Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1077/12 („Kompanija Kušljić“ d.o.o. Brčko)
Odluka donesena 17. 06. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Dokazni postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1077/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 06. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1077/12, rješavajući apelaciju „Kompanije Kušljić“ d.o.o. Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Kompanije Kušljić“ d.o.o.
Brčko podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 003434 11 Pž od 19. januara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 003434 06 Ps od 25. februara 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Kompanija Kušljić“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, koju zastupa Novak Borojević, advokat iz Broda, podnijela je 22. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 003434 11 Pž od 19. januara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 003434 06 Ps od 25. februara 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog pravobranilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 17. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. decembra 2014. godine, a Općinski sud 26. decembra 2014. godine. Pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 003434 06 Ps od 25. februara 2011. godine, potvrđenom Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 003434 11 Pž od 19. januara 2012. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Tuzlanski kanton
– Tuzla, Ministarstvo unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, Kantonalno tužilaštvo Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), da mu na ime naknade materijalne štete – izgubljene zarade za period od 26. novembra 2003. godine do 30. augusta 2005. godine isplati iznos od 83.599,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate i naknadu troškova postupka.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo kako je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je u toku krivičnog postupka protiv osumnjičenog Amira Mehića (u daljnjem tekstu: osumnjičeni) zbog krivičnog djela iz člana 339. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) 26. novembra 2003. godine od apelanta oduzeto teretno motorno vozilo sa priključnim vozilom – cisternom (u daljnjem tekstu: sporno vozilo), marke i registracijske oznake kao u obrazloženju presude, zbog postojanja sumnje da je bilo namijenjeno za izvršenje navedenog krivičnog djela, tj. pripremanje navedenog krivičnog djela. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je nakon provedene istrage tuženi Naredbom broj Kt.-376/03 od 27. aprila 2005. godine obustavio istragu protiv osumnjičenog, nakon čega je sporno vozilo vraćeno apelantu 30. augusta 2005. godine. Općinski sud je na glavnoj raspravi na temelju izvedenih dokaza zaključio da je među parničnim strankama sporno potraživanje apelanta kao vlasnika spornog vozila od tuženog zbog izgubljene zarade za period od 26. novembra 2003. godine do 30. augusta 2005. godine, a apelant taj zahtjev temelji na razlozima nezakonitog oduzimanja spornog vozila. Općinski sud je ukazao na član 78. KZFBiH koji predviđa oduzimanje predmeta, u konkretnom slučaju spornog vozila, te čl. od 79. do 88. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), kojim je propisano da će se predmeti koji se po KZFBiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno oduzeti, a na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje. Osim toga, taj sud je ukazao na to da je članom 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno i da pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerom ili krajnjom nepažnjom, međutim, da bi se moglo govoriti o odgovornosti pravnog lica za štetu koju je njen organ prouzrokovao trećem licu (čl. 155. i 158. ZOO-a) potrebno je prethodno utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za odgovornost pravnog lica za štetu koju je njen organ prouzrokovao trećem licu, tj. da postoje šteta, krivica i uzročna veza između preduzete radnje tuženog i nastale štete. Međutim, imajući u vidu da je tuženi u istrazi pokrenutoj protiv osumnjičenog postupao shodno citiranim odredbama KZFBiH i ZKPFBiH, Općinski sud je zaključio da se postupanje tuženog ne može smatrati nezakonitim, te da stoga ne postoji njegova odgovornost prema apelantu, jer šteta nije prouzrokovana nepažnjom ili namjerom tuženog. Osim toga, taj sud je zaključio da apelant u konkretnoj pravnoj stvari nije dokazao da mu je tuženi prouzrokovao štetu grubom namjerom ili nepažnjom i da je šteta posljedica nezakonitog rada tuženog, niti da postoji uzročna veza između radnji tuženog i nastale štetne posljedice. U vezi sa apelantovim zahtjevom za naknadu materijalne štete – izgubljene dobiti, prema ocjeni tog suda, za ocjenu tog zahtjeva nije dovoljna samo apstraktna (teorijska) mogućnost da bi apelant ostvario dobit da mu sporno vozilo nije oduzeto, kako je to utvrđeno vještačenjem (imajući u vidu apelantovo ranije poslovanje), jer, prema članu 189. stav 3. ZOO-a, za taj vid štete uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati po redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, iz čega slijedi da je apelant za ostvarivanje tog prava bio dužan dokazati postojanje ne samo namjere za sticanje dobiti u vidu zarade ostvarene prijevozom već i postojanje objektivne vjerovatnoće da bi taj dobitak zaista i stekao da u tome nije spriječen radnjom tuženog. Dakle, apelant je bio dužan dokazati postojanje okolnosti koje bi nedvosmisleno upućivale na zaključak da bi on sporno vozilo u spornom periodu koristio za prijevoz, što apelant u postupku nije dokazao, već je samo predložio vještačenje koje bi proveo vještak ekonomske struke u vezi s visinom izgubljene dobiti. Prema tome, Općinski sud je, imajući u vidu navedeno, odlučio kao u izreci presude.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je uvidom u spise predmeta prvostepenog suda zaključio da su bez uticaja apelantovi žalbeni navodi kojim osporava odluku tog suda zbog nezakonitog postupanja tuženog, jer smatra da je Općinski sud na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava utvrdio da postupanje tuženog isključuje njegovu odgovornost za naknadu štete. S tim u vezi je ukazao na Odluku Vrhovnog suda FBiH broj 70-0-Rev-07-001728 od 20. januara 2009. godine, kojom je određeno da se pod nezakonitim postupanjem sudije i tužioca smatra postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, ili propuštanje da se primijeni zakon voljom ili pristankom da se trećem licu nanese šteta, te da stoga takvo postupanje ima obilježje namjere ili grube nepažnje. Dakle, Kantonalni sud smatra da se nepravilan rad sudije ili tužioca ogleda u činjenju ili nečinjenju protivnom propisanom načinu obavljanja tužilačke funkcije, ali uz volju i pristanak da se time oštete pravo i interes trećeg lica, odnosno za postojanje odgovornosti države za naknadu štete zbog nezakonitog postupanja sudije ili tužioca potrebno je postojanje volje i pristanka da se takvim postupanjem nanese šteta trećem licu, u konkretnom slučaju apelantu. U konkretnom slučaju Kantonalni sud smatra da iz sadržine spisa prvostepenog suda i iz izvedenih dokaza ne proizilazi da je takva volja odnosno pristanak postojao kod tuženog i da se stoga ne može govoriti o namjeri ili krajnjoj nepažnji u njegovom postupanju, a čije odsustvo isključuje njegovu odgovornost za naknadu štete. Takođe je ukazao na to da bi se nekom licu priznalo pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zarade, koju bi to lice ostvarilo prijevozom kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, nije dovoljna samo apstraktna (teorijska) mogućnost da bi apelant ostvario dobit u slučaju da mu sporno vozilo nije oduzeto, što je utvrđeno vještačenjem imajući u vidu apelantovo ranije poslovanje, već se u smislu člana 189. stav 3. ZOO-a za taj vid štete uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati po redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, iz čega slijedi da je apelant za ostvarivanje tog prava bio dužan dokazati postojanje ne samo namjere za sticanje dobiti u vidu zarade ostvarene prijevozom već i postojanje objektivne vjerovatnoće da bi taj dobitak zaista i stekao da u tome nije spriječen radnjom tuženog. Dakle, apelant je bio dužan dokazati postojanje okolnosti koje bi nedvosmisleno upućivale na zaključak da bi on sporno vozilo u periodu u kojem mu je bilo oduzeto koristio za prijevoz, što apelant u postupku nije dokazao već je samo predložio vještačenje koje bi proveo vještak ekonomske struke u vezi s visinom izgubljene dobiti. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao postojanje objektivne vjerovatnoće da bi dobitak zaista i stekao da u tome nije bio spriječen radnjom tuženog ili propuštanjem, zbog čega je primjenom člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je, kako navodi, tužbeni zahtjev postavio na osnovu člana čl. 170˗172. ZOO-a, a iz kojih odredbi proizilazi odgovornost državnog službenika koji postupa u ime državnog organa, u konkretnom slučaju tuženog. S tim u vezi je istakao da mu je sporno vozilo (cisterna) isključivo služilo za prijevoz motornih benzina i da je ono izrađeno od aluminijuma, a da se u konkretnom slučaju radilo o krivičnom postupku u vezi sa osnovanom sumnjom pripremanja krivičnog djela krađe iz člana 339. stav 1. KZFBiH, i to anhidrida sirćetne kiseline, zbog čega tvrdi da se gruba nepažnja tuženog ogleda u činjenici da je nemoguće u cisternu takvog materijala sipati anhidridnu sirćetnu kiselinu koja bi za dvije minute progrizla cisternu, iz čega proizilazi propust tuženog da utvrdi da li je sporno vozilo uopće moglo poslužiti za izvršenje krivičnog djela, što je ravno čistoj namjeri da mu se nanese šteta. Osim toga, apelant navodi da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, posebno odredbu člana 189. stav 3. ZOO-a na koju se drugostepeni sud poziva, zbog toga što je navedenom odredbom zakona jasno propisano na koji način bi oštećeni morao dokazati visinu pričinjene mu štete, tj. izmakle koristi, a nikako da se ta odredba zakona uzima kao osnov za ostvarivanje njegovog prava na pričinjenu štetu, a da je drugostepeni sud upravo navedenu odredbu zakona ocijenio kao osnov za ostvarivanje prava na taj vid štete, tj. izmakle dobiti.
b) Odgovor na apelaciju
9. Kantonalni sud apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Naime, taj sud ističe da u svemu ostaje pri razlozima datim u presudi od 19. januara 2012. godine.
10. Općinski sud navodi da apelacija nije dopustiva jer apelant nije iscrpio sve djelotvorne prave lijekove, zbog čega prvenstveno smatra da je apelacija preuranjena. Apelantove tvrdnje u vezi s primjenom materijalnog prava smatra paušalnim i nedokazanim, te da se suština njegovih navoda svodi na nezadovoljstvo ishodom parničnog postupka. Slijedom navedenog, sud prvo ističe da apelaciju treba odbaciti kao prima facie nedopuštenu, a ukoliko se Ustavni sud upusti u meritorno razmatranje predmetne pravne stvari, onda da apelaciju odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
11. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Postojanje krivice Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. st. 1. i 2.
(1)Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2)Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom.
Član 189. st. 1, 2. i 3.
Obična šteta i izmakla korist (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev u slučaju kada zakon naređuje što drugo.
(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
12. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) relevantni dio glasi:
Član 78.
Oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji su bili upotrijebljeni ili su namijenjeni za učinjenje krivičnog djela ili koji su nastali učinjenjem krivičnog djela, oduzet će se kada postoji opasnost da će biti ponovo upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela ili kada se radi zaštite opće sigurnosti ili iz razloga morala lišenje čini prijeko potrebnim, ako su vlasništvo učinitelja. (2) Predmeti iz stava 1. ovog člana mogu se oduzeti i ako nisu vlasništvo učinitelja kada to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i razlozi morala, ali se time ne dira u prava trećih lica na naknadu štete od počinitelja.
(3) U slučajevima iz stava 2. ovog člana, zakonom se može propisati obavezno oduzimanje predmeta.
13. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09,12/10 i 8/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 79.
Nalog o oduzimanju predmeta (1)Predmeti koji se po KZFBiH mogu oduzeti ili koji mogu upotrijebiti poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na temelju sudske odluke će se osigurati njihovo čuvanje.
(2)Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sudija, na prijedlog tužioca ili ovlašćene službene osobe koja je dobila odobrenje od tužioca.
(3)Naredba za privremeno oduzimanju predmeta sadrži:
1)naziv suda, 2)pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta, 3) naznaku predmeta koji podliježu oduzimanju, 4)ime osobe od koje se oduzimaju predmeti, 5)mjesto oduzimanja predmeta, 6)rok u kojem se predmeti trebaju oduzeti i 7)pouku o pravnom lijeku.
(4)Na osnovu izdate naredbe ovlaštena službena osoba vrši oduzimanje predmeta.
(5)Ko drži takve predmete, dužan ih je predati po naredbi suda. Osoba koja ih odbije predati, može se kazniti do 50.000 KM, a u slučaju daljeg odbijanja – može se zatvoriti. Zatvor traje do predaje predmeta ili do završetka krivičnog postupka, a najduže 90 dana. Na isti način postupit će se prema službenoj ili odgovornoj osobi u državnom organu ili pravnoj osobi.
(6)Odredbe stava 5. ovog člana odnose se i na podatke pohranjene u kompjuteru ili sličnim uređajima za automatsku obradu podataka. Pri njihovom pribavljanju posebno će se voditi računa o propisima koji se odnose na čuvanje tajnosti određenih podataka.
(7)O žalbi protiv rješenja kojim je izrečena novčana kazna ili je naređen zatvor odlučuje vijeće. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
(8)Pri oduzimanju predmeta naznačit će se gdje su pronađeni i opisat će se, a po potrebi, i na drugi način osigurat će se utvrđivanje njihove istovjetnosti. Za oduzete predmete izdaće se potvrda.
(9)Mjere iz st. 5. i 6. ovog člana, ne mogu se primijeniti prema osumnjičenom, odnosno optuženom niti osobama koje su oslobođene dužnosti svjedočenja.
Član 88.
Vraćanje privremeno oduzetih predmeta Predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti vratit će se vlasniku, odnosno držaocu, kada u toku postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu s članom 79. ovog zakona, a ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje (član 412). VI.Dopustivost
14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 003434 11 Pž od 19. januara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 22. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
21. U konkretnom slučaju apelant je tražio da mu tuženi naknadi materijalnu štetu – izgubljenu zaradu za period vođenja istražnih radnji protiv osumnjičenog, za koji period mu je sporno vozilo bilo privremeno oduzeto zbog postojanja osnovane sumnje da je bilo namijenjeno u svrhu izvršenja krivičnog djela. Dakle, predmet se odnosi na utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza, pa Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.
22. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke br. U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 25/02, i U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).
23. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke u vezi sa svim apelantovim tužbenim navodima. U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno obrazložili primjenu pravila o teretu dokazivanja, te da apelantovi navodi o tome ni na koji način ne dovode u pitanje pravičnost konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o tome da mu je na taj način prekršeno pravo na pravično suđenje neosnovani.
24. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer nije mogao utvrditi da su apelantu na bilo koji način uskraćene neke od garancija prava na pravično suđenje, odnosno jer apelant nije ponudio relevantne argumente kojim bi opravdao tvrdnju da mu je u parničnom postupku koji je rezultirao osporenim presudama na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, u smislu da su osporene odluke rezultat proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava, jer su sudovi osporenim presudama dali detaljno i jasno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.
26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman