiti te apelantove navode jer iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da apelant, shodno citiranim odredbama zakona, kao pojedinac, zajedničar i jedan od suvlasnika sporne parcele nije ovlašten da istupa i traži od ostalih zajedničara i suvlasnika uklanjanje garaža i naknadu zakupnine, budući da je sporna parcela zajednička svojina svih etažnih vlasnika, čiji udjeli na spornoj parceli nisu određeni ni realno ni idealno, iz čega jasno slijedi da nijedan zajedničar ili suvlasnik nije sam ni vlasnik parcele. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o zajedničkoj stvari, tj. parceli koja je u cjelini u svojini svih suvlasnika. Ustavni sud nalazi da su sudovi te navode jasno i argumentovano obrazložili, da su dali jasne razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, pa u okolnostima konkretnog slučaja smatra da apelantovi navodi ni na koji način ne dovode u pitanje pravičnost konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o tome da mu je na taj način prekršeno pravo na pravično suđenje neosnovani.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, te da su na taj način poštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
27. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju tih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoja odlučenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tih prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman